O fanzinu
Prošle godine smo bili veliki trideset primjeraka i opet su se gađali sa nama. Letjele su riječi s jedne strane bazena na drugu, padale po podu, gažene zračnim đonovima, japankama, glibavim čizmama, stavljane pod guzice i korištene za odgaranje vatre kako bi se osušila garderoba nakon noćnog kupanja.
I ove godine smo tu «aber» u 500 primjeraka i koštamo 1 kilometar. Ovaj put imamo više suradnika, svaka im čast što su imali snage da javnosti pokažu svoje prljavo rublje. Nismo tu da uljepšavamo pjesme, prepravljamo tekstove. Ne bojte se braćo i sestre, mi nećemo cenzurirati, lektorirati, prilagođavati… dopustit ćemo raznolikost, šarolikost, kolorit komplementarnih boja što vrište u sukobu jedna s drugom. Mislim da je tako pošteno, dat ćemo jednu realističnu sliku onoga što mladi misle i osjećaju ma kako to bolno ili utješno bilo. Ne postavljamo nikakve uvjete ljudima koji šalju pjesme i priče, niti postoji ključ po kojem se objavljuje u ovom fanzinu. Jednostavno objavljujemo sve što dobijemo.
Autori tekstova su potpisani i preuzimaju odgovornost i lovorike za ono što su napisali, a ovdje im se pruža mogućnost da dođu do šire čitateljske publike i uspostave međusobnu komunikaciju.
Ajde uživajte u čitanju, ako ništa, u sjedenju na našem fanzinčiću, pa ako i ove godine koji poleti, značit će da se nastavlja, stara dobra tradicija slobodnog leta.
P.S. Ukoliko ste zakasnili sa prijavljivanjem radova, slobodno ih pošaljite, biti će objavljeni u trećem broju.
T.Ć
Uneredio: Tomislav Ćavar
Grafički uneredio: Ante Galić
Fotografije: Mario, Nikola
Lektor: ???? Svak svoj majstor
Tajnica: Javi se ;))
Suradnici: Nikica , Mali Ante, Gala, Majs, Šok, Reza, Marijana, Cima, Dija, Daca, Mario, Mašija, Maja.
O festivalu
Ljetos uletiše na mostu Gogo i Niko, «đe si bola, šta ima, oćemo li malo kulture, ali one sub u naše misto»? Taman mi se tako zove jedan folder na računalu. I sub i nesub, svaka dobra samo da nije isfolirana i ispolirana. Daj malo videa, daj malo pjesmica, majoneze i špinata, teški akorda. U to vrijeme ovce su pasle travu, tete se sunčale na Jadranu vadile tange iz šupka, punile se mišine sira. A protagonisti festivala se znojili, smrdili, cidili iz hercegovačkog kamena inspiraciju, sakupljali materijale po kršu. Plod se razvijo iz dana u dan, samo buja, ko kruv kad baba stavi priviše germe. Mi mu dodavali i dodavali, a okus sve bolji. I za devet dana vrućega kolovoznog ljeta, od noći kad se začeo na mostu iznad Lištice rodi se festival. Malo prljav ali u duši čist.
Cvrčci pucali cvrčeći, nagovještavali festival koji će doći. Ispočetka izgledalo, neće biti ništa, svi se malo usrali, kad dohekla se raja iz starMoa, pa iz Keinewasserstadta, eto ti i Ljubušaka, pa ovi domaći, nuder čuda, festivala amaterskog stvaralaštva West Herzegovina Festa No.1. Svak donio malo materijala u babine novorođenom festivalu, kockica po kockica i nasta sub-urb-kult-mnsk događanje u Širokom Brijegu. Sve su to fragmenti, ali nema veze, uspili smo rekonstruirat nešto. Na kraju čak i viška bilo, pa nisu svi na red došli, zato smo se ove godine proširili na tri dana, da bi mjesta i prostora bilo.
T.Ć.
WEST HERZEGOVINA FEST
nastoji obuhvatiti amaterski stvaralački potencijal na prostoru Bosne i Hercegovine i šire. Prezentirati ga javnosti, publici i medijima, kako takav vid kreativnosti ne bi ostao nezapažen. Uz našu malu pomoć, svi oblici kreativnosti mogu stupiti u komunikaciju sa širom publikom i (što se mi nadamo) izazvati pozitivnu povratnu reakciju.
WEST HERZEGOVINA FEST će putem edukacije mladih u projektima radioničkoga tipa, pokušati dati znanja iz područja: obrade digitalnog videa, slikarstva, skulpture, grafike, slikanja grafita, fotografije, književnosti, glazbe, povijesti umjetnosti.
MANIFEST WEST HERZEGOVINA FESTA
Kako čovjek od prethistorije do današnjih dana ima potrebu za izražavanjem svojih nutarnjih, duhovnih dimenzija i prezentacije istih svojoj okolini, u nekoj pećini ili galeriji, mi smo odlučili vrsti koja danas živi dati priliku da se slobodno izrazi, ispljune ekspresiju svoje duše u bilo kojem mediju, bilo kojoj slobodnoj vještini, umjetnosti, pa čak i banalnosti. Čovjek mora stvarati duhovnu hranu, koja je protuteža materijalizmu koji sve nemilosrdno ždere i ostavlja posljedice na mentalne sklopove mladih a i starih ljudi. Mi ovaj festival doživljavamo kao jednu vrstu zabave i razbibrige, gdje se svatko može okušati u onome što zna i ne zna. Što je najvažnije može svoj kreativni duh pokazati drugima, kako bi i oni dobili pa bar mali dio njegovog otkucaja duše. Mi se ne furamo na elitizam koji nastaje u institucijama, ne muče nas pravila ni kanoni, želimo biti samo iskreni, ma koliko naivno zvučali. Iskrenost dvoje ljudi amatera iz naših krajeva, Sofije Naletilić Penavuše i Blage Karačića je dokaz koliko je iskrenost u stvaranju bitna. Penavušine skulpture i Blagine slike upravo su iskreni i čisti otkucaji duše. Taj ritam njihovog tihog govora dopro je do mnogih na lopti zemaljskoj. Zato potičemo amaterizam, potičemo na iskreno stvaranje i promišljanje. Potičemo razvijanje kritičkog razmišljanja kod mladih ,razvijanje kritičkog stava i stava uopće, kako ne bi bili kao ovčice koje slijepo slijede ovna sa velikim mudima, koji vodi u pogrešnom smjeru.
Faker Frenki
Ako ste ženskog roda i ako ste, recimo, imali tradicionalan katolički odgoj i usto ste jako zadovoljni sa svojim mužem ili dečkom te se kajete do neba zbog one nepromišljene ljetnje nevjere ili pak, ako čekate tog svog dečka, koji će postati vaš muž, kome ćete zauvijek biti vjerni (osim buduće ljetne avanture zbog koje...) i s kojim ćete doživjeti punu ljubav, te u harmoniji biti zajedno do kraja vaših života kad ćete se zajedno pretvoriti u dvije sretne zvijezde u dubini tamnog ljudskog neba, onda vam je bolje da ne sretnete Franju jer ste u protivnom najebali.
Ne vjerujete? E, onda ovako. Sjedite vi u kafiću sa svojom prijateljicom, kao i obično, reći ćete. Da, i pričate kao što i inače pričate, ustvari brbljate, ubijate vrijeme, istresate probleme, tračate, živite svoju monotoniju bez onog dečka ili muža, o kome još sanjate ili bježite od muža, dečka koji vas jednostavno sputava, opterećuje i rijetko seksa. Naime, on previše radi, tako vam kaže, zar ne? I tako prolaze dani, a za šankom sjedi Franjo, broji i gleda vas. Još ne primjećujete, a on odbrojava - dao vam je deset sekundi da ga pogledate - devet, osam, sedam, šest, pet... i vi ste ga slučajno pogledali. I nastavili gledati, a on se odmah, sa smiješkom, zaputio prema vama, vama kojima je panika. Koji kurac, šta je ovo, mislite, a on dolazi i pita vas nešto u stilu: “Djevojko, tko je u tvojoj obitelji lopov?” Ti si (svedena na jedninu) otvorila usta i preplašena kao lane pred vukom jedva ispuštaš: “Molim?” A on te umiri pogledom, osmijehom i riječima: “Pa mora da je ukrao zvijezde sa neba i stavio ih u tvoje oči...” I gotovo, osmijeh ti se penje po usnama, makar se boriš protiv njega, zubi ti blistaju, mada znaš da je jeftino, iako ne znaš da je iz jednog filma, ustvari, tebi je svejedno, tvoje srce je na dlanu, jer je napravio ono što tvoj muž, dečko koji treba doći odjednom postaje on, Franjo ili je napravio ono što tvoj dečko, muž više odavno ne radi jer, kako kaže, on zarađuje i za romantiku iz sapunica nema vremena.
