PISMO STUDENTA IZ ZAGREBA
Ušao sam u stan, za nos je klao miris svježe pojedenog saransuka. Svjetlosti gotovo nije bilo. Samo bijele točkice na spuštenim roletnama i tri užarene spirale jeftine turske peći iz koje je isparavala voda, održavajući vlažnost zraka i pojačavajući intezitet smrada. Na drugi pogled vidio sam dvije siluete u polu mraku kako šute i zure u novi izvor svjetlosti koji je pored svjetlosnog signala davao i zvučni. Bilo je od prilike dvanaest sati, vrijeme emisije koja zabavlja sve one koji žele razumjeti a ne razume i sve one koji žele vidjeti a ne vide. Htio sam potisnuti u pozadinu taj zvuk trećeg izvora svijetlosti, obogatiti sobu novim mirisom i skrenuti pažnju na sebe. Nakon zvonke i smrdljive uvertire dvije siluete su se počele micati. Okrenuli su se prema meni, zagonetno gledali i udisali novi miris. A ja sam čekao bilo kakav zvuk koji neće biti zvuk kipeće vode u peći i zvuk trećeg izvora svijetlosti. Bi zvuk kreveta i opet muk. Iznenada padoše zastori i jedna od silueta skandirajući najavi praizvedbu dviju simfonija u C-duru i B-molu. Dirigent diže štapić i daje znak...prrrrrrrrr... prrrrrrrrr... kraj. Peti zvuk je ispunio cijelu sobu i dao joj prepoznatljiv miris. Bio sam siguran, siluete su moji cimeri. Praizvedba je trajala svega dvadeset sekundi. Bila je to najkraća praizvedba koju sam čuo ali i najduža praizvedba te vrste do sada. Publika na trećem izvoru svjetlosti je aplaudirala, dvije siluete su se poklonile a mene je na kraju opet dopalo da otvorim prozor sobe.
|
