DOLINA VOZAČA
Sjeo sam na Brijeg u park podno crkve. Osim tišine nisam čuo ništa. Disao sam prohladan zrak sa zrakama slabog ali upornog sunca. Brijeg je moj i ne dam ga nikomu. Tu mi je dobro. Naviru sjećanja, dolaze ideje. Duša miruje, mašta sanja, čista kao kisik sto ga dišemo zelena stabla ptice i ja. A dolje trče konji. Metalni konji. Oni ržu gumama i ostavljaju izmet što ubija zrak koji dišemo zelena stabla ptice i ja. Ne čujem ih ali pogled me vuče prema grotlu. Sve stoji i miče se. Sjaj stakleni očiju je jak, zasljepljuje moje blijedo lice. Ne volim kad moram od nečega okretati glavu. Izdržati pogled iz grotla ne mogu. Jak je i lomi moje zjenice. Moram okrenuti glavu i nastaviti disati zrak što ga dišemo zelena stabla ptice i ja. Svi ih imaju, svi su njihovi vlasnici. Ima ih mnogo i oni su vlasnici. Mi smo ružni a oni su lijepi. Ne znamo govoriti sirena iz naših usta svira. Tvoje dijete progovara brrrm, bi bi, škripa, dum bum, nino nino. U ponoru je sve crno. Tamo nisu kruzi koji se šire već spirala što vuče prema dnu. Opasna je i kad se vrti na plohi papira, postaje rupa bez dna, obmanjuje naš pogled, uvlači nas u sebe, u dno. Mi smo ponor sa pet naftnih izvora života. Tu se hrane oni sa staklenim očima. Oni ne vole zrak koji dišemo zelena stabla ptice i ja. Mučno mi je u želucu dok to gledam. Tjeraju me da jedem što i moj ljubimac. Progutao sam dva litra tamne tekućine i sad sam na Brijeg došao pješke i dišem zrak što ga dišemo zelena stabla ptice i ja.
|
