sinovi divljeg srca

ponedjeljak, 17.09.2007.

sinovi divljeg srca

Dozvoljeno je kopiranje svih dijelova tekstova iz ovog posta...kao i čitanje i preporuka. U tekstu ima gramatičkih ili pravopisnih pogrešaka....molim za razumijevanje










PREDGOVOR


Knjiga sadrži stvarne opise događaja od rujna ’91. do nekog mjeseca ‘92. Pisana je kronološki, ali ne po datumima. Pisana je osjećajima koji su me prožimali u to vrijeme. Neke situacije su izbačene iz konteksta knjige. Postoje razlozi. Neke situacije su jednostavno…zaboravljene. U mnogome su mi pomogli oni koji su bili uz mene. Sjećali smo se zajedno. Svega. I pili kavu…i pušili…normalno. Ovo su i njihova sjećanja. Hvala im što smo to ponovno prošli. A nikad im neću moći zahvaliti što smo prvi put…stvarni put…bili zajedno. Nitko im to ne može zahvaliti.
Ovo nije knjiga ljudi obučenih za rat, kao "BRAVO TWO ZERO". Oni su znali kamo idu i bili su za to pripremljeni i obučavani. Ljudi u ovoj knjizi su Vaši susjedi. Gledate ih svakodnevno. Možda niste ni zamijetili kad su otišli iz Vašeg susjedstva. Otrgnuti su iz domova.
Svojevoljno.
Nitko ih nije prisiljavao da se jave u borbu. Ali... nisu čekali da ih domovina pozove…niti su bježali. Malo je takvih ostalo. U nekima je proradilo domoljublje, a u nekima…avantura. Kod mene ovo drugo. Nije bio bitan razlog dragovoljnog javljanja, bilo je bitno da nas ima.
Mnogi su se i vratili…ovu knjigu posvećujem onima koji su ostali…









U knjizi ima: krvi, znoja, komada raznesenih tijela, alkohola, droge…i psovki. Za svakoga ponešto. Ulaz slobodan…….


















Hm… Ništa mi opet nije baš ulazilo u glavu, od svih tih događaja. Znao sam da nešto nije u redu. Istuširao sam se i mokre (duge) kose izašao van. U to doba slušao sam žestoku muziku i tako se oblačio. Frendovi su se “smrzavali” kada bih ja izašao u ljetno popodne na temperaturu od 29 stupnjeva u crnim samtericama, kaubojskim čizmama, crnoj rokerskoj kožnoj jakni. Padali bi u komu izokrenutih očiju. Meni je bilo cool. Uvijek bi vodili čudne razgovore, barem za onog tko bi ih slušao, naćulio uši i pokušao nešto od toga svega razumjeti. Nebrojeno puta smo dobili kompliment, što s muške što sa ženske strane, da smo vrlo neobični i da uživaju u našem društvu.
Taj dan započeli smo vrlo običan razgovor za naše društvo.
– Koji ti je kurac?
Pita Denis nakon što sam došao među njih i naslonio se na legendarnu željeznu ogradu.
– Što je pederu? Odgovorih.
Žaba se iscerio u poznati lik.
– Makni se od mene, vruće mi je čim staneš tako obučen – reče Denis.
– Ko' te jebe, padni budalo – odvratih.
Naši razgovori nikad nisu počinjali kao kod ostalih, klasično, bok,chiao, itd. Mahom bi jedan drugome jebali mater, nudeći «organ» na upotrebu ustima. Obično bi onaj tko dolazi u društvo već metrima prije bio spreman ko' zapeta puška sa psovkom na ustima kao pozdrav. Ukoliko nitko ne bi reagirao na njegov dolazak, samo bi stao i u nezainteresiranoj pozi slušao o čemu se radi. Kad bi se uključio u razgovor, s prvom izgovorenom riječi osuli bi svu salvu psovki na njegov račun. Bio bi pokunjen par sekundi, i to je to. Pozdrav je završen. Kada bi netko sa strane došao u društvo, ne bi vodili takve razgovore. Da se vratim na onaj razgovor koji je otprilike tekao nakon uvodnog dijela ovako:
- Je li netko gledao Dnevnik sinoć? – pita Žaba.
Svi su znali što pita i mozgovi su radili brzinom munje smišljajući svakakve gluposti.
- Gledao sam, ali sam zaboravio upaliti televiziju - reče Kizo, glupo se
smješkajući, s rukama duboko zabijenim u džepove traperica.
Svi koji stoje obavezno imaju ruke u džepovima. Mi što sjedimo na ogradi, normalno sagnuti s podlakticama na butinama, ili oslonjeni rukama na ogradu, istežemo se od neudobnog položaja. Moram reći iza nas je bilo oko 7m duboko pa i nije baš ugodno sjediti s takvom provalijom iza leđa.
– Ono u Borovom Selu? – opet Žaba.
Šutili smo. Svatko zaokupljen svojim mislima, a vjerojatno smo svi vrtili slike Dnevnika od večer prije. Osjetio sam da će razgovor biti drugačiji.
– Koji su to kreteni...
– Di je to Borovo? – nastavio sam.
Žaba je inače bio informacijski centar u našem društvu. Zemljopisnu širinu i dužinu, telefonski broj nekog komada s tuluma od prije mjesec dana, tečaj banke za taj dan, politika, plan grada, sve, ama baš sve što ti treba, a ne želiš pamtiti. Osim sporta. Sa sportom nije imao veze, a tako je i izgledao. Kose masne zalizane. Srednje visine, malo veće glave, valjda je zato sve i pamtio, spuštenih ramena i stopala. Napominjem, ramena kao vješalice, to je bitno zato jer je uvijek kad bi hodali ulicom zabijao laktove nekome u rebra. Ruke su obavezno u džepovima.
Moram priznati jedino mu se torzo u obliku trokuta isticao. Jedini problem je bio što je trokut bio naopako okrenut s trbuščićem koji se ocrtavao ispod majice, a da imao je, tj. ima ga i danas, malo veći maslinasti nos koji smo od milja zvali babura.
Jednom se prilikom vrlo lijepo opisao...ovako nekako..."Sav sam u kurcu...imam spuštena ramena, krivu kičmu, trbuščić, vodu u koljenu, kiselinu u želucu, šećer u krvi, nosim naočale, samo su mi stopala ravna!" ...I uvijek je bio pun love....otprilike ovakav omjer. Subota ili bilo koji drugi dan izlaska nosimo svatko negdje 100 – 150 kn. Žaba 1000. Ama baš uvijek. Odakle, ne znam.
– Kod Vukovara... – ispali Žaba k’o iz topa uz poznati cerek – ...tamo rade šuze ...– doda.
– Znam to konju, ono prvo nisam znao! – rekoh.
Ostali su se uglavnom cerekali.
– Vidiš da su njegove šuze iz Borova – ispali Ule cereći se – …zato i zna… – prasne u konjski smijeh.
Neki su vrištali, a neki se glupo cerili, plazeći Žabi jezik. On je stajao i cerio se kao ostali. Kad smo se malo smirili Ule reče :
- Stvarno užas!
- Sad ćemo dobiti pozive i piči – reče Denis ....jebote nikad nisam mislio da ću ja završiti u ratu – doda
- Boli te kurac, bitno je da me ne ošišaju… – dodah.
Normalno popušio sam salvu psovki, gluposti na svoj račun tipa – ‘ko te jebe, bit ćeš ćelav k’o kurac, možda ti odrežu i uši, a Ule je samo urlao kao da ga kolju ljuljajući se naprijed nazad. Prije nego nastavim moram objasniti nacionalnu strukturu svog društva. Ona je umnogome zavisila o zgradi u kojoj smo stanovali. Zgrada je imala četiri ulaza. Jedan ulaz radnika sa željeznice, drugi ulaz vojnih lica i dva ulaza radnika iz luke. Moj je bio onaj prvi. Stari mi je bio strojovođa tj. vozač mašine u vlaku, jedino je Žaba bio iz lučkog ulaza. Dio duštva iz vojnog ulaza je bio uglavnom iz miješanih brakova čiji su očevi bili Hrvati, Srbi, Makedonci ili Bosanci, dok su im majke bile Hrvatice. Nikad tome nismo pridavali neku važnost, kao ni nacionalnosti. Kao klinci smo se upoznali i tako odrastali i dan danas je tako. Mada se rijetko viđamo, svi smo već oženjeni i imamo svoje probleme.
U takvom društvu su i oni iz vojnog ulaza bili na «našoj» strani.
- Treba im jebati mater… – reče Aco, sin Makedonca i Hrvatice.
Otac mu je već bio par godina u mirovini. I uglavnom kad bi bili kod njega u stanu, a stari mu je bio doma, tužio se i žalio na sistem i vojsku. Bivšu.
- Samo neka zovu poslije ljeta...- reče Pero iz mog ulaza.
Pero je bio momak visine 180, crne ravne kose, crnih očiju. Zgodan, mogu reći. Imao je i mlađeg brata Željka, kojeg smo svi zvali Žika. On je bio sušta suprotnost svome bratu. Otprilike iste visine, smeđe kovrčave kose, žgoljav, krakat. Nisu bili ni nalik braći. Starci su im bili vrlo niski, a njih dvojica kao da su rasli iz vode. Žika je netom došao iz vojske. Točnije iz Niša. Bio je niški specijalac. Posljednje je mjesece proveo u Sloveniji na osiguranju nekog aerodroma. Nitko nije znao gdje je par mjeseci. Pričao nam je o tome. Iz njegovog voda poginuo je momak s Krka. Ubili su ga Slovenci. Kaže da su pet dana pucali po svemu i svačemu od bijesa. Odobravali smo to. Momak je bio s Krka, domaći. Slovence nitko ne voli ni dan danas. A sad vidim da nisu dosta pucali po njima.
Taj prvi «ozbiljni» razgovor na temu rata bio je gotov i počeli smo pričati svojim jezikom. Svakim danom, kasnije susretali smo se s ratom, ne želeći prihvatiti činjenicu da nam se nezaustavljivo bliži. Žaba i Aco uključili su se u mjesnu zajednicu, u civilnu zaštitu. Nosili su vreće s pijeskom i pripremali se za rat. Mi ostali smo uglavnom šlajfali majmuna i glupirali se. Jednom prilikom otkrili smo i razlog njihovog uključenja u civilnu zaštitu. Majmuni su nanjušili komade. Žene. Da...pa nismo ni mislili da su zbog domoljublja tamo.
Mjesec dana kasnije sjedio sam kod Denisa i pio kavu valjući gluposti kao i on.
- Idem se prijaviti… – reče u jednom trenutku.
Znao sam na što misli, ali sam se i dalje pravio glup. S Denisom sam se u to vrijeme jako dobro razumio. Ne znam zašto, bili smo nekako drugačiji. Jedna riječ bila je dovoljna da shvatim što misli. I on je mene tako osjećao.
- Gdje? – pitam kratko.
- Na muriju. – odvrati Denis, otpuhujući dim cigarete.
- Kad ideš? – pitao sam prinoseći šalicu kave ustima.
- Sutra.
- Idem i ja s tobom.
Tišina. Gledamo televiziju, neki spotovi se vrte.
- U koliko? – pitah.
- Oko 10:00.
- OK, nađemo se pred zgradom.
Tom mojom rečenicom razgovor na temu rata bio je završen za taj dan.
Nastavili smo komentirati spotove uglavnom s mojim tužbalicama kako nema dobrog rokerskog spota. I kako su crnci uništili muziku. Što je živa istina.
Ušli smo u zgradu murije negdje oko 10:15. Pandur na šalteru nas je pitao kamo ćemo. Misleći kod koga idemo u posjet. Jer sve prijavnice tako rade. Ostaviš osobnu, kažeš ime kod koga ideš, dobiješ propusnicu i obaviš što trebaš.
- Idemo u rat – odgovorili smo mu u glas glupavo se cereći.
Dobili smo vrlo zanimljiv odgovor:
- Imate taman toliko mozga koliko im treba da poslužite kao topovsko meso!
Ajde, osobne na stol, gore, drugi kat, soba 307, javit ću da stižete.
Nismo vjerovali da murjak može izreći toliko riječi u tako kratkom vremenu. To je za nas bilo nešto novo.
- Kako nas je zajebao? – komentirao sam uz stepenice.
Denis se samo cerio.
- Vidi komada, jebote… – reče, klimajući u pravcu žene, koja je bila naslonjena na stolu u jednoj od kancelarija na katu. Izbačene guze u zrak.
Ušli smo u famoznu sobu 307. Obična kancelarija. Ništa posebno. Stol u sredini ureda, ispred prozora, ormari sa strane, papiri vire iz ormara, nezaobilazno cvijeće na prozoru i u jednom kantunu ureda, što dokazuje da je žena šef. Svoj na svome. Da je muški ured bio bi kalendar s golim ženama na zidu. Obavezno. Mislim da i predsjednik države na svom zidu ima kalendar s golim ženama. Ako nema, savjetujem mu da ga nabavi. Biti će mu ugodnije. Starija žena sjedila je za stolom kraj prozora.
- Izvolite, što želite? – upitala nas je.
Počeli smo odgovarati uglas, ali nakon prvih riječi čuo sam samo sebe.
- Došli smo se prijaviti, mislim. Dobrovoljno, ko zna kad će nas pozvati, a nama se ne da čekati... – nekako sam složio tu prosto proširenu rečenicu. Pocupkujući i sliježući ramenima. Osjećali smo se kao pred ravnateljem škole. Školarci koji su napravili neku glupost tijekom nastave.
- Evo, ovo su formulari, možete ih ispuniti vani... – misleći na hodnik – ...ili kod kuće pa mi ih onda donesite.
Osjećali smo da joj to nije prvi put što tu rečenicu, jer ju je rekla profesionalno, jasno i bez greške. Dosta hladno. Pokupili smo te papire i otišli na kat robne kuće «Ri». Naručili kavu. Sjeli i počeli ispunjavati formulare. Svako sa svojim mislima. Komentirajući povremeno pokoje pitanje s papira.Vratili smo se nakon dva sata na onu istu prijavnicu, kod onod istog "pametnog" pandura.
- Opet mi. – reče Denis.
- A vidim… – odvrati pandur – Što je sad?
- Ma samo da ovo predamo – kažem.
- I gdje ste odlučili MUP ili ZENGE? – upita pandur.
- Bilo gdje samo što prije. – odvrati Denis u prolazu.
Dok smo prolazili hodnikom ona žena je stajala kod istog stola u istoj pozi. Dva sata.
- Deja vu... – rekoh Denisu uz pokret glavom prema ženi pred stolom.
- I to kakav... – odgovori Denis
Ušli smo opet k onoj žene.
- Brzi ste. – reče.
- Ah, nije neki problem... - reče Denis – ...već smo ovakve papire ispunjavali, mislim slične – doda.
Stajao sam kraj njega i zurio kroz prozor. Vani su automobili milili cestom bez zvukova. Ljudi pod kišobranima žurili su preskakujući pokoju lokvu. Pandur u kabanici se šetao lijevo-desno pred ulazom u MUP. Bez zvuka kao da gledam nijemi film
- Što ste vi odlučili mladiću? – začuh pitanje.
Okrenuo sam se prema ženi. Gledala je u mene. Uhvatih Denisov pogled krajičkom oka.
- Ha? – upitah blesavo nakeženih usta, upirući palcem prema sebi.
Pročitah joj u pogledu "kakav kreten", uz prevrtanje očiju.
- Da vi, kamo ste odlučili pristupiti, S-MUP ili ZENGE?
Pomislih u sekundi koji je to kurac S-MUP, zato iskrivim lice u glupavu grimasu i upitam:
- Što je to S-MUP?
Opet isti pogled i ista konstatacija "kakav kreten" .
- To vam je specijalna policija. – objasni
- Aha… - konstatiram glupavo – bilo gdje samo što prije – odgovorih.
- Mladiću (kratka stanka, valjda da da važnosti svojim riječima) pokretom glave prema hrpi papira na stolu reče – ... ovima se tu svima žuri kao vama, ali evo učinit ću iznimku pa ću vas staviti zadnje... – odgovori.
- Ali mi hoćemo što prije! – izleti Denis
Ovaj put je on dobio onaj poznati pogled i konstataciju s kretenom. Široko sam se cerio....
- Ništa gospođo, ja ću mu objasniti vani.
Izgurao sam ga van začuđenog izraza lica.
- Koji ti je kurac? – upita kad smo bili vani
- Konju intergalaktički retardirani… – počeo sam kad smo izašli – …ona to odnese kod šefa i okrene hrpu naopako i onaj koji je bio zadnji sad je prvi. – objasnio sam.
- A otkuda znaš da kokoš stara neće samo tako odnesti tu hrpu, kako stoji? – upita.
Malo sam razmišljao, udahnuo duboko i rekao:
- Nadam se da neće, ... ili smo sjebani – dodam.
Nekoliko desetaka dana kasnije, ušao sam u stan. Starci su sjedili za stolom. Stara plače. Kava na stolu. Mene moja šalica čeka. Puna dva deci toplog obožavanog napitka.
- Što je stara? – upitah
- Zašto mi nisi rekao da si se prijavio ... - počela je
Sjeo sam i zapalio cigaretu. Stari je samo gledao. Inače moj otac je jako šutljiv čovjek. Isto tako jako škrt kad treba pokazati osjećaje. Bilo pozitivne ili one negativne. Moram priznati da su moji starci živjeli u skladnom braku. U svoje, tada 24 godine, nisam nikad čuo da su psovali jedno drugo. Oslovljavali su se sa stari i stara tako da je to i meni ušlo u uho. Jedino pametno što sam u sekundi smislio bilo je:
- Stara, tvoji u Dalmaciji, od starog u Lici i u Sisku su svi u ratu. Pa neću ja kao kakav peder stajati sa strane... – odgovorih sliježući ramenima - Kako bi me gledali kad bih danas, sutra došao k njima. Sigurno bi me pitali, di si ti bio? Ajde dosta o tome, daj mi jesti... – izgovorih sve u dahu.
Ustala je šutke. Teško. Starački. Pratio sam je pogledom do štednjaka. Opet je počela :
- Tko će meni glasno puštati muziku? – reče upitno. Tužno.
Osjetio sam da joj je teško.
- Stara... mislio sam da ne voliš ove moje čupavce? – rekoh smješkajući se.
Znao sam što je mislila samo sam se kao obično pravio glup. Što mi je u zadnje vrijeme išlo prlično dobro. Tako da sam se zabrinuo da ću takav i ostati.
- Ja kad ih čujem znam da si doma i onda sam na miru. – reče tužno.
Tu se i stari uključio u razgovor jednim kratikim ispuštanjem zvuka. Njemu tako prepoznatljivog.
- Maaaa ... ja. – otežući ono ma.
Samo sam ga zraknuo između dva dizanja žlice juhe do usta.
Ukočenog držanja i lica, ruka mu je počivala na stolu. Kažiprstom je jednolično, tiho lupkao po stolu. Nepodrezani nokti. Žuti od nikotina. U jednom trenutku učinio mi se k’o kvočka na jajima. Ukočen, izbečene oči. Samo lagano okreće glavu. Čak sam pomislio kako bi to izgledalo da sad pilići šeću oko njega. Bi li napokon prokokodakao!
- Dobro ko ti je rekao? – upitao sam nakon nekog vremena ispijajući kavu, koja je bila servirana poslije večere.
- Bio je tu jutros neki milicajac... – reče stari – ...raspitivao se o tebi i kod susjeda – završi.
- Stari policajac, a ne milicajac. – ispravih ga.
Čuo sam poznato:
- Maaa ... ja, isti je to kurac, samo su znakove promijenili – objasni mi kratko.
Nasmijao sam se od srca tom objašnjenju. U to doba znao sam da je to istina, a i kasnije se mnogo puta pokazalo istinom....
- Idem ća… – rekoh i ustadoh sa stolice, izašao sam.
U noć. Šutke. Naći se s društvom. Dok smo još zajedno. Dok možemo biti zajedno.
Nekoliko dana od tog razgovora sa starcima dobio sam poziv za zdravstveni pregled. Pregledali su mi sve one gluposti kao kad sam se zapošljavao. Bio sam potpuno zdrav.
- Dobit ćete poziv... – rekla mi je kratko medicinska sestra na izlazu.
Točno sedam dana nakon pregleda čekao me poziv. Bijeli papir. Ime, prezime, sve piše. Učinilo mi se nekako poznatim. Otišao sam u sobu i izvadio iz ladice poziv za JNA. Isti. Potpuno isti. Čudno. Čudno je i to što sam upamtio i datum sa starog poziva. "Javite se u kasarnu "Šepurine" do 18.12.1987.g. u 24:00h" Četiri godine kasnije isti poziv, druga država, druga vojska, meni draža i važnija, a ja se ne mogu sjetiti koji je datum upisan na pozivu. Sjećam se samo mjesta. Hotel "Lucija" – Kostrena.
Krenuo sam.
Neugledno zdanje. Kao i svi hoteli i moteli novijeg datuma gradnje. Nešto kockasto, puno soba, malih soba, veliki parking uglavnom bez veze. Za one koji ne znaju, motel se nalazi na ulazu ili izlazu iz Kostrene, ovisi kamo putujete. Najjednostavnije ćete ga pronaći ako, kad uđete u Kostrenu ostanete na glavnoj cesti i dođete do benzinske pumpe. Točno preko puta se nalazi taj famozni motel. Uostalom tko bi normalan tražio tako neko neugledno zdanje. Nisam ga ni ja tražio. Vrlo dobro sam znao gdje je. Svako ljeto smo barem mjesec dana išli na obližnje Žurkovo na kupanje.
Dakle, u taj dio mog života stupio sam ujutro određenog datuma. U civilu, normalno. Ulaskom na parking primjetio sam ljude u maskirnim odorama. Sad mogu slobodno reći - kurčili su se. Gledajući mene i još četvoricu civila s nadmoćnim osmjehom. Pravili su se važni. Napuhujući se kao purani. Tada nisam znao ono što danas znam. Došli su dva dana prije. Šupci. To se kasnije i pokazalo. Naime bio je to zapovjedni vod. Kuhari, vezisti, teklići. Jedan momak iz moje "civilne grupe" upitao je gdje se treba javiti. Purani su nam s gađenjem pokazali rukom na vrata. Ne udostojivši nas ni jedne riječi... ni dobar dan......
Prije nego nastavim pisati, moram vam nešto objasniti. Svi piloti i avioni, helikopteri, mornari i brodovi, tenkisti, transporteri, topnici ili što ti ja znam sve ne, ne vrijedi bez jednog običnog smrtnika. Pijuna u svim ratnim igrama, zvanog pješak. Dok on, tj. taj obični smrtnik ne stane (u ovom slučaju moja malenkost) svojom čizmom na zemlju (u ovom slučaju čizma br.43) i kaže "ovo smo oslobodili, idemo dalje" zaboravite svu tehniku. U svim ratovima mi smo najjeftinije sredstvo, ali i najmasovnije. Barem dok oružje ne utihne. Kad se vrate preživjeli, dali bismo sve tenkove, avione i silnu tehniku samo da smo se vratili svi. To sam osjetio nekoliko puta u ovom ratu.
Ušli smo u tu prostoriju, ustvari kafić tog motela. Uređen domaće. Ništa naročito. Niti ga se ne sjećam točno. Znam da ima kamin kao mnogi kafići u mom kraju. Stolovi i stolice od punog drveta. Jedna strana kafića ili bara, možda točnije, je bila živa stijena. Neki tip u maskirnoj odori, začudo nije se kurčio kao oni vani, progovorio je:
- Dajte mi pozive da vas upišem... – reče.
Šutke smo ga poslušali. Jedan po jedan stavljali smo pozive na stol.
– OK. – reče – ručak je u 14, a onda sastanak u 15, da vidimo jesu li svi došli.
Do tada… možete se gubiti po Kostreni. Ima bircuza. – reče.
Krenuli smo van. Na vratima sam se okrenuo.
– Možete li mi vratiti taj poziv? – upitao sam ga prilazeći stolu.
– Što će ti? – upita.
– Za uspomenu. Imam onaj stari, pa radi kolekcije, tko zna koliko ću još
vojski služiti... kako je krenulo.... – odvratih.
Nasmijao se.
– I ja imam onaj stari, a sad ću zadržati i ovaj novi, dobro si mi rekao.
Rekoh mu prezime i potraži moj poziv u gomilici.
– Nemaš beda, samo da te zaokružim na popisu. – reče i spusti glavu na
papire.
– Možda nam to donese sreću i preživimo... – rekoh uz grimasu.
Zastade s traženjem mog prezimena i ne dižeći glavu reče:
– Da ... možda.
Poslije toga sam se našao u nekoliko gadnih situacija i nisam baš bio siguran da mi je taj papirić donio sreću.
Izašao sam van. Sunce je već počelo dobro grijati. Njih četvorica stajali su vani u krugu. Pušili i ispuštali pokoju riječ. Znate kako je kad se nađete tako u grupi nepoznatih ljudi. Prišao sam. Više im se ne sjećam ni imena osim dvojici. Oni su poslije bili samnom.
- Bok, ja sam Skeš... – rekoh prilazeći krugu.
Okrenuše se k meni.
- ...zovem se Stanko, ali me tako ni stara ne zove – dodah.
Ispružili smo ruke govoreći imena. Tad sam skužio da se nisu bili ni upoznali. Kažem, zapamtio sam samo dva tipa:
- Hak... – reče jedan.
- Drago mi je.. – odgovorih.
- Brko... – reče drugi, njegovo je lice bilo svježe obrijano. Bez znakova da je nedavno imao brkove. Nadimak je bio od prezimena.
Uputismo se u prvi obližnji kafić. Ništa posebno uređen. Šank. Stolovi pričvršćeni za pod. Stolice. Par ogledala. Sjeli smo na terasu. Sunce je. Plastične stolice s debelim podmetačima. Uglavismo se u stol na kantunu. Šutke sjedimo i pogledavamo se.
- Di je taj konobar? – upita tip koji je rekao da se zove Hak.
Naginjao se prema stolu. Inače svi smo se zavalili k’o medvjedi u svoje naslonjače. Negdje je moje visine. Par centimetara niži. Mršav. Suhonjavo lice. Izduženo. Micao je čudno usnama kada je pričao. Kratko ošišan. Naušnica u lijevom uhu. Stas mu nije bio ništa naročito.
- Evo gega se... – reče Brko.
Za razliku od Haka on je imao dobroćudno lice koje je završavalo četvrtastom bradom. Malo viši od mene. Skladno građen. Nosio je malo duže bafe. Učinilo mi se da ima oks noge dok sam ih gledao kad smo išli prema kafiću. Nisam peder i nisam im zagledao u guzicu, da se razumijemo. Ove dvojice koji su sjedili s nama, ne sjećam se baš dobro. Osim jednoga koji je imao zečje zube i nosio naušnicu. I Brko je nosio naušnicu. Te naušnice su ušle nekako u modu s dolaskom rata. Prije bi samo poneki muzičari imali pokoju naušnicu u uhu. Mjerkali smo se ispod oka. Dogegala se i konobarica. Isuse! Prenerazio sam se. Sličila je ... kroz glavu mi je prostrujalo da je poznam. Odakle. Mozgaj konju! Za par sekundi sam se sjetio. Alan Ford. Bepa Jozef. Ista. Ili joj je ovo sestra. Nakrivio sam glavu. Pokrio rubom dlana lice i nasmijao se Brki. Smješkao se i on. Kad je otišla kratko sam izustio:
- Alan Ford.
- Ista – reče Brko.
- Vidio sam Superhika unutra… – reče Hak, opet se naginjao prema nama.
Smješili smo se sva trojica. Druga dvojica zvjerali su okolo kolutajući očima. Uslijedilo je klasično upoznavanje.
- Ja sam iz Delnica. – reče Hak -… nije mi se dalo ići u Zagreb, a gore (misleći na Delnice) ne formiraju nikakvu profesionalnu jedinicu. Što ću drugo, došao sam ovdje i zato jer je bliže. – završi.
- Ja sam odovuda… – kratko rekoh -… okretište 7-ice, na Podmurvicama.
- Tamo kod pravnog faxa? – upita Brko te doda – Ja sam s Drenove, odmah iznad streljane.
Potvrdno sam klimnuo glavom.
Došla je i narudžba. Šutili smo dok je Bepina mlađa sestra stavljala kavu i ostalo na stol. Kad se odgegala u jazbinu iza šanka nastavili smo pričati. Uglavnom nas trojica, ova dvojica su našla zajednički jezik. Nisu nas baš ni zanimali. Bili su stariji desetak godina od nas, i pričali uglavnom o ženama i djeci.
Nakon nekog vremena ustali su, htjedoći ići u neki drugi kafić.
- Dobro, mi ćemo ovo riješiti... – reče Hak, pokazujući glavom piće na stolu. Ostali smo još dosta dugo ugodno čavrljajući na suncem ugrijanoj terasi. Upijali smo to kvarnersko sunce, ne znajući da ćemo ga se za nekoliko dana samo prisjećati u hladnim ličkim danima koji su nas očekivali.
- Koliko je sati? – upitao sam nakon tri ispijene votke – gladan sam, otvorio mi se apetit.
- Pol' dva... – reče Brko gledajući na sat.
- Ajmo nešto jesti... – reče Hak ustajući sa stolice.
Vratili smo se u motel. Ušli u prostoriju koja je bila puna ljudi. Dosta ih je bilo u maskirnim odorama, a neki u civilu kao i mi. Sjeli smo. Došao je konobar s kolicima na kojima je bila juha. Poslužio nas je.
- Pa ovdje bi nam moglo biti i dobro… – primijetio sam srčući toplu juhu.
Bila je dobra pogotovo nakon onih votki.
- Možda nam žele samo malo zamazati oči... – reče Hak cinično.
Bio je dosta skeptičan prema svemu. To sam zaključio još u kafiću. Mnogo puta kasnije događaji će me uvjeriti da je bio u pravu.
Visok, plavokosi mladić, plavih očiju. Razvijen, širokih ramena, prištav. Normalno u tim godinama. Nadvisivao nas je sve za glavu. Prišao je našem stolu upitavši:
- Slobodno? – pokazujući na praznu stolicu.