A ti si cura, žena koja kao i svaka žena, cura voli sitne pažnje, nježnosti i iznenađenja, voli da se osjeća njegovano kao cvijet, jer ti i jesi jedan lijep, mirišljavi, crveni cvijet kojeg Franjo želi ubrati. On sjedi do tebe, priča ti polako i smireno o sebi i ti se smiješ, od srca, smiješ se i kad tvoja prijateljica izmišlja neki neuvjerljivi razlog i odlazi, smiješ se sretno i sve jače dok ti se Franjo lagano približava. Da, sve je bliže tvome lijepom tijelu, i ti ga svjesno puštaš, da te lagano dodirne, da ti uzme ruku kad njegova priča postane napeta i smijete se zajedno, glasno i veselo, a Franjo naručuje još pića. Naručio bi on isto da si ti i neka druga žena jer je njemu svejedno da li si ti ružna, glupa, debela, stara i puna celulita, svejedno da te nitko živ ne bi jebao ni za milione dolara ili da si najbolja Playboyeva zečica, svejedno, glavno je da imaš ono što on nema. Franjo ne bira, jebe sve živo žensko.
Ali nije ni bitno, jer on tebe zanima, a on je komad, komad i po, s tijelom koje bi rado doručkovala želeći zauvijek biti blizu tog erotičnog pogleda i tog osmijeha koji zrači sigurnošću. Prvi put ga vidiš i osjećaš kao da ga odnekud cijeli život znaš i pitaš odakle je i što radi. Onako, ugodno, ne informativno već iskreno, lijepo, kao što ti on i odgovara. Kažeš da voliš njegov kraj, mada bi isto rekla da je i pao s Marsa; zanima te njegovo djetinjstvo. Na vrh ti je jezika, kojim često oblizuješ usne, pitanje kad je taj neznanac prvi put vodio ljubav sa ženom. Nemaš pojma zašto, a dala bi sve da to možeš sada znati. Ali bojiš se da time ne pokvariš dragocjeni kontakt i samo se smiješ i gledaš pohotno dok ti on priča o nekoj čupavoj djeci kako se igraju partizana i njemaca i šuti o svom prvom seksu sa rodicom iz Švicarske. Ti naprosto ne bi vjerovala da ti je i ispričao da je sa svojih šesnaest godina bio napastovan od nje koja je, istina, izgledala kao seks bomba. Možda bi se i sažalila kad bi saznala da je nakon što je izgubio nevinost incestom, morao pobjeći od te nimfomanke sve tamo do Hvara s izlikom da ide na ljetni tečaj stranih jezika. Ti sada slušaš kako je zabio onaj gol na utakmici za Dan mladosti, a njega je tada na Hvaru posjetila ta rodica, od koje je bio pobjegao zbog straha da ga stric ne ulovi, grižnje savjesti i divljačkog apetita mlade Švicarke našega podrijetla. Klinka je bila zmaj i nakon što je nekoliko dana rigala vatru po Franjinu spolovilu, otišla je s otoka u zemlju nožića.
Napokon, rekla bi, ali ne možeš jer čuješ kako je Franjo s nekom ekipom krenuo u prve izlaske i kako Azra svira Fa, fa, fafala si mi ti, fala ti ... i ti na to govoriš kako isto nisi razumjela stihove, gušila se u prvim cigaretama, rigala nakon treće juice-votke; jednostavno počinjete se dobro kužiti dok na Hvaru počinje Franjina karijera. Kad je ostao sam sa spoznajom o svojoj potenciji plus more, sunce i preplanule kolegice, preostale dane iskoristio je onako kao što je vatrena rodica iskoristila njega. Voljela bi da si baš ti bila u tim dugim noćima, ali ni prijedlog da promijenite kafić nisi loše dočekala. Krećete u njegov auto i dok otvaraš vrata moćnog Audija prvi put pomišljaš da on može biti neki manijak, ali ipak ulaziš, prihvaćajući izazove. Vozite se predvečerjem uz ugodne Enove ambijentale i ti misliš kako ovaj čovjek do tebe s kojim pričaš, ima stila, kako je fin, kulturan i pun manira. Gledaš ga, a on zrači, kao neki svetac, zrači jebote, i ti u jednom trenutku pomisliš kako silovanje i nije tako strašna stvar. Ali brzo dolaziš sebi i slušaš kako je tvoj junak, kao i ti, kao i svi srednjoškolci ovoga svijeta, bježao s nastave, i zvuči ti hrabro, moćno i jako kao De Niro, razjareni bik.
Dogovarate se da idete na jezero na drugom kraju grada, jer tamo zimi i nije takva gužva. Spuštaš sjedalo malo prema dolje, vežeš pojas i vučeš haljinu par centimetara prema gore tako da se vide koljena, jedan od tvojih jačih aduta. Primjetila si da se nasmješio, pogledao ih i dao neki učtveni kompliment prije nego si ga pitala koji je fakultet završio. I dok ti on priča kako je pošao na Filozofski i kako se odmah zakačio s nekim profesorom, istina je ipak drugdje - on se zakačio s profesoricom. Bila je to ugledna gospođa od svojih četrdesetak ljeta, strah i trepet katedre i želja svih studenata i profesora. Hladna kučka, zvali su je u kuloarima da bi poslije punili spermom studentske sobe maštajući o tom tijelu, kojega se ne bi postidio ni onaj avion od žene, B. B. (ljubavnica Serga Gainsbourga). Kad je Franjo vidio to čudo, odmah je otišao na prve konzultacije i tamo ga je ova iskoristila na prvu, vrišteći tako da ju je pola zgrade čulo. To je bio zajeb, ne za nju, nego za Franju koji ju je podmirivao više puta tjedno, što se pročulo po fakultetu i na prvim ispitima većina mu je profesora, napaljenih do srži, jednostavno rekla da je jebe i dalje, ali da njihove ispite neće proći.
Ti bi se kao i većina žena sažalila nad ovim usudom, ali vjeruj, sada dok se protežeš na sjedalu njegova automobila i dok ti haljina prijeti da će popustiti pod tvojim grudima, vjeruj da se isplatilo i da Franjo isto tako misli. Pričao je on, on koji se sada smješka gledajući tvoje lijepo oblikovane grudi na parkingu mondenog kafića, i do u detalje opisivao kakvo je to bilo iskustvo. Što reći na ono da je jedna noć s tom kokom vrijednija nego li dati gol na prepunom Santiago Bernabeu u neizvjesnoj utakmici Barcelone i Reala. On ti otvara vrata i uzima te za ruku, odlazite u kafić i sjedate za stol. Gledaš njegovu guzicu dok ostavlja vaše kapute i malo ti je hladno u haljini, ali kao da te pogled na tu stražnjicu nekako grije. Smiješ se toj misli, a on se smije tebi. Uzimaš treći Gin ove večeri, on i dalje tuče zeleni Jägermeister. Stavljaš srednji prst u svoje piće i ne vjeruješ da si to jednostavno ti dok ga oblizuješ ustima i igraš se jezikom mokrim od neljudski jakog Gina, pitajući ga usput čime se bavi. On je, gledajući te, malo otplovio, ali brzo se snalazi i priča ti o svijetu ekonomije. Dok ti slušaš kako na tržištu treba biti agresivan, brz i dobro informiran, u stvarnom životu Franjo je rekao fuck faks i otišao na bauštelu u Njemačku, koju brzo napušta jer je shvatio da je puno lakše i isplativije da radi ono što voli te je počeo snimati porniće. Vjerojatno bi, zbog te njegove batine vječno napete na gotovs, postao popularniji i od same Ciccoline da mu se nije dogodila Italija.
Neumoran kakav je, mogao bi te sedam puta dovesti do ludila na večer i potegnuti te još par puta ujutro i iza toga nonšalantno optrčati pedest krugova oko zgrade. I nakon što je pronašao put kojim žigolo ide u Italiju, zbog tih svojih kvaliteta postao je tražen u visokim krugovima, a onda ga je pomazila životna sreća. Ipak se događa, to da nekome sjekira upadne u med, kao Franji, samo što je taj med imao sedamdeset godina, išaran borama kao baobab godovima, ali je bio okusa zakopanog blaga. Franji nije smetalo što je ta baba izgledala kao noćna mora jer on je bio jebač, faker, prčo, kojemu je bilo svejedno, dobro, malo bi zaškiljio očima kad je trebalo i baba mu je na koncu ostavila svu svoju imovinu, toliko novaca da u životu više ništa nije morao raditi, osim onoga što voli, a to je seks.
