.
Semiramida je promolila svoju kurvinsku surlu kroz neostakljeni prozor jer nitko još nije poznavao Kineze koji su u svojim polupećinama pravili staklo i oslikavali ih bojama kojima su šarali onaj svoj stoljećima nedostižni porculan, i umalo da joj tlak nije porastao, a razina šećera se smanjila, kad je u svojem najdražem vrtu od njih čak petnaest ugledala prilično prometan oblak muha nad još priličnijem brdu govana niz koje se niti jedan ludo ekstremni, sportski udareni, na brzini cvrčak ne bi spustio daunhilskim bajkom s xt mjenjačem i grafitnim disk-kočnicama. Avaj.
Unatoč ogromnom iznenađenju koje ju je tako snenu, krmeljivu i ne suviše bistru, snašlo, nije ju strefio glaukom, nego su je prošli srsi kad je u srdžbi i bijesu pomislila koga će sutra razapeti na Bijele stijene da mu mezopotamski lešinari, koji nisu uspjeli pokleknuti pred strvinarskom pandemijom nalik današnjoj ptičjoj gripi, rastrgaju trulo i prilično neživo meso neugodna mirisa koje niti neke bakterije kao zadnja karika u životu jednog čovjeka ne bi bez gađenja uspjele pojesti.
Vratimo se tamo gdje nas poznaju kao đubrad veću i od hrpe govana koja je u Semiramidinim vrtovima nalikovala maketi faraonske grobnice, i pogledajmo što nam u dvorištu pokojnog trgovca koji nikada nije davao na veresiju, pa čak ni za vrijeme najveće gladi, slične onoj u Iraca prije no što su im krumpir predstavili kao novo zlatno tele koje će ih izbaviti iz nelagode zvane gladovanje, pogledajmo što se tamo događa.
Nasred neuredne tratine, zaraslog dvorišta punog korova stajao je poljski zahod ispod kojeg je nekoć davno iskopana tako duboka graba da su svi mogući seljani pomislili da sada napokon mogu odahnuti i srati bez strepnje jer u ovom drečnom bunaru bez dna više niti jedno jedro dupe neće dotaknuti masni vrh smeđeg izmeta prethodnog nuždioca.
Međutim, ljudi su prokleto bolesna bića, kad im dojadi mazohizam postaju sadisti, kad im dojadi sadizam postaju budisti, adventisti, književnici ili novinari i kada im se život kreće po nekoj zamišljenoj putanji zadovoljstva oni mole boga da im se pravac pretvori u oprugu pa da malo zastrane.
Jednog dana usred neuredne tratine, ajde dobro, ne baš usred, ali pored poljskog zahoda s neizmjerno velikom rupom procvjetala masna spiralna galaksija Govnius masna IV koja je milijardama smrdljivih molekula daleko u prošlost nastala velikim praskom trilijuna kvadrilijuna zvijezda, blizanaca po količini metana, zvanih Peristaltika celuloza Dirljivo 8, a prethodno progutanih crnom rupom prosto nazvanom Čmar (bez ikakvog broja).
Unatoč dirljivoj praznini u koju se, sa strahopoštovanjem prema zvižduku vjetrova koji miluju dlačice na dupetu, sralo neka se bolest sjetila da ljudi imaju mozak pa je bio red da ga malo gricne i natjera idiota da se posere mimo poljskog zahoda.
Ako se još više približimo samima sebi i vremenu u kojem živimo, negdje u novom vagonu vlaka prema i od, sjajio se inox 18/10, možeš se ogledati u njemu prije no što vakuum usisa tvoju sliku, a voda ispere duboke bore koje razdvajaju granule tvojeg obraza, možeš sjesti mirne duše, a ne poput žirafe stajati nad školjkom i komadima govana težinom pomnoženom sa visinom praviti rupe u tlu.
U takvom blještavilu putujućeg zahoda nije grijeh ni izvaditi katalog i vrebati sniženje bokserica koje čvrsto drže jaja zajedno s nadstrešnicom, a također dobrodošla je i pokoja deklaracija s nekog šampona ili obično Non pericoloso sporgesi ili tako nekako.
Rekli su neki da se polako, ali sigurno mičemo prema civilizaciji. Ma što rekli. Oni vjeruju da smo odmotali obojke i obuli termo čarape.
A onda je jedan od njih natjeran silom prirode kojoj ni najveći odmetnici od primitivnih nagona ne mogu odoljeti, otvorio bijela vrata iznad koji je prodorno i kričavo svjetlilo zeleno svijetlo i ugledao netom porođenu komadinu kako se prelomila preko rubova školjke od inoxa 18/10 i tako beživotna čekala svoju zelenu muhu da se platonski zaljubi u nju.