Pogledavali smo ga ispod oka, glava nagnutih nad tanjurima jer smo već mlatili po nekom mesu. Onako masnih usta i prstiju. Razvukao je usta u širok osmijeh pokazujući dva reda čistih, zdravih, bijelih zuba. Svi smo klimnuli glavama pokazujući praznu stolicu ne prestajući trpati hranu u usta. Sjeo je pogledavajući nas kako se hranimo ili možda bolje reći...žderemo. Nastavili smo jesti šutke. I on je dobio svoj dio. Za stolom je vladala tišina, samo povremeno se čulo mljackanje i poluglasno odobravanje slasti pojedinog komada hrane.
- Možemo dobiti još? – upita Hak poslužitelja u prolazu.
- Da, evo sad ću vam donest’, želite prilog, salatu,kruha? – počeo je poslužitelj.
Prekinuh ga :
- Samo meso i prilog ... može.
Pričali smo tj. hvalili smo hranu ugodno zavaljeni u stolice čekajući drugu turu. Pogledavali smo u mladića koji je za razliku od nas šutke jeo. Poslije obilnog ručka ostali smo sjediti za stolom. Naručili smo kavu.
- Valjda nećemo morati platiti ručak..? – istežući lice u zabrinutu grimasu reče Brko.
Pričali smo o glupostima i mladić se uključio u razgovor.
- Mogli bi se i upoznati... – rekoh nakon nekog vremena pružajući ruku prema njemu:... ja sam Skeš.
- Ja sam Siniša S. – odvrati s ispruženom rukom. I s ostalima se upoznao.
- Zbrisao sam iz JNA. Došao sam prije nekoliko dana iz Niša. Preko Bosne do Dubrovnika, pa onda doma. Tu sam se javio na MUP, pa su mi rekli da se sakrijem nekoliko dana, da me ne uhvati vojna policija. Mislim da se najbolje ovdje pritajiti.
- Gušter.... – konstatira Hak kad je Siniša završio.
Ušao je čovjek u maskirnom i pozvao nas sve u neku salu. Spustili smo se stepenicama u mračan hodnik. Prostorija. Osvijetljena. Suprotno od vrata bio je stol, malo izdignut na nekakvoj kao pozornici koja se protezala duž cijelog tog zida. Ulazili smo i sjedali. Žamor je vladao. Neki su pričali, neki se smijali, neki ozbiljno nešto objašnjavali, a neki su samo šutke sjedili pogledavajući po sali.
- Molim vas za malo tišine... – reče Hak ustajući.
Svi smo pogledali u njega. Mrtvo ozbiljno nastavi – Sada ćete pogledati film "Užička republika", hvala – reče i sjedne.
Počeli smo se valjati od smijeha. Mnogi su tupavo zurili ne shvaćajući da se zeza. Uto uđe jedan maskirani s hrpom papira, pope se na stage, sjedne za stol. Nekoliko minuta je kopao po papirima. Šutili smo. Uglavnom. Tu i tamo se čuo šapat.
- Sad smo najebali! – kažem glasno – Tko je zapalio žito? ... Student nije! – dodao sam.
Siniša se smijao kao i dosta njih punim plućima. Čak je i maskirani dignuo glavu i smiješio se. Kad se malo utišao smijeh, nastavio je:
- Nije u pitanju žito, sad ćete platiti ručak. – reče široko se osmjehujući.
Opet smijeh, ovaj put nešto tiši. Nekako nervozan, usiljen, učinilo mi se da je led probijen. Ili sam se varao. Počeo je s prozivanjem. Svi prozvani bili su prisutni.
- Ja sam zamjenik zapovjednika bataljuna A.Đ. – reče nakon prozivke – sada ćete popuniti ove upitnike, potpisati ove ugovore i gotovo. Tko hoće može ići doma spavati, ostali će dobiti sobe u motelu. Sutra ćete zadužiti uniforme i oružje. Eto toliko za sada. Vidimo se sutra u 08:00 sati. – reče kupeći papire.
Izgubili smo se među prvima nakon potpisa. Dosta njih je okružilo maskiranog čovjeka, ispitujući ga o koječemu.
- Ja ostajem. – reče Hak.
Ispružismo ruke uz kratko – Vidimo se sutra i bok… Nas trojica uputili smo se na bus. Rastali smo se na Beogradskom trgu. Danas ne znam koji je, meni će uvijek biti Beogradski. Društvo me čekalo na ogradi. Opet isto. Psovke, pogrde, udarci. Samo čekaju što ću reći. Ukratko sam im ispričao što je bilo.
- Sad si zenga... – reče Žaba.
Nasmiješio sam se. Još sam kasnije starcima ispričao kraću verziju događaja tog dana. Stara je samo glasno uzdisala, stari šutio. Tipično za njega.
Drugi dan sreli smo se na trgu. Siniša, Brko i ja. Ispred busa.
- Danas ćemo vidjeti što je to – reče Brko poslije pozdrava.
Potvrdili smo klimanjem glava, svako zadubljen u svoje misli. Spustivši se nizbrdicom prema motelu, vidjeli smo dosta ljudi. Stajali su u grupicama i pričali. Hak nam je mahao iz jedne grupe. Prišli smo.
- Ovo je Robert, kako ono prezime... – okrenuo se prema Robertu i reče – …ma daj, sami se upoznajte… – doda i stane sa strane.
Opet pružanje ruku, opet imena i prezimena, opet smješkanje.
Prvi kratko reče :
- Bara.
- Skeš – kažem kratko.
- Brko – čujem Brku.
Bara je bio momak naše visine i našeg godišta, širokih ramena, bebastog lica. Nosio je crvenu maramu zavezanu oko vrata, krupne građe. Primorski šminker. Tipičan. Obučen da hvata komade, a ne da ide u rat.
- Zdravko R. – kaže drugi iz društva.
- Drago mi je – kažem, a potom i Brko.
Zdravko je imao sitne mišije oči, ustvari cijelo lice mu je izgledalo nekako mišje. Niži od nas. Imao je kratke pokrete. Izgledao je učeno. Je li to i bio, to tada nismo znali. Čudno je pričao. Radio bi stanke u govoru kako bi dao na važnosti onome o čemu bi pričao. A davio je… zato smo ga zvali Udav. Okrenuli smo se prema trećem članu grupe.
- Gigi… – reče mali čovječuljak otprilike 154cm, plave kose, plavih nemirnih očiju. Ništa posebno građen, ženskastih pokreta. To je to. Nastavili smo s razgovorom. Iz kojeg si kvarta, kako je bilo doma, što bi moglo biti za doručak, gdje je tko prije ovoga radio. Stajali smo u krugu. Gledali ostale grupe. Pušili. Opet je došao onaj maskirani od jučer. Stao u sredinu i viknuo:
- Idemo na doručak, potom prozivka, stat ćete po vodovima, zaduženje uniformi, oružja, hajde idemoooo…. – ponovi na kraju mašući rukom i pokazujući salu za ručanje na katu. Kad smo sjeli za stolove opet je uzviknuo :
- Prva četa poslije doručka na terasu ispod, a vi ostali gore na parking.
Stajali smo u grupama poslije doručka isto kao prije. Kao da se nismo ni micali s parkinga.
Opet maskirani:
- Stanite u dva reda, kako vas prozovem, reći ću vam dužnost, prijeđite tamo lijevo i stanite po redu u dva reda… – doda.
Počelo je. Nakon nekoliko minuta čuo sam moje ime.
- Stanko S., nišandžija na puškostrojnici.
Stao sam u vrstu s ostalima, a među tih 15 ljudi s lijeve strane bilo je cijelo društvo od jutros. Super – pomislih , svi smo u prvom vodu. Prozvali su i nekog tipa, odmah poslije mene koji mi je bio kao pomoćnik. Neki Pribanić…koliko se sjećam. A slabo ga se i sjećam. Moje visine, puno teži od mene, oko 115 kila, proćelav, desetak godina stariji. Oženjen, dvoje djece…to sam kasnije saznao.
Završili, smo sa postrojavanjem.
- Idemo dole, da vam damo uniforme – reče maskirani.
Klimnuvši glavom prema motelu jedan po jedan ulazili smo u tu prostoriju. Prvi se vani pojavio zapovjednik voda. Zdravko M. Ogromna ljudina. Velike četvrtaste glave, kovrčave kose, ogromnih šaka. Volio je škripati zubima. Izgledao je kao Nikoletina Bursać iz sedme ofenzive Jovandeke Babića.
- Što je ovo Bože dragi…? – reče držeći u rukama nešto nalik na jaknu. Zelenu. Okupili smo se oko njega s pitanjem što je to. Svi smo uglas pitali i komentirali – zašto nije maskirna?
I ja sam došao na red. Uđem. Drugi maskirani. Ime, prezime. Raširio sam šatorsko krilo. Nabacao je opremu. Jakna, hlače, majice, čizme, čarape, rukavice, potkapa i tregeri. – Što će mi tregeri????? – pomislih. Potpisao sam i izašao van. U gužvu. Neki su se već tamo skidali i oblačili uniforme. I ja sam se dao na posao. Tada nisam znao da ću nakon što obučem tu čudnu uniformu, evo hvala Bogu, već 14. godinu vrlo rijetko izlaziti iz nje.
Dobili smo i sobe. Po trojica. U jednoj su bili Hak, Siniša i Brko. U drugoj Bara, Gigi i ja. Ostavili smo civilne stvari u sobama i spustili se na parking. Zagledali smo jedan u drugog i smijali se. Na nama koji smo srednje visine 170-180 cm uniforma je još nekako stajala, ali oni koji su bili viši ili niži, u najbolju ruku nakaradno.
Visokima su bili kratki rukavi i nogavice, a onim nižima predugi pa su ih podvrtali. Visokima su nogavice došle do pola listova, a kad bi sjeli nekima su se povukle do koljena. Niski su za to vrijeme podvrtali nogavice kao na trapericama ‘70.-ih. Uglavnom, koma od likova.
Te uniforme su imale nekoliko dobrih strana. Bile su iznimno tople tako da nitko ispod jakne u sred zime nije morao nositi košulju, debelu majicu ili duge gaće. Dosta je bila majica kratkih rukava i boxerice.
Druga dobra stvar je ta što smo valjda jedini u Hrvatskoj tada dobili te uniforme, pa smo sličili na već neku dobro uvježbanu postrojbu. Ali najbolja stvar od cijele uniforme je krznena kragna na jakni. Bila je crne boje. Dlakava, jako topla i mogla se skidati s jakne. Mnogo puta kasnije, kad već odavno nismo imali tu uniformu, koristili smo te tople kragne i na maskirnim odorama. Danas mi se čini da su odgovarale svim mogućim uniformama svih mogućih vojski. Što me i ne čudi jer su sve te uniforme rađene na isti kalup, sa sitnim razlikama u dizajnu i funkcionalnosti. Za nas je onda, a i danas je tako, američka uniforma bila zakon. Bilo koji komad opreme američke vojske postigao bi u to vrijeme veliku cijenu. Na početku je bilo bitno da je zapadna, a ne s istoka. Puno kasnije shvatili smo neke stvari i više pridavali važnost funkcionalnosti i kvaliteti izrade nego zemlji porijekla.
Kacige ili šljemovi. Ili tjemenci. To je bila posebna priča. Taj čudni dio vojne opreme u našem slučaju bio je mučenje. Čudnog oblika i još čudnije težine. Kacige su bile rumunjske. Njihov dizajner sigurno je imao lijepo mišljenje o Kini ili mu je žena, djevojka ili čak ljubavnica bila porijeklom Kineskinja kad je odlučio dizajnirati takvo čudo ljudskog razuma. Osjećao sam se kao kineski metalac. Oblikom je nalikovala šeširu kineskih seljaka koji rade u rižinim poljima. Materijal 4 i pol kile čistoga željeza, jedino nismo znali jesu li od lijevanog željeza ili skovane od čeličnog lima. Neki su čak počeli šake stavljati u rukave i klanjati se govoreći čudne riječi koje su trebale sličiti kineskom jeziku.
Mi smo se zezali između sebe. Jedino je Hak šutio i nezadovoljno razvlačio usta u tanku crtu. Jedini komentar koji sam čuo od njega za tu opremu bio je:
- U pičku materinu, kad zalegnem tko će me dignuti.
Za razliku od nas, prva satnija, zapovjedni vod (kuhari & co), vod potpore izgledali su kao Amerikanci. Maskirne padobranske hlače, košulje, transportne torbe (velike, stanu tri-četiri uniforme), kacige iz Vijetnama, sve američko, osim jedne stvari. Taj dio njihove opreme odmah mi je upao u oči.
Želio sam ga. Dao bih svu svoju opremu, čak i kožnu motorističku jaknu s resama, za taj predmet. Židovka. Dubonka ili od milja Hebrejka. Jakna izraelske proizvodnje. Dužine negdje do polovice bedara. S kapuljačom. Materijal: gornji sloj- šuškavac, nepropusan, blage šare. Iznutra podstavljena, vrlo topla. Naše želje za tim jaknama išle su dotle da smo nas šestorica kovali planove kako napasti zapovjedništvo, zapovjedni vod ili veziste i oteti im taj predmet naših želja. Obožavanja.
Sjećajući se tih prvih sati, ne mogu se oteti dojmu da smo napokon ostvarivali snove iz dječačkih dana. Igre rata. Te obožavane igre partizana i Nijemaca. Kauboja i Indijanaca. Samo, ovaj put to nisu bili dječački bojni povici. Ovaj put kad padneš i kažu "MRTAV SI"....stvarno ćeš biti mrtav i nečeš čuti te riječi. U ovoj igri padaju glave. Žive glave. Glave s mislima i osjećajima.
Nakon oblačenja uniformi, mnogi su odmah zavezali razno razne marame i trake oko glave. Znakovlje i ostale čudne sitnice. Krunicu, između ostalog. Tip je na kacigu uspio prikeljiti kutiju cigareta Marllbora, Opatije, sliku žene i djece, pero od fazana i krunicu.
Iskreno. Nisam uopće vidio svrhu te krunice. Imao sam osjećaj da idemo u križarski rat. Pogotovo kad sam čuo da psuju Boga sve u šesnaest. Ali…
Oko pasa postavljali silne noževe, navlačili rukavice bez prstiju. E to! Moram priznati da nikad nisam shvatio funkcionalnost tih rukavica. Pogotovo sam se divio kretenima koji bi u ličkoj zimi i snijegu do brade nosili te rukavice. Svašta! Svi su ih valjda imali po džepovima i samo su čekali kad će to staviti na sebe. A oblačenje uniformi bila je prava prigoda za to. Danas kad se toga sjetim mnogi su izgledali kao reklamni panoi. Stajali smo u krugu i komentirali okićene, diveći se glupostima pojedinih vlasnika ukrasnih dijelova.
Konkretno smo izbacivali komentare za tipa koji je imao duboke zaliske, rukavice bez prstiju. Crne. I četiri noža. Po jedan u svakoj čizmi i nekako je uspio naprijed na uprtačima sa svake strane prsiju postaviti po jedan. Normalno, imao je i crnu traku oko glave. Tanku. Na sredini trake hrvatski grb. Tako da je izgledao vrlo smiješno, pogotovo kad bi vidjeli zaliske. Brkat. Zvali su ga Munja.
Hakov drugi komentar tog dana, nakon što je vidio silne ukrasne izume bio je:
- Sve će to poći u kurac kad odemo gore!
Samo smo se kiselo osmjehnuli. Nismo znali na što točno misli. Na ukrase na tipovima ili na okićene tipove zajedno s ukrasima...
- Idemo po oružje... – viknu zapovjednik voda, pokazujući rukom na donju terasu motela. Dolje stolovi. Na stolovima puške. Nekoliko sanduka oko stola. Desno šest mitraljeza M53. Zamijetio sam na stolu dvije vrste pušaka M48 i AK72. Počelo je. Većina ih se izredala na stolu. Mene ne zovu. Začuh svoje prezime, priđem stolu. Potpišem se. Maskirni iza stola krene prema mitraljezima. – Ovo je tvoj. – reče, nogom upirući na taj čudan stroj. M53, puškostrojnica. Stajao je na nožicama. Blago nagnut na jednu stranu. Izgledao je moćno. Kao neka uspavana zvijer. Dvije kutije za streljivo lijevo i desno i neka okrugla kutija kod kundaka. Sagnuh se i podigoh tu mašinu s poda. Odmah me nešto štrecnu u kičmi. Koljena klecnuše. Ispustio sam tiho:
- Uh,....- te se počeo opravdavati tom maskirnom čovjeku- …nisam nikad... – prekinuo me pokretom ruke koji je sve govorio....
- Sve ćeš naučiti...- sljedeći, uzvikne gledajući malu skupinu preplašenih ljudi koji su trebali doći po svoje mašine. Vratio sam se među svoje s čudnim strojem na ramenu.
- Moćan si čovječe! – reče Siniša kad sam se vratio, uz ogroman osmijeh zdravih bijelih zuba.
- Ja ću biti blizu tebe... – reče Hak – ...vidi što su mi dali reče, okrečući leđa i pokazujući obješeni M48 na ramenu – kažu snajper… pih... nisu normalni... ubit će me k’o zeca...- doda na kraju.
Smijali smo se, a što drugo.
- Uzmite krpe, ulje, oružje i idemo čistiti tu artiljeriju... - reče Zdravko M.
Pokupili su svoje krpice i pomaknuli se u stranu. Počeli su čistiti. Svi osim mene. Ja nisam znao odakle da počnem. Kako da ga čistim. Što je to? Kako to radi? Samo sam buljio u to čudo i glupavo se češkao.
- Ja ću ti pomoći. – začuh glas iz sebe.
Igor K. Momak, moje godište. Simpatičnog lica. Dobroćudnog. Malo većih klempavih ušiju. S dva pločasta prednja zuba.
- Ja sam to dužio u JNA... - nastavi – …prvo trebaš....
Počeo mi je objašnjavati kako se to čudo rastavlja i sastavlja. Gledao sam sa zanimanjem. I ostali su se primaknuli i slušali kako objašnjava:
«...redenik i ležište metka uvijek mora biti čisto... inače...»
- Zbogom oružje? – rekoh upitno dižući obrve.
- Yes... - odgovori potvrdno.
Gledao sam u tog svog novog ljubimca i pitao se "Tko će to sad sastaviti?". Čitao mi je izraz lica i odgovorio na moje nijemo pitanje koje nisam uputio njemu. Nisam uputio nikome.
- Nemaš beda stari... za dva dana sve ćeš znati... ako ne, samo pitaj – reče stavivši mi ruku na rame. Osmjehnuo sam se.
Prišao mi je i moj tzv. pomoćnik, upitavši:
- …’oćeš ti moći to sam?
- Zašto? – upitam-…a di ćeš ti?
- …ja nisam… znaš… ne znam… kako ću ja te kutije nositi… mislim…- počeo je srati.
Prekinuo sam ga:
- …nema frke…nešto ćemo smisliti. Odmah je splasnuo sav moj interes za njega kao za nekog tko bi trebao biti u mojoj blizini kad počne frka. Znao sam da ne mogu računati na njega… tako je i bilo.
Petnaestak dana kasnije svog ljubimca mogao sam nositi prebačenog preko ramena, bez da ga pridržavam rukama. S rukama u džepovima. Prilagođavajući hod terenu tako da je on na mom ramenu blaženo spavao. Toliko sam se saživio s njim da bih ga postavio okomito na kundak...a on bi stajao, kao poslušni pas na zadnjim nogama. Kako sam u to doba volio Pontiac Trans Am, zbog kubikaže i zvuka moćne mašine ispod crne haube, prozvao sam novog ljubimca Trans Am. Nikad poslije nisam govorio:
- Moram očistiti mitraljez, pridrži mi mitraljez....uvijek je bilo moj Trans Am.
Ostali su to kasnije uvažavali pa su ga i oni zvali ili mašina ili Trans Am.
Nakon što smo ostavili oružje u sobama, zbrisali smo doma. Pohitali smo ispričati svima koje poznamo što se događa u motelu "Lucija" u Kostreni. Hak je ostao u motelu, a naše društvo popelo se sad na 8 članova. Uz Igora K., koji mi je objasnio Trans Am, pridružio nam se i čovjek ogromnog stasa. Okrugle glave. Za svoju visinu i lik vrlo tiho je govorio. A najčudnije je bilo to što je bio pomoćnik Igoru K. koji je dužio Trans Am kao i ja. Malo čudan par. Mali s mitraljezom i veliki s kutijama, a kutije su u njegovim rukama izgledale kao kutije šibica...bar mi se tako tada činilo. Zvao se Milan F. Razišli smo se na "dragom" Beogradskom trgu.
U to doba još se vojna policija bivše vojske šetala po gradu. Tako da kad bismo se sreli mrko bi se gledali.
Milan F. i ja tijekom razgovora u busu iz Kostrene skužili smo da stanujemo vrlo blizu jedan drugome. Ulica preko puta. I obojica volimo žešću muziku.
Ovaj put kada sam došao u društvo, vladao je muk. Ja u uniformi.
- Di se oblačiš?... kod Kljuza?...-…upita Ule ljuljajući se i vrišteći kao da ga kolju, aludirajuću na poznatu reklamu s crncem. Ni ostali nisu zaostajali.
- Napuštite se kurca… - odvratih kroz smijeh -…nabijem vas na rimokatolički.
Bio sam u toj čudnoj uniformi. Vrećica s civilnom robom bila mi je u ruci. Unosili su mi se u facu. Rastezali obraze prstima. Potezali za uši. Štipali me gdje su stigli, kao, probaju materijal. Žaba mi je stao kao konj na nogu pitajući:
- Jesu šuze iz Kljuza?
Potegao sam ga nogom po cjevanici i odvratio:
- Operirali su tvoju baburu, pa su od viška kože napravili čizme i rukavice, monumentalni konju!
Ostali su se smijali i vrištali kao idioti. Počeli su mi čak ići na živce. Kad je lift stao na osmom katu osjetio sam nelagodu. Trebao sam ući u stan. Kako? Znao sam što me čeka. Oklijevao sam. Stara. Suze. Osjećaji. Pitanja. U kurac. Sve sam to već prošao, znao sam od prije, a uvijek je bila ista nelagoda. I svaki put je isto. Isto teško. Samo stari uporno nije pokazivao nikakve osjećaje. Po običaju sjedio je na trosjedu i buljio u televiziju. Izvan vremena i prostora. Događaja oko njega.
Dane u motelu uglavnom smo provodili čisteći oružje, ležeći po sobama ili viseći po okolnim kafićima. Treći dan uleti Zdravko M. u restoran i uzviknu škripeći zubima, klateći se na nogama:
- Poslije ručka idemo na gađanje....u 15,00...na Drenovu...ko' pojede na parking - reče i krenu prema izlazu.
Umilni tihi glas ga zaustavi na pola puta od vrata:
- Komandir... oće' uzmemo puška?
Zamislite urnebes u restoranu. Neopisivo. Išlo je dotle da smo se počeli gađati hranom! Betići. Tako smo ga zvali. Od milja. Mali Albanac s Cresa. Nije bio rodom s Cresa. Doselio se. Ali je domaćima bio draži nego nekoliko Srba koji su živjeli u ono vrijeme tamo. Naime kako je pričao..."ja kad sam doš’o u Hrvatska, stric bio Cres, mene ljudi reko', kupi to od Srbin, mi nema para, a neće Srb ovde...ja kupio". Betići. Mali čovjek ogromnog srca u svom filmu. Jednostavno. Imao je on još nekoliko stoljetnih izjava. Nakon što se stišala silna erupcija smijeha, shvatio sam ustvari da je Betići učinio dobru stvar. Nesvjesno.
Napetost, ovim smijehom i gađanjem komadima hrane, nagomilana posljednjih dana, izbačena je. Bolje i tu u restoranu nego na strijelištu. Gdje je moglo biti i mrtvih. S obzirom što smo trebali raditi sljedeća dva-tri sata.
- Kakav kreten! - komentirao je Hak, između dva zalogaja, mrtvo hladno je jeo, nije sudjelovao u oduševljenju. Kao da nije bio tu. Prisutan. Znali smo da ne misli na Betićia.
- Ma nije...- rekao sam otežući i izvijajući glavu u nazad
- Baš je simpatičan... – reče Bara, smješkajući se kroz poluotvorene kapke, onako mangupski - ... ko štene...- doda.
- Nije on kriv...- reče Gigi
Kava. Cigareta. Poslije ručka. Kome više što treba. Pokupili smo se u sobe. Izležavali do polaska, uglavnom uz ...ispuštenje čudanog zvuka i krika "dosadnooooooo".
Gađanje. Hm.....
Došli smo na Drenovu gradskim autobusom, iznajmljenim za tu priliku. Tko je platio ne znam, niti me zanima. Bio je zglobni. Popularna harmonika. I pun dima. Ali od cigareta. Postrojili smo se. Bez zapovijedi. Prvih mjesec dana mog boravka u Hrvatskoj vojsci odvija se bez zapovijedi. Počela mi se sviđati ta moja vojska. A imao sam i dugu kosu. Čim bih stupio u "kasarnu" one vojske na vježbu - odmah šišanje. Zbog toga sam ih najviše mrzio. Kao da su imali špijune pa čim meni poraste kosa preko ramena...eto poziv. Vježba. Znao sam. Šišanje.
- Prvi gađaju automatskim puškama, pa snajperisti, pa mitraljesci...- reče zamjenik zapovjednika A.Đ.
Mi s mašinama odvojili smo se i povaljali po travi. I Hak se dogegao do nas. Ruke duboko zabijene u džepove hlača. "Snajper" obješen o rame. Pogrbljen. Onako mršav s uniformom koja je plesala oko njega, činilo se kao da će svaki čas puknuti na pola i složiti se pred nama. Pomislio sam kako bi izgledalo da kojim slučajem on nosi Trans Am. Prišavši bliže počeo je skakutati s noge na nogu, pljeskajući rukama, usput mumljajući neke čudne riječi. Razabrali smo:
"Legija, legija to je prava stvar,
jer ‘ko nije u legiji nije normalan!"
Nakon nekoliko sekundi smijeha, upitao sam ga:
- Koja ti je pička materina... što si ti jeo za ručak?
- Plačem od smijeha i gluposti... – reče - ....opet ja o snajperu... vidi ovo!- okrete se leđima prema meni - ...zginut ću kao zeko....- reče praveći grimasu mrtvaca, okrenutim očima, tužno spuštenih ramena....
- Boli te....- rekoh da ga utješim - ...mene će satrti ovo čudo…- i onako ležeći lupnem čizmom po mitraljezu. Znam da nije neka usporedba... ali pokušao sam barem.
Jesen u Primorju zna biti vrlo topla. Boje ožive nakon suhog ljeta. Sunce još koji put jače grije. Tako je bilo i to popodne. Ležali smo na popodnevnom suncu i upijali tople zrake sunca kroz debele uniforme. Mnogi su poskidali jakne. Onako s tregerima izgledali smo kao skupina planinara, a ne vojska. Čekali smo svoj red za gađanje. Pucnjevi su odjekivali iz dijela gdje se nalazila streljana. Pa pauza. Pa opet pucnjevi. Pa pauza.
Misli su mi odlutale doma. U zgradu na Podmurvicama. U stan na 8.katu. U kuhinju. Lebdio sam iznad stana. Starci sjede u kuhinji. Stara kukiča. Stari samo sjedi. Kao kvočka. Opet. Pažnju mi je privukao jedan detalj. Moja slika na zidu. Tamo gdje visi ukrasni tanjur iz Siska. Sisačka tvrđava. Dar od strica starcima. Tamo je sad visila moja slika...s crnom trakom. Pogledao sam onako s visoka u svoju sobu. Traperice, majica, jakna....leže bačeni na krevetu.
Odletio sam dalje. Bio sam iznad društva na ogradi. Sjedio sam s njima. U istim trapericama, majici, jakni. Čudno. Gore sam mrtav. Ovdje sam živ.....ili smo svi na ogradi mrtvi. Nisam znao. Trzala mi se noga. Čudno. Oštra bol u članku na nozi prenula me iz tog popodnevnog sna. Drijemao sam minutu-dvije, opijen popodnevnim suncem. Dugo sam sanjao. Iznad mene stajao je Igor K., cereći se....
- Hrčeš ko' konj! .....Hajde naš je red... svi su gotovi – reče
- Kako sam knjavao... jebo' te....- kažem.
Protezao sam se uz duboki uzdah i izdah iz pluća. Napinjući sve mišiće. Tako slatko. Mljacnuo sam ustima. Rukom u džep. Cigareta. Još da je kava. Sjeo sam. Povlačeći duboke dimove. Sjedio nekoliko trenutaka. Kad su svi zašli za vrata ulaza na streljanu, krenuo sam za njima. Češkao sam preko uniforme lijevu stranu guzice. Nešto me ugrizlo dok sam spavao. Potrčao sam. Zijevam. Češem guzicu. I normalno. Nisam stigao dovoljno brzo dignuti ruku da gurnem vrata.
Moje se lice za sekundu našlo na hrapavom drvetu. Buka i smijeh iza mene, zalijepljen na vratima izazvao sam salvu smijeha onih koji su bili vani. Nisam se ni osvrnuo od srama. Ušao sam unutra. Sve glave su bile već okrenute u mom pravcu, da vide kretena koji tako spektakularno ulazi. Ništa nisam rekao. Svi su već ležali sa spremnim strojevima. Čekali mene. Rastavio sam nožice stroja, polegao ga kao dijete, nježno... a ja se kao klada bacih sa strane. Opet smijeh. Jer dok sam se bacao na pod kaciga mi je spala s glave. Moj dan. Točnije moje popodne. Ma mojih pol sata.
Dijelili su streljivo. Sjetio sam se uputa koje sam dobio od Igora K.
"Otvori poklopac... redenik stavi u ležište... zatvori poklopac... potegni ručicu do kraja... ali je vrati skroz naprijed... jer kad počne pucati... odvaliti će ti
šaku... namjesti ga na rame... lijevi dlan preko poklopca... pri dnu... blizu
kundaka... desnim palcem otkoči... kažiprstom stisni... i uživaj!"
Rečeno... učinjeno. Ali... nešto je tu bilo čudno. Koliko se god trudio, izvijao, uvijao, nisam mogao dobiti ciljničku liniju. Ono... oko... nišan stražnji... nišan prednji... meta. Nešto tu nije bilo u redu. Očito. Prašio sam svugdje. Uglavnom 40-50 metara ispred sebe. Nisam uspijevao pogoditi ni brdo iza meta, a kamoli mete. Jedan maskirni vidio je kako plešem po podu pa mi je prišao. Mirno je sačekao da završim s uzaludnim trošenjem streljiva.