Taj čovjek koji sjedi do tebe i kojega gutaš tim svojim okicama obični je lovac, sakupljač ženskih međunožja, neutaživa ljudska koncentracija strasti, ali, bez straha, nije on neki mačo tip, za sebe kaže da je po vokaciji umjetnik ljubavi. “Vođenje ljubavi”, vrlo rijetko upotrebljava neku drugu riječ za ljudski snošaj, “je najveća umjetnost . Neki francuski pisac je to govorio za život, a kako život nastaje tek iz vođenja ljubavi, onda je taj čin svrha, smisao i sublimacija života. Djeca su tu nuspojava koju izbjegavam, jebiga, nisu mi u radnom opisu.”
Da, vi već pričate o književnosti, spominjete i Lolitu, onako usput, pita te da li si je čitala. Nisi, još bolje i vi već surfate nekim drugim temama. Prešućuje ti tog Nabokova namjerno. Ustvari ne čita on gotovo ništa osim Lolite koju prođe bar jednom mjesečno i uvijek se nakon toga slatko smiješi, vrti glavom i ponavlja stari jarac, stari jarac... Gin ti već kola žilama prejako i on predlaže da idete. Krećete i umjesto Enoa Franjo ubacuje neku živu kubansku glazbu; počinješ lagano gibati tijelom. On ti daje ritam i zagrebački kvartovi postaju šarena Kuba i svi plešu, miješaju bokovima dok trube u prvom planu najavljuju početak nečega. Nakon te vožnje-plesa, predlaže ti da te odveze kući k mužu, dečku koji te čeka ili nikome, to jest da se vratiš u to isto čekanje tog svog dečka, muža koji treba doći. Znaš da je sad momenat, da se igra na sve ili ništa, ako odeš, sve je gotovo, ako ostaneš, ništa više neće biti isto i zato predlažeš da idete još piti. On pita da li je njegov stan dobro mjesto za to i ti se misliš, misliš se samo jednu malu sekundu u kojoj je bilo tisuću razloga protiv tog pića i barem isto toliko za, i kažeš, na kraju, da bi to bilo idealno mjesto za još jedan hladni Gin u dum-dum tehnici.
Ulazite u stan i dok ti gledaš taj luksuzni ambijent u kojem ti u oči upada neki poster s golim čovjekom iznad kojega piše Tantra, Franjo ti donosi piće; čašu prekrivaš krpom, udaraš njenim dnom od stol i piješ Gin s mjehurićima. Odmah osjećaš učinak i gledaš Franju dok na radiju traži neku nježnu glazbu. Dobijaš još jedan Gin i sjedate na kožni trosjed, a onaj čovjek Tantra vas gleda sa zida. Ono što ćeš ti doznati kasnije istočnjačko je učenje seksa koje vodi do tzv. kozmičkog orgazma, ekstaze svake tjelesne stanice, koja se postiže dugotrajnom praksom, a najbitniji dio tijela u tantričkoj anatomiji je onaj mali mišić koji se nalazi odmah ispod muških testisa. A do toga je Franjo došao slučajno jer je imao poznanika koji ga je gnjavio s onim Putevima u Spoznaju i takvim instant iskupljenjima, ali je srećom čuo od njega i za Tantru te ju je u Italiji uvježbao do savršenstva.
Odlažete čaše i on ti se poigrava s kosom, stavlja ti prst u usta i bježi s njim kad ga želiš ugristi, dodiruje ti jezik i ti ga lagano puštaš sve duže da ti se poigrava u ustima. Ližeš njegov prst, pa dva, ližeš njegovu ruku i gledaš ga u oči, one se sklapaju i osjećaš topli, vlažni jezik koji ti ulazi u usta. Rukama mu kliziš po leđima, uzimaš u obje ruke one njegove tvrde, oble i glatke guzove i puštaš da ti iscijepa haljinu, podigne te na stol i lagano spusti. Stišćeš ga nogama oko struka dok ti on kida gaćice i rukama, ustima, cijelom glavom ulazi u tvoje sise, liže ih, stišće, poigrava se tvojim bradavicama koje rastu. Brzo skida hlače dok ti liže trbuh, sve niže jezikom prelazi preko dlačica i kao jedan veliki sladoled oblizuje ti vlažnu vaginu i ti već stenješ od užitka, a on se vraća do tvoga lica i gleda te u oči dok ti ruke stavlja na svoj tvrdi kurac. Primaš ga čvrsto, a on te gleda, malo se poigravaš s njime, a na radiju svira Take me tonight...
Stavljaš ga na mjesto i on ulazi u tebe, pažljivo, gledate se i ližete, on ulazi, ulazi, a ti ga sve jače želiš, sve dublje, osjećaš da si puna, i vrištiš dok se on luđački brzo giba, vrištiš najjače što možeš dok te on jebe kao što nikada jebana nisi bila i dok shvaćaš da je on taj dečko, muž kojega si čekala ili ljubavnik kojeg se isplati imati jer Franjo usporava prije nego li je svršio i onim svojim mišićem koga steže i opušta, emitira valove čistog zadovoljstva kroz tvoje tijelo. Tantra ti ulazi u vaginu, utrobu, grudi, lice, mozak i svaki njegov trzaj pulsira tvojim tijelom kao orgazmički šok. Otvorena su ti usta, trzaš se u intervalima, a na radiju glazba prestaje. Obavještavamo... govori spiker dok ti se tijelo grči, nestaje ti zraka od tako jakog užitka ...umro u bolnici... on te uzima u zagrljaj i zadnji put znalački trza mišićem ...naš predsjednik... odašilje te u orbitu i ponovno spušta na leđa ...doktor Franjo Tuđman... i prosipa svoje vrelo sjeme po tvome trbuhu.
Nosi te do fotelje i prekriva vas plahtom, pušite i slušate prigodnu klasičnu glazbu, neki Requiem, vjerojatno Mozart, djeluje lijepo. Sretna si i teško ti je sada misliti, jer to je svakako bio najbolji fak u tvom životu, a Tuđmana niti si volila, niti mrzila. Ali svejedno govoriš:“Čovjek se danas bez politike ne može pošteno ni pojebati”. Franjo je zamišljen, mada se radi o osobi koja nema pojma o politici . Pitaš ga što mu je, da nije tužan zbog ovoga. Gleda tebe pa radio i mijenja ton:”Ej, koji je to faker bio, svaka čast, skidam mu kapu, jedini je jači od mene, ja jebem sve po redu ali po statistikama nisam mu ni blizu, taj ti je Frenki guzio cijelu državu.”
Sve ti je jasno, sada sve znaš, sjediš s prijateljicom u kafiću i znaš da je Franjo za šankom i dvoumiš se što da učiniš, čeka te najbolja ševa u životu i ništa više, samo Franjo koji te gleda, sjedi i broji. Ne znaš šta da radiš, da ga pogledaš ili ne, da te pojebe ili ne, a Franjo, koji sjedi, ima vremena, broji i ne odustaje jer je on po vokaciji umjetnik ljubavi. I daje ti deset sekundi za odluku, devet, osam, sedam, šest, pet, četri, trinaest, dvanaest...
Ante Alerić
SEMIR TUCE JE BOG...
stoji zapisano na zidu
srednjoškolskog igrališta
crvenim sprejem
Semir, Semir
vikalo se kada je zabio gol
semir, semir
cjeli je mostar pričao o tome
ja sam trčao oko bazena
blizu šantićeve na plus 40
trava je bila spaljena od vrućine
i žive duše ne bi bilo u hladu
kada sam čuo...
o semir
kako zaboraviti to ime
pisalo je na betonskom zidu
pokušalo se urezati za vječnost
driblao je, izvodio tunele, gađao rašlje
glavom ...
o, da, semir
jedini je imao ljubičastu kuću
u zapadnom dijelu grada
na putu do ronda kroz platane
divna ljubičasta kuća
odvojene garaže
i velika satelitska
bmw u vrtu
visoke ograde oko kuće
zbilja si bio nešto više od igrača
semir u ovom kraju
Semir je bog...
stoji zapisano
i u mojoj glavi
zasvagda
putniče,
kad se spuštaš žovnicom
sa zapada prema istoku
na Veležu stoji zapisano:
TITO VOLIMO TE
i plamena štafeta kraj tih riječi
gori kao simbol
semire
žene su ludjele za loptom
ispod veleža
o, da
dolazile su da te vide
da ti se dive
ti i ne znaš koliko se mladih
vraćalo kućama
krvavih hlača
i kad nije bilo lopte u blizini
semir je bog...
