14.12.2004., utorak
međugastarbajterski i ini odnosi
|
Zanimljivo je da rad asocira ljude na Njemačku, a trava na Nizozemsku. Vjerojatno malo njih razmišlja da gastarbajteri mogu postati i u drugim zemljama osim Njemačke. Nizozemska je nekako egzotična i rijetko tko pomisli da tamo ljudi imaju bolji standard i da se Nizozemci prema strancima odnose manje ksenofobično no Švabe. I rad na crno je bolje plaćen, osim ako nisi klasični fizikalac, koji ne poznaje ni jedan strani jezik i koji misli da su poslodavci viša vrsta od njih. Takve ljude iskorištavaju i u Hrvatskoj, a kako ne bi vani (smrdi mi pravopisna greška). Radio sam s jednim Nizozemcem, koji je imao svoju firmu, ali je opseg posla koji je ugovorio bio prevelik, pa sam ja uskočio kao crna rezerva. Osim mene, tu je bio i jedan Poljak, dobričina i maestro od zanata. On je također radio na crno. U Poljskoj je ostavio ženu i djecu, uprtio ranac i krenuo u Amsterdam trbuhom za kruhom. Doslovno na blef. Nije imao ni smještaj ni posao. Prvih desetak dana spavao je po brodovima i tražio posao obilazeći kuće u kojima su se izvodili građevinski radovi. Tip kod kojeg sam radio bio je velikodušan i zaposlio ga, ali za manju plaću no što je bila moja. Razlog: iako je radio poslove koji su u normalnim uvjetima bili cjenjeniji i plaćeniji, nije znao niti jedan strani jezik, odnosno natucao je engleski, i nosio je facu očajnika kojem je pronaći posao bilo pitanje života i smrti. Prema takvim se ljudima poslodavci, svjesno ili nesvjesno, ponašaju kao prema nižoj vrsti. Mislim, sve ovisi kako se postaviš. Meni je pomoglo to što sam znao engleski jezik i što sam mogao s gazdom razgovarati i o drugim stvarima, osim onih vezanih uz posao. Ponekad je dobro praviti se pametan, davati svoje mišljenje i ravnopravno sudjelovati u raspravama. Tada te ljudi doživljavaju kao nekog tko zna što radi i imaju respekt prema tebi. Osim toga, bio sam na ti s vlasnicom kuće koju smo preuređivali (punašna Engleskinja simpatična lica i velikih sisa). Uz malo uloženog truda i šarma pičke padaju – small talk, par uljudnih gesta, par šala i na kraju, kad odlaziš, u džep ti tutne novčanicu od 100 guldena. Poljak je dobio samo 50. Potrošio ih je na votku i pivo. Oni mogu popiti pun kurac. Više nego Podravci i Zagorci zajedno. Studenti u Poljskoj miješaju 90-postotni špirit i vodu i onda se opijaju do besi. A mi se kurčimo s rakijom. Ako nisi majstor u nekom poslu, a znadeš jezik, i ako su u tvojoj ekipi tipovi koji su majstori, a ne znaju reći ni dobar dan na jeziku domaćina, možeš postati, na primjer, poslovođa, vođa ekipe, šalabajzer koji ide u nabavu materijala, koji pregovara u ime sviju i najmanje radi, a ima istu ili čak veću plaću. Na taj način uspostavljaš poslovne kontakte, upoznaješ ljude koji će ti u budućnosti pomoći oko pronalaženja posla, a uz put učiš od majstora i nakon nekog vremena odjebeš staru ekipu i osamostališ se. Izgleda podlo, ali treba uzeti u obzir činjenicu, da ta ista ekipa iza tvojih leđa sere po tebi i priča kako radiš manje od njih, a dobivaš istu plaću. Ne shvaćaju da nemaju prevodioca, ne bi imali ni posao, već bi u Hrvatskoj radili od jutra do mraka za mizeriju. Često im je zavist jača od razuma, ali to su već druge sfere ljudskih odnosa u koje neću detaljno zadirati. Bitna stvar u odnosu poslodavac-radnik je i sam pristup radu. Mi smo pogađali posao po satnici. Neki bi rekli da možeš odugovlačiti posao jer te boli kurac i jer si plaćen po satu, a ne po učinku. E pa ne možeš. Ubrzo se otkrije tko gladi lopatu, a tko kurac. I onda izgubiš posao i nitko te više ne jebe ni 0,43 posto. Također valja spomenuti da radno mjesto uvijek mora biti čisto i da alat mora… u kurac! Postao sam preozbiljan, ajd bok. |
- 17:57 - Komentari (5) - Isprintaj - #
|
Dnevnik.hr
Opis bloga
ČASOPIS TARZAN glavni i odgovorni urednik: Sisajed izdavač:www.blog.hr novinski majl: objes(e)ne@sise.hr |