Vlak je putovao po kružnoj pruzi bez skretnica.
Preskakat ću stoljeća i tisućljeća kao što zalutali putnik preskače hrpe govana ne bi li se popišao u grmlju i tako uštedio dvije kune inače rezervirane za babu Seru.
Henrik se zvaše, prema svojem kralju, ali ne osmom koji se umjesto kurca laćao mača i njime korio žene, već prema jednoj ludi koja mu ocu spasi život pa ga je ovaj prozvao kraljem, spasiteljem i još nešto sa –em, hodao je blatnjavom, slamnatom, londonskom, govnom popločenom ulicom i kao što meteorološki baloni izbjegavaju komete, tako je i on izbjegavao komade ljudskih konglomerata ne bi li na ručak stigao neokaljan.
Psi su trgali komade trulog mesa, a mačke komade štakora koji će već iduće godine ovu prljavštinu počastiti buhama koje pak na sebi nose… kugu, jebalo te okolišanje.
Dolje, daun d strit, oni ludi mazohisti u mantijama lupali su svoje stražnjice daskama za meso, a za što im hemoroidi nikada nisu oprostili.
Kad se Henrik popeo stepenicama u svoju trpezariju, sjeo za stol, ispio vrč vina i uzeo komad mesa da ga prorijeđenim zubima rastrga noseći u sebi zametak ljudskog pitbulterijerizma, na kamenoj okapnici prozora ugledao je dugačku kobasu neugodna mirisa i još neistraženog okusa, mislim da je gorko u pitanju.
Netko je oskrnavio sveti ritual sranja kroz prozor, na ulicu, na pse, mačke i mazohističke svećenike.
Za to vrijeme, uzevši u obzir odstupanje od plus-minus par milenija, jedan je robot, suviše nalik ljudskoj vrsti u plavoj kuti, skupljao bezvitaminske kapsule i stavljao ih u epruvete od nama još neznane materije i odlagao ih u vakuumsko spremište koje će proslijediti u najbliži Zavod za zdravstvo ljudi, mutanata i AI maslaca.
Taj Č236 bio je nalik onom Daglasadamsovom gunđalu i kao i on, proklinjao što je iskoristivost njegovog sklopovskog potencijala jednaka iskoristivosti japanskih algi u banjalučkoj ćevabdžinici.
Izmetne bezvitaminske kapsule ljudi su odlagali u za to posebno namijenjenim prostorijama, nekad zvanim zahod, wc ili sabornica, a danas kad su međureligijski ratovi strpani u Peer to Peer bespuća računalnih mreža, što vam dođe na isto po Matriksovim postulatima, te se sraonice zovu Broj pa neka nepoznanica pa opet broj pa crtica pa tajni kod pa slika školjke sa smeđim biserom.
I baš kad je Č236 izračunao odnos do sada ispuštenog metana iz dupeta i koncentracije sličnog metana na samotnom blizancu kojem je brata pojela jedna lakoma crna rupa, a koja je opet beskarakterno prekinula planetarnu dijetu (pun mi je kurac gladovanja i ovih makrobiotičkih pizdarija od tvrdih i bezukusnih planeta, pojest ću još jednu zvijezdu pa makar mi se crvotočine vapnencem ovapnile!), baš u tom trenutku, mimo svih inter i ekstergalaktičkih zakona, teutanijom obloženim izdankom zagrebao je masnu, nimalo prkosnu površinu dreka za kojeg se smatralo da je svoj zadnji foton ugledao još prije trideset i osam mijena Mliječnog puta i makadama (negdje oko osam tisuća stoljeća prije G-zeusa, hibrida izbavitelja čovječanstva i grčkog olimpijskog pohotnika), i prvi puta u svojem bezgraničnom roku postojanja uzviknuo: Jebem ti mater hologramsku usranu!!!.
Semiramida: Gilgameš ti se u usta zasrana posrao!!!
Trgovčeva udovica: Dabogda se najeo govana i platio najam!!!
Sabornik iz vlaka kojem su ukrali A8: Na grobu ti se posrali!!! Ispravak polutočnog navoda: u lijes ti se posrali!!!
Henrik: Objesili te nad septičkom jamom, a sam ti, o sam ti, o jebo sam ti mater, luda imenjak prerezao uže!!!
DPB (Društvo Pisaca Blogera) meni: tako nam svih napisanih super-priča, uvijek si srao mimo standarda, nikada više nečitao priče pred nezainteresiranim audotirijem, organizatoriknjiževnihblogerskihvečeri dali te dali.
Post je objavljen 01.07.2007. u 13:29 sati.