| < | srpanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
B.L.O.G
|
Za kaznu si mi kupio čokoladu, da se udebljam malo, kažeš, kako ti je to trbuh iskočio ko gladnoj djeci Afrike kažeš, budalo jedna, daj mi da vidim, piše «Samo ti», koji sarkazam, s obzirom da si povalio pola kokošinjca otkad smo se zadnji put sreli, mila majko, kad je to bilo, koliko je prošlo listova na kelendaru, koliko kiša, menstruacija, pijanstava i propalih popodneva, bolje da ne brojim, bolje da ne brojim, koliko si tipova imala u životu, pitaš se a pitam se i ja onda, neću ti reć, osim toga kako to misliš koliko, kvantitetno il kvalitetno? ono pravih, kojih ono pravih, onih koje si stvarno voljela, stvarno voljela, otkud sad to? uostalom, pusti me sad da uživam u ovom ništavilu u koje gledamo; vidi!, bager, kran, gradilište, pregoreni muškarci u modrim kombinezonima i drečavo narančastim prskucima, vidi, eno ona baka sa onim malim psom, vidi živ je a i ona, jebote, stvarno dugo nisam bila na ovom tvom prozoru, ovako nalakćena, još si i muziku pustio, modernu, za one mlađe od nas, definitivno, «she*s a maneater», to valjda mene zezaš il nešto, ali svejedno, ritam je zarazan i dok mi torzo statira na prozorskom oknu, guzica se drma lijevo desno, a ti kažeš da ti je to sexi, ma, tebi je sve sexi, uopće se ne obazirem, jednom bi na to pala sigurno, danas ne, pa me zoveš na ples, al pjesma traje koliko traje, kratko, osim toga cura ponavlja «you wish aou never met her at all», samo se pravimo da ne razumijemo, i bolje nam je tako, prestani mislit, prestani mislit, prestani mislit, bože, kako je vruće, amo radije sjest i pustit da nas zavede propuh, i daj, napravi limunadu, bez šećera, naravno, nismo djeca, samo iskreni okusi, molim, bez umjetnog zaslađivanja, to smo nadam se prevazišli, ma, kome ja to pričam, ti još jedeš čokolino za doručak, tuširaš se samo toplom vodom i bojiš se zubara i bilo koje vrste bola zapravo; jer je valjda to jedino što nemožeš objasnit drugima, odnosno, ostaje ti, samo tebi, i tebi u zrcelu, da ga glođeš ko moj pas kuhanu teleću kost; sam, pohlepno, jer nema tih riječi od kojih će netko shvatiti koliko te boli, uostalom zašto i bi, da, fizička bol, mljac, piše u knjizi da je to jedino ostalo ko okamina nekad vrlo razvijenog neizrečenog unutarnjeg svijeta koji je nestao u onom času kad su ljudi počeli prštat u emocijama, i vlastitom individualizmu, i samo se sobom bavit, sobom, svojim postojanjem, i smislom svog života, a jednom kad je počelo, nije više bilo povratka, svačiji doživljaj ičeka postao je sam sebi svrha i svi su postali opsjednuti svojim osjećajima i javnim iskazivanjem istih, ko ja sad, valjda, i da, ostade bol, fizička bol, najbliža smrti i najteža za naslikat, odsvirat, ispisat, veća od toga, i što onda da se radi, onda se ispirsaj kažeš, i to klitoris, jebote koji si ti mentalni amater, da ne kažem primitivac, da ne kažem seljačina, genitalijaš jedan najobičniji, ma puši ga miki, nemogu imat ni jednu težu, da ne kažem ozbiljniju misao, znaš, šta si popizdila, odjebi, koja si glupača, odjebi u koracima, majke mi, nisi normalna, odjebi na kvadrat, kubik, eksa, peta, tera, kilo, hekto, deka, biraj potenciju odjeba i vlastite muškosti, i nosi se skupa sa tim svojim pomodnim doskočicama tamo gdje se ženke pale na to, ja sam ugasli vulkan, osim toga, di je taj sok, baš si loš domaćin, nije već si ti prezahtjevna, mama ti je prezahtjevna, pa je, pa znam, jebiga, da, evo sok, hvala, ništa, dubok udah, dug izdah, udah, i šutnja, šutnja koja traje desecima minuta, a sobom odzvanja gradilište, ne sobom kao osobom, već sobom kao prostorijom u stanu, i svira ona francuska stvar «L'ete indien», indijansko ljeto, zvuči primamljivo, sigurno primamljivije od ljeta u ovim pregrijanim košnicama, pitam se zašto si me zvao, al ne pitam te, već; jel neka frka? nije, samo sam te se malo zaželio, da, tebe i tvojih sranja, al sad mi te već dosta, koja streljana od razgovora, jao, da skočim kroz prozor?, nemoj, još im samo fali samoubojstvo, njima doli, ali iz nehaja, kažem, iz haja, kažeš, smijem se, plačem, jer umro nam je prijatelj prekjučer, onaj pored kojeg smo bili sretni, ako nas uopće možete zamisliti sretne, jebote još jedan, i to dobar, još jedan, nisam spremna za toliko smrti, ili sam oduvijek bila spremna, neznam, al za njegovu najmanje, šteta, šteta je preloša riječ za nečiju smrt, šteta je kad izgubim kovanicu na mrkog medvjeda il kad ne ponesem fotoaparat, to je šteta, šteta je počinjena, šteta je ono stanje kad slegneš ramenima i što je tu je, idemo dalje, a ovo je tolika šteta da šutimo i ostajemo na mjestu neko vrijeme, ići dalje mi sad djeluje neumjesno, pa šutim, ti isto, opet, a našli smo se da se družimo, i liječimo rane, a zapravo smo još usamljeniji ovako zajedno, nalakćeni na tvom prozoru koji gleda na sjever, dok ispod nas dižu poslovnu zgradu, staklenu, i spiralnu garažu, dabome, jer su auta proždrla ljude, a ti bi skočio dolje sad, da, a i mene zanima kako je padat i kako izgleda kad ti se čitav život odvrti pred očima u dvije sekunde, i jeli onako ko na televiziji ili nekako drugačije? |