još uvijek taj grafit
odzvanja
u mojoj glavi
ne smijem ga zaboraviti
semire
tvoja je ljubičasta kuća izgubila boju
više je nema
a gdje si bio dok je gutao plamen
sada stoji u ruševinama
na putu za rondo
kraj nje prolaze mladi
koji idu na randes
o da semire
zar mi ne vjeruješ
ti mostarska legendo
ne znam kako je došlo do toga
semire
ne želim zaboraviti to ime
tako je ostao tvoj grafit
nevješto napisanim slovima
na zidu
u mojoj glavi
semir je bog...
semire
Rođeni su te slavili
i kad nisi zabio gol
o da
ne znam je li to bila granata
semire
zbog čega zaboraviti tvoje ime
semir je bog bog bog
...SEKSA
Nikica klobučar
Philos+Sophia se vole
Evo i Ja sam odlučio nešto napisati. Možda neće ispuniti vaša očekivanja ali vjerujte mi to mi i nije bitno. Kad sam razgovarao s Tomom rekao sam mu da bih želio napraviti s nekim intervju i rekao je da već netko priprema nekakav intervju, pa sam pomislio da to ne bi bilo nimalo profesionalno da u jednom časopisu ovakvog kalibra budu dva intervjua s istim i to prepisanim pitanjima. Da ja vama puno ne duljim s ovim tehničkim problemima možemo mi preći na stvar zbog koje sam ja tu. Već duže vrijeme evo razmišljam o tome kako sve više i više mladih ljudi upisuje nekakve šminkerske škole, zanate gdje se samo radi, šmokljanske fakultete i kojekakve tečajeve, a da se nitko, ako ama baš nitko nije posvetio filozofiji. Moji dragi ljubomorni suigrači grdno se varate ako mislite da će vam te opečaćene diplome nešto ubuduće značiti. Nama treba po nekim proračunima našeg zavoda za statistiku oko 7803 samouka filozofa i ti na sliku i priliku Aristotela, Spinoze, Heraklita, Hegela, našeg Frane Petrića i sv. Augustina. To su samo neka od imena koje valja spomenuti a početku da razumijemo problematiku o kojoj ćemo govoriti. Zašto baš «filozofija» postavit će sebi neki pitanje, a odgovor je jednostavan, iz razloga što ovi dotični filozofi kao i velika većina njih nije ni kapi znoja prolila u životu, a dugo i sretno je živjela. To je samo jedan od elementarnih razloga zašto baš filozofija, no tu postoji i niz drugih stvari, a ja ću navesti neke od njih. Npr. da li ste znali da su svi filozofi vegetarijanci što im je omogućilo dug i bezznojan život, osim Empedokla koji je isto dugi niz godina bio vegetarijanac, a tek pred kraj života počeo jesti nojeve. Npr. da li ste znali da od ukupno 6509 filozofa koji se vode u knjigama od početka računanja vremena, samo njih 09 je oćelavilo, dok je ovih 65 imalo bujnu kosu i nisu je ni farbali ni blajhali. Npr. da li ste znali da niti jedan filozof nikada nije izustio nikakvu ružnu riječ i to je znanstveno dokazano na institutu Juniversiti of Samwer u turskoj pokrajini Kapadokiji. I na kraju poslastica za one koji tek žele postati samouki filozofi, sigurno niste znali da je ama baš svaki filozof postao faca poslije života tako da ih za vrijeme života nitko nije razumio niti im remetio krugove. Drugim riječima svi su uživali blagodati života kao što su mir, tišina, povlastice u trgovinama, jeli su najbolje grožđe i što je najvažnije mogli su svukud putovati bez ikakvih osobnih dokumenata razliku od drugih koji su morali imati točno sedamnaest pečata da bi izašli iz grada, te još devet pečata da bi se vratili u grad. Pazite sad pozorno, sve ovo što sam rekao nije samo šuplja priča nego ja apeliram na sve one koji su zainteresirani da i mi osnujemo jednu školu koja će svake godine davati po jedno tridesetak do dvjesto-četrdesetak mladih u početku samo filozofa, a kasnije ako bude sreće i samoukih filozofa. Sada ću vam ja navesti što bi sve ova škola trebala tražiti kao predispoziciju da bi se vi u nju mogli uključiti. Kao prvo; nije nužno ali bi bilo jako poželjno da ste muško, jer je filozofija muška disciplina u kojoj treba misliti za razliku od ženskih disciplina gdje se isključivo traži težački rad. Kao drugo; novak u početku neće imati vremena da misli i zaključuje sam, već mora pročitati točno 938,23 knjige, 543 znanstvena rada, i mora napisati godišnje 59,0 seminarskih radova. Kao što vidite i sami još ništa nisam naveo što se zahtijeva u ovoj drugoj točki pa ću evo sad navesti; dakle novak mora imati dvadeset i tri svoja pomoćnika koja će mu pomoći nosati i čitati ove knjige.
Kao treće; škola koja će se najvjerovatnje zvati «PeRiDeRiTeTiČkA», neće primati ni previše glupe ni previše pametne, nego naprotiv umjereno glupe i malo manje umjereno pametne. Kao četvrto; svatko mora kao preduvjet da bi upisao školu imati kratak i jasan životopis.(54 kartice teksta i to u fontu Arial), potvrdu o bilo čemu i mora biti u košulji i to karo, trenerci i laknim cipelama na kopču.
Kao peto; ne smije biti deblji od 156,4 kg. i lakši od mene.
Kao šest i sedam preskačemo, a prelazimo na jedanaestu točku koja je jako bitna, a glasi; moraju poštivati sva ljudska prava i to bez obzira tko to je tata, tetak, stric i s obzirom na to koliki ti je džeparac ilitiga taschengeld.
Sada preskačem nekih sedamdeset i pet točaka i s ovom zaključujem o uvjetima upisa, a ona glasi; novak koji želi pristupiti ovoj instituciji mora imati puno puno para, inače će odmah dobiti predisključenje, na ulazu u školu redar će ih pregledavati i tko ne bude imao puno para zna se što slijedi.
Ja se nadam da sam bio kratak i jasan i da sam barem neke od vas potakao da malo razmislite o vašoj budućnosti koja će biti bez znoja i muke, a čitavo vaše znanje bi se zasnivalo na drevnom učenju tzv. «tlapnji», koje je u nas poznato kao klapnja. Kad završite tu PeRiDeRiTeTiČkU školu vi samo morate sjediti i to ne bilo gdje nego u kafićima i promatrati kako se sve oko vas giba i mijenja dok vi ostajete isti, onako sjedeći negdje na terasi i ispijajući kavu s čašom vode (Službeno piće svih filozofa i samoukih filozofa). Svaka disciplina ima svoj određeni diskurs pomoću kojega razgovaraju tim svojim znanstvenim jezikom, pa tako i naša samouka filozofija ima svoj diskurs, nama poznatiji kao «trač», a metoda koju koristimo pri tračanju poznatija je pod imenom «hakanje» (od lat. hakos – ismijavanje nekoga ili nečega, pričanje iza leđa nekomu ili nečemu). Mi smo preuzeli onaj tip školovanja gdje su teorija i praksa pomiješane, tako da će naši polaznici svu svoju teoriju stečenu prijepodne moći poslijepodne primijeniti na ulici, u samoj školi što je jako uobičajeno, i kako sam već rekao u samim kafićima gdje će do kraja izoštriti svoju primjenu teorijskog znanja.
Ja bih sada završio jer moje vrijeme za teoriju je isteklo i morao bih poći negdje gdje ću tu teoriju pretočiti u praksu, jer znate kako mi samouki filozofi kažemo, citiram; «postojim, dakle đe sam»
Gala, 29.05.2004., Š.Brijeg
GRAD
pogledaj ovaj grad
u osvijetljenoj daljini
u njegovoj raširenosti
uočavaš li osmjeh dobrodošlice
on očekuje tvoju naivnost
i redovito te prevari
ako u djevičanskom prvom putu dolaziš
ne vidiš njegove krvnike i pse
njegovu rastrojenu psihu
i okrutnu čeljust kojom se ponosi
(tek krajolik i zimu)
odavno te želi!