- Ide li to? – upita
- …ide, ide… - rekoh
- …aha… a misliš posaditi nešto tu ispred sebe, mislim kad si sve preorao? – upita kulturno.
Zbunjeno sam mu objasnio što je na stvari. Ozbiljnim licem je kleknuo pored mene i upitao:
- Jesi kad pucao iz ovog?
- Ma vidio ga u filmu... – odvratih s poda, očiju uprtih u spasioca.
- OK....vidio sam da osnovne radnje znaš... – reče te nastavi uz smiješak
– ...nisi dignuo prednji nišan.
- …čega?- upitao sam glupavo.
- Ovo tu... – reče i podigne famozni prednji nišan – ....pogledaj sad.
- Oooooooo, stari... pa ovo je druga pjesma…- rekao sam nakon što sam napokon našao ciljničku liniju.
- …napuni i probaj opet. – reče spasioc.
I ugodno je bilo za ležati. Nisam se izvijao niti uvijao...stroj je bio sljepljen samnom. Napunio sam ga. Naslonio sam lice na hladno drvo kundaka, zgrčio prst....i opet uživao! Zvuci čahura koje frcaju po podu zvečeći, miješali su se s rikom iz cijevi. Tresao sam se. Sav. Cijeli. On i ja. Adrenalin je radio u krvi. Bio sam okružen oblakom dima. Kako je počeo, stroj je i stao. Iznenada. Kraj. Prestao sam se tresti. Gledao sam preko njega. OK. Brdo je još bilo tamo. Netko me lupao po čizmi otraga. Maskirni. Nešto je pričao i podigao prst u zrak. Ništa nisam čuo. Gluh k’o top. Pokazao sam da ništa ne čujem.
Počeo se derati:
- Hoćeš još?
Više sam mu pročitao s usana nego što sam ga čuo. Zbunjeno sam klimnuo glavom da hoću. Otvorenih usta, punih baruta. I dobio sam još. Kad sam se iživio nakon treće ture streljiva. Ustao sam. Znojan. Još otvorenih ustiju. Gluh. Skupio sam to čudo. Drhtavim korakom izašao iz streljane. Društvo je stajalo u krugu.
Prišao sam. Okrenuli su se k meni. Nešto govorili. Klimali glavama. Pokazivali na stroj. Ništa JA nisam razumio. Tapšali su me po ramenima. Čak i pljeskali.
Gledao sam ih kao tele u šarena vrata. Samo sam mislio kako sam jebeno GLUH! Nakon dva – tri sata počeo sam polako normalno čuti, tj. otvarale su mi se uši. Sjedio sam s Hakom na povratku.
- Hak… što ste vikali kad sam izašao iz streljane? – upitao sam.
- Kako što smo vikali? – zbunjeno upita okrečući glavu mom pravcu.
- Ma poslije gađanja, kad sam izašao van… bio sam totalno gluh… kurca nisam čuo…- pojasnim mu.
- Pa bilo je super – reče.
- Što? – upitam.
- Prvi put pucaš iz mitraljeza i razvališ metu, okvir… sve… ja se ne mičem od tebe….- objasni mi.
- Hak…? – zazvao sam ga.
- Što je? – odvrati.
- Žmirio sam – kažem.
- Ma samo ti spavaj čovječe…-reče.
- Ma žmirio sam dok sam pucao, konju jedan! – rekoh u dahu.
Tišina je trajala nekoliko desetaka sekundi. Onda je pukao. Na sav glas. Kao luđak. Umirao je od smijeha. Svi su se okrenuli.
- Ne seri… - rekao sam, ali kasno, već je počeo…
- Ej, ljudi... – počeo je -… ovom kretenu je toliko bila gadna meta da je žmirio dok je pucao… - reče i palcem pokaže na mene.
Smijeh. Opet. Tema. Ja. Opet.
Piskutavi glasić se čuo u gomili:
- Skeše… neb' ti puco' u me… da sam bio tamo? Je le?- upita Gigi.
Kad se malo stišao smijeh, kao glasno sam razmišljao:
- Samo me zanima u što sam drugi put pucao – upitao sam sebe u bradu… glasnije nego inače.
- Pa jesi vidio…- upeca se Siniša.
- Ne, žmirio sam opet – kažem i puknem od smijeha.
- Briga te… – reče Fuma – …bitna je buka. – nadoda.
Još je bilo par glupavih komentara na moj račun, ali ostalih iz voda. Ne mog društva. Osjećao sam da smo se polako počeli odvajati od ostalih. Kasnije sam platio dvije ture pića i stvar oko gađanja time je bila završena. Po dolasku u motel počeli smo čistiti naoružanje. Postalo je jasno zašto je inače tako divan stroj kao moj Trans Am u bivšoj vojsci imao nadimak «čađo». Vidjeli ste dimnjačare. E, tako sam ja izgledao nakon čišćenja, a njega još nisam očistio.
Taj dan društvo nije bilo na ogradi pa sam produžio kući. Ušavši u stan čuo sam razgovor. Starci su sjedili za stolom i neka žena u crnom. Meni okrenuta leđima. Okrenula se. Sestrična. Nisam je prepoznao. Kratko ošišana. Upala lica. Omršavjela, a uvijek je bila komad. Ustala je sa stolice. Onako mršava činila mi se još manjom. Zagrlili smo se. Izljubili. Tiho. Bez riječi. Stvarno je mršava.
- Kako si? – upita sjedajući u stolicu
- Dobro – odvratih prolazeći kraj stare na čelo stola.
Moram priznati da je ovaj rat donio i nešto dobro u mom statusu u kući. Sjedio sam na čelu stola. Nisam morao čekati da stari, ne daj Bože, umre pa da ja zauzmem njegovo mjesto kao glava kuće. Prepustio mi je to uzvišeno mjesto za sjedenje na jajima.
- Anka je došla na neke pretrage... - začudo objasni stari -… gore pucaju po bolnici pa primaju samo ranjenike.
- Što ti je? – upitam.
- Ništa, ništa…ženske stvari - reče uz kiselu grimasu na licu.
- Di su tvoji? – upitam između dva dima cigarete.
- Uglavnom po podrumima... – kratko reče – ...stalno pucaju po gradu pa su
uglavnom u podrumu. Namjestili smo kao sobu. Znaš da smo izvan grada pa pokoja granata doluta k nama, ali za svaki slučaj svaki put se sklonimo. Bolje kad zasvira sirena skloniti se. Nikad ne znaš... – objasni nervozno - ….ti si se obukao vidim.. – nadoda.
- Maaaa… da… što ću… svi se negdje bore… samo ja kao papak – počeo sam.
Stara samo jače zajeca.
- Što je to?…rezerva? – upita – Digli te?
- Ne, dobrovoljno sam se javio, profesionalac…ma što to značilo...- završim potiho.
Nakon tih mojih riječi stara je naglo ustala od stola i otišla u sobu. Čuli smo je. Jecala je.
- Danas smo baš bili na gađanju. - smješkao sam se.
- Pričaju po Gospiću da trebaju u Otočac doći neki Riječani. Navodno tamo
ima neki klanac. S jedne strane naši s druge njihovi. Njihovi su po nekim pećinama, iznad naših, vi valjda trebate očistiti taj klanac... - nesigurno mi je objasnila.
- Ma… ne - hvatala me panika -…mi ne znamo kamo idemo... - tješio sam se- ...nitko nam ništa ne govori… ali kažu da nećemo u Liku.. - skoro sam povjerovao u ove riječi.
Gutao sam knedle. Već sam vidio tu sliku u glavi. Taj klanac mi je izgledao kao Grand Canyon, po rubu stoje bradonje nalik na Meksikance, a mi trčimo ispod njih. Češkao sam se nervozno po glavi.
- Ne, ne… nećemo mi tamo - rekoh zavaljujući se u stolicu, buljeći u šalicu kave. Čudan osjećaj je ovladao mnome. Na rubu panike, nervozno sam treskao nogama ispod stola. Uvlačio duboke dimove cigarete, tražeći smirenje živaca u nikotinu. Začuo sam lupanje... to je bilo moje srce. Preplašeno je tuklo u ušima. Isuse! Već sad je frka. Što će tek biti gore. Koji mi je kurac bio da se javljam u ovo sranje. Jebem ti avanturu!
- Ne, ne, nećemo...- uvjeravao sam se još jednom, ali potiho.
Kasnije sam cijelu tu večer bio zabrinut, ali sam navukao na lice facu kao da je sve u redu. Jedino je Denis skužio da nešto nije u redu. On je isto već bio na pripremama sa S-Mupom pa je kužio neke stvari. Odvukao me u stranu i pitao koji mi je kurac. Kratko sam mu objasnio o čemu se radi. Složio je zabrinutu facu.
- A i nama nešto spremaju... niš ne govore... da bar nešto kažu ovako ova neizvjesnost ubija - reče.
Vratili smo se među ostale i nastavili piti. Na silu. Bez gušta. Sestrična je rano ujutro otišla. Nismo se ni pozdravili.
S novim društvom našao sam se na Beogradskom trgu. Svima su oči bile krvave. S druge strane ulice odjednom su se pojavili vojni policajci u JNA uniformama. Automatske puške prebačene preko ramena. Zastali su vidjevši nas na stanici. Kratko su nešto gledali i produžili dalje. Gledali smo se sumnjičavo. Nama su ruke uglavnom bile u džepovima ili s cigaretom među prstima. Šutili smo. Prošli su pokraj nas. Nitko nije reagirao. Ni mi ni oni. Samo smo se gledali. Bili su golobradi mladići. Mi nešto stariji. Bojali smo se jedni drugih. U tom strahu nitko nije učinio ništa. Nakon pedesetak metara lijevi se policajac kratko osvrnuo, rekao nešto ovom drugom i zamakli su iza ugla. Po dolasku u hotel u jednom dahu smo to ispričali Haku.
Odmahnuo je rukom kao dosadnoj djeci i hladno rekao:
- Ja bih pucao.
- Kako ćeš konju kad oni imaju puške a mi ništa?- upitasmo uglas uz popratne komentare tipa - idiota , konja, majmuna itd. Kad smo se utišali zajedljivo je primijetio:
- Šupci, nisam ni mislio da vi pucate na njih nego da sam ja bio tamo kao vojni pandur, ja bih pucao na vas... – objasni.
- Koja ti je pička materina? – upitam.
- Imate li vi ogledalo doma? - upita -…vidite na šta sličite, u «Bleku Steni» nema toliko izmišljenih likova kao što ste vi. Nećemo trebati opaliti ni metka, samo ću vas poslati da se prošetate prvi...- reče i poče se smijati.
Zagledali smo se malo bolje. Prvi put. Stvarno smo bili parada likova u tim smiješnim uniformama.
- Jebeš budalu... - izusti Brko. Stišali smo se.
- Hajmo jesti - reče Bara i uputi se prema restoranu.
Krenuli smo za njim.
- Di je Fuma? - upitam za stolom.
- Sinoć se vratio oko 23.30…. - odvrati Hak punim ustima.
- Koji mu je kurac? - upita Siniša.
Gledali smo u Haka i žvakali hranu čekajući da proguta. Nije imao namjeru objašnjavati punim ustima. Skužio je da čekamo pa je još više žvakao pogledavajući nas. Izazivao nas je. Igor plane.
- Koji ti je kurac! Hajde pričaj!
Hak ga kratko pogleda pa mljackajući zadnje zalogaje progovori:
- Sinoć mi je upao u sobu i rekao da ga sakrijem… - pokazao je otvorenim dlanom da sačekamo te nastavio -…navodno je karao neku ženu pomorca i tip je to saznao. Bio je tu sinoć i tražio ga. Gore je spava kod mene u sobi. I ženska je zvala nekoliko puta na recepciju… imao je frku… bježao… ovaj ga tražio… - potiho nam je objasnio.
Cerekali smo se. Poslije doručka otišli smo u Hakovu sobu. Fuma je spavao na leđima. Igor je uletio u sobu i zagrmio:
- Sad ću ti se najebati majke!
Fuma je skočio metar u zrak širom otvorenih očiju. Panika. Sjeo je na krevet:
- Vi ste u kurcu... – reče stavivši glavu među dlanove.
Ušli smo u sobu vrišteći i skačući. Gigi se popeo na stol i skakao krešteći.
- Jebač, jebač, sad si najebo!...- i tako nekoliko puta.
Mi ostali okružili smo ga “suosjećajno” ispitujući:
- Jesi lizo? - pita Siniša.
- Kakva joj je pička? - pita Bara.
- Jesi je u stanu na bračnom? - pitam ja.
- Je li ti pušila?…- pita Brko-…čuo sam da žene pomoraca to vole.
Sva pitanja su ispaljena istovremeno. Samo je Gigi skakao po stolu ovaj put plješčući rukama.
- Siđi sa stola derle…-reče mu Hak-…i prestani srati.
Fuma nas je odgurnuo od sebe:
- Da jeb’o sam je… pa šta! Dobra je… doći će danas oko16 da se oprostimo - tužno završi -…rekao sam joj da pazi…jebiga.
- Bitno da si ti nju zveknuo…- reče Brko -…’ko joj je kriv… nek se izvlači…
- Ajmo u restoran…- reče Bara - …što drugo da radimo?- završi.
- Imaš pravo… ajmo ća! - okrenuh se i krenuh prema restoranu.
Sjedili smo na terasi i ispijali kavu kad nam se približio zapovjednik voda. Hak ga je prvi primijetio:
- Evo kretena, slušaj sad pametnu…
Došavši bliže stolu Zdravko M. reče:
– Danas dolazi zapovjednik satnije, ha...- I doda važno... – sad ćemo vas vidjeti. Uputili smo mu najblaže rečeno blago teleće poglede pokušavši proniknuti pozadinu te njegove izjave. Netko sa strane je uzdahnuo, teško. Onako začuđeno. Kao kad nekome nešto objašnjavate, a on nikako ne razumije. Pogledao sam u Haka očekujući njegov komentar. No on se kao i ostali zamrznuo od ove malo prijašnje dubokoumne tvorevine. Dok smo mi buljili u Zdravka M., on se klatio na jednoj nozi, ljujajući se i smiješeći nam se u lice. Ništa nismo razumjeli.
Da budem iskren nitko se nije ni trudio ništa razumjeti jer se jednostavno nije tu ništa ni moglo razumjeti. Zdravko M. se razočaran našim reakcijama okrenuo i otišao s terase. Zbunjeno smo se pogledavali još uvijek ne shvaćajući što je to bilo. Siniša je prvi progovorio:
- Jel' tu netko bio ili mi se čini?
Fuma mu odgovori:
- Ništa, ništa, prazan skup...
- Da prazan… – reče Hak –…nije ni prazan, samo skup… – dovrši uz smiješak.
Smješkali smo se i mi ostali, vrteći tih pet minuta u glavi. U četiri sata smo se postrojili, prvi put od kada sam došao u taj famozni motel, da dočekamo zapovjednika satnije. Prvi put službeno. Ono prozivanje, to ne smatram postrojavanjem.
Stajali smo tako u dva reda postrojeni po vodovima, pričali međusobno, šalili se, kad odjednom u pratnji A.Đ. i Zdravka M. pojavi se neki tip. Čudno je hodao, to sam odmah primijetio, nekako poskakujući, više na prstima nego cijelim stopalom. Dosta visok i nezgrapan. Lice me podsjećalo na engleskog buldoga samo što je imao brkove.
- Ovo je vaš zapovjednik satnije... – reče A.Đ. kad je stao pred stroj.
Odmah za njim čovjek nastavi:
- Ja sam Z.H. – i onda ona klasična tirada riječi … tko smo… što smo… kamo idemo… zašto idemo… i naše naslijeđe… od koje su se svi smješkali, ali smo se prestali smijati kad smo začuli pljesak koji je dolazio s kraja stroja. Netko je pljeskao tim glupostima.
Čuli smo Hakov tihi komentar:
- Koji je to kreten? odrežite mu ruke, kome on plješće, ovo je neki njegov JNA...
Dok je Z.H. pričao svoju priču, mi s početka prvog reda voda, slušali smo tihu Hakovu priču iz drugog reda:
- Znam tipa iz Delnica, jebote, ovaj je bio glavni svjedok optužbe kad su sudili Medvedoviću, a oni ga postave za zapovjednika satnije, najebali smo k’o žuti... – završi svoju tiradu Hak.
Stajali smo bez komentara. Tada su mi u ušima odzvonile posljednje riječi Z.H.:
- Sutra u 18:30 se kreće!
Pomislih… ma di se kreće u pizdu materinu!
Ono prije toga nisam slušao niti me je zanimalo. Ekipa se odmah okupila oko Z.H. pružajući mu ruku i upoznavajući se s njim. Moj vod se pokupio pokunjenih glava nazad na terasu. Samo je Zdravko M. požurio u skupinu oko Z.H.
- Mogli bi otići doma? – reče Siniša – ...sutra ionako idemo ... ‘ko zna kad ćemo se vratiti... i hoćemo li uopće….
- Čim popijemo, gibamo se… - reče Igor K.
Kad sam se poslije spustio u društvo, povukao sam Denisa sa strane.
- Sutra idemo... nemam pojma gdje. – počeo sam.
- Mi ćemo za Dubrovnik, ali ne znam kada, za par dana sigurno. – odgovori mi.
- Čuvaj se.- rekoh.
- I ti isto…- odvrati.
Moje društvo…hm… predragi su bili u tolikoj mjeri da sam se užasnuo!
Branko:
- …čuj ako za 15 godina vidim nekog Srbina da ima kožni novčanik s tvojom tetovažom kao dizajnom… znat ću tko te je ukant'o…
Mile, poznanik koji mi je poklonio ray-ban naočale:
- …daj molim te, kad te pogode padaj na leđa da banke ostanu cijele… i evo ti adresa pa neka ih pošalju poštom.
…baš su bili optimistični.
Tu noć gotovo i nisam spavao. Vrtio sam se po krevetu, a užasne slike rata vrtjele su mi se po glavi. Što je još gore, za mene rat još nije ni počeo. Mislio sam kako će biti kasnije, ako je sad ovako. Zaspao sam tek negdje pred jutro. Umoran od borbe s mislima. Preplašen.





































U motelu je vladala neobična živost. Svi su trčkarali vamo-tamo noseći opremu. Tražeći nešto. Spremajući se u rat. Samo je Hak šetao okolo ruku zabijenih u džepove, zezajući užurbane prolaznike u hodniku motela.
- Ajmo' mi u birc! – rekoh Haku.
- Idemo vidjeti jesu li ostali slobodni pa gibamo…- odvrati.
Izgubili smo se u birc.
- Nemam uopće neki filing… – počeo sam nakon što smo udobno zavaljeni u meke stolice čekali da nam sestra Bepe Jozef donese cugu-…totalno sam nekako tup već par dana.
- I ja sam takav isto ... vidjet ćemo kako će biti gore ... najgore je ovo čekanje. – završi tiho.
Pijuckali smo cugu čekajući da dođu ostali. Nije im dugo trebalo. Brko čim je sjeo poče:
- Poveli smo Dejana R.
On je bio zamjenik Zdravka M., ali do sada nismo baš kontaktirali s njim.
- Dole je ludnica – reče Siniša – trče k’o muhe bez glave, ako bude tako gore ... bit će svašta… – završi misao klimajući glavom.
- Mislite da smo mi bolji? – upitam sa smiješkom.
Smješkali su se. Normalno…odgovorio mi je Hak.
- Ne, vjerojatno nismo puno bolji od njih ... samo što mi to ne pokazujemo ... a kad dođemo gore ... tko zna možda budemo gori od njih.
- U svakom slučaju ako počnu vrištat i skičat morat ćemo ih priklat'… – završi Fuma uz opći smijeh u društvu.
Još smo se neko vrijeme zezali. Pričajući gdje je tko radio i uglavnom ispitujući Dejana R….jer je bio pomorac. Odmah po toj njegovoj izjavi pogledali smo Fumu koji se meškoljio na stolici. Mi ostali smo se kurvinski počeli smijati.
- Da znam što je bilo s njim ...- počeo je kroz smijeh. Kad se smirio nastavio je – …rekao sam ženi ... radi što hoćeš, samo da susjedi ne saznaju, ne volim priče iza leđa. Isto tako ne mogu tražiti od nje da živi kao svetica, kad ja u svakoj luci nađem neku kurvu. Onako usput, da vam kažem najbolje su u Rusiji, ... mislim najčistije ... osjećaš se kao kod kuće. Odvede te u stan, upozna sa starcima, idete u šoping, kuha ti, sve kao kod kuće. Zato kad dođemo u Rusiju molimo Boga da ostanemo što duže… – završio je.
- Nemoj jebat – kaže Gigi.
Zajednička konstatacija je bila da treba napasti Rusiju čim završimo sutra s Krajinom. Međutim rat s Rusijom smo morali malo odgoditi, jer smo na gašenje Krajine kao takve morali pričekati. Moram reći ne zato jer nismo mogli ili nismo znali nego zato jer nam nisu dali.
Poslije ručka došli su i autobusi. Autotrolej narančasti. Oni što voze na prigradskim linijama. Bila su tu parkirana i dva, tri civilna kamiona. Vojnih tada nitko nije ni imao osim JNA, a oni su trebali njima... tako da nam vjerojatno ne bi posudili za prigodu kao što je ova.
Iznosili smo stvari iz soba, polako stavljajući u buseve. Kamioni su već bili natovareni. Stajali smo kraj autobusa, pušili i pričali. Odjednom se pojavio ogromni crni BMW. Zatamnjenih stakala. Parkirao se malo dalje. Iz njega su izašla dva tipa. Jedan stariji, oko četrdesetak godina, i jedan mlađi, otprilike moje godište. Taj mlađi mi je više privukao pogled. Tipičan bilder. Visok oko 195 cm, širokih ramena, izbačenih prsa, vitkoga struka, mišićavih bedara. Ruke nije mogao niti staviti uz tijelo koliko je bio napumpan. Kao balon. Oko pasa visio mu je škorpion u futroli. To sam znao jer sam u JNA nosio istu futrolu s istim pištoljem. Hm, zaboravio sam obavezni modni detalj, crne Ray-ban naočale. Da mu ne vidite oči, a on iza njih prati svaki vaš pokret. Bodyguard. Umirao sam od smijeha. Ciničnog smijeha. Hak me je upitao:
- Koji ti je kurac?
- Gle onog šminkera, ima milju maraka opreme na sebi i još se voza u bembari ... pa mi smo kreteni… – završio sam tužno.
- Dobro jutro Teslo… – završi Brko moju misao uz smijeh -... hajmo tamo! – dovrši.
Momci iz prve satnije već su okružili ovu dvojicu. Šminker je po izlasku odmah užurbano stao ispred suputnika, razbacujući svoja ramena, štiteći ga od mase koja se približavala. Približavali smo se u grupi, do nas je dopirao žustar razgovor. Uglavnom su optuživali tog tipa za neke malverzacije opremom i oružjem. Čuli smo ga:
- Da, da… – govorio je brzo klimajući glavom iza onog šminkera –…donio sam vam noćne dvoglede.
Požurio je prema bunkeru BMW-a. Otvorio ga. U bunkeru su bile neke kutije i nekoliko snajpera. Izvadio je kutije i dao ih A.Đ.-u.
- To je S.R., zapovjednik brigade ... idem ga pitati za snajpere… – reče Hak i krene prema S.R.-u.
Ugurao se među rulju bliže S.R.-u i unio mu se u lice ne obazirući se na šminkera. Mi ostali gledali smo netremice u šminkera spremni rastrgati ga na dijelove samo ako dirne Haka. Ne zato što samo zavoljeli Haka…jednostavno gadili su nam se tipovi kao taj bilder. Pun snage i force, a kurči se vozajući se okolo. Adrenalin je radio u krvi. Nisu nam bili ni za što krivi, ali smo upoznali osjećaj koji smo poslije često imali kad bi netko iz zapovjedništva slučajno došao k nama. A proradilo je i zajedništvo. Čopor bolje rečeno.
- Zašto ja nisam dobio snajper, a ne M48? – počeo je Hak
- …pa nije ih više bilo… – odgovori S.R.
- A što je to u tvom bunkeru? – upita Hak pokazujući na BMW.
- To je privatno. – odgovori S.R.
- Pa posudi mi sad za akciju, vratit ću ti kad se vratimo… – reče Hak.
Masa oko dvojice je glasno odobravala, situacija je bila naelektrizirana. Mi smo sad već otvoreno buljili u šminkera. Igor K. mu je već prijetio prstom. Fuma je držao Gigija u naručju kao malo dijete, dok je ovaj ljutito mahao šakom i nogicama po zraku. S.R. povuče šminkera za rukav prema autu.
Odvezoše se s parkinga brzinom svjetlosti uz škripu guma. Ostali smo još stajati nekoliko minuta u dimu što ga je ostavio BMW, skidajući S.R.-u sve s neba i šetajući po cijeloj obitelji, od prababe na ovamo. Ali…efekt je izostao. Što smo drugo mogli nego…pušiti.
Smiraj dana je. Svjetla su se polako palila. Sunce je zašlo. Smračivalo se. Okolne krošnje su mirovale. Stajali smo kraj autobusa i normalno… pušili. Čekali smo ukrcaj i polazak. Neki su pjevušili rodoljubne pjesme. Moje društvo bilo je dosta tiho. Uglavom smo nervozno komentirali – Hoćemo li više poći?
Vrtio sam nervozno Trans Am desnom rukom držeći ga za skrivač plamena. Stajao je okomito na kundaku. Počeo sam se smijati.
- Skeše… koji je tebi kurac? – upita Gigi oponašajući duboki glas.
- Bog te jebo. Gledaj ovo ... - rekoh pokazujući Trans Am.
- Ja ga držim ovdje gore, kundak je na zemlji, vrtim ga za 45°, svi se dijelovi miču, sve klapa samo što se ne raspadne ... a on puca bez jebem ti! – završim u dahu.
- Kad je rađen motornom pilom... – reče Brko.
- E ... mislim svašta... – rekoh.
Uto autobusima priđe A.Đ. te vikne :
- Ulazite ... polazak ... oružje stavite iznad sica.
Pobacali smo cigarete i počeli se ukrcavati. Kod ulaska noge mi klecnuše, ali ne od težine Trans Ama. Isti osjećaj. Poznato već. Sjeo sam kraj Gigija.
- Idemo ... fala kurcu! – rekoh mu.
- Skeše ... – počeo je duboko i ozbiljno, očekivao sam duboku misao - ... jesi li pit’o'može li se pušit' u busu? – završi nervozno stiskajući ručku prednjeg sica.
Zadnjih dana kad bih pričao s Gigijem oponašali bismo bosanski govor koji nam je polako ulazio u krv. Već smo bili kod Urinja kad sam zapitao vozača:
- Šole ... Gigi bi popušio…. pa pita jel' može? – još dok sam izgovarao zadnje riječi osjetio sam oštru bol u rebrima. Gigijev lakat. Zaorio se smijeh busom.
- Može, može....samo vi pušite… – reče vozač uz smijeh-…samo ne gasite čikove na podu.
- Ugasi svjetlo da bude je intimnije... – poviče Siniša.
Nastavio se žamor u busu. Čak se zaorila pjesma sa stražnjih siceva "Zovi samo zovi"….. hrabrili su sami sebe. Polako su promicali gradići uz more.
- Šole stav' Gansa'...dosta ove dreke otraga! – poviče Gigi, bosanskim naglaskom, smijali smo se.
Bakar.
Bakarac.
Kraljevica.
Crikvenica.
Hoteli Zagori.
Skrećemo. Stajemo!!!!!
- …koja pička materina…- upita netko sa stražnjih sjedišta autobusa.
- …valjda malo odmora… - reče Hak s prvog sjedišta.
- …što odmor?…pa tu sam vas dovezao, ne idete dalje…- reče vozač mrtvo hladno.
- kako ne idemo? – upita Brko.
- …koliko znam za sad ostajete ovdje nekoliko dana…javit će mi kad da opet dođem po vas…- reče vozač dodavši - …ajde kupite stvari izlazite van…žurim se nazad.
Pokunjeno, uz gunđanje, počeli smo izlaziti iz autobusa. Ništa nam nije bilo jasno. Vani su se oni iz prvih autobusa već počeli spuštati prema hotelima. I mi smo se uputili nizbrdo.
- …prvi vod…ovamo…- čuli smo Zdravka M. kako se dreči.
- …daj ne vrišti…- Gigi reče.
- …ovdje…u ovaj ulaz…po dva u sobu…popunite do vrha…- reče zapovjednik voda rukom nam pokazujući na ulaz u mraku
Dok sam prolazio pored Zdravka M. učinilo mi se da opet škripi zubima. Hm…nisam više znao radi li on to stalno ili povremeno. Ulazili smo, popunjavali sobe. Ušao sam u sobu sa Sinišom. Krevet do zida, odmah kroz malo predsoblje desno. Balkon ravno. Tuš kabina i wc lijevo. Plakar za robu ugrađen odmah iza vrata u zid. Nebitno. Bitno da je krevet u sobi. Ostavili smo stvari, točnije, pobacali po sobi i izašli van. Ispred sobe. Pušiti. Normalno. I ostali su se skupljali ispred ulaza. Čekajući da se svi smjeste u sobe. Trebali smo nešto i jesti. Već nam 3 sata nisu dali hranu. Zabrinuli smo se. Prestali su nas toviti, a kad to učine onda nešto nije u redu.
- …kad je i gdje večera…- upita Siniša Zdravka M. koji je dolazio prema zgradi.
- …dole u restoranu u 19 sati…- kratko odgovori - …jeste se smjestili?
- …koliko ostajemo ovdje?- upita Hak.
- …ne znam…- reče Zdravko M.
- …znaš li išta?…- upita Fuma uz smiješak.
Škrguće…u mraku.
- …gdje je prva satnija? – upita netko iz mraka.
- U Povilama – odgovori.
- …preksutra ujutro ćemo uvježbavati desetina u napadu…- reče Zdravko M.
Uslijedila su pitanja i komentari….jednoglasno.
- …čega?- reče Gigi.
