14.09.2006., četvrtak
Scenarij za kratki amaterski film bez poante
|
Koji sam ja idiot (koji si ti idiot?). Ponovno sam se navukao na gledanje nogometa i onda padne gol u četrdeset i nekoj minuti i opet mi potone nešto brodovlja, ali od svjetskog prvenstva izgradio sam kakav takav imunitet, pa je malo prije stradao jedan gumenjak i nešto putnika na njemu te dva štakora, koji su kao prave crne pičke štakoraške pobjegli prije no što je Auxerre zabio gol, tako da oni ipak nisu stradali osim ako ih se ne domognu likovi iz Poeove priče koji su se međusobno pojeli tako da je ova kukavelj glodava ipak ostala živa. Ko ga jebe, sad ću barem na miru gledati Narod protiv Larija Flinta. Kad ne znam što bih pisao bacim majmuna na dame do četrdeset godina i otvore mi se vidici. Evo baš sad sam naumio napisati scenarij za veličanstvenu smrt nekog lika koji kurca ništa ne znači u životu njegove okoline i baš zato je vrijedan spomena te je velika inspiracija za neorealizam u filmskoj umjetnosti ili u književnosti čak. Scena 1. (Zavrtio sam glavom ne bi li barem neki kadar nespretno ispao i zalijepio se ispod jagodica svih deset pristiju – ja pišem kao neka daktilografkinja, osim što mi bekspejs malo češće radi) U krupnom planu ime je bivše političke emisije. Doslovno. Aha, riječ je o sceni. No dobro. Ulica. Kako stereotipno za amaterske filmske uratke od petnaest minuta. Tačke…(po srpski, komada tri) Malo smo odmakli od stereotipova. Vidi se da se radnja zahuktava. Bit će nešto, bit će nešto (scenarist trlja ruke ili barem oblikuje prstima smolu iz nosa). …natrpane gnojem. A posred njih poput amaterske radioantene strše vile. Ne gorske, one opjevane u zagorskim pjesmama koje nemaju veze s Darkwoodom, već obične, stajske vile. Na njima pet je recki izrezanih škljocom. Svaka recka za jednog probodenog štakora. Štakori ne crknu sve dok im se ne pusti krv, a onda u nekoliko sekundi iskrvare i nemaju više razloga za život. Dakle, vile pandan revolveru nekog divljezapadnog revolveraša. Scena 2. Opscenost. Pijetao gazi kokoš, narod gazi silažu, neka davna žena gazi grožđe, kosac gazi opušak, prezime Gazivoda ili Gazibarić. Ovo je samo siže ili kako li se već to zove, kostur, pa će neki doživljaji poput radnje između dviju scena koji neophodno fale biti nadodani ili se jednostavno ništa neće nikome prikazati pa će i potreba za usavršavanjem ovog scenarija biti samo misao koju je progutalo vrlo kratko vrijeme. Scena 3. (više ne vrtim glavom. Zaklopio sam oči i pokušavam uhvatiti nit, ali jedini konac koji sam davno uhvatio jest onaj na tamponu neke davne pičke koju sam pokušavao kunilingirati) Sudeći prema prve dvije scene krenuo sam putem destrukcije i nihilizma pa je na kraju ovog dijela potrebna i crno-bijela eksplozija. Zamislite tu eksploziju i idite svojim poslom jer moram prebaciti na drugi program da vidim kako Dinamo igra… Koji depresiv. Sad bih zapalio, što je u mojem disciplinskom rasporedu dopušteno preko vikenda i tu i tamo preko tjedna. Ali nemam cigarete. Kada zapalim cigaru, nekako drugačije gledam u ove trešteće simbole. Kroz dim cigarete vidim nešto mistično, nešto što mi zagolica jaja i od tuda širi srsi kroz šupak pa neobično, čak pomalo zastrašujuće, prdnem. I onda se mistični dim cigarete rasprši i opet sam suočen s izlizanim ovalnim monitorom. Nakon što se dim crno-bijele eksplozije gonjen strujanjem prilično statičkog zraka, dakle nakon mnogo vremena, prorijedio, nestala je ulica iz prve scene, nestalo je svih onih aktera iz druge scene, a ostale su samo stajske vile. Prilično nedramatičan tijek scenarija. Došli smo do raskrižja s kojeg u tri preostala smijera odlaze ceste dosade i nezanimljivosti. Neka tako i bude. Prepustite se slučaju, ne dajte da vas imperativ zanimljivosti i smislenosti tlači i drži zarobljenim gledateljima dramskog programa. Izborite se za svoju slobodu i pokušajte za promijenu biti neraspoloženi ili onakvi kakve vas je voda nanijela. Za koji k. urac je bitno da sad netko mora obavezno uživati u filmu i biti neprestano «u njemu», a ne smije, na primjer, prdnuti u šaku i provjeriti što se nudi točno ispod šupka? Nije li ovo drugo egzistencijalnije pitanje od filmskih lažnjaka koji se u 99 zarez 8 posto slučajeva nikako ne mogu poistovjetiti sa zbiljom? Takvi nas krivo postavljeni prioriteti tjeraju da se sudarimo s kvrgavom banderom koju je realnost poslala na nas ne bi li nas prenula iz sanjarenja (od ovih se par redaka ograđujem nekom vrstom ajnchajmlerove bolesti). A da smo jednostavno na pola filma, kad se već uvelike lagalo na očigled publike, prdnuli u šaku i pomirisali esenciju prdeža, ostali bi čvrsto stajati na nogama i ne bi nakon filmske predstave pokušali spizditi tipa u tramvaju ili, što ja znam, u pothodniku, na preneraženost svih prisutnih, otplesali nešto iz Saturday night fever. Znate, game is over. Nema cigarete, nema nastavka. Našao sam opušak, ali to nije dovoljno ni da se oprostim od vas. |
- 22:06 - Komentari (4) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