besramno zavodljiv s mudrošću
koja isključuje
lagano te spušta niz svoje sive glatke žile
puštajući neku ljubavnu glazbu da te omami
a ljubav više i ne osjeća
jer ju je nakazno izgnao
prevrtljiv u svojim čarima
gotovo nikad ne pokaže pravo lice;
sažaljeva suzom ili svijećom
i dalje brojeći svoje poraze i bitke
cijeli u primisli smrti
u svome slavlju nijemih zaboravlja žive žrtve
koje sakati iz obijesti
nikad stvaran u sentimentalnosti kojom obnavlja
prepušta svoje ulice i kuće
trgujući s istinama u kojima podjednako uživa
samodopadno pokazujući rane
nalik ranjenoj zvijeri
drži svoje planine i rijeke i mostove
prosjake i svirače
religije i tvornice
svoj plamen i dim i svoj pepeo
(kojim zavarava)
prehranu kojoj ne možeš odoljeti
i ljudoždersku glad za mesom
uporno skrivajući ruke i
ne želeći pomoć
više se i ne trudi
od straha da ne uspije
noću zamijeni svoje lijevo i svoje desno
svoje obale i jezik
neraspoložen za strane svijeta
taj crni jastuk posut iglicama
poput srebrne večernje haljine
bezbrižno obožava korake koji samo znaju slijediti
ili one koji lutaju
i oči koje rijetko vide ono što nam ostavlja
ne želeći prošlost
ne vjeruje budućima
a sadašnjost mrzi kao samoga sebe
i uporno je razbija
kako se ni njegovi ljudi više ne bi prepoznali
u onima od nekad
i zmajevski uživa u svojoj tromosti
ne sluša nego pritajeno prijeti
želeći te zastrašiti
i sve vas prihvaća koji u nj dolazite
MOSTAR, 1999. Nikica Klobučar
BAKA U ŠIROKOM
tamo dolje je moja baka
tamo gdje jeftinije kupuješ cigarete
gdje za solidan auto ne plaćaš porez
gdje za branje mandarina možeš dnevno ubrat
dobru lovu
tamo odakle mladi rano odlaze
tražiti sreću i novac
ali se najčešće tamo dolje i vrate
gdje se pravi oporo i jako crno vino
gdje u velikim obiteljskim kućama ima
i po sedmero djece
tamo dolje je moja baka
diže se u pet ujutro
i prži kavu
i mrvi sira
i stavlja svježe uštipke na stol
tamo dolje gdje su noći obično vedre
pa ti se vrti u glavi od zvijezda
tamo dolje baka mi kaže ne gledaj ih puno
i ne broji
kaže mi umrijet ćeš istog trena ako ugledaš svoju
tamo dolje moja baka
ne zna ni sva slova
jer nikad nije išla u školu
tamo dolje u bakinom vrtu bila je lijana i mogo si ležat
na njenoj krošnji
tamo dolje ja obično dođem na kratko
tek toliko da se odmorim od svega
tamo dolje moja je baka
stavlja kruh na sisu i reže
tamo dolje
ispod bosne
Nikica Klobučar
Rodijačko pismo
Di si lipi moj?
Šta se lipo radi? Eto ti se javjan jerbo san ti ima ništo ki reć, al mi je jope sad neugodno, ma ću ti isto kazat! Pazider dobro! Doša mi je nikidan oni mali Antiša, kuma Joze Pipunova šta se nikidan opijo ki krmak u krčmetni, pa mi je reka da je ouna tvoja mala Mare velika raspušćenica i, bože mi prosti, kourvetina, koja samo gleda di će se badnit! Viruj ti meni, nisan ti ja njega ništa oton pita, neg ti je mulac sam brez ikakvog, kako ono da kažem, potu..., potc......, razloga počeja sam balit ki da ga je đava tanta, douk je popravja ono moje nevoje od avuta šta mi se stalno kvari! Još se nevojnik povalija da ju je i on, je li,..., kako da kažem, isto, đava ga odnja, povalija nikidan kad su se vračali iz dizka a on je odvuka među gomiletine iza Šarića poja i tamo je, je li, razumiš... A budalaš nije ni zna da smo ti i ja u rodu i da ču ti ja, brte, sve kazat ki rodijak rodijaku, sve pošteno i kako je bilo.
Ne moj se, rođeni moj, ti slučajno najidit šta ti to nisan odma trča kazat, jerbo stvarno nisan moga nikako kako smo još te večeri ja i kum Stipan išli otrat ono blaga u Jercegovinu, a poslin smo ti odma zapičili u Slavoniju po novu porciju kulena. A je dobar, srca ti Isssova! Razgrabiče ga ovo našizih gladuša za dva dana kad se vratimo kući! Biće love do grla! E, nego tijo san ti reč priko ovoga pisma, pošto neču još ovizi dana svračat doli, a ne mogu ti javit priko mobtela jer me ona banda komumistička, jeben li in majku partizansku, stalno prisluškuje, da znaš kako stoje stvari i da pripaziš da ta tvoja nevojnica ne bi još štogo zasrala pa da nebude kasno! Pazdider brajko na to sile nečiste, jer če osramotit i tebe i cili nam časni, rvacki, i u viri Isukrstovoj odgajani rod.
Eto, rođeni neću ti ja sad tu puno dujit jerbo čemo se mi nalit ki majke mace kad se ja vratin dolikavce, a provat ćeš, boge mi, i ovi kulen šta ću ga donit, al pazi, jope ti kažen, na to đavla ženskog, jer ako je ti nećeš ušestit, ja ću je, gospe mi, takjon dotrat u red! Jes me razumija! Aj, rođo drž se, pa se vidimo! Bog i Rvati! Tvoj Antuka
Ivan Josipović
ŠIROKI LEE
Deveti je misec brzo će početi nastava, tribalo bi po tene. Na starim tenama viri prst, ako malo agresivnije gazim dobiva se dojam da mi je noga rasadnik mladoga krumpira. Svi su nosili Nike i meni bi bilo drago da ih imam iako mi se u dubini mene nisu sviđale. Bile su nekako sjebane u đonu, ima san osjećaj da su nam Ameri namjerno uvalili tu licencu misleć da niko nije vidio prave Nike. Ali evo im ga za to, bilo je Ćaća u Njemačkoj koji su svaki Božić, Uskrs, Gospojinu donosili nove Nike svojoj dici i to made in U.S.A. Većinom su te Nike bile male ali svi su dobro znali bajku o Pepeljugi. Ima u Lištici Borovo, ali nije fora, triba otić u Mostar u Borovo, donit tene ko kakav trofej, prezentirat ga komšiluku s naglaskom na to, kako i odakle je donešen, iako se isti takav trofej mogao kupiti u Lištici. I tako su Mirko i njegov Ćaća, koji nije radio u Njemačkoj, sjeli u bijelog Kadetta proizvodnje 12. misec 1979, motor 12-ka 45kwh. i lagano pravac Lištica, jok Mostar, za Ćaćin pojam do doli je bilo puno okuka. U autu je vladala čudna tišina, Mirko nije bio za konverzaciju, u njemu se lomilo, Nike ili neke druge tene. «Uglavnom šupci i štreberi nose Nike, fino im stoje i ja bi tio ali opet nešto mi neda, šta mi to ne da, neam pojma». Stari je žurio nizastranu. «Opet moje prisilne misli i slike, vidim šupke i štrebere kako gaze u Nikama. Nike su dozvoljavale poseban hod, hod koji je zavodio, razotkrivao površinske i dubinske nagone, nekako čarobno je izgledao onaj tko ih je nosio pa makar bio najveća pizda u školi, cijena mu je sa Nikama odmah skakala a pogotovo ako ih je Ćaća donio iz Njemačke». Mirko je osjetio da se vrte, jedan krug, drugi krug, treći pa četvrti, sljedeći krug ga je povezao sa realnošću i vidio je da su se parkirali ispod zgrade kina. Stari ga je vukao u Borovo a Mirku su Nike odjednom pale u drugi plan. U daljini je blještao novi plakat, konture lika na plakatu su zbog udaljenosti bile rasplinute, ali nekako poznate i puno puta viđene, zamišljane, sanjane. Mirko nije htio nosit naočale preko socijalnog iako je imao na sistematskom dioptriju -1, jer s naočalama je bio isti kao onaj matematičar sa Brojki i slova. «Stari to je Bruce Lee, nema veze što je mutno, sve vidim». Stari je malo popizdio i onako u bijesu krenuo prema Borovu , Mirko je trčkarao za njim i pokušavao nešto reći ali zaostajao bi uvijek jedan korak iza njega. «Dobar dan, Borovo imate li Nike. Sad su me i Conversice mamile ali Nike su u podsvijesti ispočetka projicirale onaj zavodnički hod i 10 kila karaktera koji se dobije čim se Nike obuju. Mačak u čizmama. Možda to ima neke veze, možda ću u Nikama bili bolji na tjelesnom. Možda ću iz Hrvatskog ili iz Biologije dobit bolju ocjenu, ali opet, opet mi nešto ne da da ih kupim, ne mogu, ne znam šta mi je ali Nike neće na moju nogu». Stari ga je natjeravao da ih proba, ali džaba, Mirko nije htio. Stari je bio toliko ljut da je izletio iz Borova i krenuo prema zgradi Komiteta, a Mirko je za njim skakutao radujući se što će vidjeti plakat iz blizine. Stari je uletio u predvorje kina i tek tamo ga je obuzeo neki mir, a Mirko se poigravao i koračao u korak s njim, lijeva, desna, lijeva, desna.