- …jesi puko?…vježbati?…ma dajjjjj… – reče Fuma.
- …ha,ha,ha,ha…- Hak.
- …što da napadamo? – ja.
- …ma ti si lud… - Brko arogantno.
- …ma napadnem ti babu… -Siniša.
Zdravko M. stoički je istrpio sve komentare čudno se kezeći.
- …ajde sad na večeru…kasnije ćemo o tome ili sutra…- reče.
Spuštali smo se prema jedinom objektu iz kojeg je izlazilo svjetlo i koji je sičio na nešto što bi se u mraku moglo nazvati restoranom. Ugodnog li iznenađenja..to je i bio restoran. Zakrulilo je u želucu. Jaka svjetlost obasjavala je veliku prostoriju u koju je moglo stati otprilike 350 ljudi. Redovi stolova s bijelim stolnjacima. Kromirana linija s hranom i priborom.
Nagrnuli smo.
Na brzinu smo proletjeli po liniji, pokupili hranu na tacne i zavalili se za najbliži stol. Čulo se samo mljackanje i roktanje. Kako bi tko završio, odnio bi prazne tanjure, odložio u otvor u zidu. Neka žena bi to pokupila. Okrenuo bi se i van. Na zrak. Čekati ostale i….pušiti.
Siniša i ja vratili smo se u sobu, lagano šetajući od restorana uzbrdo. Pridružio nam se i Slavko S., gnjavio nas je tim kako nema naoružanje i kako samo s nožem ide u rat. Suosjećao sam s njim, ponudio sam mu čak da bude blizu mene….negdje.
Čekanje.
Ubija svakog.
Još ako se to čekanje provodi u neradu i dosađivanju. E to je stvarno problem. Dobar dio momaka iz satnije odlazio je u Novi Vinodolski u kafiće. Dio ih je odlazio u Crikvenicu. Mi smo malo vamo, malo tamo. Čak smo uspjeli tih dana otići do kuće. I opet oblokavanje s društvom…kratkotrajno.
I famoznu desetinu u napadu smo uvježbavali. Normalno, uz psovke i smijeh.
Ćaća, najstariji u satniji nekako je uspijevao odnekuda nabavljati cugu, voće, kolače, kekse i svašta nešto finog za naše nepce. Čak je došao s nekim fićom nekog dobrovoljnog vatrogasnog društva. Skužili smo da mu je to bio fah prije nego se prijavio u rat.
Nakon tjedan dana otprilike počeo sam osjećati bol u predjelu trtice. A Siniša se žalio na bol u kičmi. Javili smo se doktoru. Njega je nešto opako drmalo u kičmi, ukočilo ga je. Jedva je ustao iz kreveta. Takoreći odnijeli smo ga do vozila. Dok nas je obojicu strpao u tamića pa u Rijeku. Prvo na kirurgiju. Supi je popušio injekciju i nakon 20 minuta bio kao nov....
...a ja?
E, a ja sam se morao popeti na stol. Skinuti hlače, nalaktiti se i naguziti. Cijeli tim je tamo nešto gledao oko moje guzice i komentirao. Neki barba u bijelom, s onim povezom preko lica navukao je gumene rukavice i nešto opipavao oko moje jadne guze. Pomislio sam…gotovo. Skinut će mi nevinost. Srećom ovaj put ništa… Činilo mi se, da mi gleda guzu satima, a i ja sam već mislio, što li je to tamo tako zanimljivo!?!?!? Ostali su stajali okolo i virkali preko njegove glave u moj…šupak.
Uglavnom, Dok je intervenirao rekavši da idemo popodne u akciju i da smo prijeko potrebni, pa da mi daju nešto, ako neće rezati. Ono rezati mi se usjeklo u uši i mozak da sam nesvjesno stisnuo centar njihovih pogleda...tj. šupak.
Ma što rezati?
Dobio sam neke tablete. Bijele. Duguljaste. 3 cm dugačke otprilike. Tri puta po jednu na dan. Oznaka je bila 500 mg.
Dok kao dok i ovaj put mi je fino savjetovao:
- Tri puta po tri na dan. Brže će proći. – reče hladno.
Rečeno učinjeno. A usput mi je objasnio što je to samnom. Dlaka je rasla u krivom smjeru. Umjesto van, ona naopako. OK. To je to. Kasnije sam to operirao.
Uglavnom, Kad smo se vratili u "Zagori" čekalo nas je iznenađenje.
Svi spremni.
Svi napeti.
Idemo.
Autobusi su čekali. Svi su čekali nas da se vratimo iz Rijeke.Odgegao sam se nekako do sobe, hodajući kao da me cijela satnija izjebala i još sam osjećao prste onog kirurga na šupku…a bilo je „ugodno“.
Pokupili smo stvari iz sobe. Svi su bili sretni što nas vide, da ipak idemo, jer bilo je ako se ne pojavimo za sat vremena, išli bi bez nas. Ukratko smo objasnili što je bilo i normalno odmah su me počeli zezati da su mi skinuli njumf. Trpio sam. Šuteći....najpametnije.
Odnekud se stvorila boca žestice i nekoliko čutura. Momci su bili spremni ići preko Drine. A mi tek krećemo prema Novom Vinodolskom!
Prolazila su primorska mjesta.
Opet.
I Povile.
Prve satnije nije bilo tamo. Već su otišli. Mi još normalni….gledali smo prvi bus kamo ide.
- Ako skrene lijevo idemo gore…u Liku….ako produži, mirni smo do Karlobaga - reče Hak, aludirajući na skretanje za Gospić na ulasku u Karlobag.
- Ako Bog da ići ćemo i dalje ravno…- ... topliji su krajevi...- rekoh.
- Ali je zajeban teren...sam kamen. – reče Igor K.-…padne granata milijardu gelera od kamena.
Prvi bus je skrenuo lijevo. U brdo.
- Jebi ga…- rekoh kratko. Razočarano. Nikad nisam prežalio što nismo nastavili dalje….dole na jug…u Dalmaciju. Gigi se glasno smijao.
- Koji se kurac kreveljiš ... sjediš na sicu, a nogama ne možeš ni do poda – rekoh glasno i zajedljivo. Oštra bol u rebrima i glasan smijeh s okolnih sjedišta.
- Jesi mu presvukao pelene? – čuo sam Haka.
- Ne ... čekam da se još malo usere da ne mijenjam svaki čas... – odgovorih skrivajući rebra.
Međutim trzaj nogom i oštra bol u cjevanici. Gigijevo iskeženo lice uneslo mi se u facu. Nastavili smo u vedrijem tonu. Morao sam prestati zezati Gigija ako sam želio stići u jednom komadu. Penjali smo se sporo uz Vratnik. Još malo i tu smo. Prvi bus je stao. Mi za njim. Neki maskirani je trčao od busa do busa nešto objašnjavajući. Gledao sam kroz prozor. Na vrhu smo. Vidim motel. U mraku je. Nekoliko vozila parkirano sa strane.
- Dalje vozimo pod policijskom pratnjom ... razmak 50 do 80 metara između vozila… – reče vozač - …potpuna tišina u busu…nema cigareta, nema pjesme – doda.
Nisam shvatio tu uputu. Zašto ne smijemo pričati? Vani se ionako čuje rad motora …a ne naša priča u busu…ali hajde u vojsci ionako nema logike…a to nam je tek bio početak…
Mukla tišina je zavladala. Teška. Da je netko zapalio cigaretu planuo bi cijeli bus od napetosti. Neki su već stavljali kacige na glavu. Zatežući ih. Namještajući na glavi. Gledali su kako im stoji. Krenuli smo. Polako. Lada prva. Prvi bus. Naš bus, pa ostali. Vozili smo oko dva kilometra. Stali smo opet. Čekamo. Opet krećemo. Neke kuće. Ljudi stoje ispred, u mraku. Kamioni. Vojni. Prolazimo buljeći kroz prozore. Ubrzo opet stajemo.
- Žuta Lokva… – reče vozač – …tu su ubili policajce prije desetak dana. Došli su od tamo… – reče pokazujući glavom u mrak.
Idemo dalje. Napeto buljimo u mrak. Žedan sam. Ustvari nisam žedan nego su mi suha usta. Piša mi se. Buljim kao i ostali. U mrak. U nepoznato. Strah. Ne znam što sam očekivao da će se dogoditi, ali sam bio spreman. Bar sam mislio da sam spreman. Opet stajemo. Buljimo. Izdižemo glave iza sjedišta. Gigi stoji na sicu i bulji naprijed. Povukao sam Haka za ruku i pokazao mu Gigijev položaj. Smijao sam se bez glasa vukući ostale i pokazujući im Gigija. Smijeh je bio sve glasniji. Zdravko M. je bio s nama u busu. Naprijed, na sicu iza vozača.
- Tišina! – reče poluglasno.
- Kako da se smirimo kad mali stoji na sicu da vidi van… – reče Hak – …Gigi ajde sjedni reći ćemo ti šta je bilo.
Idemo dalje. Stali smo. Prošle su tri minute od zadnjeg stajanja. Gledamo van.
Kuće. Čudne. Neki zaselak. Napušten. Buljio sam u mrak, skužio sam da su kuće uglavnom srušene i spaljene. Znači to je to. Tu smo. Krećemo dalje. Desetak minuta. Stajemo.
- E ... pun mi je kurac ovoga – rekoh glasno.
- Daj šole vozi u pičku materinu… – reče Siniša nervozno i ostali zagraktaše.
- Ne mogu ... - opravdava se vozač, sliježući ramenima gledajući u retrovizor.
Psovke su se čule busom. Sve tiše. Opet onaj iz Lade trči do busa. Čuli smo govor.
- Idemo obilazno, preko Švice ... sad ćemo tu skrenuti – reče i produži dalje.
Krećemo. Na asfaltu smo još kilometar. Skrećemo desno. Makadam. Nakon kilometra lada upali duga svjetla i požuri. Prvi bus isto. Cijela kolona požuri. Vozili smo se dvadesetak minuta poskakujući na sjedištima. Oružje smo već na Vratniku držali među nogama tako da su sad povremeno padale kacige s polica. Barem od nas koji ih nismo stavili na glavu na Vratniku. Prolazimo kraj nekih kuća. Cijele su. Asfalt opet. Vozimo se još desetak minuta. Mrak je. Neki grad. Stajemo. Buljimo van. Krećemo. Ulazimo u grad. Vozimo se ulicama. Nigdje svjetla. Stajemo. Kapija. Ulazimo u dvorište, autobusi se parkiraju, onaj maskirani maše rukama.
- Brzo van… – reče Zdravko M. – …u zgradu!
Požurili smo.
- A stvari? – netko upita.
- Doći će busevi sutra, sad tutanj u zgradu… – reče.
Utrčali smo unutra.
- Budite s ove strane zgrade... – vikao je A.Đ. kad smo ušli-…ona strana je okrenuta prema njima, ako budu pucali da ne pogode kroz prozor ... nemojte ići na gornji kat ... zgrada je vrlo čvrsta jer su je gradili u doba Austrougarske ... lezite i spavajte.
Normalno, malo smo lutali po zgradi da vidimo gdje smo.
- Nema televizije… – skrušeno reče Siniša sliježući ramenima.
- Baš bed… – reče Gigi.
- A ništa ajmo leć… – reče Hak.
Polijegali smo obučeni i obuveni. Neki su već hrkali. Uglavnom oni koji su bili otraga u busu. Osjetio se alkohol u zraku. Čuli smo neku tutnjavu u daljini.
- Bit će kiše… – reče netko u mraku.
- Mislim da to nije kiša… – odvrati Hak tiho.
Odjednom smo čuli šištanje i prasak. Poskakivali smo iz kreveta, uzimajući oružje i stavljajući šljemove na glavu.
Komešanje.
Sudaranje i psovke.
Opći metež.
Naša prva granata i već panika. Šumi mi u ušima. Čujem srce kako lupa. Dahćem. Otvorenih usta. Oči mi šaraju po masi u mraku. Uto se otvore vrata i uđe jedan maskirani te upali svjetlo.
- Oooo ... – otegnuo je - ... vi ste novi, Riječani… – reče ulazeći u sobu – …rekli su da dolazite još prije par dana ... sad ćemo u akciju, ovi domaći su u kurcu ... što se tiče granata ne bojte se ... tuku po gradu, ali još ni jedna nije pala ovdje u vojarnu, pokušavaju je pogoditi, ali nikako... sve okolo.
- …u što nije pala?- upita Dean R.
Zbunjen pogled čovjeka na vratima i odgovor:
- …u vojarnu…mislim…nekad se govorila kasarna…sad je to vojarna…-objasni
- Odakle si ti? – upita netko iz mraka nas preplašenih očiju.
- Iz Zagreba ... Tigrovi, ima nas jedan vod, čekali smo da dođe netko normalan da otjeramo čede od grada ... ostali su u Švici ... ja sam slučajno tu naletio ... pa rekoh da vas vidim. Kakve su to uniforme? – završi.
- Neke njemačke – odvrati opet netko iz naše gomile.
- Kako je ovdje? – upita Hak.
- Ideš na položaje…malo ti pucaš…malo više oni…ti metak, oni granatu ili dvije…- reče rezignirano, sjedajući na krevet – …uglavnom nije loše, možeš i po gradu kad je mirno… – dovrši.
Još nekoliko granata je palo na grad. Mislim da su mi uši bile kao u afričkog slona. Maskirani je nastavio pričati:
- …kad ispali ... pa je ne čuješ u zraku ... onda je tvoja ... ide tebi, najebo si ... najgore je prvi put u svemu i pucnjava i granate. Kad se zapuca ... ljubi zemlju, što prije i pucaj nazad, nije bitno hoćeš li što pogoditi, samo pucaj. Skužit ćete sve ... odoh ja ... idem spavati.
Izađe iz sobe. Pitanja su ostala u zraku. Svatko od nas imao ih je bar deset…. ali ih nismo stigli postaviti. Možda i bolje da nismo. Ugasili smo svjetlo i legli. Svatko sa svojim mislima. Poslije nisu tukli po gradu. Opet nisam mogao dugo zaspati. Zapalio sam cigaretu. Nakon dva duga dima začuo sam dubokim glasom, bosanskim naglaskom:
- ‘Ko sam puši, sam će i umrijeti!
Nasmijao sam se u mraku.
- Idi u pičku materinu, konju jedan ... evo ti cigareta.
- Neću, imam, samo nisam htio prvi zapaliti… – reče.
Začuli smo upaljač i slabo svjetlo u kutu. Glas.
- A ... pola ih i ne spava .... prave se… – reče tip kojeg smo znali kao Slavko. Ležali smo i pušili u tišini. Ako je netko i bio budan nije se javio.
- Ajd' sad laku noć… – rekoh gaseći cigaretu na podu.
Okrenuo sam se na drugu stranu čvrsto stiskajući oči.
Probudio sam se kad je već uvelike bio dan. Pogledao sam po sobi. Poluprazna. Gigi je spavao. Hak. Siniša. Igor. Pitao sam se gdje su ostali.
- Hajde ustajte! – dreknuo sam.
Budili su se polako. Žmirkajući. Igor K. Skoči s kreveta kao opečen i poče se protezati.
- U jebo te ... krmio sam k’o svinja... – reče.
- Ajmo van – rekoh.
Izašli smo. Osvrtali smo se pokušavajući vidjeti gdje smo. Žmirkajući na jutarnjem suncu koje je probijalo maglu, tjerajući je više u brda. Ogledavao sam se na ulazu zgrade. Niš' naročito. Kockaste zgrade posložene u krug. Između dviju zgrada prolaz. Kapija. Tuda smo sinoć ušli. Iz jedne prostorije na zgradi nasuprot našoj čuo se žamor. Uputili smo se tamo. Polumrak. Prostorija puna dima. Neki naši sjede za stolovima i piju. Pivo….rano ujutro!?!?! Šank na kraju prostorije. Nekoliko maskiranih. Kantina. Kava. Odmah sam pomislio.
- Hoćemo tu ili idemo u grad? – reče Igor K.
- Tu ćemo dok ostali dođu…-rekoh.
Otišao sam do šanka i naručio dvije kave. Dok sam čekao kavu i Igora K.-a. Osvrtao sam se po prostoriji. Naši su već sjedili s domaćima i pili ili pivo ili nešto žestoko iz malih čašica. Došao je i Igor K.
- …što je ovo? – upita gledajući u kavu. Za divno čudo tursku. Nije bilo struje pa nije radio automat. Skuhana na peći na drva.
- Kava….valjda….probaj… – rekoh
- To znam, ali što ovo pliva unutra? ... muha? – reče.
Nagnuo sam se nad šalicu buljeći.
- Ne, to je zrno kave ... jebi ga, dobra je.- odgovorio sam, nakon srkanja toplog napitka.
Kantina je bila poluprazna, sjeli smo za drveni stol. Srkutali kavu i čekali ostale da dođu. Jedan po jedan su se izvlačili iz jazbine. Gigi, Hak, Siniša i Dean R. kako bi koji došao naručio bi novi krug kave, tako da smo Igor K. i ja već imali poveću dozu kofeina u krvi. Uletio je i Zdravko M. u kantinu.
- Ručak je u 12:00 sati, tamo iza onih vrata! Nemojte se gubiti po gradu. Može svaki čas opća opasnost… – izrekao je u dahu, s rukama u džepovima klateći se na jednoj nozi.
Ako nije škripao zubima onda bi uvlačio zrak, kao da su mu ostali komadi mesa među zubima. Odvratno. Nisam znao ima li što između zuba, a nisam ni želio provjeravati. Kako je došao, tako se i izgubio. Siniša je samo kratko i pospano upitao:
- Je li netko bio?
Sačekali smo ručak u toj kantini. Naručili smo čak i pivu. Međutim, jednostavno nije išla. Znate ono... vi pijete nju, ona pije vas. Tako da smo tu turu razvlačili dobrih sat i pol. Poslije ručka krenuli smo u obilazak grada. Bilo je mirno i ništa nije upućivalo na to da je rat u gradu. Po izlasku iz kasarne…sada već vojarne, krenuli smo lijevo, prema centru. Poneka srušena kuća, tragovi granata na asfaltu i pročeljima kuća. Gradom su se šetali ljudi u uniformama. Tu i tamo bi prošao pokoji civil.
Uglavnom smo osluškivali odakle dolazi muzika, pa bi smo se tamo upućivali. Gdje god bi došli bilo je puno ljudi u uniformama. Maskiranih i naših. Čudno zelenih. Shvativši situaciju Hak je odlučio umjesto svih nas.
– Ajmo' nazad. Rekao je.
Vratili smo se u vojarnu. Našli smo čak i prostoriju s televizijom. Došli su i autobusi sa stvarima. Napokon smo se mogli malo raskomotiti. Dok smo uzimali torbe i opremu iz buseva, A.Đ. je stigao s nekom svježe ofarbanom Ladom. Vidjeli su se tragovi prave boje na rubovima kad bi otvorio vrata, bila je bijela. Sada je maslinasto zelena. Tko zna možda je žalio za tom bojom. Uostalom bio je "bivši".
- Nemojte se raspremati ... ujutro krećemo !– reče
- Kamo? – upita netko iz gomile koja ga je okružila.
- U akciju .. nedaleko odavde… – reče – …zapovjednik satnije i zapovjednici vodova priđite malo… – doda te se uputi malo dalje od buseva i znatiželjne gomile.
Nešto su razgovarali, ustvari on je objašnjavao a oni bi povremeno klimali glavama. Činili su mi se poznato i sjetio sam se gdje sam ih već vidio. Počeo sam se smijati.
- Što je? – upita Hak.
- Sjećaš se onih pasića što bi ih ljudi stavljali u automobile na zadnju policu ... oni što miču samo glavama... – objasnio sam mu.
- Da – odgovori Hak.
- Pa vidi tamo mali čopor takvih pasa…. – rekoh mu i pokažem glavom u pravcu skupine.
Kad su počeli klimati glavama potvrdio je moje misli glasnim smijehom, pozivajući ostale da vide tu scenu.
- Da, vidi stvarno! - reče uz smijeh. I ostali su došli, a Hak im je objasnio o čemu se radi. Opet smijeh ovaj put jači, bilo nas je više.
- Vidi ga Zdravko M….. samo što ne maše repom…- reče Fuma kroz smijeh. Uspjeli smo se smiriti i unijeti stvari u spavaonicu.
- Što sad?…. nećemo se ni raspremati - reče Gigi.
- Lezi tako i spavaj… - reče Brko nezainteresirano.
Ležao je s nogama dignutim na prečku kreveta. Izgledao je kao da nije prisutan. Malo bolje sam pogledao po spavaonici. U tom su mi se trenutku svakidašnje normalne kretnje ljudi činile kao da ih rade samo da prikriju nervozu. Napetost pred nešto što se treba dogoditi rano ujutro. Pogledavali bismo se šutke, nijemo. Pitanja su opet visila u zraku. Nitko nije htio prvi započeti. Tu i tamo netko bi zijevnuo uz psovku razbijajući povremeno tešku tišinu. Napeto je, nitko nije želio ništa reći. Legao sam i ja na krevet, stavio ruke pod glavu, digao noge na donju prečku kreveta i … pišalo mi se.
U glavi mi se vrtio film, lebdim negdje iznad stana. Stari sjedi u fotelji, gleda televiziju. Stara hekla. Oboje su u dnevnom boravku. Noć je. Gori svjetlo. Ne znam zašto mi se ta slika počela motati po glavi. Strah, vjerojatno. Iščekivanje. Vrata su se naglo otvorila lupivši o zid. Poskakali smo. Tek sam tad vidio koliko su ljudi oko mene napeti. Počeli smo psovati kretena na vratima. Bio je to Zdravko M. Ušao je smješkajući se, tipično sikčući zrakom. Fumu sam prvi put vidio tako ozbiljnog. Krenuo je prema Zdravku M. Ukočili smo se. Počeo je vrlo tiho:
- Još jednom tako uđi u neku prostoriju… i nećeš sigurno izaći van, ako ja budem unutra! - unesao mu se u lice.
Okrenuo se od njega, zakolutao očima i zavalio se na krevet. Zdravko M. je stajao nekoliko minuta kao popišan na ulazu sobe. Bilo mi ga je čak žao nekoliko sekundi, ali sam brzo potisnuo te osjećaje. Svatko se okrenuo sebi i svojim mislima. Zdravko M. je i dalje stajao na ulazu.
- Što si sad stao tamo, ulazi…- reče netko.
Ušao je u sobu i tiho zatvorio vrata. Sjeo je na prvi krevet, nakašljao se i počeo govoriti:
- …buđenje je u 3 sata… moramo biti spremni do 3.15…- počeli smo ga slušati -krećemo u 3.30… U 5.45 počinje akcija..- dovršio je, opet sikčući. Nakon kratke stanke nastavio je-…spremajte se u tišini. Ne paliti svjetlo! …kad dođemo tamo…izađemo iz kamiona, nema cigareta!…nema priče!…zauzimamo poziciju i čekamo….- reče.
Začudo niti je više siktao, niti se glupirao čudnim tikovima lica…potpuno smiren.
- Što čekamo? - upita Gigi
- Da nam prirede doček... - odvrati Hak hladno.
Zdravko M. je vidio da smo ga napokon počeli slušati te se uspravio u leđima, podbočio šakom o koljeno i važno nastavio:
- Čekamo da naši naprave artiljerijsku pripremu!
- Koja ti je to pička materina? - upita netko iz kreveta.
Ovaj put Zdravko M. se ustao s kreveta i počeo se šetati gore-dolje po sobi. Ruke je stavio na guzicu. Izgledao je kao profesor Baltazar. Očekivao sam da će izrecitirati definiciju artiljerijske potpore koju je vjerojatno naučio u školi rezervnih oficira bivše JNA. Međutim bolje od ikakve definicije objasnio je to zdravo seljački.
- Mi ležimo i čekamo… naši tuku po njima…kad završe mi krećemo… - zadovoljno je završio.
- Znaju li naši sigurno koji smo mi?- upita Brko.
- Sve je tu ucrtano…- reče lupkajući rukom po kožnoj torbi prebačenoj preko ramena.
- …aaaaaa zašto oni ne bi cijeli dan tukli po njima?…a mi samo da se prošećemo? – upita Gigi.
- Hajde sad gasite svjetlo i spavanje...dosta pizdarija!- reče Zdravko M. da prekine početak raznoraznih gluposti.
Ležali smo u mraku. Pričali tiho. Uglavnom priče iz našeg kraja. Gdje tko izlazi, tko koga pozna, u koju je školu tko išao i ostale bezvezne stvari. Uglavnom glumili smo hrabrost jedni pred drugima. Nitko nije spomenuo ono što nas čeka. Opet mi se pišalo. Osjetio sam lupanje po čizmi. Otvorio sam oči. Mrak. Nisam ni bio svjestan kad sam zaspao…znam samo da sam ugasio cigaretu. Užurbanost u sobi. Traže se stvari. Mumljanje. Tihi razgovor. Psovke. Skočio sam s kreveta. Zaboravio sam da je krevet iznad mene. Zacrnilo mi se pred očima. Bol na tjemenu.
- Krvavu ti majku jebem! - prvo mi je to palo na pamet i na usne.
Čuo sam glas i smijeh s kreveta iznad.
- Koji ti je kurac, ne zabijaj čavle vidiš da su metalni kreveti - reče Siniša.
- Goni se u kurac! – rekoh -…upali to jebeno svjetlo...boli me kurac ako to oni vide… - rekoh ljutito, trljajući bolno mjesto na glavi.
- Ja mislio boli te glava….- reče Hak kroz smijeh -...daj stvarno upali svjetlo...kurca ne vidim.
Svjetlost napokon, ali i bol u glavi. Skoro su se svi spremili. Jedan po jedan izlazili smo van u noć…na hladan lički zrak. Kamioni su već čekali. Nisam čuo kad su došli. Vjerojatno noću dok smo spavali.
- Ulazite što čekate!- reče Zdravko M.
Ukrcavali smo se. Lijevo - desno popunjavajući klupe po redu.
- Ako nema mjesta ...sjedite na pod u sredinu…- doda Zdravko M.
Sjeo sam zadnji, na samom ulazu u kamion. Pušio sam. I ostali su.
- Spustite ceradu kad krenemo…- reče Zdravko M.
Sjedili smo desetak minuta u kamionima i čekali. Čekali i sjedili…
- Piša mi se…- rekoh u mrak.
- A kome ne…- reče Brko.
- Meni ne...meni se sere…- reče Gigi.
Smijeh u kamionu.
- Ti sereš stalno...- čujem Dejana R.
Opet smijeh. Vrata se otvaraju. Pali se kamion. Krećemo. Duboko sam uzdahnuo. Spustili smo ceradu. Od brzine cerada bi se pomicala pa bismo vidjeli okolne kuće. Lijevo skrećemo. Vozimo se ravno. Opet lijevo, ravno.
Blagi zavoj udesno. Usporavamo. Opet jaki zavoj ulijevo. Ubrzavamo. Prolaze kuće. Kao u crno bijelom filmu. Samo crno, tamno crno, svjetlo crno. Kada bi se cerada pomaknula uletio bi oblak kapljica s mokre ceste. Kišilo je noćas. Vlaga u zraku.
Tišina. Samo muklo brujanje motora koje se odbija od okolnih kuća. Bila su tri kamiona. Za svaki vod jedan. Između kuća, u tišini kišne noći, činilo se da ih je stotine.
Ubrzavamo opet. Jurimo. Cerada je stalno odmaknuta od kraja kamiona. Sad sam već dobrano posut sitnim kapljicama. Povremeno bi zasvijetlile. Prestalo je kišiti, ali je cesta mokra. Sve rijeđi nizovi kuća. Izlazimo iz grada koji spava. Dobrano jurimo u noći. Glave su uglavnom spuštene. Drijemaju. Možda. Vjerojatno kao i ja svatko sa svojim mislima, zaokupljen događajima.
Vozili smo se dobrih pola sata. Usporavamo. Glave se dižu. Naginju. Oči iz mraka gledaju u mene.
Skrećemo desno.
Stajemo odmah. Odmičem ceradu i gledam van.
- Di smo? - netko upita
- Ispred Madone...- rekoh ime poznatog disko kluba u Opatiji.
Začuo sam mukli smijeh u kamionu.
- Ja...hajvana… - reče Gigi-…đe' ti on pade na um?
Nisam ga vidio bio je blizu kabine. Iskezio sam se u mrak.
- Čuo sam da svira čedo s mitraljezom…- reče Igor K. preko puta mene.
Opet smijeh. Glasniji. Ali i puno nervozniji.
- Tišina! - reče netko u prolazu kraj kamiona.
- Marš tamo! – odvrati netko od mojih.
Ruke otvaraju stranicu kamiona i glas reče:
- Izlazite van, tamo u onu kuću.
Iskakali smo jedan po jedan i ulazili u ruševinu. Došao je i A.Đ. među nas.
- Možete zapaliti, ovdje vas ne vide...uranili smo imamo još dosta vremena...di je zapovjednik satnije? - upita na kraju.
- S drugim vodom… - netko odgovori -... mi ga ne trpimo… - reče Hak.
Čučnuo sam kao i ostali. Oružje naslonjeno na rame. Pušim. Glave spuštene. Pogledavamo se povremeno. Netko hoda u hodniku po komadima crijepa i cigle. Pršti mu pod nogama. Piša mi se cijelo vrijeme. Čučao sam ispod prozora. Ustanem se. Okrenem. Otkopčam dugmad i počnem pišati kroz prozor u jakom mlazu. Igor K. koji je čučao kraj mene, bez riječi ustane i počne pišati.
- Makni se i meni se piša… - čujem Haka iza leđa.
Maknem se s Trans Amom u ruci i čučnem na njegovo mjesto. Jedan po jedan su ustajali i smjenjivali se na prozoru ruševine. Kako bi se jedan ustao, drugi bi čučnuo na njegovo mjesto.
- Gigi ti pišaj u šljem, jer te nitko neće dignuti da pišaš kroz prozor...mali si…-začuli smo Haka.
Tihi hihot. Mumljanje. Netko se zagrcnuo od smijeha. Čučali smo tamo, ali nitko više nije čučao ispod prozora. Popišali bi ga. Čučali smo i čekali. Totalno sam izgubio pojam o vremenu. Činilo mi se da čučimo satima. Povremeno bi netko ustao, stajao tresavši nogama par minuta da mu procirkulira krv. Čučanje…već sam popušio nekoliko cigareta, koliko je prošlo nemam pojma. Pol sata. Sat. Dva. 15 minuta…moguće.
