03.08.2006., četvrtak
Geneza Ulaan Batora
 Dok pušim drugu cigaretu sjećam se ljetovanja u Ulaan Batoru.Kad je pala kiša, Ulaan Bator nije bio tu. Jednostavno je nestao iza horizonta gdje sivi oblaci stružu jaja o planinske lance. Nije ni važno što smo i ona i ja umislili da smo ljetovali makar u predgrađu Ulaan Batora jer smo osjećali ljubav. U jednom jedinom šatoru ulaanbatorskog predgrađa sjedili smo na koži nekog goveda i brojali žuljeve na rukama. Na sreću, onaj krvavi nije ispao na «Ne voli me». Doduše, to nije ni bio rulet nalik ruskom jer jedan obojeni žulj u gomili bezličnih tvrdih koža ne predstavlja opasnost da nam se ljubav pretvori u masakr. Ubrati maslačak…Ne, ubrati visibabu, jer ljubavni poker treba trajati što kraće, u predgrađu Ulaan Batora gotovo je nemoguće. Prije bi pronašli kobilu bez noge i nailaskom na batrljak brzo završili igru i vodili ljubav ili bi se razišli na dvije strane, možda i iste, ali kao prijatelji. U predgrađu Ulaan Batora jedan je lokalni vlastodržac otvorio centar za igre na ljubavnu sreću. Taj nas je kroz rupu na šatoru promatrao i bilježio svaku vjerojatnost sve dok nije sakupio dovoljno pravila za igru. Uskoro je dosmrtio bankrot. Jedan šator u predgrađu nije nalik velegradu, ali sto i osamnaest kilometara dalje još je jedan šator. I to je onda zaselak. U krugu od tisuću kilometara sklepali bi gradić. Šator po šator, i stvorili smo Ulaan Bator. I to ne bilo kakav. Mongolski Las Vegas u kojem svatko pronalazi ili ne nalazi ljubavnu sreću. Da nije bilo žuljeva od motike ili kompozicije hendikepiranih kobila još bi uvijek to bio samo Ulaan Bator. |
- 20:25 - Komentari (6) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