Ia, Ia, ua, ćipuku, ćipuku, aaa s plakata je dozivao glas, lanci na čakljama se pucketali, On je oblizivao svoju vječni ranu i lomio pedeset protivnika. Stari i Mirko su stali kao pred kakvom svetom slikom i čitali «Kino predstava u Kinu Borak, projekcija za djecu i roditelje u 12 sati». Mirko je poskočio i pogledao sat na Ćaćinoj ruci, bilo je 11.58h, taman da kupe karte, kokice im i ne trebaju. «Ali onda nema Nika sine, jer novaca imamo samo za tene». Nema veze što nema kokica i Nika, Mirko je zadovoljno ušao u kino i odjednom postao dobar i primjeran dječak, maštajući kako će popodne u svojoj ulici prijateljima pokazivati najnovije poteze. Nakon projekcije filma s osmjehom je otišao do Borova i obuo nove novcijate, duboke ŠANGAJKE i nimalo ga nije zbunjivala tamnoputa kovrčava djevojčica, koja je preko puta isprobavala Nike.
T.Ć
KONCERT ZA MIR U ŠIROKOM BIJEGU
Nakon što je Amerika objavila rat Iraku čitav svijet se uzdrmao, te I njegov sami centar tj. naš mali Široki Brijeg. Kao i obično na našim su se ulicama vodile velike raspre o tome šta je »pravo«.Ni mladi ovog grada nisu ostali hladni već su pokušali pronaći način da pokažu da je I njima stalo do mira u svijetu a i šire.
Dvojica širokobrijeških ambasadora dobre volje,Zdenko Musa I Slaven Kraljević došli su do rješenja koje će utjecati na svjetski mir ili bar, ako ovo ne »upali«, na jedan dan ponuditi širokobriježanima ugodno druženje.Odlučili su okupiti glazbenike s našeg područja I napraviti koncert za mir.
Koncert je održan u ožujku 2003, a gdje, naravno na mostu na kojm se uvijek održavaju glavni spektakli u našem gradu. Osim glazbenih nota, narod širokobriješki naslušao se I mnogih recitacija koje veličaju život,najeo I napio , čak se nekom I posrećilo pa je dobio nagradu a sve to- »džaba«.
Cijelo nedjeljno popodne grad ,koji je inače u to vrijeme pust,tresao se od dobre rokenrol svirke, dječje graje i plesa.Sve u svemu, organizatori su napravili odličan posao:zabavili širokobriježane (što i nije uvijek lako)I istodobno zagovarali mir u svijetu.Nije mala stvar!
Dijana Kožul
UDRUGA MLADIH «DOMENA»
Cilj ovoga teksta nije samo o informiranju o ovoj organizaciji, odnosno ne želim iznijeti samo puke formalnosti.
Zapravo želim reći nešto o pokušaju ovih mladih ljudi, čija ću imena kasnije spomenuti, da naprave nešto što bi pridonijelo razvoju kulture i što bi potaklo naše ljude da djeluju na ovome području, koje je kod nas, kao što ste mogli primjetiti u potpunosti zanemareno.
Sama ideja da se uradi nešto ovakvo postoji već duže vrijeme.Iako ova organizacija nije pravno oformljena, naravno iz nepoznatih razloga kako to kod nas uvijek biva, ona već
duže vrijeme djeluje.
Naime, njeni članovi su sudjelovali u nizu humanitarnih akcija, poput dobrovornih koncerata I izložbi čiji je cilj bio skupljanje novca za ugrožene obitelji.
Osnovni cilj ove udruge je zapravo stvaranje slobodnog prostora za mlade, u vidu kreativnog centra, I educiranje mladih putem raznih radionica;književne, likovne, glazbene, ekološke te foto radionice.
Udruga želi probuditi mlade iz pasivnosti, te im pomoći u ostvarivanju njihovih kreativnih mogućnosti I ideja vezanih za razvoj zajednice. mogla djelovati.
Iako su još u potrazi za adekvatnim prostorom ,članovi ove udruge Jozo, Silvija, Ivana ,Maja ,Daca, Vlado, Zdenko, te njihovi prijatelji i dalje su optimistični , i ne odustaju od svoje ideje da se ova organizacija afirmira u njenom punom sjaju.
Ova ekipa pokazuje kako je i dobra volja dovoljna da bi se situacija barem donekle poboljšala.
Nadajmo se da će netko tko je na visokom položaju biti isto tako dobre volje da pomogne pri realizaciji ideja koje su svakako dobrodošle u ovaj grad.
Dijana Kožul
RASKOŠ I BIJEDA
O kako je velik ovaj svijet. Kada malo bolje pogledamo nepravedni ljudi
podijelili su ga na dvije strane. Jedna od tih je raskoš tako veličanstvena
i blještava a druga je puno gora bijeda nimalo poželjna i neugledna. Zašto
to na svijetu mora postojati? Zašto se ljudi međusobno ne vole i ne cijene?
Zbog te ružne i prljave odjeće odnosno prekrasne i skupe. Zašto? Svi su
ljudi na svijetu isti. Zašto dižemo ruke od onih koji nemaju što jesti i
onih koji se moraju brinuti gdje će sutradan prespavati. Nije važan čovječji
vanjski izgled, odnosno kako se oblači i je li lijep, nego ono što čovjek
nosi na duši i u srcu. Počnimo malo misliti i na onu tamniju stranu svijeta,
jer i oni imaju pravo na život i na sreću.
ANĐELA JURIŠIĆ 13.godina
ČOVJEK BEZ GLAVE (Odiseja na Balkanu 2150.)
Moj prvi susjed u neboderu koji udomljuje oko pedesetak tisuća ljudi rodio se 1954., kažu da se te godine rodio i Rock and Roll. Ne bi spominjao ovaj glazbeni pravac da on nije obilježio i mog susjeda Karola. Od mnogobrojnih sustanara koje viđam svakodnevno Karol se razlikuje od ostalih, a prvi njegov nedostatak koji vam upadne u oči je taj da on nema glavu. Kod njega je čudno to što on unatoč svom nedostatku vidi, čuje, razgovara i razmišlja.
Jedno kasno večer kad sam se vraćao s jednog uobičajenog tulumarenja, pred liftom sam sreo Karola. Otvorio je vrata lifta i ušli smo, pitao me idem li doma ili da svratimo do Grove Sex Bara. Prihvatio sam poziv. Taj bar nalazio se na 367 katu i bio je relativno blizu nas, mi smo naime živjeli na 419 katu, inače svi ljudi s anomalijama uspjeli su dobiti stanove visoko u neboderu. Karol je uvijek trebao nekog za razgovor prije spavanja pa bi onog kojeg prvog sretne pozvao na koktel od hrusta i pričao o svojim doživljajima iz 21 stoljeća. Tu večer, dan prije njegova 196. rođendana sve je bilo drugačije.
Sjeli smo uz prozor tako da smo dobro vidjeli gradska svjetla i privatne aeromobile s krilima.
Karol mi je rekao da ne može više živjeti bez glave i da treba novac kako bi došao do kristalne glave s BrainČipom. Znao sam da je takva glava vrlo skupa i da je teško doći do nje, ali imao sam novac i bio sam spreman da mu pomognem. Predložio sam mu da proda lijevu ruku i obećao mu ostatak novca nadomirit iz vlastite kase. Rekao mi je da pristaje ali da bi pronašao način da ne izgubi ruku. Dok smo razgovarali konobarica nam je često obnavljala koktele i bili smo već podosta opijeni, prisluškivala je naše razgovore i pokušala se uključiti u razgovor. Osjetio sam da nam nešto želi reći, kao da ima rješenje za Karola. Odjednom je glasno rekla : JA IMAM KRISTALNU GLAVU, zbunjeno smo je gledali, DAJEM JE U POLA CIJENE. Hm, gledali smo je :
KAROL: A čija je to glava
KONOBARICA: Od mog bivšeg dečka, odsjekla sam mu je kad smo prekinuli.
KAROL: A gdje je on sad.
KONOBARICA: Ne brini za njega, on ima novu glavu s TurboBrainČipom i novu ženu.
JA: Pa najbolje da je sutra doneseš i da se nađemo ovdje kod tebe, koliko zlatnika da ponesem?
KONOBARICA: To će vas stajati 35 000 Euroazijatskih zlatnika (35 000 Eagold)
KAROL : Nevjerovatno, sutra je moj rođendan i ja ću dobiti nešto što sam tražio 96 godina, glavu sam izgubio na koncertu, taj koncert je bio povodom 100 godina rock and rolla.