Nemam pojma. Samo znam da sam čučao kao i ostali. Čučao i stajao. Odjednom mi je palo na pamet da smo kao konji u štali. Stojimo i pušemo povremeno. Mijenjamo stajaću nogu. Povremeno netko ode do prozora i piša. Samo što ne frkćemo kao konji, ali oni zato ne puše kao mi. Opet netko hoda hodnikom…ovaj put žustrije…s jasnom namjerom.
- Idemo...van! ...u kolonu po jedan...razmak i tišina…- bio je to Zdravko M.
Krenulo je. Pomislio sam, napokon - fala kurcu… -čuo sam sa strane. Hak. A tko drugi. Šutke smo hodali po asfaltu. Samo se čuo tihi topot čizama po tvrdoj podlozi. Povremeno bi zvecnuo dio nečije opreme. Žurimo. Zadihan sam. Ne mislim više ni na što, samo više da stignemo. Skrećemo s ceste desno prema nekom brdu. Vidim neke kuće sa strane. Tenk. Čovjek kraj tenka. Stoji. Gleda nas. Zamičemo u šumarak. Idemo podno brda rubom šume. Hodamo nekoliko minuta. Stajemo. Netko dolazi. Čujem tihi glas:
- Tu gdje jesi… tu zalegni i čekaj….- A.Đ. produži dalje.
Legao sam ispod nekog grma. Okrenut prema rubu šume. Prvi put sam mogao razaznati okolinu malo dublje od 20 m ispred sebe. Čak su se i zvijezde pojavile. Bilo je dosta svjetlosti. Ispod mene teren se blago spuštao prema dolini. Odmah sam primijetio nešto nalik na planinu s druge strane doline. Siva na vrhu. Znači krš. Nema šume. Tek od pola planine. Planina se protezala udesno u pravcu našeg dolaska.
Vratio sam pogled pred sebe. Živica. Izgleda, ne visoka. Prolaz. Dalje od živice prema planini. Čistina, velika. Činilo mi se oko kilometar i pol. Niska stabla pravilno izrasla u redovima. Voćnjak. Kuće. Štale. Pas laje. Piša mi se. Ležim na hladnoj zemlji ispod stabla. Gledam dalje. Stogovi sjena ili slame. Desno još nekoliko kuća. Podno planine. Onda mi sine: Klanac, Bog te jebo!
Stresao sam se od jeze. Skoro upišao. Sjetio sam se sestrične i priča. Hvatala me panika. Strah. Ne znam što sve ne. Disao sam duboko. Čudan neki osjećaj. Utekao bih, a ne mogu. Ne mogu se pomaknuti. Tresem se. Mislim od zime, a ustvari od straha. Malo sam se pridignuo. Kleknuo. Otkopčao hlače i počeo pišati. Čim sam opet legao pišalo mi se. Pogledao sam lijevo i desno. I ostali leže. Svaki moj pokret činilo mi se da čuju oni u kućama kilometrima dalje. Razdanjuje se. Popravljao sam šljem. Micanje šljema po kosi, struganje čekinja brade po podbradniku. Bučalo je. Mislio sam da slijeće avion koliko mi je to bučalo u ušima. Hladno mi je odozdo.
Jako mi se piša. Opet klečim. Istiskujem nekoliko kapi. Liježem opet. Odmah mi se piša. Uzdišem. Pušem. Čekam. Mrdam prstima u čizmama. Svrbe me leđa. Svrbe me noge. Svrbi me kosa. Sve me svrbi. Piša mi se. Pušio bi!!!!!! Pušio bi kao luđak. Razdanilo se dobrano. Opet pas laje.
Čujem muklo brummm.
Stresao sam se. Preplašen zvukom. Prasak. Na vrhu planine bijeli dim. Počela mi je i jeza strujati kičmom.
Opet brummm. Opet oblak dima na planini. Klečim. Pišam. Opet ležim potrbuške. Brummm.
Još jedan oblak dima na planini. Prasak u daljini. Tišina. Mukla, teška. Iščekujuća. Ležimo. Pogledavamo se.
- …baš super…sad su ih probudli..- reče Fuma.
Odjednom oni lijevi ustaju. Ustajem i ja. Ustaju i oni desno od mene. Jedan po jedan lijevi polako kreću izlazeći iz šume. Desetak metara. Svatko u svom pravcu. I oni desno su izašli.
Stojimo u liniji. Na čistini, na otvorenom. Lijevi kreću. Oružje je u rukama. U liniji se spuštamo prema prvoj prepreci. Živica. Stajemo ispred. Odahnuo sam. Malo smo zaklonjeni od pogleda. Kad smo krenuli, dva tri koraka poslije izlaska iz šume zaboravio sam da mi se piša, da mi jeza prolazi kičmom. Da se bojim. Užasno bojim. Bilo mi je bitno da držim liniju s ostalima. Linija je značila život. Zaostajanje smrt. Vjerojatno. Nisam želio iskušavati tu spoznaju. A možda je bilo obratno.
Prvi lijevi mahnuo je rukom i počeo se probijati kroz živicu. I ostali lijevi krenu kroz prepreku. Otvorio sam kapiju i krenuo kroz otvor. Prvi sam stigao s one strane živice. Pogledao sam lijevo. Nikog. Desno. Nikog. Čuo sam neko šuštanje i tihu psovku s desne strane. Ništa mi nije to značilo. Onako, sam na polju ispred živice u sekundi me preplavio osjećaj panike. Straha. Napuštenosti. Sam.
Izlaskom srednjeg s lijeve strane i prvog desnog, odahnuo sam. Čak sam se nasmiješio prvom desnom. On je izlazeći iz živice pokupio neki komad žice i vukao ga za sobom, skidajući sve s neba. Polako se linija ponovno popunila. Čekali smo nekoliko desetaka sekundi.
Opet pokret rukom. Krenuli smo istovremeno. Nitko nije ni gledao pred sebe, nego prvog lijevog ili desnog. Lijevo je inače bio 2. vod. Zapovjednik je bio momak po imenu Dario. Bio je već na ratištu i imao ratnog iskustva. Sa sobom je doveo još jednog momka tako da su njih dvojica činila okosnicu tog voda. Kod nas nitko nije imao pojma o ratu. Mnogi su već zaboravili s koje strane puške izlazi metak. Imali smo samo dobru volju. A neki nisu imali ni oružje!!!!!
Nakon nekoliko desetaka metara pogledao sam lijevo i desno. Kozara! Gledao sam je nebrojno puta kao dijete socijalizma. Sjećate se scene iz filma kada su njemački vojnici u liniji prelazili preko brda. Isto tako smo i mi prelazili preko te dugačke čistine. Čak smo se smješkali, ja i prvi desni.
Trans Am sam postavio tako da sam kundak zabio ispod opasača na uniformi. Desnom sam rukom držao za rukohvat, a lijevom sam pridržavao redenik. Cijev mu je bila okrenuta u zrak. Mnogi su prebacili puške preko ramena, držeći ih za rukohvate i okidače. Bili smo na stotinjak metara od onih voćnjaka. Laganini šetnja. Neki su čak cigaretu zapalili.
Odjednom je nešto zaštektalo ispred nas. Tko jednom čuje zvuk metka iznad glave i oko ušiju nikad to ne zaboravlja. Kao pokazivač pogodaka u bivšoj vojsci čuo sam kako to zvuči. Isto kao sada. Međutim tada sam sjedio u betonskom bunkeru i baš me bilo briga. Sada... na sred livade. Bez zaklona. Panika. Blago rečeno.
Zalegao sam…ako se to tako može reći. Bio sam na zemlji, prije nego je ispaljen četvrti metak iz onog rafala prema nama. Ljubio sam zemlju hladnu. Otvorenih usta. Zaboravio sam ih zatvoriti. Nije me ni bilo briga. Škiljio sam kroz travu, kao da mi je pružala neki zaklon. Vlat trave. Meni je izgledala kao balvan. Pogledao sam lijevo. Neki su učinili jedino moguće u tom trenutku. Trčali su prema voćnjaku.
Podigao sam se. Podigao mitraljez i počeo trčati naprijed. Pucalo se s lijeve strane. Tih osamdesetak metara porušio sam sve svjetske rekorde. Carl Lewis bi pao na guzicu da me je vidio. Ne samo mene nego i ostale. Barem mi se tako činilo.
Kad sam bio kod prvog stabla, bacio sam se naprijed i skoro zabio glavom u stablo. Nisam baš dobro procijenio udaljenost. Prilikom pada zaboravio sam da su nožice na mitraljezu otklopljenje. Držao sam ga pred sobom... i dok sam padao. Odjednom se počeo naglo približavati mom licu. Odvalio sam bradom o poklopac sanduka. Nos je prošao milimetar od stražnjeg ciljnika. Da sam kojim slučajem opalio po ciljniku vjerojatno bih i danas nosio ožiljke. Jauknuo sam. Prvi desno je zabrinuto upitao.
- Što je? Si živ?
Mislio sam da sam brz, a on je već ležao tamo. Sjeo sam leđima oslonjen na stablo trljajući bradu. Mitraljez je stajao ispred mene. Mrtav hladan. Dovukao sam ga bliže i postavio s desne strane. Osvrnuo sam. Desnih je na livadi bilo još desetak. Jedan je zalegao i stavio sanduk mina za "osu" ispred sebe. Drugi je zalegao ispred mravinjaka. Da je bilo na livadi kravlje govno netko bi se sakrio iza njega. Ostali su ležali na zemlji osvrćući se. Neki su puzali. Lijevih je bilo nekoliko. Neki su pretrčavali, neki puzali, uglavnom su se gibali. Lijevih je falilo puno više.
Shvatio sam da se drugi vod odvojio prema bližim kućama. Čula se pucnjava. Lavež pasa. Vika. Tamo je vladao metež. Začuo sam zvižduk. Naš desni pokazao je rukom. "Naprijed". Krenuli smo. Kako je tko htio i koliko je htio. Bez reda. Vidjelo se da nismo uvježbani. Bili smo tu, ali se izgubila linija. Približavali smo se kućama. Kod nas je tiho. S lijeve strane kaos. Upali su u selo. Kod nas čak ni psi ne laju.
- Prva desetina vamo!
Čuo sam glas i krenuo u tom pravcu. Skoro sam u toj frci zaboravio da sam prva desetina. Pogledao sam bolje. Onaj prvi lijevi je sad bio Hak.
A tu su i ostali Gigi, Brko, Siniša, Dean R. Svi. Živi su. Osjetio sam olakšanje.
- Stavi mitraljez i oderi po kući! – vikao je Hak.
Postavio sam Trans Ama i počeo.
- Gađaj prozore! - čuo sam glas.
Pucao sam po kući uopće ne ciljajući. Ispalio sam dva redenika. Spojena. Imao sam još deset. S obzirom da mi je pomoćnik bio zakurac, dogovor je bio da svatko iz desetine ponese po četiri redenika. Dva spojena. Ukrižena na prsima i leđima.
Bilo je jednostavnije nego vući kutiju s redenicima ili, ne daj Bože, sanduk sa i streljivom! Kada bi došli na položaj, ako se ne bismo kretali donijeli bi streljivo k meni u zaklon. U slučaju napredovanja ili akcije zvao bi ih po potrebi. Imao sam kod njih 28 redenika po 50 metaka, a ja sam nosio 12 redenika po 50 metaka. Bilo je to dosta streljiva. Ali sam bio dosta trom. Prazne redenike bih stavljao u džepove na hlačama.
Obavio me dim i miris baruta. Brzo sam napunio mitraljez i spremio ga za ponovno sviranje. Pušilo mu se iz cijevi. Zadovoljno je štektao maloprije.
- Lezi tu i pazi... ako treba oderi opet.....Hak budi s njim i snimaj okolo - reče Dean R.
Da znak ostalima da krenu prema kući. Vidio sam ih. Pucalo se i lijevo i desno. Čule su se i potmule tutnjave u kućama, ručne bombe. Pucnjava s lijeve strane se približavala.
Drugi vod.
Čiste po redu.
Ide im.
Vidio sam plamen iz jedne kuće. Skroz lijevo. Gorila je. Krajičkom oka vidio sam pokret. Netko od mojih nogom je razvaljivao ulazna vrata. Otvorila su se i on se naslonio na zid kuće. Prepoznao sam ga. Bara. Izvadio sam cigarete i ponudio Haka. U tom trenutku sam silno želio cigaretu. Bilo je i vrijeme… Uzeo je šutke. Bara je ušao u kuću za njim još jedan. Brko. Trojica su pritrčali kući s druge strane. Oslonili su se na zid. Najmanji od njih onaj u sredini nešto je petljao po sebi. Vidim to je Gigi.
Odmah nakon toga vidio sam pokret rukom. Baca bombu iznad sebe. Vidio sam bombu. Leti. Vidio sam da se bomba odbija od nečega. Okvir prozora, koji je usput rečeno bio zatvoren. Vidio sam bijeg njih trojice. Svatko na svoju stranu. Začuđeno sam gledao. Gledao je i Hak. Grunulo je. Vidio sam kako se vraćaju.
Smijao sam se. I Hak. Smijali smo se od srca. Glasno. Vidio sam kako jedan udara po šljemu Gigija. Na sekundu sam zaboravio gdje sam. Hak je počeo kašljati od dima i smijeha. U trenutku ove scene taman je povukao dugačak dim. Okrenuo sam se na leđa i uhvatio za trbuh...crkavao sam. Smijali smo se kao dva kretena. Zavrištao sam.
- Boško Buha je goli kurac za ove.... – reče Hak.
Opet smo prasnuli u smijeh. Smijali bi se tko zna do kad da nije zapraštalo s brda. U sekundi smo prekinuli smijeh, okrećući se oružju i gledajući u planinu. Pucalo se…ali ne po nama. Tamo negdje gdje je treća desetina. Skroz desno. Nisu gađali nas, ali su preko nas letjeli meci. I ako te nitko ne gađa, nije baš ugodno ležati, a ono zviždi…tko zna kud koji metak može zalutati.
Trojka ispod prozora još se svađala tko će baciti bombu kroz zatvoreni prozor. Po kretnjama sam zaključio da će to napraviti Siniša. Baš je skidao bombu s uprtača kad se otvorio prozor kroz koji su pokušavali ubaciti bombu. Ruka ih je pozvala u kuću. Nastavak ruke nagnuo se kroz prozor i Haku i meni mahnuo da dođemo. Dok sam išao prema kući pomislio sam što bi bilo da je bomba kojim slučajem ušla od prve... a Brko i Bara su u kući. Stresao, sam se kosa mi se naježila.
- Koji ste vi kreteni! - reče Hak kad smo se približavali famoznoj trojci.
Sva trojica odgovaraše u isti glas, samo svatko svoje:
- Što oćeš koji kurac… - Gigi ljutito.
- Goni ga u pičku materinu... ja ću...ja znam.. - Siniša zajedljivo.
- Mali je idiot! – Dean R. glasno, šireći ruke -…sva sreća što je pala na stepenice što vode u podrum i što je sa svake strane stepenica zid - reče pokazujući rukama kako to izgleda. Gigi je mrljao ustima lijevo - desno. Ljutit. Siniša ga je hladno gledao kroz poluspuštene kapke, ne okrećući glavu od njega. Ušli smo u kuću. Brko nas je čekao na stepenicama.
- Prazna je.... je li netko za pečena jaja? – reče - ...evo tu u kuhinji malo su pocrnila... izgleda da su zbrisali kad su naši tukli po brdu ili kad je drugi vod upao u zaselak.
- Ništa...ajmo dalje...- reče Dean R. i krene prema izlazu.
Pošli smo za njim i krenuli u pravcu ostale dvije desetine. Ostale kuće su bile razbacane. Spojili smo se s ostalima. Približavao se i drugi vod. Između zaselaka je bilo petstotinjak metara. Dolazili su cesticom koja je obrasla živicom s obje strane, tako da ih ovi s planine nisu vidjeli.
- Drugi vod nastavlja dalje ovuda…-reče Zdravko M.-...pokazavši u pravcu nekih kuća dalje lijevo podno planine -...mi idemo rubom voćnjaka prema nekim...- zastade, pogleda u kartu i reče-…neki Žakule...to je ono tamo dole…- doda, pogledom potraživši to selo.
Gledao je minutu i neodređeno pokazao rukom. Ne znam zašto se nisam iznenadio da nije mogao pokazati pravac sljedećeg sela. Ali čuo sam tihi hihot iz moje desetine, znači nisam jedini. Krenuli smo. Ispred nas je bilo još nekoliko kuća koje je trebalo pretražiti. Svaka desetina po dvije kuće i nekoliko staja ili čega već…Fuma je u hodu gestikulirao rukom oponašajući Zdravka M.
Sad smo već znali sistem upadanja u kuće…barem ovaj naš…koji je funkcionirao…ali bez bombi, tako da smo ostale kuće pregledali vrlo brzo i nastavili dalje….prema Žakulama.
Između ta dva zaseoka, onoga u kojem smo bili i onoga u koji trebamo ući, nekako na sredini je bila kuća…na osami. Nedovršene fasade. Nova. Bez gospodarskih objekata. Malo izvan našeg pravca kretanja, ali opet dovoljno blizu da ugrozi naše približavanje idućem selu. Približavali smo se polako.
Znak. Prva desetina desno.
Znak. Druga lijevo od kuće.
Znak. Treća ulazi.
To nisu bili ugovoreni znakovi ili znakovi koji se upotrebljavaju u tim situacijama. To je bilo gestikuliranje rukama koje smo svi razumjeli. Jest da je Zdravko M. izgledao kao vjetrenjača mašući rukama, ali je bilo funkcionalno. Polako smo se približavali.
Odjednom, na oko osamdesetak metara od kuće čuli smo rafal ispaljen s prozora. Pobacali smo se po zemlji. I otvorili vatru po kući. S naše strane nije nitko pucao po nama, ali to nije bilo bitno. I druga desetina je pucala po kući. Pucala bi i treća, ali s njihove strane nije bilo ni prozora ni vrata tako da nisu imali u što pucati. Na njihovu žalost.
U trenu se otvoriše vrata i s naše strane istrči neki čovjek. Ne znam je li znao, ali baš smo ponovno punili oružje. Uspio nam je zamaknuti iza zida, trčeći od kuće prema drugoj desetini, iskosa. Mi ga više nismo vidjeli. Druga desetina nije stigla ni reagirati. Oni su kao i mi, koju sekundu kasnije punili prazno oružje. To je bio prvi razlog. Drugi razlog je bio famozna treća desetina koja je sada počela pucati iz svega što su imali. Uključujući i onoga s osom. On je ispalio granatu u zid kuće. Tek tako nek se nađe u sveopćoj buci. Tako da se jadna druga desetina našla na gotovo izravnom pravcu pucanja treće desetine. Žalio sam ih nekoliko minuta.
Tada je netko počeo pucati po nama. Čudan je bio pravac odakle se pucalo. Pucalo se otraga. Nama iza leđa. Tamo su bili naši. Naš treći vod i zapovjedništvo satnije.
- Ulazite u kuću! - derao se Zdravko M.
I bez te njegove dreke već smo požurili unutra. Svu opreznost i opasnost nepoznatog objekta, je li prazan ili nije, ima li mina ili nema...sve smo to zaboravili. Bilo je bitno ući na sigurno.
Hm... sigurno u tom trenutku da.. a kasnije? Utrčavali smo jedan po jedan. Samo je treća desetina pokušala ući skupno kroz vrata. Normalno uz viku, dreku, psovke. Jedan je čak vikao jiiipiii! Ludnica. Rastrčali smo se po kući dalje od prozora i vrata. Meci su lupali po zidu i krovu kuće. Zdravko M. je dohvatio RUP, stisnuo slušalicu i počeo vikati.
Mislim da su ga čuli i bez veze koliko se derao:
- Gavran.. koja ti je pička materina! To smo mi Vrane!- derao se iz petnih žila, Gavran je bilo kodno ime za zaovjednika. satnije.
Šutili smo. Svi. Čuli smo šištanje RUP-a, ali se uz taj zvuk čuo i zvuk teškog motora. Bio mi je poznat iz bivše vojske. Tenk! Dok mi je to sinulo u glavi netko je dreknuo:
- Tenk!
Par sekundi tišine.
- Ako zapuca po kući? - upitao je Brko.
Još nije ni izgovorio pitanje do kraja kad je netko zavrištao:
- Van...Bježimo van!
Ovaj put je cijeli vod pokušao izaći kroz vrata. Opća panika. Nekako smo se iskobeljali iz tog krkljanca. Kud sad? Pitanje. Počeli smo se skrivati s druge strane kuće. A s koje strane uopće dolazi? Tutnjala je cijela dolina! Veza je krčila i neki glas je nešto vikao. Zdravko M. je iznervirano uzeo slušalicu i viknuo:
- Što je…. koji kurac?
- Gavran je... tri minute ti već govorim da vam dolazi tenk u pomoć...što se ne javljaš, koji kurac...jesi razumio?- doda Gavran.
- Jesam...- reče Zdravko M. kratko.
- Kad tenk dođe tamo pucat će po sljedećem selu... jesi razumio? - ponovno će Gavran.
- Jesam…- reče Zdravko M.
Nakon ovog razgovora svi smo šutili. Gledali smo se. Vladala je mučna tišina. Nitko nije želio ništa reći, a svima su riječi bile na vrhu jezika. Onda je planuo Dean R.
- Koju pičku materinu ne slušaš tu vezu!...jedino to trebaš raditi i ti zasereš do kraja! - obraćao se Zdravku M.
Mnogi su bili iznervirani, ali posljednje minute bile su samo povod. Uzrok je bila cjelokupna situacija zadnja dva, tri dana. Neki su se kao Hak, Gigi, Fuma, Bara, Brko i ja, samo smješkali vrteći glavama. Posjedali smo oko kuće naslonjeni na zid paleći cigaretu. Odjednom je Gigi iz ranca na leđima izvadio pršut.
Pravi pravcati pršut!
- Pa odakle ti, Bog te jebo?- upitam.
- Ja naš’o!... uš’o u kuću, oš’o na tavan i skin’o...- reče bosanskim naglaskom.
Tek sam tada shvatio da sam gladan. Gladan kao pas. I ostali su bili gladni. Tenk se upravo parkirao kad je kost ogoljenog pršuta ostala visiti u zraku. Tenkist je izašao i uputio se k nama.
- Bok!…mene su poslali da tučem po selu...- reče kad je prišao.
Jedino što je dobio je bilo čudno mumljanje i zvukovi koje je ispuštao cijeli vod dok je svatko žvakao svoj komad pršuta.
- Jel' to ono selo tamo? - upita pokazujući rukom.
- Hmmm...- odgovori Zdravko M. klimajući glavom i držeći komad pršuta u ruci.
- Dobro, sad ću ja ući i pucati, a vi se odmaknite….- reče.
- Hmmmm...- svi smo klimali glavama i odmicali se od kuće i tenka.
Nitko nije ni pomislio uzeti oružje. Bitan je bio pršut. Stigli smo se odmaknuti dvadesetak metara od kuće kad je opalio. Ostali smo ukočeni. Zvučni pritisak protresao mi je tijelo. Zemlja se stresla. Bljesnulo je. Dimilo se. Ništa nisam čuo. Mislio sam da ću se raspasti. Nekoliko minuta vladala je bučna tišina. Zviždalo mi je u ušima.
Odjednom smo svi počeli psovati kretena iz tenka. Čak smo krenuli prema njemu. Stigli smo napraviti par koraka kad je opalio i drugu. Još gore nego prva. Nastavili smo prema tenku. Uto se otvoriše vrata na kupoli i iziđe onaj tenkist. Skočio je s tenka i kao kauboj kad siđe s konja otresao prašinu s hlača.
- Mogu ja i brže, ali sam sam unutra…-.reče.
- Usput ja sam Mujo…- doda i pruži ruku.
Tek smo tad skužili da priča zdravim bosanskim. Odustali smo od obračuna.
- Što to žvačete?- upita.
- Neki pršut…- reče Bara.
- Daj malo matere ti…- zamoli Mujo.
- Ima li netko još koji komad?- upita Zdravko M.
Dobio je i Mujo svoj komadić pršuta...mada nije zaslužio za ono maloprije…
- Ajde vraćaj se unutra i udri po selu…- reče mu Hak.
- Jes' ti normalan?...nema više granata...- reče Mujo.
- Pa koju si pičku materinu dolazio?- upita Zdravko M.
- Poslali me…- reče Mujo kratko.
- Ooo... jebo te!- počeo je Hak-…ovog nema ni u vatrogasnom društvu!
- Koji ćeš tu kurac?...vrati se nazad!- dovrši Zdravko M.
- Nemam goriva...mislim...taman bi se okrenuo…neb' ni dva metra napravio…- reče Mujo cijelo vrijeme mljackajući komad pršuta kao da je cijelo pečeno pile.
- O Bože čuješ li ovo?- reče Fuma gledajući u nebo uz smijeh.
I mi ostali smo se smijali. Gigi se valjao od smijeha po zemlji držeći se za trbuh. Siniša je kleknuo i presavio se u struku od smijeha. Ja sam se naslonio na Baru i crkavali smo od smijeha obojica. Usred ratnog zbivanja gomila kretena umire od smijeha. Mujo je cijelo vrijeme stajao i kao da na Baš-čaršiji jede porciju ćevapa, mrtvo hladno žvakao onaj pršut. Livada se orila od smijeha.
Zakrčalo je. RUP. Glas.
- Vrana...ovdje Gavran, nastavite dalje bez oklopa...on će čekati popunu...Gavran završio…- doda na kraju.
Još smo se smijali.
- Vrana primio, nastavljamo dalje…- reče Zdravko M. te doda u slušalicu zajedljivo –…kad nam budete trebali zvat ćemo vas...
Pokupili smo razbacano oružje i nastavili prema selu. Cijela ta situacija je trajala 45 minuta. Znam točno jer kad smo kretali prema kući pitao sam Haka koliko je sati. Rekao je:
- Točno deset!
Sad kad smo se uputili u drugo selo opet sam ga pitao koliko je sati.
- Deset i četrdeset pet! -reče.
Nisam mogao vjerovati. Osim onog komada pršuta ništa nismo jeli ni pili od sinoćnje večere. A o pojmu vremena da ne govorim. Iskreno. Nisam ni bio gladan…adrenalin je kolao mojom žilama.
Kretali smo se u raširenoj formaciji….tj. bilo kako samo što dalje jedan od drugoga, držeći neku liniju…koliko toliko, i ne ulazeći onome do sebe u liniju pucanja.
S naše desne strane bila je čistina do druge strane Klanca. Polje po kojem je po sredini išao put. Sa svake strane puta bila je visoka živica. Mi smo bili na uzvišenju koje je vodilo prema tom našem zaseoku. Ispred nas opet neki voćnjak.
Šljivik. U Lici i nema voćnjaka osim šljivika. Zvjerali smo na sve strane. Tako je netko uočio da se sa suprotnog brda, nama s desnog boka netko spušta prema kanalu koji je išao rubom šume iz koje smo izašli jutros. Zastali smo…
Pretrčavali su. Zalegli smo. Odmah. Čudno su pretrčavali. Bacali se. Vidjele su se tamne odore. Tamnije od naših.
- ….raspali po njima…samo mitraljezi…- čuo sam Zdravka M. gdje se dere.
Hm…bilo mi čudno.
- Hak….jebote…nešto ne valja…- rekoh.
- Što je?- upita on.
- Nekako……predobro pretrčavaju za čede…uniforme ne vidim…ali…u pizdu materinu…ako su naši?- upitam.
- Nemam pojma stari moj….nešto je čudno…- odvrati-…čekaj da vidim sa Zdravkom M.
Počeo se derati prema njemu.
- Hej….a što ako su naši..?
- …gledam po karti…i planu napada…u ovo vrijeme nitko naš ne smije biti na tom mjestu…tek u 12,00 bi trebala prva četa tu biti… sad je 11,00 sati ….čekaj da vidim sa zapovjedništvom…- odvrati Zdravko M.
- Gavran…netko mi se spušta s brda…s desnog krila…ne vidim dobro….jesu naši?…- čuli smo ga.
Šuštanje u slušalici. Minute prolaze….a ovi se spuštaju….prema nama…uporno.
- ….nema naših tamo….- glas je odgovorio
Prošla me jeza. Odmah sam bolje stisnuo mitraljez. I ciljao. U ljude koji su se spuštali niz padinu.
- U pizdu materinu….sumnjivo mi je to…-reče Dean R.
Svi smo se već dali u diskusiju…i nalazili sve više razloga kako to nisu čejeni…
- Što sad?- upita Hak.
Zdravko M. je razmišljao. Zasrat će nešto. Sigurno.
- Ovako ćemo….Skeš, Igore…raspalite, ali preko njih…iznad…vidjet ćemo što će biti…- odgovori Dean R. i spasi Zdravka M. razmišljanja.
Ciljao sam….polako…mislio sam…jebote ako su naši! Ako nekog pogodim! U pizdu materinu! Ciljao sam visoko…nisam znao. Nisam bio siguran. Ni ja ni itko od mojih. Ležali smo onako na brdašcu dok su naši mitraljezi štektali. Nisam čak ni otresao cijeli rafal. Nisam želio.
- Ostanite tu…druga desetina…mi ostali idemo prema selu… - reče Zdravko M..-…ako se nešto bude dešavalo…ili bude gusto…povucite se za nama…u selo…- reče -...Dejane…ostani s njima.
- …prva i treća desetina….idemo dalje…gore u selo…-reče mašući rukama.
Ostali smo tamo na otvorenom vrhu brda ležati i gledati prema rubu šume. Od tamo nitko nije više pretrčavao. Pušili smo. Šuteći. Gledajući. Pogledavali smo se.
- …ako su naši?…- upita netko.
- …a jebiga…što se nisu javili…- odgovori Gigi.
- …a ako jesu…kako to da nitko ne zna za njih?..- upitam.
- ...kako će netko znati za njih….vidiš da je sve u kurcu….jesi vidio kako su naše budale pucale po nama? – reče Hak.
- …u pravu si…jebem ti organizaciju…- rekoh.
Ležali smo….pol sata…sat…nemam pojma…sunce je grijalo…vjetrić lagano pirio..pišalo mi se…pušili smo…izdizali glave, gledajući ima li pokreta s ruba šume.