JA : Hm, zanimljivo, najbolje da se raziđemo i da sutra proslavimo taj rođendan.
Sutra sam otišao kod Karola u stan i čestitao mu rođendan, iako je imao 196 godina nije izgledao staro, organe je mjenjao svakih dvadesetak godina i bio je dosta vitalan za svoje godine. Spustili smo se do Grove Sex Bara i tamo nas je čekala konobarica:
KONOBARICA: Čekaj da ti stavim glavu pa da te onda izljubim i čestitam ti rođendan.
JA: Ne želim to gledati, evo vam zlatnike otiđite iza šanka i to riješite diskretno.
Otišli su, nakon nekog vremena čuo sam smijeh. Karol se vratio, izgledao je normalno, imao je glavu koja mu je odlično pristajala. Bio sam sretan radi Karola, on je zračio nekom posebnom živošću, vjerojatno radi nove glave. Sjeli smo i naručili koktele, konobarica je sjela s nama i zabava je počela. Bio je to veliki rođendan, naravno za Karola, njegovo ponovno rođenje. Nakon desetak koktela Karol i konobarica su otišli plesati. Dok su plesali gledali su jedno u drugo, shvatio sam, to je bila kemija. Zapitao sam se gdje sam ja u cijeloj toj priči.
Karol je dobio glavu što je itekako želio, a ona je pronašla osobu koja će nositi glavu koja je njoj očito nešto značila, lice koje je ljubila i voljela.
Otišao sam, nisam ih htio ometati. Ušao sam u stan i odmah otišao u krevet, ipak srce mi je bilo ispunjeno, znao sam da sam napravio još jedno dobro djelo. Ugasio sam svjetlo i odmah zaspao.
Tomislav Topić -Cima
KNJIGA
Bilo je jutro, neobično, kao da se duga razlila po pejzažu a rosa okitila nebo svojim predivnim mirisima. Čuo se cvrkut ptica koje su uljepšavale zvuk savršene tišine. Rijeka je nosila svoje stanovnike, lagano, njegujući obalu i natapajući smrtnu zemlju poharanu nedavnim požarom.
Bio sam prvi na ulici, još su svi spavali, a ja sam kopao po kontejneru nebi li pronašao komadić hrane. Prevrtao sam smeće s jednog kraja na drugi ali uzaludno. Umjesto hrane pronašao sam neku knjigu koja nije imala korice tako da nisam mogao odgonetnuti o kakvom štivu je riječ. Naravno, uzeo sam knjigu i zaboravio na hranu. Nisam čitao ništa dvadeset godina pa me ta činjenica nekako natjerala da se posvetim ovoj knjizi koju je netko ostavio u kontejneru. Zaputio sam se u obližnji park. Putem sam listao knjigu i primjetio da nedostaje podosta stranica, ali to me nije pokolebalo. Sjeo sam ispod neke jabuke koja je imala lijepe crvene plodove. Jabuka je mirisala, bio sam gladan ali jednostavno nisam ni pomislio da je uberem, mislio sam na knjigu. Oko mene bila je visoka zelena trava a sunce je povirivalo iza planine. Krenuo sam čitati.
Knjiga je opisivala neku prelijepu šumu u kojo je život bio moguć čak i za ljude. Ogromna stabla i raznolikost raslinja te plodovi koji su se mogli pronaći bili su sasvim dovoljni za život. Postojao je tu i životinjski svijet, ali kako je opisan u knjizi jednostavno nisam znao o kojim je životinjama riječ, možda je to zbog nedostatka teksta i stranica u knjizi. Nakon par stranica saznao sam da u šumi živi jedan čovjek i jedna žena i da se neizmjerno vole i obožavaju. Nije ih zanimao svijet koji se nalazio van šume, imali su sve što im je bilo potrebno, imali su jedno drugo. Nisu zanali za dosadu, voljeli su se, hodali goli po šumi i svakodnevno vodili ljubav.
Okrenuo sam stranicu i poludio, vidio sam da nedostaje ogroman broj stranica i da je ostalo još njih desetak i da priča završava. Puno toga nisam mogao saznati u ovoj knjizi. Pročitao sam i zadnjih desetak stranica i saznao da su pobjegli iz one predivne šume ali ne i zašto.
Upravo kad sam završavao s čitanjem u travi ispred mene nešto se začulo. Šuškanje i siktanje, ustao sam i pogledao. Bila je to zmija, odmah sam je preplašio i ona je pobjegla. Pogledao sam jabuku na grani i odmah je ubrao. Odlazeći iz parka jabuka mi je utaživala glad. Razmišljao sam o knjizi i o zmiji koja je bila tako blizu mene. U jednom trenutku komadić jabuke mi je zastao u grlu i tada mi je sve bilo jasno. Nekako sam uspio progutati komadić slasne jabuke i mirno otišao doma, uvjeren da znam tko su bili čovjek i žena koji su živjeli u šumi.
Tomislav Topić - Cima
Pogled
Opet je zvjezdano nebo.
Svemirske letjelice,
Meteori i lampice u tami
dragulji.
Lampice da mi pokažu put.
Dragulji da ih stavim na vrat.
I tama. Njihov prijatelj.
Kontrasti. Sukob mišljenja.
Lampe se gase.
Dragulji su sada kovina,
a ni ti nisi više ti.
KATARINA KOVAČ
Plastik Boy
Pijem vodu iz
plastične boce
Pijem vodu iz
plastične čaše
Ja sam iznutra
postavljen plastikom!
Moji kukovi, moji bokovi
moje usne, moje grudi
plastičan okus imaju
Nikad se neću razgraditi
ni crvi od mene neće imati
nikakvu korist
T.Ć
Prijatelj šume- Kiša
Dječak koji se zvao Kiša živio je u gradiću po imenu Kapon.
U slobodno vrijeme nakon škole odlazio bi u obližnju šumu prepunu visokih bukvi.
Kada bi stigla jesen sakupljao bi listove raznih boja, osluškivao šuštanje lišća, brao ciklame,
gledao prelijevanje boja u kapljicama što su jurile do zemlje iz svijeta koji se zvao Oblak.
Kada bi zadnje lišće otplesalo s grana, šuma bi odjenula bijeli ogrtač.
Snijeg bi oživljavao nova bića, a šuma bi utihnula i osluškivala njegove korake.
Sunčeve zrake bi nadvladale bijelilo, prosule bi svoje tople zvjezdice i učinile šumu zelenom,
livadu mirisnom.
"Ljubičice, leptirići, penjanje po drveću,... tako volim proljećeee!"- rekao je dječak Kiša.
Šetajući se šumom bukvi osjeti je da ga jedno staro stablo zove k sebi. Nije se čudio,
razumio je njegov jezik.
Upitalo ga: "Želiš li biti prijatelj ove šume?"
Kiša je odgovorio: "Da, da želim!"
Stablo na to reče: "Često si tu, ubireš razne plodove ove šume, odnosiš cvijeće listove,...
i to je... gotovo uredu."
Kiša je začuđeno stao: "Gotovo? Znate ja berem cvijeće za mamu, skupljam listove za bracu,
zar činim nešto pogrešno?"
Zatim stablo reče: "Dijete vidiš ovo cvijeće? Ono voli kad mu se obratiš, kad mu objasniš da
ćeš ga ubrati jer će ono nekome donijeti veselje. Pokaži mu da je važno. A ako se radi o nekom
cvijetu kojeg ne srećeš često i jako je rijedak pozdravi ga, udahni njegov miris i njegovu sliku te
ga u mislima odnesi svojim najmilijima. Ispričaj priču o njemu ili ga nacrtaj.
Dopusti mu da preživi. I tako ćeš moći biti prijatelj ove šume i bilo koje druge šume. Podijeli ovo
znanje sa svojim prijateljima jer sva djeca vole šumu."
Kiša se osmjehnuo, zahvalio stablu i sretan otrčao do svojih prijatelja.
Ispričao im je priču o prijatelju šume, nacrtao najljepši cvijet kojeg je vidio tog dana i poveo ih
na izlet kako bi se učili prijateljstvu sa šumom.
I tako je dječak Kiša postao prijatelj šume, a nije ni čudo što se tako zvao kada bez kiše nema
ni šume.
Marijana Zovko
Baterije
Ponukan vašim prijedlogom za raspravu o 'svijetloj' situaciji u Širokom Brijegu, odlučio sam poslati vam par redaka na sličnu temu.
Prije otprilike godinu dana, iz Švedske je u Široki Brijeg doputovao jedan gospodin, naš Hercegovac, koji već tridesetak godina tamo živi, radi i stvara, kako već to uostalom biva, kad se ide trbuhom za kruhom. Ni prvi, a vjerojatno ni zadnji s takvim životnim ritmom. Već ispričana priča. Međutim, jedan mali detalj tog njegovog boravka u kršnoj Hercegovini me se jako dojmio. Obilazeći rodno selo i davno napuštene vrtle, prisjećao se mladosti i sretnih trenutaka koje je tu proveo.
U toj nostalgičnoj šetnji uskom kozjom stazom, na tlu je našao jednu staru i istrošenu bateriju (1.5 V- ona malo deblja, dobro se sjećam). Ubacio ju je u dzep i začudio se kako to netko može baciti u tako čistu i mirišljavu prirodu. Samo sam u sebi potvrdio da je stvarno ostario u tuđoj zemlji. Bateriju je odlučio baciti u kantu za takav otpad, kad se 'spusti' u Široki. Naravno, takvog otpada nigdje; sve se baca đuture i to dobrim dijelom u tu istu prirodu, odakle je i donio bateriju. Budući da čovjek nije mogao to nigdje baciti, a Bog mu je dao savjest i razum, koji mu zabranjuju da to ostavi 'neđe za ćošu', ta mala stvarčica je završila u dzepu, pa u avionu za Švedsku i konačno u kanti udaljenoj par tisuća kilometara od kršne Hercegovine. Rješenje svakako nije da smeće 'nosimo u Švedsku', ali bi morali razmisliti zašto bacamo 'ćese' gdje stignemo, zašto poslije roštiljanja u Borku ostavljamo jeftine reklame mesnih industrija i raznih pića.
Mišljenja sam da moramo izgraditi takvu svijest da nas takve stvari moraju zabrinjavati, jer će se to zasigurno odraziti na svakog od nas, a napose na naraštaje koji dolaze.
A stvari se mogu i moraju mijenjati! Primjer je i gospodin, koji me potakao na ovo pismo. Kad je otišao iz kršne Hercegovine prvi put, sigurno u dzepu nije ponio nikakvu bateriju.
Robert Rezić
TVOJE LICE
Još čekam lice života,
pišući iz pera pjesnika nade.
I ćutim da tintom vjernika,
mogu dodirnut tvoje usnulo rame.
Odbijam krenuti putima,
što pod lakomostima šaljivo se kriju.
Iako nas zovu neumjerno krutima,
ja izazovom shvaćam našu životnu zbilju.
Sjaj što trepavicama oku skrivaš,
luč je uzavrelom srcu mome,
u mojim mislima ti neprestano plivaš,
i ne dam tvoju sudbinu nikome.
Istok nekad za zapadom čezne,
nemoguće je često izazov slatki,
ti i ja dio smo životne pjene,
i za ljubav draga nećemo ostati kratki.
Pijesak mojih mira u rukama je nježnim tvojim,
i kad te u mojoj prisutnosti nema,
ja minute i sate želim, u samoći da tiho brojim.
Ajde, poletimo poljanama čudnim,
uz topot tvojih riječi, želi da se jutrima budim.
Ajde, budi moja životna slika,
čuvat ću te i pazit draga, do zadnjeg životnog krika.
Maro Jović
U prolazu
Voljela sam te hladne dane
Voljela sam način na koji mi dolaze,
pristup kojim su ma zanijeli.
Lagani trzaj melankolije u kostima,
prožimao me bolnim snovima,
koje sam sanjala kao djevojčica
a kao žena… miris ribice i grubi protok nikotina,
svjedoči o smrti te male spodobe,
glupog i naivnog sanjara.
KATARINA KOVAČ
Najavljujemo peti dani filma Cima snima
Tomislav Topić Cima od milja zvani Orson donio je svijetlo pušteno kroz film u naše malo misto. Snovi su opet postali šareni i dinamični, a mnogi se Širokobriježanin latio kamere i počeo snimati amaterske video uratke, te ih prijavljivati, malo na west herzegowina fest, malo na mediteranski festival dokumentarnog filma. Čovjek sa vizijom, pokretač i veliki entuzijast kad je filmska umjetnost u pitanju. Cima nam je rekao da ove godine:
5. DANI FILMA
MEDITERANSKI FESTIVAL DOKUMENTARNOG FILMA
Široki Brijeg, 9. - 11. rujna 2004.
Filmofili, ali i oni koji to još nisu a žele zaviriti u područje nekonvencionalnog filmskog sadržaja, u prvoj će trećini rujna petu godinu zaredom biti u prilici odgledati zanimljiv i «brižljivo» odabran filmski program u širokobriješkoj kinodvorani Borak. Dvije najvažnije stvari koje su planirane još prošle jeseni ove su godine realizirane - festival je dobio vizualni i programski identitet.
Dani filma su, dakle, održali obećanje – gotovo progresivno širenje iz godine u godinu dovelo je organizatore do željenog koncepta kojega će pokušati zadržati i njegovati duži niz godina. U želji da postanemo međunarodni festival, a istodobno zadržimo originalnost, odlučili smo «vrtiti» i nagrađivati dokumentarce autora iz mediteranskih zemalja. Od moguće 22 države, ove su nam godine pristigli uglavnom filmovi iz «susjedstva», odnosno iz europskog dijela Mediterana. Tako ćemo ove jeseni u natjecateljskome programu gledati filmove iz Španjolske, Italije, Hrvatske, Crne Gore, Grčke, te naravno i iz zemlje domaćina Bosne i Hercegovine. U skladu s pravilnikom, dokumentarci u natjecateljskome programu traju maksimalno 30 minuta.
Zdravko Mustać, selektor festivala, između 24 pristigla dokumentarca odlučio se za njih devet. Oni, po njegovu stručnom mišljenju, udovoljavaju kriterijima našeg festivala i konkurentni su na svim svjetskim filmskim priredbama. Napominjem da je većina ovih filmova igrala na velikim svjetskim festivalima - od Chicaga, Amsterdama, do Sarajeva itd. Tročlani žiri (glumac, redatelj i kritičar) nagradit će samo jedan film.
No, Kino video klub Amater, glavni organizator festivala, pobrinuo se da publika vidi i nešto igranih, eksperimentalnih, dugometražnih dokumentarnih filmova, te naravno i produkciju domaćih autora.
Od igranih filmova, uz dobro poznat i na više svjetskih festivala nagrađivan Ogrestin «Tu», vidjet ćemo i najnoviji film Ognjena Sviličića «Oprosti za kung fu» koji je na posljednjem pulskom festivalu dobio pozitivne kritike.
Hrvatski filmski savez pripremio je za «najhrabrije» gledatelje četiri eksperimentalna filma nastala u njihovoj produkciji. Autori tih filmova su Damir Čučić, Vedran Šamanović, Zdravko Mustać i Ivan Faktor.
Dugoočekivan u BiH, film «Sretno Dijete» Igora Mirkovića, prikazat ćemo uz nazočnost autora i aktera filma. Također, izdavači «Prvog bosanskohercegovačkog pop rock leksikona» (Hercegtisak) pripremaju promociju ovog značajnog glazbeno-književnog projekta.
Dokumentarni film koji je igrao na posljednjem Motovun film festivalu, «Slike sa ugla» sarajevske redateljice Jasmile Žbanić, prikazat ćemo također izvan konkurencije natjecateljskog programa. Razlog je dužina trajanja. Dokumentarci «Raj za Stokilaše» Roberta Bubala i «Svjedok vremena» Žane Mrkonjić premijeru će doživjeti na kino platnu dvorane Borak za vrijeme festivala, također izvan natjecateljskog dijela programa.
Ovogodišnje, 5. Dane filma, nadopunjuju izložbe, video instalacije i promocije knjiga, koje će posjetitelji moći vidjeti tijekom tri festivalska dana. Uz filmski program nezaobilazni su partiji i fešte koji obično traju do ranih jutarnjih sati. Besplatno pivo, mnoštvo filmova i dobra festivalska atmosfera čekaju vas. Stoga, odgodite putovanja i obveze, pozovite prijatelje i dođite na naš festival - ulaz je besplatan!
Kino Video Klub AMATER
|
PITAM ?
Računala su bila prava rijetkost, svi koji su izgovarali riječi Internet i Cyber Space zvučali su zagonetno i cool. Moja 386-tica nije htjela na Internet ako joj prije surfanja nisam pustio pornić. A u podrumu u koji rijetko dolazi svjetlo a uvijek je obasjan svjetlom, svijetlio je ekran Ivine 486-tice na kojem je pisalo www.siroki.com 1999.g. verzija jedan. Sretan peti rođendan. Dabogda ti sajt bio velik jedan terabajt!
DOLINA VOZAČA
Čovjek
PISMO STUDENTA IZ ZAGREBA
ŠIROKA LIŠTICA