- Gledajte! – reče Gigi -…netko ide ovamo…
- …vidi stvarno…- Dean R.
- …nosi nešto u ruci..- reče Hak.
- …izgleda kao zastava…maše..- reče Siniša.
- …hm…naša je…crven, bijeli, plavi…naš je i on…- reče Fuma.
- A što ako je okrenuo? – upita Gigi.
- Da jebote!…ne ustajte…pustit ćemo ga blizu…ako je njihov…oderi...- reče Dejan.
Gledali smo čovjeka kako se približava preko polja. Polako. Bez žurbe. Bio je blizu ceste. Napeti smo. Barem ja. Za ostale ne znam. Stiskao sam rukohvat mitraljeza. Zašao je u živicu. Za trenutak ga nismo vidjeli. Evo ga. Izlazi. Malo je jasniji, ali još uvijek je daleko. Hoda polako. Zastavu je ogrnuo preko ramena. Sad je naopako. Mislim plavo, bijelo, crveno. E jebiga sad! Izgleda da je i on skužio da nešto ne valja, pa je brzo okrenuo zastavu. Recimo na pravi raspored boja…za sad.
Crveno, bijelo, plavo. Još četiristotinjak metara i bolje ćemo ga vidjeti…mada sam već sad skoro 100% bio siguran da je naš. Približavao se sve više. Sad malo bržim, žustrijim korakom. Počeo je nešto i vikati. Vjetar je donosio glas.
- …četa…mi smo…pucati…- što bi to značilo nemam pojma.
- …ne deri se i dođi ovamo…na nišanu si…- reče Dejan.
Sačekali smo još 10 minuta, dok nije prišao. Deanje potiho izustio:
- …ja ću ustati…vi lezite i nišanite ga…ako nešto pokuša…deri…
Ustao je. Popravio je malo opremu na sebi, ne gledajući u lik koji je dolazio k njemu. Mi ostali smo čvršće uhvatili oružje držeći dolaznika na nišanu.
- …koja pička materina…- čuli smo kako psuje dok dolazi.
Naš je. Deifnitivno. Odahnuli smo.
- …pa jebote…vi ne znate prestati pucati?…mašemo cijelo vrijeme…-reče kad se približio.
- A što ja znam tko maše? - reče Dean R.-…mogli su i čede mahati.
- …pa vidite…- započeo je.
- …ma vidimo kurac…evo ti pa stani tu…i gledaj kako se vidi
odovuda…imate sreće što nismo kreteni i nismo svi oprali po vama..-reče Hak već vidno uzbuđen, s pjenom na ustima...
- …vidiš tamo…- opet ovaj.
- …ne seri! - prekide ga Hak-…otkud vi tamo…zovemo zapovjedništvo, oni kažu nisu naši…naših tamo nema prije 12,00!!! - izdere se u dahu.
- …a jebiga….nemam pojma…- odvrati čovjek.
- Kreteni! Što se ne javite na vezu???? Mogli ste svi izginuti! Sreća što nismo budale kao vi pa vidimo da niste kao čede!…što hoćeš koji kurac?- upita Dean R.
- …ništa…samo ne pucajte više…pola nas je u kanalu, a pola još u šumi…ne možemo mrdnuti od vas..- reče čovjek.
- …ako lijepo zamolite…boli nas kurac! – reče Hak-…što sad?- upita Dejana.
- Kupimo se prema selu…izgleda da su naši već sve riješili tamo…spojili se s drugim vodom…a ti…- reče okrećući se k pridošlici -…idi nazad i reci svojima neka se ne zajebavaju…vidiš da ratujemo…- završi ponosno na kraju.
U selu je bilo mirno. Hm. Mirno…ako se to tako može nazvati. Mislim nije bilo pucnjave. Prolazili smo kroz selo i čuli naše kako švrljaju po kućama. Išli smo prema zadnjoj kući u selu. Prema čedama. Vidjeli smo Zdravka M. kako stoji i maše rukama nešto objašnjavajući. Prišli smo i čuli ga:
- ….jebemu i rakiju…sve ću proliti…- držao je predavanje nekom iz voda.
Smješkali smo se prilazeći. Naš vod je bio u kakvoj takvoj liniji prema čedama, dok se drugi vod razmilio po selu. Šetkali su se svukuda. Jedan je spuštenih hlača trčao iz neke kuće, derući se:
- …pa Bog te jebo!…ne možeš ni srati na miru…taman spustio hlače…došao kreten i zapalio krevet!!!!
Smijali smo se. Iza njega iz te je kuće izašao netko iz drugog voda i smijao se. Polako smo vidjeli dim iz kuće.
- Ne palite kuće…moramo negdje i prespavati…a i ako čede vide da palimo…počet će tući po selu…- reče Hak, u tom trenutku vrlo pametan zaključak.
- Tu u ovoj kući ima neka baba.. - reče Zdravko M. -…u komi…bunca nešto…noge su joj zamotane u krpe…što da radimo?
U taj tren zapuca se po nama s brda. Pobacali smo se kud koji. Zaletio sam se ispod nekih balvana i…zajebao se. Bio sam zaklonjen od metaka…ali nisam mogao mrdnuti. Neki su se sakrili iza stogova sijena, neki poskakali u kuću, neki iza stijena koje su bile nedaleko od kuće…iza stabla, u podrumu kuće… Vidio sam neke po prozorima, kako izviruju gledajući odakle se puca. Meci su lupali po krovu. Fijukali zrakom. Zabio sam glavu u zemlju. Čuo sam čudno frrrrr po zraku. Nikad do sada. Barem ovih 4, 5 sati mog ratovanja. I zvuk kao kad se zabije bacačko koplje u zemlju. Nisam pojma imao što je to.
- Trombloni! – netko je viknuo.
Zašto ne gruvaju?…pitao sam se… Onda mi je sinulo! Ili su kreteni preko zaboravili skinuti osigurače prije ispaljivanja ili je zemlja premekana. Jer… iz zemlje su virila krilca i pet šest centimetara donjeg dijela tromblonskih mina. Što opet znači da nije bilo dovoljno otpora da bi se aktivirali upaljači u minama.
Oni što su se sakrili u podrum, super su prošli. Našli su bačvu od 200 litara rakije…i počeli…komisijski uništavati. Čak su dolazili na vrata podruma nazdravljati nama koji smo bili vani. Na otvorenom. Povremeno bi dolazila pucnjava s brda. Tek toliko da znamo da su gore.
Zakrčalo je. RUP. Glas.
- …Vrana…otkrijte poziciju odakle pucaju…dojavite…policija krenula gore…- čuo se glas iz slušalica.
- …u redu…za sada znamo da je na brdu…iznad nas…mi smo zadnja kuća u selu…od nas lijevo gore je negdje…- čuli smo Zdravka M. kako govori u slušalicu.
Nervoza je rasla u meni. Pogotovo jer sam ležao jajima na hladnoj i mokroj zemlji, a neki kreten se iživljavao s brda po meni! Zapalio sam cigaretu. Gledao sam Gigija iza stoga sijena. Nalaktio sam se i otpuhivao dimove. Pucanj. Psovka.
- Majku mu jebem! Odvali mi vrh puške…eno ga tamo gore…- čuo sam Haka-…Pavelića je štrajfalo ispod oka.
- Di? – upita Zdravko M.
- …ništa strašno…gledaj gore…vidiš vrh brda…vidiš kao ono sedlo između dva vrha.. - reče Hak.
- ..daaaaa... - čuo sam Zdravka M.
- …po sredini sedla… sto metara niže…- reče Hak.
- …daaaaa..- opet Zdravko M.
- …samo ravno spuštaj pogled…vidjet ćeš kad zadimi… gledaj sad kad budem pretrčavao u kuću… - reče Hak - …gledaj dobro… krećem.
Gledao sam kako se sa zadnjim riječima diže i trči od stijena prema kući. Već je uletio u kuću kad je zalupalo po krovu i po kući. Svi su izvirivali iz zaklona koliko su mogli.
Čuo sam nekoliko:
- …aha…
- eno ga…
- …gore je
Neki su čak vrištali kao Indijanci. Psovali su čedi mamu, sestru, tetku, psa, mačku i ostalo…
- …locirali smo ga…je li krenula policija?- čuli smo Zdravka M. kako govori u slušalice.
- …ne, nisu još… još su u bazi…- odvratio je glas.
- …kojoj bazi?…di je to?…- upita Zdravko M.
- …u gradu…- odvrati glas.
Tišina je zavladala. Potom…smijeh. Normalno. Gromoglasan.
- …pa jebote!... - čuo sam Dejana R.-…koja je ovo organizacija…oni još u bazi…a nas tuče čedo odozgo.
- …a što radi treći vod?- upitao je Gigi.
- …čuva zapovjedništvo…- reče Fuma.
- …i puca po nama…- dometne Hak.
Malo smo se smirili. Vidio sam Darija i Zdravka M. kako se dogovaraju nešto. Dario je pametan momak, smislit će nešto.
- …ejjjj….slušajte ovamo…daj malo, smirite se…- reče kad je završio sa Zdravkom M.-…svi koji mogu, bez da se puno izlažu…istovremeno ćemo se pojaviti i pucati po brdu…vidjeli ste di se nalazi?…raspali sa svim što imaš…brojite u sebi do 5 i nazad u zaklon…OK.?…jeste shvatili?
Čuo sam glasove odobravanja sa svih strana.
- …kad ja nabrojim do tri…- reče Dario-…jedan…dva…tri...- reče i iskoči iza zida i počne pucati prema brdu.
Pedesetak ljudi počelo je skoro u sekundi pucati po istom mjestu i derati se iz petnih žila. Mislim da čedi nikako nije bilo svejedno. Vjerojatno su ih čuli i na kraju Klanca odakle smo krenuli i ništa im nije bilo jasno. Kako su počeli tako su i prestali. U sekundi. Tišina…Grobna.
- …Vrana…što je bilo?- glas iz RUP-a.
- …ništa…- odvrati Zdravko M.
- …kako ništa?…što ste pucali?- upita glas.
- …zeko….- odvrati Zdravko M.
- …kakav zeko…? - čuli smo s druge strane.
- …naš zeko…tražili smo čedu…izgleda da je zbrisao…- reče Zdravko M.
- …policija stiže skoro…ne pucajte više okolo…ići će po brdu…- reče glas
- …u redu…-odvrati Zdravko M. i prodere se iz sveg glasa-…ne pucajte više, policija naša ide gore.
Nikome ionako više nije bilo do pucanja, poneki su pretrčavali od kuće do kuće…međutim s brda više nije bilo znakova života. Jesmo li ga otjerali pucnjavom ili koji slučajem ubili, nitko nije znao, ali vidjevši kako se ostali počinju šetati napuštenim selom izvukao sam se ispod balvana i počeo se protezati. I odmah pišao. Krenuo sam prema kući u kojoj se sklonila većina mog voda. Kuhali su…..
KAVU!
Isuse! Kava! Obožavam taj napitak…pogotovo sad. Neki su sjedili za stolom, neki ležali na krevetima. Čula se i buka iz drugih soba. Netko je nešto tražio. Hm.
- …domaćineeeee…imal' kafe? – proderao sam se na vratima.
- …evo par minuta…- reče Gigi.
- …a jebote…što sad radimo?…idemo li kamo?… - upitao sam sjedajući udnu nogu Siniši koji se izvalio na krevetu u kuhinji.
- ostajemo tu…u ovom selu…u ovoj kući…s ovom babom…sutra idemo dalje…-reče Zdravko M.-…takve su upute…poslije će doći kurir s kartom i novim naređenjima …do tada odmor…u ovoj kući ćemo prenoćiti
…prostrana je…- završi škripeći zubima.
Otvorila su se vrata i ušao je jedan lik kojeg smo znali kao vozača kamiona u drugom vodu. Nekako se i on uspio ubaciti u akciju sa nama. Prišao je babi. Pitao je:
- …bako…di su ti sinovi?
- … u četnicima...- odgovori baba -…a koja ste vi vojska? - upita.
- …ustaše babo… – odvrati budala.
- ...a joj, kuku meni…a joj…- počela je baba zapomagati-…a di ćete samnom?…- upita.
- …u Jasenovac - odvrati Bara hladno.
Vladala je tišina neko vrijeme. Samo smo se pogledavali. Prljavih lica. Umor se iščitavao na njima. Tragovi kuda je znoj klizio. Blatnjavi.
Izvana je dopirao smijeh, vika. Dreka.
- Što je? – upita Fuma naginjući se kroz prozor.
- …ha,ha,ha,ha….išli su zaklat prase…ha,ha,ha…i kreten zarezao svinju od uha do uha…ha,ha,ha…- čuli smo neki glas izvana -…onda je P. sredio stvar…onog zaklanog nema šanse nabiti na ražanj…tip mu skoro glavu odrezao…- završi glas.
- Di ćete ga peći?- upita Fuma.
- …tu dole ispod kuće…- reče glas.
- Zna li netko?- upita Fuma.
- …ma svi znaju…ha,ha,ha…znaš kako to ide…- odvrati glas.
- Jeste li mu skinuli dlake?- upita Fuma.
- …dok se bude pekao…izgorit će…- odvrati glas.
- A Isuse!- iskomentirao je Fuma.
I mi smo se smijali.
- A na što će to sličiti…- reče Siniša.
- Vidjet ćemo…ako bude za jest…ćemo jesti…jebiga…- reče Hak -…’oće ta kava više? - upita Gigija koje se ushodao oko šporeta na drva.
- …evo, evo….bez panike…stiže…taze…kavica… - reče Gigi.
Sjedili smo za stolom. Pogledavali se. Bez riječi. Srkutali taj napitak. Zijevali. Umorni. Pušili. Šutili. Povremeno bi netko uzdahnuo i izdahnuo. Teško. Umorno. Gledao sam kroz prozor koji je bio u zidu iznad kreveta. Šalicu s kavom sam stavio na okvir. I Siniša isto. Vani su se ljudi šetkali po dvorištu. Zabijenih ruku u džepove. Poneki s puškom o ramenu. Grupice su stajale i pričale. Šalili se. Palili su vatru. Nabijali prase na ražanj. Trenutci predaha u ratu. Iz druge sobe se nije više ništa čulo. Baba je ležala na krevetu uz peć i nitko nije obraćao pažnju na nju.
- …fino nam je…- reče Siniša.
- Da…vikend samo takav…- reče Dean R.
Smijali smo se.
- …kud sad? …jesu javili što? – upita Siniša.
- …tu ćemo noćiti…valjda… - reče Dean R-…sutra valjda dalje.
Tišina i pogledi.
- …koji kurac ne nastavimo…baš nas je krenulo…- reče Fuma.
Tišina i pogledi.
- …možda nisu očekivali da ćemo ovako lako ovo riješiti…pa se sad dogovaraju…- reče Brko.
Tišina i pogledi.
Oči šaraju. Čeka se pametna riječ između srkanja kave i nabacivanja rečenica.
- …vjerojatno ne znaju što sad da radimo…- reče Siniša.
Šutio sam, pušio i srkutao kavu. Bilo mi je dobro. Poluležeći na krevetu…opuštao sam se. Nije mi bilo do priče.
- …pale vatru… - reče Fuma, misleći na one vani s prascem.
- …gore neke kuće…bolje da ga tamo ispeku…- reče Gigi.
Netko je opet vršljao po sobi do nas. Lupao ladicama, tražio…nešto. Otvore se vrata i neka glava se promoli kroz njih.
- …nema ovdje ništa za naći…- reče Igor K.-…a i pokucaj dugi put…vidiš da pijemo kavu….a jebote….nekulture...- završi uz smiješak.
Glava kako se pojavila tako je i nestala.
- …ne znam koju pičku materinu traže… - reče Fuma.
- …a što?…što misliš da traže? – upita Dejan.
Pogledavali smo se. Pušili. Šutjeli.
- …idemo van? – reče Gigi
- …a koji ćeš kurac vani? – reče Supi -…sjedi tu u toplom.
- …odi ako hoćeš…ja se ne gibam nigdje…mislim da ću sklopiti okice…-
rekoh.
Zakrčalo je. RUP. Glas.
- …Vrana…javi se… - poznati glas koji sam zamrzio, a da nisam ni znao
kome pripada.
- …slušam…- odgovori Zdravko M.
- …povucite se 200 metara izvan sela…jesi razumio…odmah – glas koji
mrzim.
- …razumio…a zašto? – upita Zdravko M.
- …očekujemo pješački protunapad…prijem…protunapad… - krčanje, pa
nastavak, vjerojatno se omraženi glas s nekim dogovarao što će nam
reći -…sad će naši topovi tući preko…povucite se…jesi razumio?
- …jesam. – kratko odvrati Zdravko M. -…čuli ste…idemo van.
A baš smo se opustili. Malo. Teška koraka samo izlazili. Nisam ni htio otići tamo s tog kreveta. Fino je bilo. Psovke normalno.
Vani su vojnici stajali u grupicama, drugi su pekli prase. Neki su sjedili po predmetima u dvorištu. Stoka je nedaleko od toga šetala…slobodna.
- …povlačimo se 200 metara van iz sela…očekuje se protunapad. – reče
Zdravko M. kad je izašao van. …..a joj! Zamislite reakciju ljudi koji peku prase i vi im kažete da ga skinu i prenesu 200 metara dalje ili da ga ostave! Svađali su se.
Ustvari…nisu se svađali koliko su psovali zapovjedništvo i sve po redu. Smješkali smo se. Šetkali smo se lagano prema nekom putiću koji je vodio paralelno sa selom prema sredini doline. Zauzeli smo liniju. Zalegli. Iza nas na nekoliko desetaka metara je bila blaga udolina i šumarak.
Uz dogovor povukli smo se tamo. Ipak je bolje u kakvom-takvom zaklonu koji su pružala ta stabla. Nemam pojma odakle, ali na jednom stablu se stvorio pršut! U pršut je bio zaboden nož. Oko pršuta i zabijenog noža bili su…moji. Super! Kako bi se šetkali po liniji gore dolje, u prolazu bi odrezali nožem komad pršuta i glabali ( jeli, žvakali i slične radnje koje podrazumijevaju hranjenje).
Ekipa što je pekla prasca, prva se povukla iz sela. Normalno. A i normalno prvo su zapalili vatru pa se tek onda povukli. U odlasku, pokupili su rakiju u kanistere kao da se više nećemo vratiti nazad u selo. E tu je Zdravko M. popizdio. Počeo se derati iz petnih žila, otrgao je rakiju iz ruke nekom tipu i prolijevao je. Gledali su ga i njurgali. Slagao sam se s tim njegovim postupkom.
- u pravu je…da ga jebeš…- rekoh Gigiju.
- …ma daj…vidiš da su luđaci… - reče on - …jebote…koji će im
kurac toliko rakijetine.
- …ali jebote…gledaj…koliko su popili…nitko nije pijan! – rekoh.
- …psiha stari moj čini čuda… - reče Hak koji nam se pridružio u
razgovoru.
- …znaš što…ne znam kakva je to psiha…ali da sam ja popio koliko je
onaj tip…umro bi… - rekoh i pokazao im glavom tipa iz našeg voda,
kojeg smo kasnije zvali Ćaća.
- …slušaj…normalno je da moraš biti i kapacitet…- reče Hak -…ja sam
danas popio otprilike četiri deci rakije…u sat vremena!…da sam to pio
doma kad izlazim van…ležao bih kao krava…mrtav pijan!…ali
vidiš…ovdje ništa….kao da sam pio vodu…a još…ništa nisam jeo osim
onog komada pršuta…dole…- reče pokazujući glavom negdje iza
mene, na onu kuću i susret s tenkom.
Grunulo je dva puta iza naših leđa. Nešto je šištalo preko nas. Čuli smo prasak ispred…..iiiiii. Ništa. Desetak minuta stanka. Opet ispaljivanje iza, šištanje, prasak naprijed…i opet ništa.
- …hm….ljudi…nema čeda…ne napadaju…da im se nije nešto dogodilo? – upita Fuma.
Odvalili smo od smijeha.
- …da…možda su upali u zasjedu! – reče Brko
Zakrčalo je. RUP. Glas.
- …Vrana…napad je odbijen…možete nazad u selo…prijem.
- …Vrana razumio… – odvrati Zdravko M.
- …tko koga tu jebe? – upita Hak.
- …ne znam tko koga tu jebe, ali znam da samo osjetio kako su mi ga stavili…- reče Dario - …ajde kupite se…idemo nazad u selo, odbili smo neki napad…- te nastavi -…ajde vi ispecite to prase tu pa ga donesite.
Vratili smo se u selo. U kuću odmah ispod babine. Policija se pokupila s brda. Oni su imali radno vrijeme. Spuštala se noć. U neko doba donijeli su ono nešto pečeno-prženo-pougljenjeno na ražnju…hm…fino je prštalo pod zubima….međutim, iznutra…krvavo…ali…planulo je u sekundi.
Rasporedili smo se oko kuće. Drugi vod u kuću, a mi u štalu. Tako da smo stvorili krug obrane oko ta dva objekta. Branili smo kuću i štalu. Neki su bili vani, neki u podrumu. Uvalio sam se u podrum. Postavili smo vreće sa žitom na vrata, a ja s mitraljezom iza.
Nedugo zatim, začuo sam hrkanje. Onda je netko zapucao iz drugog voda. Pa su svi pucali…i ja. Pucao sam u mrak. Zašto? Zato jer se pucalo. Pa je bila tišina. Pa se opet čulo hrkanje, pa je netko zapucao iz mog voda. Pa smo opet svi pucali. Pa opet tišina. Pa Tito na motoru! Pa smijeh. Pa hrkanje. Pa poneki pucanj. Pa sam nekako zaspao onako naslonjen na mitraljez. Probudili su me rafali i dreka.
Onako bunovan samo sam stisnuo okidač. Prašilo me je i treslo. Gledao sam ispred. …nikog. Pucalo se s druge strane kuće. Prema brdu.
…netko je vikao:
- ….prekini pucati…prekini!
Odjednom tišina.
- …koji to kurac bio? – upitam Sinišu koji se izvlačio odnekuda iz dubine podruma.
- …nemam pojma…i mene su probudili…- reče.
Malo bolje sam pogledao po podrumu. Ostali su još spavali: Fuma, Kuki, Brko, Gigi…cijela ekipa je tu…i ovaj novi…Šporki. Momak koji je došao kao vozač i dovezao kamion do ulaska u Drenov klanac. Kad smo krenuli jednostavno je izašao iz kamiona, poslao sve u finu materinu i rekao…»…nisam došao vozati kamion nego se boriti». Uzeo pušku i s nama.
Odjednom se na ulazu u podrum pojavi Hak.
- …he,he,he…- cerio se-…glupa murija išla na položaje, a nisu se javili na vezu…drugi vod oprao po njima….- i nastavi -…ajde dođite u kuću, kuhamo kavu.
Izmilili smo iz podruma. Ostavio sam mitraljez. Neka stoji onako namješten. Ako dođe do nečeg lako strčim dolje u zaklon. Ostali iz oba voda su se već šetali po selu. Samo mi je kava bila na pameti….topla tekućina. Ušli smo unutra.
Fino, toplo. Prošla me topla jeza po kičmi. Za stolom su sjedili momci iz drugog voda, Dario, Zdravko M. posjedali smo gdje koji. Slušali smo priču.
- …cijelu noć je zvala Radovane, Radovane..da to nije onaj što smo ga pogodili jučer kad smo dolazili u selo…- reče jedan iz drugog voda- ..našli smo dokumente kod njega…Radovan Ž.- reče.
- …vjerojatno…-reče Dario
- …noćas je netko bio kod babe…- poče onaj drugi na čudnom hrvatskom.
Malo bolje sam ga pogledao i skužio da je to tip kojeg smo zvali Amer.
- …Vidio sam čedu…u neko doba dolazio je kod babe…ona je prestala dozivati u to vrijeme…kad je odlazio pucali smo po njemu…preskak’o je ograde jako visoko…imao je bijeli kožun na sebi…- završi.
- …da jebo te Tito na motoru…i crvene čizmice..i skakao je dva metra u zrak kao klokan…- reče ovaj drugi iz voda, znakovitog prezimena…Pavelić…ali nespojivog imena…Slaven.
Smijali smo se. Otkud mu je to palo na pamet. Amer je bio zbunjen.
- …netko je bio kod babe noćas…- reče Dario ozbiljno -...u pravu je Amer…samo čedo nije imao crvene čizmice.
Izašli smo van nakon te kave i glavinjali po selu. Svako malo došao bi teklić iz zapovjedništva s nekom gluposti odozgo. Negdje popodne došao je pinzgauer po babu. Nije bilo smisla da bude sama u selu. Dok je bila u kući ložili bismo joj vatru, nahranili smo je. Međutim, dok su je unosili u vozilo, opet je pitala:
- ….a kamo ćete samnom?
- …u Jasenovac babo – opet je netko odgovorio u šali.
Nastavili smo se klatiti po selu do pred podne. Tada se dogodilo nešto što nitko od nas nije razumio. Naime, onom vozaču koji je razgovarao u kući s babom došao je posjet na prvu crtu.
Dakle, reno 4.
U renou njegova žena, otac, tast!!!!!!!!
Da ne vjeruješ! Usred rata čovjek dobiva posjet obitelji, kao da je na vojnoj vježbi! Čejeni su odmah počeli prašiti po autu još dok je dolazio prema nama. Za divno čudo, nitko nije bio pogođen! Njegov tast je izašao iz auta i počeo kukati kako su mu ga izrešetali, a ovaj vozač je ženi odvalio šamarčinu i sprašio ih nazad u auto.
Nastavili smo sa šetnjom po selu. Neki su spavali po kućama. Mi smo se uvalili u babinu kuću. Odmah sam se izvalio u krevet ispod prozora. Kuhali smo kavu. Odnekud se opet stvorio pršut. Bez kruha. Sve smo jeli bez kruha. Vani bi svako malo netko vikao…Klokani!…ili Tito na motoru!
I na kraju…satnija je i dobila ime KLOKANI. Puno bolje to nego da smo ispali…Usrani ili nešto slično…a mogli smo, jer…
U jednom od dolazaka na prvu crtu, teklić nam je pojasnio što se zbilo nama iza leđa. Dok smo mi napredovali, dva čejena su nekako prošla između nas i naletjela na zapovjedništvo satnije. I odmah su zapucali na njih. A treći vod na čejene i to je bilo baš tada kad smo mi bili ispred one kuće kod tenka. Bili smo im na liniji pucanja. Ovi naši, okrenuli pedalu unazad. Naletjeli na neku rupu. Svi su preskočili, a zapovjednik satnije je upao u…gnoj. Skoro smo od radosti zapalili cijelo selo kad smo to čuli!
Nismo trebali jer je policija dan ranije, nakon što smo mi prošli, neke zaseoke riješila namještaja i poneka je kuća planula.
Momci su zauzeli položaje ispred kuće prema čejenima. Neki su rakijali, neki ležali, neki se prešetavali po položaju. Uglavnom bilo je mirno. Samo su životinje dolazile do kuća i stvarale buku.
Krave!
Mukale su jer ih nitko nije pomuzao već drugi dan i bile su pune mlijeka. Vjerojatno su im vimena bila pred upalom. Miješali smo se sa psima, kravama, ovcama, konjima i drugom stokom po selu.
Dani su kratki zimi, a pogotovo još kad nema struje tako da je već oko 16 sati bio polumrak. Imali smo svijeću, ali slaba je to svjetlost. Povremeno bih izašao van pišati. Spuštala se noć. Rasporedili smo se po kući. Igor K. na jednom prozoru s mitraljezom. Ja na drugom. Briški na tavanu.
Skinuo sam okvir i na prozor navalio neke poplune. Vani je bilo mirno. Netko je već hrkao. Briški bi svako malo sišao s tavana po konzervu mesnog nareska i čuturicu rakije. Fuma je bio gore s njim. I on se spustio…
- …kako mali mlati rakiju i konzerve..- reče začuđeno-…ne mogu vjerovati…a ništa mu nije…
Smijali smo se potiho.
- …mali je kapacitet samo takav..- reče Dario -…a čujete li ove?…sad
sam bio vani…ne možeš vjerovati…mi u kući smo jedini budni…svi hrču!…- nastavi-…tamo na balvanima…Rupa i Ćaća na leđima spavaju…povaljali se…jebote…kao VBR-ovi…ne znaš koji jače hrče.
Osluškivali smo. Hrkanje je bilo sve glasnije. Svakim časom netko bi se
pridružio gomili vani.
Zakrčalo je. RUP. Glas:
- …Vrana…Vrana…prijem…
Javio se Dario:
- …sluša Vrana…
- …imate pozdrave iz riječke bolnice… baba ih izludila… ne idite u babinu kuću… prijem… baba je puna kožnih bolesti… prijem…Vrana jesi li razumio?…- reče glas.
- …hm… kako da mu kažem da smo mi cijeli dan u kući od babe? – pita Dario.
- …daj ja ću…- reče Hak-…Vrana razumio...- reče u RUP te nastavi-…jeste nam dezinficirali zapovjednika?- i pukne od smijeha.
Za njim i mi ostali. A od ovih vani netko se valjda prenuo od našeg smijeha i počeo pucati. Za njim poskakali ostali i raspalili iz sveg mogućeg! I opet dreka kroz noć i pucnjava. I tako opet cijelu noć. Povremeno pucanje, hrkanje, smijeh…i Tito na motoru.
Ujutro je policija opet prolazila kraj naših položaja, ali sad smo znali da su oni i da idu odraditi svoju smjenu do tri na brdu… pa doma. Došao je i teklić s vijestima!
- ….spremite se… dolazi smjena… prva satnija vas mijenja na položaju za sat vremena…
Baš smo se obradovali. Sat vremena je brzo prošlo. Gledali smo kako se provlače kroz šumarke, kroz selo… kako nam se približavaju. Pretrčavaju…. stižu. Kratak razgovor zapovjednika vodova. Pozdravljali smo se između sebe. Izvijestili smo ih da više nema pršuta u selu… komisijski su uništeni. Oni preuzimaju liniju.
Kupimo se.
Hodamo natrag. U koloni. Umorni, ali ispunjeni nekom srećom. Vraćamo se na ulaz u Drenov klanac. Na mjesto odakle smo pošli. Tek sad sam vidio koliko je to teritorija. Koliko smo im se zabili u klinu. Koliko smo oslobodili…
U Babić Mostu smo se spojili s ostatkom satnije i zapovjedništvom. Zapovjednika nije bilo. Valjda se dezinficirao! Ukrcali smo se u kamione i nazad u bazu odakle smo krenuli. U vojarnu u gradu. Odmah spavaonica.
Krevet!
Probudio sam se u neko doba. U polumraku sobe. Poneko je još spavao. Kamioni su opet ulazili u vojarnu. Naši. Ušao je i Zdravko M.
- …spremajte se… idemo iz kasarne… u Švicu.
- …je li to u Švicarsku? – upita netko iz mraka.
- …ma koja Švicarska… to ti je selo kroz koje smo neku večer prošli… tamo kad smo skrenuli s asfalta…- nastavi Zdravko M.
Na brzinu smo pokupili stvari i u kamione. I opet u hladnu i vlažnu noć. Smjestili smo se u podrumu. Pobacao sam stvari po podu i odmah se zavukao u vreću. Spavanje. Probudio sam se u noći. Jedna žarulja je svjetlila. Cigareta. Zapalio sam.
- ….tko sam puši sam će i umrijeti…- čuo sam Gigija.
Slabašno sam se osmjehnuo. Pušili smo i šutjeli. Čim sam popušio zaželio sam mu laku noć i okrenuo se na drugu stranu. Dva dana smo se odmarali u Švici. Treću noć smo se spremali preuzeti položaje prve satnije. Nakon što su nas smijenili, oni su nastavili s napredovanjem, tako da su oslobodili još desetak kilometara Drenova klanca. Sad je skoro cijeli bio slobodan…


















Te smo večeri preuzeli položaje od naše prve satnije. Paukova. Puzali smo dosta dugo. Kao da prvi put idemo u taj jebeni Drenov klanac. Iskrcavanje. Psovke. Cigarete. Zbunjenost. Još samo fali plač i kuknjava. Krećemo. Kolona. Sumrak. Skoro mrak. Da ima ulične rasvjete i svjetla iz obližnjih kuća vidjelo bi se još. Ovako. Spaljene kuće. Ruševine. Crni otvori zjape. Kad čovjek malo bolje pogleda sve imaju oči i nos. Bez usta. Bez kose. Sve su to lica. Hodamo. Priča. Tiha. Smijemo još pušiti. Zezamo se. Stojimo.
- Teško ovo? – reče Siniša.
- Pun mi ga kurac... – rekoh.
Nosili smo sanduk streljiva za moj mitraljez. Plus svako od nas po dva ukrižena redenika. Mogao sam ratovati cijeli mjesec. Čučimo. Kacige duboko na očima. Šutimo. Svi. Povremeno zasja cigareta. Krećemo dalje. Nema cigareta dok ne stignemo. A baš bih zapalio, premda sam je netom ugasio.
Opet kuće. Ruševine. Nova lica. Na kraju smo sela.
- Tamo lijevo – reče Udav, pokazuje rukom u mrak, šapće.
Hodamo. Ispred nas lanac ljudi. Razmaknuti. Stao sam kod poznatog lika iz prve satnije. Nisam mu vidio facu znao sam da je on. Najviši. Možda u cijelom ZNG. U Hrvatskoj. Dugi.
- Tu ti je super. Stablo iznad. Vidimo se sutra. – reče na odlasku.
- OK – kratko sam rekao.
Ogledavao sam se. Ljudi su prolazili. Šutke. Sjeo sam. A što drugo.
- Koja je ovo pička materina? – pita Siniša.
- Nemam pojma. Prespavat ćemo pa ćemo se tornjati. Nazad doma. – rekoh.
Malo bolje sam pogledao okolo po mraku. Bili smo na rubu neke vrtače. Kao da je pala bomba od 1000 kila i napravila ogroman krater. Vedro je. Tihi šapat. Smijuljenje. Za ovo doba godine u Lici jako ugodno. Izvalio sam se kraj "čađe".
I tako sam od milja zvao to čudo tehnike.
Gledao sam zvijezde. Nisam bio tamo mislima. Bio sam kući. Kao i svi. Gdje su, što rade poznati? Ustao sam i spustio se među ruševine. Vatra. Poznati likovi sjede oko vatre. Priča. Smijeh.
Nebojša Đikić. Jedino se njega sjećam. Momak. Dječarac. Živih plavih očiju, plave kose. Vrckav. Prepričavao je svoje putovanje iz JNA do ZNG.
- ... kad sam došao doma, živim s bakom, prijavio sam se u ZNG. Zvao sam starog u Srbiju. Rekao mi je da Bog da poginuo...– tiho je završio.
Šutili smo. Pušili šutke. Svako sa svojim mislima i svojim razlozima. Muškarci. Ratnici. Šute i puše.
Ustao sam. Vratio se nazad k svom "prijatelju". Legao sam. Normalno. A što drugo. Gledao sam zvijezde. Vedro. Milijun zvijezda. Probudile su me neke iglice koje sam osjetio na licu. Kiša.
- Otkud, Bog te jebo? – pomislih.
Htjedoh ustati. Sve je ostalo na pokušaju. Pomislio sam da su nas uhvatili na spavanju. Sve poklali i da sanjam. Oštri osjet ukočenosti objavio mi je da sam živ i skoro smrznut.
- Siniša! – zavapio sam.
- Siniša...Supi! – skoro sam urlao.
- Koji ti je kurac? – čuo sam glas iz vrtače.
- Dođi, ne mogu se mrdnuti!
Tihi smijeh. Više njih.
- Ko te jebe! Kotrljaj se ovamo – Hak, tko bi drugi.
Nekako sam se okrenuo na bok. Po blatu i travi spuznuo dolje. Stajali su u krugu. Hak, Supi, Gigi, Fuma.
- Daj ruku u pičku materinu – rekoh ljuto.
Nekako su me digli.
- Što je ovo, Bog te jebo? – pitam blatan, mokar.
- Ledena kiša – reče Gigi.
- Di su ostali – pitam.
- Spavaju – reče Supi
- Neki se suše tamo kod vatre. Ajmo i mi... – reče Hak.
Ruševine, sad već poznata lica. Moji ljudi. Sjede oko vatre. Puše. Puši se i njihova odjeća. Šute. Neki stoje. Prišli smo i stali. Bez riječi. Cigareta. Opija. Guštiram. Pušim se. Okrećem se kao na roštilju. Treba ugrijati i leđa. Tišina je. Pucketanje vate. Paljenje upaljača. Šuškanje odjeće. Poneka tiha psovka promrzlog ratnika.
- ...ajmo nazad – reče Hak.
Šutke smo se pokupili. U našu vrtaču. Isti krug. Kreće priča. Napokon. Hak.
A tko drugi?
- Jedan dan kad ovo završi naći ćemo se na nogometnoj utakmici. Na stadionu. Mi ćemo ulaziti, ljudi će pljeskati... – pri tom je gestikulirao skakutajući kao da je bez noge, mašući samo laktovima kao bez ruku.
- Boli me kurac. Ja ću se voziti. – reče Fuma i pokaže kako okreće kotače invalidskih kolica.
Smijali smo se . Bilo nam je smiješno. Cupkali smo svi. Zima je. Čak smo užičko zaplesali?! Samo da se ugrijemo.
U neko doba dođe Rupa... Mrmljao je nešto. Ja sam razumio:
- Di fili mofi zuri. Mefi...
Dalje ništa nisam razumio. Svi smo bili zbunjeni. Hak je umirao od smijeha.
- Koji je kurac? – pita Siniša.
Kreten je ustao, ispala mu proteza. On je tražio i stao na nju. Pukla je.
I mi smo puknuli od smijeha.
- Ha, ha... traži i kacigu... sinoć mu se otkotrljala... eno je dole... vidi je... – reče uz smijeh pokazujući na kacigu.
Odgegao se do kacige, nešto gunđajući. Gledali smo za njim. Podigao ju je. Stavio na glavu. I zaurlao. On od užasa, mi od smijeha. Puna vode. Što više reći. Nije nas bilo briga jesu četnici 20 metara ili 20 kilometara od nas. Urlali smo. Sjedali na pod. Valjali se. Vratio nam je dvije godine života. Nijedna vatra ne grije kao dobar, stari zdravi smijeh. I ostali su se počeli buditi gledajući zbunjeno pet majmuna koji se usred rata, smrznuti, valjaju od smijeha. Orilo se od našeg smijeha u to svitanje na početku ličke zime. On je stajao tamo još uvijek ne shvaćajući što je bilo. S onom kljukom. Užasnut. Mokar. A mi nismo prestajali. Nije se ni okrenuo k nama samo se odgegao u pravcu ruševina gdje je gorjela vatra.
Jutro se tek naziralo. Počinjala je komedija. Plakali smo od smijeha. Doslovno. Malo dalje jedan je ustao smrznut. Drugi ga je držao za tregere njemačke odore. Smrznuti je nekako izvadio malog. Valjda je izvadio…piša. Čovjek bi rekao da je pijan.
Cijeli taj dan pokušavali smo se koliko toliko osušiti na hladnom zraku. U jednom trenutku nikog nije bilo na položajima. Svi smo se zavukli u ruševine osim Bare, Fume i Kukija. Nikome nije ni padalo na pamet da se pojavi vani…bilo je toplo uz vatru. Sjedili smo i maštali o smjeni koja je trebala doći….međutim….da, trebala je doći…to nije značilo da će i doći.
Gluvarili smo …a što drugo u kratkom vremenu svjetla…u Lici…zimi…na položaju. Hvatali bismo kratak san onako uz vatru. Sjediš, pokušavaš se odmrznuti…na tren sklopiti oči…otići…maknuti se s tog mjesta. Koliko se sjećam ništa nisam sanjao, ni tada, ni u međuvremenu…ni sada.
Noć. Nakon one sinoćnje kiše i smrzavanja, nisam ni pokušavao zaspati. I opet šetnja..od položaja do vatre, pol sata grijanja, priča…sve sumornija, bezvoljnija…čak bi tišina više godila…pa nazad.
A tamo?
Tamo je Rajko uporno tamanio mesne nareske. Sjedio je kraj mitraljeza. Okrenutih leđa prema čejenima. I svaki sat samo bismo čuli kako se kotrlja prazna konzerva s njegovog mjesta. Čudio sam se odakle mu toliko! Vjerojatno je sanduk municije ispraznio i natrpao konzervama. Tako mali, a toliko toga natrpa u sebe! Za ne vjerovati. Čak sam pomislio da nije sklopio neki sponzorski ugovor sa tvornicom mesa!
Stajali smo dolje u rupi. Klafrali kao i obično. Pocupkujući, jebući sve odreda i proklinjući dan kad nam je palo na pamet javiti se u ovo što nas okružuje.
Odjednom su odjeknuli pucnji s desne strane položaja. Samo smo se ukočili. Čekajući. Hitci su dolazili i iznad naših glava. Ništa naročito. Nekom se učinilo da se nešto miče pa je otresao rafal. Čejeni uzvratili. Pa opet naši, pa opet oni. Fijukalo je iznad glava.
- …gle onu budalu!…- reče Dean R… pokazujući glavom na Rajka.
Ovaj nije ni mrduo. Uredno je priklao konzervu mesnog nareska ne obazirući se što sve pršti oko njega. Odbaci praznu konzervu, spremi nož u džep i onako ne ustajući se, s boka kako je sjedio, odigne kundak mitraljeza, otrese rafal prema čejenima… i… izvadi odnekud drugu konzervu. Pogleda prema nama, nasmiješi se i nastavi tamaniti konzerve. Smijali smo se…
Tad je nastupio…Gigi.
- …je li tko pucao rafal iz FAL-a –upita.
- …jesmo, normalno… - odgovori Brko.
- …ja još nisam…sad ću…- reče…- ….ovo mi je prilika…namještao sam regulator paljbe…malo sam je ubrzao,…he,he,he…
Uzeo je pušku i počeo se penjati prema rubu vrtače. Smirila se pucnjava po položaju. Gledali smo ga onako malenog kako se vere na vrh vrtače. Kleknuo je. Repetirao. Namjestio kundak na lice, kao nanišanio. I proderao se koliko je mogao:
- …evo ti mrski neprijatelju!
Vidjeli smo i čuli kako počinje pucati. Tresao se. Cijeli. Poskakivao na tlu. Kako je poskakivao tako se počeo prevrtati na leđa ne puštajući pušku i pucajući. Radio je kolut unazad.
Prema nama!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Razbježali smo se u roku odmah! Kotrljao se kreten niz padinu, srećom sad s već ispražnjenim okvirom. Kesio se na tlu. Sretan. Blatan.
- …jebem ti mater malenu!
- …idiote drogirani!
Krenula je salva svačega prema njemu. Netko je čak bacio i suhu granu na malenog.
- …stvarno je idiot!…- reče Fuma.
- …sjebao sam nešto… - reče Gigi onako sa zemlje-…mislim da sam stavio regulator na najbrže…a što udara! – završi zadivljeno na kraju.
Vratili smo se u krug. Na pocupkivanje. Puhanje toplog zraka u jaknu. Dlačice brade sad već stare desetak dana zapinjale su u ovratnik. Činilo mi se kad protrljam bradu po ovratniku, da se dlačice malo izokrenu od svog prirodnog smjera rasta, kao da ih razbarušim…i bivalo mi je hladnije. Čudno... Ustvari očajno mi je bilo zima po cijelom tijelu. I noge mokre od ne znam ni ja čega. Je li to znoj ili vlaga u kojoj smo bili zadnjia dva dana. Ili trnu od zime pa sam umislio. Uf! Sve sam to zamrzio…
Cijeđene su tek pokoje riječi. Samo su psovke bile konstantne. S njima smo se budili, lijegali, doručkovali, ručali. S njima smo se počeli i pozdravljati. Svitalo je….nova psovka na usnama. Novi dan. Nova smjena. Nova nada….brzo ugasla….opet ništa od smjene….
- …jebote…do kad ovako?…zar samo mi ratujemo?- upita Brko.
- …ne pitaj ništa…trebali su nam doći domaći na smjenu, ali ih ne mogu pohvatati po birtijama… - reče Hak.
- …ne razumijem to da ga jebeš…- reče Fuma.
- ..što se tu ima ne razumjeti?…jebiga…svi bi se najradije borili po kafićima, kurac…- reče Dean R.
- …baš tako. Pa jesi vidio da policija ima radno vrijeme!…jebote…do tri ratuju pa doma…- reče Brko.
- …što onaj luđak radi? – upita Brko gledajući u pravcu male grupe koja je stajala na rubu vrtače.
- …ajmo tamo…- reče Gigi okrenu se i ode.
Nitko ga od nas nije pratio.
Tamo, u grupi Bara je ciljao falovkom. U nešto. Čuli smo pucanj i…smijeh.
- …ha,ha,ha,ha…krava ti zalegla!
- …ne seri…vidiš da je pala!- vikao je Bara.
- …ha,ha,ha, zalegla krava!- smijao se netko iz grupe.
Gigi se vraćao smješeći se glupavo.
- …što je bilo?- upita Siniša.
- …he,he,he…- cerio se maleni -…gađao kravu iz falovke… he,he,he… krava se digla, odhodala 20 metara i zalegla...he,he,he.
Povaljali smo se od smijeha. Oraspoložio nas je rano ujutro. Baš dobro. Eto malo živosti. Opet smo gluvarili po položaju do popodneva.
Odjednom je počelo. Fijukale su granate. Padale. Srećom za sad ništa. Rastrčali smo se po položaju. Pucali. Granatirali su uglavnom po desnoj strani naših položaja.
- …Vrana…dolazi oklop u pomoć…prijem…- opet glas iz RUP-a.
- …Vrana razumio…- odvrati Zdravko M.
- …ha,ha,ha,…opet dvije granate i tutanj! - derao se Fuma.
- …samo da ga ne moramo gurati nazad! – vikao je Hak.
Nakon 20-ak minuta čuli smo škripu i buku kako nam dolazi s leđa. Naš tenk. Odmah je nekako lakše. Mada, znali smo, nikakve koristi od te stare kante. Čim je došao, tenk je počeo pucati.
Prva! Užas! Odizao nas je s tla zvučni pritisak ispaljene granate. Bio sam 30 metara dalje. Zaglušivalo me je.
Druga! Uskomešani zrak naglo probijen brzinom granate. I ja odignut od zemlje.
Treća! Sad mi ga je već pun kurac. Gluh sam!
Četvrta! Pucam prema tamo negdje, a u dijelovima sam. Svaka ispaljena granata, ja se skosnem i dio rafala ode u…nebo.
Peta! Ustao sam i spustio se na dno vrtače. Tu je bilo OK Zapalio cigaretu. Polako su se spuštali i ostali. Nitko više nije pucao osim tenka.
- …ja hajvana…-reče Gigi, misleći na onog u tenku.
Prestao sam brojati koliko ih je ispalio. Ni čejeni više nisu pucali. Samo taj glupavi tenk. Svakih 5-6 minuta jednu.
- …koji mu je kurac? - upita Hak.
- …mali se zaigrao…- reče Fuma.
Napokon se počeo vraćati unazad. Tridesetak metara, prema kućama. Stao. Otvorila se kupola i iz njega je izašao…Mujo.
- …fala kurcu da si prestao…koji ti je kurac? – upita Zdravko M.
- …ima granata...ispalio ja cijeli borbeni komplet – reče Mujo.
- …otkud granate?- upita Brko.
- …pala skladišta u Delnicama…već tri dana voze oružje na sve strane…ima se ba…- završi.
- …brz si…brzo ispaljuješ..- reče Hak.
- …ma imam malog unutra…pomoćnik…neće van..kaže u tenku sigurnije…-reče Mujo.
- …ne bi ti ja u tu kantu…nema para…- rekoh.
Svi klimnuše glavama.
Zakrčao je RUP. Glas:
- ….Vrana…čestitamo…odbili ste pješački napad...
Gledali smo se zbunjeno.
- …hvala… - odvrati Zdravko M. u stanicu.
- …kako je on znao da smo odbili napad?…i to pješački…- upita Fuma.
- …gle…- reče Hak okrečući se -…vidiš onu uzvisinu tamo na kraju Klanca…desetak kilometara iza…oni tamo stoje s upaljenim motorima u džipovima…i gledaju ovamo dalekozorima…ako mi krenemo prema njima, to znači da samo popušili, oni sjedaju u džipove i tutanj.
- …Hak, aaaaaa…ako se mi okrenemo leđima njima i skinemo hlače i pokažemo im guzicu...oni će to vidjeti?- upita Gigi.
- …da, vidjet će i nastavit će nas jebati kao do sad… - odvrati Siniša.
Rečeno učinjeno.
Poredali smo se. I Mujo s nama. Skinuli hlače i naguzili se prema njima. Vrištali i lupali se po guzicama. Smrzla mi se guzica, ali nebitno. Sjetio sam se da me čak ni ona moja dlaka ne boli više. Tko zna. Nadao sam se da je otpala od onih antibiotika.
- …uf!…dobro ovo bilo! - reče Brko.
- …baš smo blesavi – nadoveže Igor K.
Zakrčilo je. RUP. Glas:
- …dolazi kamion s granatama…neka izvrši popunu i neka tenk ispuca još to i neka se vrati u bazu…Vrana jesi primio?
- …Vrana razumio…- reče Zdravko M. okrenuvši se Muji -…čuo si sve.
I kamion je već dolazio. Mujo se okrete i ode do tenka. Gledali smo kako prekrcavaju granate. Kamion se odmiče. Mujo u tenk. Pali. Opet nazad na položaj.
Prva!
Druga!
Treća!…
24 komada…okrenu tenk na mjestu i krene u bazu…
- …velika hvala, pauza mala…- reče Hak -…to je bilo sve za danas…
Dok je tenk ispaljivao granate na tamo nešto, negdje, jedan fantom iz drugog voda ugledao je kozu ispred položaja. Poželio je toplog kozjeg mlijeka. U kućama iza nas našao je tronožac. Odšetao se između nas i čejena, postavio tronožac i muzao kozu. Nešto bi čak uspio i namusti, i to u čuturicu!!!! Koza bi se maknula svake dvije minute za dva-tri metra, a on s tronošcem za njom. Skoro cijelu dolinu je obišao između dvije zaraćene strane, a za divno čudo s druge strane nitko nije pucao!
Polako se mračilo. Opet noć. Opet hladnoća. Opet kišica. Opet vlaga. Opet…smrzavanje.
Zanimljive su bile te noći. Netko ispali kratki rafal. Cijela linija puca 2 minute. Pa pauza. Mukla. Dok se ne napune puške. Nekoliko minuta osluškivanja i…mir… onda u neko doba opet. Pucanje pa mir. I tako svakih sat, sat i pol. U međuvremenu, šetnja po položaju gore dolje i grijanje u ruševinama. I opet jutro. Opet smrznut. Opet jebem sve živo cijelu noć kao i ostali. I ovo jutro je bilo kao i dva prethodna. Stajali smo u dnu vrtače i ….pušili.
- Hajmo jesti... – reče Hak i uputi se prema ruševinama.
Polako smo svi išli za njim. Još uvijek se cereći.
- Što ima? – upita Hak ulazeći u ruševine.
Čuli smo:
- …DIN-DON …, koji kurac pitaš? Žderemo je već sedam dana. – odgovori neki glas bijesno.
- Sad će doći svježi kruh za sat vremena – reče Zdravko M.
- Ha... ništa... sjednimo kod vatre – reče Fuma.
- Kruh!!! – netko poviče izvana.
Unosili su ga. Miriše ruševina po toj Bogom danoj hrani. Uzeo sam punticu. Obožavam puntice odmalena. Nemam noža. Rastrgao sam je, izvadio sredinu da ostane samo korica. U međuvremenu našao sam Zdenka sir. Trokutasti. Fin. Masan. U srebrnom papiru. I topao kruh. Ubio bih za to dvoje u tom trenutku. Promrzao. Gladan. Neispavan. Smrdljiv. Zarastao u bradu. Prljavim prstima prešao sam po odori da očistim jagodice.
Nikako očekujući da ću ih i očistiti..
Uživajući, otvarao sam taj komadić hrane. Topli kruh. Ležao mi je raspolovljen na krilu. Na odori prljavoj od blata kojim sam klizio. Uopće me se nije dojmilo. Što prljaviji to slađe. Da me vidi mama. Da nas vidi bilo čija mama. Svako s svojim mislima i svojim doručkom... Tko zna gdje i s kim.
Razmazivao sam prstima sir kao da je od suhog zlata. Pazeći da ne bi slučajno komadić ostao u pakovanju ili ispao na pod. Digao bih ga bez razmišljanja sve i da jest. Preklopio sam kruh. Stisnuo da se bolje razmaže. Pucketao je pod prstima. Komadići korice padali su kroz prste. Pripremao sam se za blaženstvo Božje. Sline su mi curile. Trbuh je krulio, vikao – hajde više gutaj! Oči sjajile...gladno.
Prinio sam kruh usnama. Razlijepio ralje koliko sam mogao i zagrizao. Miris kruha u nosu, zube koji probijaju hrskavu koricu kruha prolazeći kroz tijesto, ljepljivi sir, prekinula je strahovita eksplozija tamo vani. Nitko nije čuo kada je ispaljena. I kada je doletjela u našu vrtaču.
Skočio sam. Svi su skočili. Ono blaženstvo za nepce više nije bilo važno... a ubio bih za njega sekundu prije.
Krikovi... Zapomaganje. Trčali smo kao ludi.
- Dario... Dario – zapomagali su mnogi glasovi.
Miris baruta dizao se s mjesta gdje je pala granata. Doktor je već bio tamo. Pregledavao ih je, ocjenjivao koga prvog treba zbrinuti. Odnijeti. Počele su padati granate i oko nas. Sad smo ih i čuli kako dolijeću.
Sjedili su oko vatre kada je pala točno među njih. Pogođeni ratnici samo su se položili na tlo. Hladno…blatnjavo. Njih četvorica. Kao da spavaju. Prilazio sam bliže. Vidio sam plavu kosu. Kaciga izrešetana od gelera. Ležao je na boku. Zgrčen. Crvena marama s cvjetićima.
Nebojša. Sjetio sam se njegovih zadnjih riječi...
….valjda će mu otac sada biti zadovoljan.
Mirno dječačko lice. Ne znam jeste li ikad imali priliku vidjeti kožu čovjeka nakon eksplozije? Blijedo-žuta. Nekako prozirna, a opet... čudna. Kad se bolje zagleda vidi se da je blijedo-siva. Blijeda zbog pritiska eksplozije koja tjera krv iz najmanjih kapilara, a mrtvački siva od barutnih čestica…a dlačice na bradi..kao da nisu rasle s tog lica već su nasađene…
Nosili smo ih u neku štalicu u nizu onih kuća… unio sam tog nekog i čuo Doka:
- On je gotov, nosite ga…dajte mi zavoje…
Nesvjesno sam posegnuo rukom u lijevi džep na nogavici i izvadio zavoj. Nekad…činilo mi se davno, a ne prije sedam-osam dana dogovorili smo se da imamo zavoje u lijevom džepu nogavice…svi. Isteturao sam van. Šokiran.
Tko gotov? Što gotov?…mrtav…živ…obrađen…ŠTOOOOOO!?
Stajao sam, ni sam ne znam koliko. Moj prvi susret sa smrću.
Iznenadnom.
Trenutačnom.
Užasavajućom.
Miris baruta, krvi i spaljenog mesa miješao s oštrim jutarnjim zrakom.
Krici ranjenih.
Granate padaju.
Naši pucaju s položaja.
Kaos.
Ne znam kako to nazvati. Rat?
Odjednom se stvorio bolnički pinzgauer…ukrcali smo ranjene…nekako…opet ne znam koga. Kao u bunilu…
Čuo sam zapovijed: - Povlačenje 300 m nazad!
Naši su se povlačili. Odnekuda se stvorio policajac s frezom.
- Ukrcavaj mrtve! – poviče doktor.
Uhvatio sam jednog za noge. Ne znam tko je bio. Htio sam povraćati. Nikad nisam nosio mrtvog čovjeka. Pogotovo ne ovako. U ovom kaosu. Nosio sam ga žmirećki do freze. Stavili smo ih, polegli. Beživotna četiri tijela koja su do prije 20 minuta živjela život. Živjeli svaki svoj san. Kakav, ne znam.... ali je san. Sada san mrtvog ratnika.
Gledao sam nekoliko sekundi za njima. Hak me trgnuo. Povlačili smo se. Opet u ruševine. Na početak sela. Uletio sam u kuću. U neku sobu. Za mnom svi ostali. Neki su već bili tamo. Počučali smo uza zid. Umorni. Skrhani prizorima rata.
Iz susjedne sobe odjekivao je glas:
- ... povukli smo se 300 m od mjesta di je pala prva! – zamjenik zapovjednika satnije.
Pogledali smo se. Užasnuti. Nitko nije mrdnuo. Hak se prvi prenuo.
- Van, van.. U pičku materinu... Izlazi! – vikao je. – Idiote rekao si im di smo! ...znaš da imaju iste stanice kao i mi i da slušaju!!!!
Slavko S. stajao je zbunjen još ne shvaćajući kakvu je glupost napravio.
- I... ostani tu, jebem ti mater oficirsku... tvoji nas i tuku. – vikao je Hak.
Više se nismo povlačili. Bježali smo glavom bez obzira moleći Boga da se Hak prevario. Nažalost bio je u pravu.
Nasreću, nikoga više nije bilo tamo. Uspjeli smo pobjeći. Od tog trenutka zamrzili smo Slavka S.
Nakon bjesomučnog trka bilo kamo, samo što dalje od mjesta gdje su padale granate, počeli smo se vraćati u svoju vrtaču. Prolazio sam kraj mjesta gdje je pala prva granata. Dimilo se gdje je bila upaljena vatra. Nepravilni sivo-crni krug pokazivao je mjesto gdje je udarila. Prokleta bila. Šarao sam pogledom. Ni traga krvi. Nema ni razbacane opreme.
Ničega.
Samo taj sivo-crni krug je znak tragedije koja nam se dogodila. Tada sam ustvari shvatio da nemam mitraljez!!!!! Sjetio sam se da je ostao tamo u ruševini s toplim kruhom….nakon prvog krika…
- Smjena! – netko je uzviknuo.
Krenuo sam za ostalima kao robot. Polako se izvlačeći jer još uvijek su padale granete. Ni ne sjećam se osjećaja koji su vladali mnome. Ako ih je uopće i bilo. Ususret su nam dolazili ljudi sa smjene. Hodali su i jeli svoje sendviče.
Šutke.
Mrzili smo ih.
Barem ja, a vjerujem i ostali. Mi smo svoje sendviče krvavo platili.
I doktor je bio s nama. Upalo lice. Oči. Krvav. Mesar je blaga riječ. I inače je bio kockar i pijanac, a nije se libio ni jointa.
Međutim, tada, u toj našoj štalici bio je vrhunski kirurg. Hladan. Sabran. Siguran. Kasnije je pukao kad smo se izvukli s tih položaja. Kleknuo je i stavio lice u krvave ruke i počeo jecati kao malo dijete. Na sredini dvorišta jedne kuće bez lica... a nije bio jedini. Mi smo sjedili..ošamućeni time što nam se dogodilo…a oni su došli…napuhani.
Kao uvijek. Došli su u džipovima i nešto potiho pričali…mrzili smo ih.
Do baze je malo tko progovorio koju riječ. Svatko se okrenuo svojim mislima. Čudan je to osjećaj biti u ratu. Čudan je to osjećaj vidjeti mrtvace, komade tijela, čuti zvuk granata, pucnjavu, dozivanje. U tim trenucima samo dvije stvari kolaju vašim žilama i mislima. Preživljavanje i adrenalin. Ništa drugo. Čak ni nagon za preživljavanjem nije toliko jak kao adrenalin. Ostalog nema. Nije ga bilo, niti će ga biti. Praznina. Mehaničke radnje. Instinktivne.
Zalijeganje.
Pucanje.
Trčanje.
Zalijepi se za zemlju i pucaj.
Svatko odjednom zna što mora raditi. Blaženstvo. Svi sve znaju, šute i rade. A vodimo rat. Ubijamo i bivamo ubijeni. Preživljavanje vas tjera na oprez, a adrenalin da nemoguće postane moguće. Kod nekih izazove suprotne reakcije. Strah, paniku. Ukoče se. Stisnu. Sabiju. Ni šamari ni udarci nogom i kundakom ne pomažu. Jednostavno ne znaš što s takvim čovjekom. A kad prođe sve, glavni je. Najgrlatiji. Faca. A ratnici šute. Šutili su u ratu. Šute i danas. Glavna odlika ratnika je to što šuti. Ne priča, ne hvali se. Riječi ne izlaze. A ima ih tisuće. Ratnik se ne hvali. Ratnik je skroman. Samozatajan. On se ne boji, ali osjeća strah. On i plače. Kad počne plakati, plače kao dijete. Lica kamenog. On plače u sebi. To nitko ne vidi. On plače za sebe i za onoga za kim plače. On je ratnik.
Špricalo je s kotača kamiona. Stvarala se vodena magla na zadnjem kraju. Močilo me. Miješalo se s osjećajima. Muškarci sjede na podu. Oružje među nogama. Pognute glave. Smrdljivi. Krvavi. Prljavi. Šute. Povremeno netko podigne glavu. Kratko. Umorno lice. Neobrijano. Samo na sekundu pogleda cestu što ostaje za nama u to maglovito ličko jutro... krvavo.
Staje kamion. Baza. Umorni, iskačemo iz kamiona. Logističari su već tamo. Pitaju. Žele čuti. Kasnije će pričati i hvaliti se okolo. Odbijamo ih rukom ili pokazujući prstom nazad. Vrišteći u sebi: – Pustite nas! Idite tamo.
Od prvog dana sam mrzio logistiku. Još iz bivše vojske koju sam godinu dana služio u Šepurinama kod Zadra. Oduvijek su najbolje jeli. Nosili najbolje odore. Bili na toplom. Nisu bili na položajima. Nisu držali stražu. U svakom ratu i miru. Uvijek najebe taj jadni mali pješak.
Topovsko meso.
Tenkovsko meso.
Minsko meso.
Meso.
Meso.
Broj.
Broj mesa.
Ime i prezime mesa.
Zasluge?
Nikakve.
Pa mi smo meso.
Mi smo potrošna roba. Nas ima. Jedno vrijeme mi se činilo da je bilo u điru tko više mesa izgubi, bolji je zapovjednik. I onda ti takav ulickani, dobro uhranjeni kreten pita što je bilo. Što bi mu vi napravili? Udarili ga šakom po iskeženoj faci? Pljunuli u lice? Ratnik to ne radi. On mu se ispijenog lica, umornih očiju zagleda u njegove ispitivačke i dugo gleda.
Dok mu se crte lica ne vrate u normalu i oči dobiju glup izraz, kakav ustvari i jest…jer je logističar. Kada shvati, a to će potrajati, sklonit će se u stranu i propustiti umornog ratnika. U podrum. Na sigurno. Bar na trenutak. San. To mu treba. Do prvog zvuka opće opasnosti. Neće jesti. Neće odložiti oružje. Sjesti možda. Leći i odmah zaspati.
Mir.
Napokon.
Povučeni smo nakon tih prvih smrtnih događaja u Rijeku. Drugi dan došli su autobusi po nas. Trebalo je sahraniti mrtve i... pokušati se stabilizirati. Svi skupa. Kako? Ne znam. Mi smo samo bili obični ljudi otrgnuti od svakodnevnice i ubačeni u mašinu. Mašinu koja samelje u trenu ako samo sekundu nisi bio oprezan.
Izašli smo iz autobusa na Beogradskom trgu. Sjeli u neki kafić. Umorni. Smrdljivi.
Netko iznutra sa šanka je platio je piće. Zahvalili smo. Onda još jedna. I opet nijema zahvala. Dignuli smo se i polako razilazili. Udav i ja krenuli smo na još jednu cugu u «Sport».
Razgovarali smo putem, upitah ga:
- …a što idemo u «Sport»?
- …gazda je Srbin…udbaš…idemo nešto besplatno popiti…- reče.
- …OK…- kratko sam uzvratio.
Kad smo ušli čudno su nas gledali. Možda zato jer smo bili u odorama s oznakama ZNG-a ili zato jer sam prestrašno izgledao. Smrdljiv, obrastao u bradu, s ukriženim redenicima na ramenima i mitraljezom. Naručili smo. Ja votku…normalno, a Udav - martel. Podgrijana čaša poklopljena tanjurićem. Prva tura. Kratak trzaj rukom i ugodna toplina niz grlo.
Druga tura.
Opet isto.
I opet kratko.
I opet šutke.
- …idemo...?- upitam Udava.
- …aha…- reče.
Krenuli smo k izlazu. Konobar je kratko ispod glasa upitao:
- …platiti?
- …na gazdin račun…- odvrati Udav.
Rastali smo se na autobusnoj. Ušao sam u bus. Na prva vrata. Svi su se sklanjali s puta. Kako i ne bi….smrdio sam sam sebi, a kamoli ne ostalima. Prošao sam kroz bus i stao na zadnju platformu. Pognuo glavu i onda skužio…pa ja sam krvav.
Sam na zadnjoj platformi autobusa…
Pozvonio sam na vrata. Stara je otvorila. Za sekundu je zastala ne prepoznajući me.
- …sine…- reče mi u prolazu…plakala je.
- …pusti me…- kratko sam se otresao.
U prolazu prema kuhinji, prošao sam pored dnevnog boravka. Otac je sjedio. Opet čudno vrteći glavom iskolačenih očiju kao kokoš na jajima. Nije me ni pogledao. Nije ni ustao. Nije ni ruku pružio. Nije ništa… ni ja nisam više nikad…
Telefon je zazvonio. Žaba:
- …ajde van…
- …čekaj, jebote, da se istuširam…- bio sam kratak.
Sreli smo se vani nakon sat vremena. Čist, mirišljiv, obrijan…odmah je počeo.
- …što je to bilo?…čuli smo da su gurali neki auto….- reče - …i da su ih gađali…
- …nisu…gurali su svoje snove…sjedili su…sanjali toplinu….hladno je bilo…naložili su vatru…grijali su se…pala im iza leđa…ukratko i ne pitaj ništa više… - rekoh - …di su ostali?…idemo piti….
- ...sad će…čuli su da si došao… - odvrati.
Nalio sam se kao stoka tu večer... Izbjegavao svaki razgovor na temu poginulih. Društvo je to poštivalo…. Drugi dan prije sahrana, rasklopio sam mitraljez na balkonu. Htio sam ga očistiti. Uhvatio sam za kundak i tek onda vidio.
Isuse!
Bio je napunjen…otkočen. Pomislio sam što bi se dogodilo da sam koji slučajem onako u autobusu zakačio za nešto. Smračilo mi se pred očima. Nikad više nisam nosio pun mitraljez s položaja. Odmah bih ga tamo na licu mjesta ispraznio. Prije ulaska u kamion.
Bio sam na dvije sahrane. Svugdje isto. Plač. Kuknjava. Plač. I mi. Mi kamenih lica. Ponekima su suze nijemo tekle. I meni. Ne možeš sakriti osjećaje kad ti dijete traži oca koji leži u lijesu s tvoje desne strane. Puca tu sve. Ali si čvrst. Bar tako misliš. Suze teku i otkrivaju tvoju čvrstoću. Otkrivaju tebe. I misliš. Proživaljavaš. Opet. I opet. I stalno ti je to u glavi. I onaj topli komad kruha i sir i sve pošalješ u tri pizde materine. Odvratno. I hodaš uz taj lijes, šutiš. Plačeš. Spuštaš ga. I počasna paljba. Ni ne čuješ je. I ne znaš da je gotovo dok te netko ne povuče za ruku i opet hodaš i odeš u kafić.
Nakon tih događaja vratili smo se u hotele "Zagori" kraj Novog Vinodolskog. Imali smo psihologa. Priprema za ratište. I obuka. Uvijek, a tako je i dan danas tek kad se nešto dogodi s ljudskim žrtvama. Mi reagiramo?! ... kasno! ... sistem se pravi pametan.
Posjedali smo u restoran i neka teta, vjerojatno psihologinja pokušavala nam je objasniti što je to stres, stresna situacija i slično. Normalno trpeći sve moguće izljeve gluposti, upadice i ostalo s naše strane. Objašnjavala nam je kako da izbjegnemo hlađenje mišića i tijela, kako se ponašati u kojoj situaciji.
Dakle.
Trebali smo kontrahirati i opuštati sve mišiće na tijelu. Šutjeli smo i grčili se u toj sali. Lice, ruke, trbuh, noge, čak i prstiće na nogama. Toliko sam se kontrahirao da mi se digao i otišao sam ga na brzinu onesvijestiti u wc. Potegnuo sam kožicu par puta i svršio, obrisao se u wc papir i izašao. Kasnije ću se istuširati. Kad sam se vratio taman su neke kugle gurali gore dolje po sebi….hm… čuo sam tetu kako govori:
…znači…kugla vam je u trbuhu…dižete je prema plućima…duboko dišete…spuštate je nazad…
Svi su žmirili i bili u transu.
Sjeo sam nazad pored Siniše. Otvorio je jedno oko i pogledao me sa smiješkom.
- …koji ti je kurac? – upitam.
- …šetam kuglu – odgovori cereći se.
- …kakvu kuglu?- upitam.
- …sjedi na rub stolice…zamisli kuglu u trbuhu i šetaj je gore dole…to ti je kad se nađeš u stresnoj situaciji…samo ne znam gdje da nađem stolicu u takvoj situaciji!- reče uz tihi smijeh.
Cerili smo se…potiho…
Bilo je OK u "Zagorima". Ćaća je nabavljao sve što smo trebali od igle do aviona. Nije nas interesiralo odakle, bitno da ima. Opet smo se polako opuštali. Zaboravljali na rat i ono što nas gore čeka. Ali uvijek netko mora sve pokvariti. Tako i to. U jednom kafiću u Novom Vinodolskom netko se počeo "hvaliti" kako je prije nekoliko dana sahranio prijatelje koji su poginuli gore i kako je on bio tamo. Jadnik. Nije imao pojma kome to priča.
Uglavnom Cindra – naš ćato – prošvikao je u sekundi i otkačio dvije bombe.
Da, frka.
Sranje.
Do kraja.
Hak ga je nekako uspio nagovoriti da se smiri. Ne trebam ni reći da su svi ležali dva i pol sata na podu u bircu. A onaj hvalisavac, ne znam što je bilo s njim. Nek' crkne što se mene tiče.
Jedno jutro odveli su nas u Novi Vinodolski na misu. Svećenik je bio toliko ushićen našim dolaskom i održao je vjerojatno najnadahnutiju propovijed u svom životu. Osjećali smo se kao bogovi...
Na kraju propovijedi, vidno potresen našom prisutnošću... suznih očiju izgovorio je...
- ...ovu krunicu dala mi je moja majka...želim je pokloniti nekom od vas...da vas čuva dok ste gore...
Neki tip je izašao iz klupa u crkvi, otišao do svećenika uzeo krunicu...i drugi dan ga više nije bilo u postrojbi...nikad ga više nismo vidjeli.
Nekoliko dana poslije, kako smo došli, tako smo i otišli iz hotela “Zagori”….noću. U Liku.
U mjesto pod imenom Kuterevo….








Položaji. Nekako mi se sve ovo činilo kao da je 1. svjetski rat. Rovovi. Utvrđene vojske na obje strane. Blato. Zima. Vrućina. Kiša. Odlazak. Dolazak. Položaji. Rovovi. Snijeg.
...i suha hrana...škola...montažni objekt…hladan. S tri kilometra opališ po školi i izbušiš je kao švicarski sir. Mijenjali smo se na položajima međusobno. 24 sata mi, pa naša prva satnija. Spideri.
Vrlo često ta 24 sata prerastu u 28 sati položaja i putovanja na položaje, a 20 ili manje sati odmora. Sasvim dovoljno za odmor, ali previše za ostati budan na liniji razdvajanja. Dosadno nam je bilo na odmoru. Nadasve. Uglavnom bi spavali…bar moje društvo. Nismo bili alkosi pa smo vrijeme ubijali spavanjem, kartanjem, šetnjom po šumi, kuhanjem juha i razno raznim glupostima…ali i razgovorom…i to do dugo u noć.
Netko se sjetio, naravno iz zapovjedništva, da imamo previše slobodnog vremena. Tako smo noću dežurali s ljudima iz sela na raskrižju cesta koje su vodile prema Otočcu i Krasnom. Imao sam sreću što sam upao u smjenu s Hakom.
Isuse dragi!
To je bilo za ne vjerovati što je taj čovjek drobio starcima koji su bili s nama u smjeni.
Da, normalno smjene su davali starci iz sela. Čičice s lovačkim puškama i ponekom M-48…vjerojatno iz prošlog rata. Ne znam tko je to izmislio…ali bilo je nadasve glupo. 50 km od prve crte davati neke seoske straže…a selo ne možeš ni naći na karti! Hm….svašta…ali ajde. I tako smo mi krenuli na te noćne izlete i uglavnom se smrzavali po tom raskrižju.
Hak….uglavnom, on bi te jadne starčiće sablažnjavao svojim pričama…o tome kako postupiti u određenoj situaciji…a nemalo je reći da im je nalagao “samo tako” što je sve radio u životu. Slušajući njega…sam će dobiti rat!
Naš dio zadaće sastojao se u tome da zaustavljamo automobile koji se kreću u pravcu Otočca ili Krasnog te da vidimo tko se nalazi unutra. Domaći, tj. starčići bi pogledali unutra i ako je bio netko poznat OK. Srećom nikada se nije dogodilo da je u autu bio netko nepoznat, jer ne znam što bi tad bilo. Naime, nitko nam nije rekao kako postupiti u tom slučaju.
…ali Hak je i to znao.
On bi uvijek nešto izmišljao. Sjedili bismo oko vatre u na brzinu sklepanoj kućici na raskrižju. Ti starčići bi zaustavljali vozila, a mi bismo stajali svaki s jedne strane nezainteresirano držeći oružje u ruci. Za to dežurstvo posuđivao bih falovku od Brke.
Hak je pak uvijek držao predavanja starčićima kao dječici, što da rade. Oni bi stajali, a on se šetkao s rukama na leđima pred njima. Oni pokunjeni ili zbunjeni, a on se važno šepuri. Pričao im je o svom ratovanju u Africi!!!!! Gutali su…..
"….tamo nema greške…crno….trttt…bijelo…OK,…ovdje…svi ste isti…ne znaš tko je tko…crno…trči…trtttt…crno ne trči…"
Mi bi se smijali u onoj našoj kućici i slušali svakakva glupava pitanja starčića i još glupavija objašnjenja od Haka. A oni bi gutali svaku riječ koja je izlazila iz njegovih usta. A Hak?…on je Afriku vidio samo na televiziji.
Jednom smo zaustavili auto. Starčići su prišli i odmah počeli razgovarati sa vozačem. Kad se auto udaljilo….počelo je. Hak. Normalno. Osuo je paljbu na njih iz svih oružja. Neprekidnu. Postrojio ih je na sred raskrižja:
- Jeste normalni????
- Kako tako????
- Gdje su vam puške????
- Kakva priča????
- Da vas ubije netko tu????
Starčići su se sablažnjavali. Širom otvorenih očiju. Skrušeno. Za njih je bio Bog. Bog koji se ljuti. U sekundi sam pomislio da je ozbiljan. Djelomično je uvijek i bio. Nastavljao je paljbu:
- …ne možete tako doći…kad zaustavite auto…ruke u džepovima
…i… nja,nja,nja…- vrištao je da se orilo u noći.
Šetao je ispred njih i ludio!
- …pa kako…- poče jedan od starčića.
- Ništa kako!!!!!…ruke iz džepova van!!!!….neprimjetno uperite pušku u
auto…- vikao je -…je li jasno!?!?!…- završi malo blaže.
Starčići su zbunjeno gledali i klimali glavama. Jedan se ipak odvažio:
- …ali tako i Vi radite…puška Vam je na ramenu…ruke u džepovima..-
poče se opravdavati.
Živo me interesiralo što će idiot sad izmisliti.
- Znao sam!!!- počeo je vikati opet -…gledajte kako mi stoji
puška! Kao u lovca! A zašto????- nastavljao je crven u licu, a para iz
usta je letila 2 metra dalje obavijajući starčiće.
Njihove pare nije ni bilo….nisu disali…ili su disali vrlo, vrlo plitko…dirnuli su lava. Bilo ga je strašno gledati, onako u noći, kako se dere na slaboj svjetlosti vatre. Došlo mi je žao starčića….zakratko.
- Vidite li ovaj konop???- reče i pokaže konop koji je virio iz džepa –
…e pa gospodo draga, taj konop je vezan za okidač! Polako se
okrenem od auta…neprimjetno….bočno…pritisnem laktom
pušku…ako zatreba…samo potegnem konop!!!!…i…trttt,trttt…crnac ne
trči!!!!!…-reče uvijajući se u tijelu kao da puca.
Starčići su ponavljali njegove kretnje…na suho. Ispalo je kao da ih uči plesati. Siniša i ja smo razjapljenih usta slušali što govori. Smijali smo se pogledavajući se. Nisam mogao vjerovati što idiot govori. Starčići su bili preneraženi kako to jednostavno izgleda.
A Siniša i ja više nismo bili sigurni govori li ozbiljno ili se zeza. Kasnije kad smo se vraćali, u kamionu, nisam više mogao izdržati i pitao sam ga….greška.
- …Hak…ono o konopcu iz džepa…ti to ozbiljno? – upitam
- Pa normalno da sam ozbiljan…- reče
- Ne seri!- reče Supi.
- Što ne seri?…pa ozbiljan sam! - reče - …vi ste mislili da se
zezam?…koji kreteni!…pa još ste gori od onih staraca…- nastavi i
krenu rukom prema džepu…po konop…- …gledajte…di je
zavezan?…kroz džep pa gore…budale jedne…- završi uvrijeđeno.
I stvarno. Konop je bio zavezan kroz džep na okidač. Samo smo se pogledali ne vjerujući.
- …koja budala…- šapnuo sam Siniši na uho, da luđak ne čuje.
Tu je sav razgovor o konopcu završio.
Položaje smo davali iznad brda koje je nadvisivalo zaseok Staro Selo. Samo s druge strane brda. Prema čejenima… Kamionom bi se dovezli do Starog Sela i dalje pješice oko 6-7 kilometara. Po selu se vidjelo da su netom završene oslobodilačke akcije kako bi se čejeni odbacili dalje od Otočca. Napuštene kuće, poneke spaljene. Psi lutalice. Mrtve domaće životinje. Razbacane stvari po dvorištu.
Najviše me se dojmila mrtva krava.
Da. Mrtva krava.
Hodali smo prema položajima. U koloni. Pričajući. Šaleći se. Prolazeći pored zadnje kuće u selu, penjući se u brdo, naišli smo na mrtvu kravu. Napuhana. Ukočenih nogu. Ljubičasto-sive njuške. Izgledala je kao plastična. Smrdila je. Smrdljiva plastična krava! Nešto je bilo čudno. Onako plastična…a nešto se micalo u trbuhu! Hm…baš čudno.
- …koja je to pička materina?-upita Gigi.
- Rađa krava!…tele jedno…- reče Siniša.
Pokočili smo se od smijeha. Čuli smo repetiranje puške.
Gigi.
Napad.
Opet.
- …teli ti se mama…konju…- reče zabijajući cijev Siniši pod rebra.
Vidio sam ga onako malenog s munjama u očima ispod one smiješne kacige. Mali čovjek.
- …ma koji kurac…- reče Siniša, odmaknu malog od sebe kao dosadnu muhu i krene prema kravi.
Stade blizu nje. Okrene se k nama. Upitno diže glavu i pokret nogom, kao da će udariti lešinu. Zaklimali smo glavama, kao savjet staraca. Siniša sliježe ramenima, okrene se mrtvoj kravi i potegne je nogom po trbuhu.
Skvika!
Kokošja!
Počele su trčati iz guzice!
4 - 5 komada!
Užas!
- U jebote!..- reče Siniša.
Čuo sam uzvike gnušanja iz mnogih grla, a jedno od njih je bilo i moje.
- …..majku vam jebem!!!!!! – jedini je Gigi vikao i počeo pucati po kokoškama i plastičnoj kravi.
- Prekini majmune!!!!!.. - vikao je Dean R. - …koji ti je kurac????
Idiote!!! – kod zadnjih riječi već je bio kod malog i lupao ga šakom po kacigi.
Smrzli smo se. Gigi je još pucao po kokoškama. Ako se počne okretati bit će svašta. Srećom je prestao….prestao?…ostao je bez metaka. Odahnuli smo. Samo ga je Dean R. uporno mlatio po kacigi. Gigi se polako okretao prema njemu…nevino ga je upitao:
- …oćeš prestati ili da je napunim?
Prestao ga je udarati po kacigi. Valjda su se smirili.
- Jesi lud? – upita Dean R - …nitko nema pojma da smo tu…a ti raspalio kao divizija.
- …mrzim kokoške… - reče Gigi ispod kacige.
- Ajmo dalje…. – upade Siniša gurajući ih obojicu.
Dugo nakon tog događaja nitko nije jeo kokošju ili goveđu juhu…čak ni onu iz vrećice. Što je sigurno….sigurno je.
Nastavili smo dalje penjati se u brdo. Polako. Teško dišući. Pogotovo mi pod mitraljezima...odvali leđa. Sklisko je. Blatnjavo. Još nije pao snijeg i sve je bilo gnjecavo od šumske vlage ili poneke kiše prije našeg prolaska. Teško je hodati tako natovaren po takvom terenu. Svakim korakom mišići su se sve više grčili i sve je teže bilo držati korak s ostalima….srećom, i oni su imali istih problema…..samo da ne bude strmije.
Uspeli smo se nekako dahčući i hropčući bez zraka, s viškom cigaretnog dima u plućima. Znojni. To mrzim! Znojan na ovoj zimi. Sav znojan. Od čarapa do zadnje dlake na glavi. I džonovi čizama su bili znojni. I onda dođeš na položaje i staneš i hladiš se i sušiš…onako…obučen.
Hodali smo po sedlu između dva brda.
Policajci! Naši!…
Ovce! Njihove!
…ili sad ipak ničije.
Hvatali su ih. Tj. sakupljali prema rubu šume na vrhu sedla. Zastali smo. Zapalili. Trebao nam je predah. Bez kondicije. Bez daha. Kratak razgovor…traže janjce. Kažu peći će poslije pa će donijeti i nama. Moral je naglo porastao. Izmamio smiješak na lice. Čudna je ta janjetina s ražnja…magičan učinak ima…barem tad u tom trenutku….sve samo ne kokoš ili kravu!
Tihi uzvik. Pokret rukom. Ustajemo sa zemlje. Umorno. Pognuto. Tromo. Mišići se malo ohladili. Odjeća još vlažnija od zemlje. Kolona…krećemo dalje. Hodamo. Malo nizbrdo. Spuštamo se sa sedla…u šumu. Nitko ne priča. Samo topot koraka tu i tamo…zvuk odjeće koja se trlja…i dreka ovaca u daljini…pred klanje….
I ja sam se tako osjećao…
Ulazimo u tišinu šume…mir…očekivanje…opasnost…slijepljena odjeća na preplašenoj koži...svaki dijelić tkanine osjetim…i na otkrivenoj koži tijela osjetim….nešto...zrak?…strah?…nešto ima...
- …ne pričaj dalje! – okrenu se Gigi ispred mene i izusti kroz zube,
kao da je ljut na nešto…ili se osjećao kao i ja i svi ostali. Okrenuo
sam se sljedećem.
Siniša.
- …šutim kao i ostali…jebiga… - pretekao me tihim komentarom,
smiješkom i očima.
Bez riječi sam se okrenuo. Čuo sam kako još dva, tri čovjeka govore…ne pričaj dalje! Hodamo. Iščekujem. Bubnjalo mi je u ušima…srce. Od umora od iščekivanja. Disao sam otvorenih usta. Bojao sam se da ne čuju kako šišti kroz nos….a isto je. Hvatao sam zrak bolje rečeno. Gutao ga. Dobro sam se obukao i sad se to sve upalilo na meni. Na koži. I dodiruje me. I pritišće i steže. I ranac i vreća za spavanje i stroj… sve mi je išlo nakurac!
Stojimo… hodamo… stojimo opet… poneko čučne… hodamo… oprezno… na prstima… kao da krademo… po tragovima prvog u travi…
čučim…
hodam…
stojim…
znojim se… gledam okolo… iščekujem… nešto… ako već mora nek' se dogodi… 20 metara hoda… 3 minute stajanja… čučanja… istezanja… neugodno je… tko čučne zapali cigaretu… i pogledi… oči se susreću… neprekidno ta veza očima traje… šutke… poneko klimanje glavom.
Ispred mene plave oči. Male. Ljute. Nemirne.
Iza mene plave oči. Iste. Nemirne… ali ove se smiješe… i usne se smiješe.
Duboko smo u šumi. Skoro u podnožju brda. Stajemo. Raspoređuju nas. Po dvojica. Prve oči i ja zajedno.
- …radi zaklon… - reče Zdravko M. u prolazu.
- Glupan! – reče Gigi.
Odložio sam opremu sa strane nekog stabla. Sjeo i odmah zapalio. I Gigi isto.
- Koji ti je kurac?…čovjek ti je samo rekao što da radiš… - rekoh mu.
- …ma znam Skeše…pun mi kurac ovog hoda… - reče mališa.
Sjedili smo i pušili šutke. Neki su se već dali na posao i slagali kamenje oko drveća radeći kakav takav zaklon. Razmilili smo se po šumi. Skupljali kamenje. Oveće. Radili grudobrane kako je tko znao i umio. Gigi je čak skidao mahovinu i stavljao je po grudobranu da bude što neupadljiviji…ako nas uopće netko može i naći u ovoj šumi. Zaigrao se mališa.
I noć je brzo padala…i zima je sve više…a odjeća vlažna…i opet smo se oznojili skupljajući kamenje. Zamirale su ionako tihe kretnje momaka oko nas. Gigi i ja. Ostajali smo sami u mraku. Nismo vidjeli, ali…osjećali smo ostale. Poneka riječ se čula u zraku…tiha…hihot…namještanje u rovu. Hladno je. Noć. Tišina.
U dolini ispod nas povremeno bi prošao neki auto. Nisam mogao ocijeniti koliko je to uopće udaljeno od nas. Onako. Između stabala. Čejeni. Idu s položaja…bar se nešto događa kod njih. Imali smo informaciju da oni noću nisu na položajima. Dođu ujutro. Ne možeš vjerovati!!!!! Oni idu doma, u toplo…a mi ostajemo u rovu! Koji rat, ha? Fino su započeli ovo sranje i imaju radno vrijeme kad ratuju, a mi 0-24 sata!
Šutili smo. Cvokotali. Hladili smo se polako od dnevnih napora nošenja kamenja po brdu. Znoj se hladio. Odjeća. Uvukao sam se u vreću kao i Gigi. Bilo mi je super! Imao sam mjesta u rovu. Da smo bili dvojica odraslih, bilo bi frke oko prostora, ovako ja i mališa, sasvim dovoljno. Dogovor. Na smjene smo na straži…tj. gledamo iz rova. Po dva sata svaki…počinje od 22,00 a do tad još ima fore.
U neko doba prođe kraj rova Zdravko M. i reče:
- …došla janjetina…ima gore kod mog rova…
- …di je tvoj rov uopće? – upitam.
- …pedesetak metara naprijed… - odvrati.
- …u grobu? – upita mališa zajedljivo…nacerio sam se.
- …mališa…- reče Zdravko M - …poslije tebe ću tamo završiti…- i produži
dalje.
- ...meni se uopće ne ide na janjetinu.. – rekoh Gigiju -…ako ti hoćeš
idi…ja ću ostati ovdje…baš sam se fino ugrijao.
- …neću ni ja…jeb‘o janjet‘nu…- otfrknu mališa na bosanskom.
- Imam čokoladu? Hoćeš? – upitam ga.
- …daj malo.. – reče.
- …ovo ti je ona iz SDO – rekoh.
- …hm…Gigi…imamo problem…imaš motornu pilu…slučajno…smrzla se
čokolada…- rekao sam kad sam izvadio tablu leda iz ranca.
- …Skeše…stavi je u jaja na 10 minuta…- reče mališa sa smiješkom.
- Jesi lud!…pa da mi se tri sljedeća koljena obitelji smrznu…ja
hajvana!…- odvratim mu.
Razmotao sam taj smotuljak, tu smrznutu slasticu….i što drugo…grickali smo kao dva miša u brašnu…a slatka je bila…najslađa…topila se u ustima.
Grickali smo tu čokoladicu i blejali u mrak. Šutke. Povremeno se pogledavajući. Nismo se dobro ni vidjeli u tom mraku. Više sam osjetio ili čuo njegovu prisutnost u rovu nego što sam ga vidio. Zima je. Tihi žamor je dopirao s mjesta gdje bi trebao biti rov Zdravka M. Hranili su se. Šaputali. Smijali.
Pogledao sam kroz rupu na drugoj strani rova, sitno crvenilo se vidjelo u noći…pušili su…palili cigaretu jednu na drugu…bez plamena…povremeno bih vidio nečije lice kako bljesne u mraku od potegnutog dima u pluća. Nisam ih razaznavao…bili su daleko…među drvećem. Ali sam siguran da je Hak bio tamo.
- …Skeše… - čuo sam Gigija- …tko će prvi?
- Ja ću…ti prvi spavaj…- odvratio sam tiho.
- …ako što bude…znaš…probudi me…- reče.
- ….ha,ha,ha,ha…- nacerio sam se-…neću Gigi…pustit ću te da
spavaš…ali mislim da čede to neće dozvoliti.
- …ajd' laku noć Skeše….- reče mališa.
Okretao se u vreći na bok. Sjedio sam. Onako…u vreći za spavanje. Gledao sam kroz prednji otvor na rovu. Vani…stabla. Vidio sam nekoliko metara naprijed. Ne više od dvadesetak. Opet je neko vozilo išlo dolinom ispod nas. Smirilo se sve. I ovi što su jeli janjetinu zavukli su se u rovove. Čak mi se u trenutku učinilo da osjećam miris pečene janjetine u zraku. Možda i je….ili je to samo mirisao ražanj. Janjetinu su ogulili. Odavno. Mališa je spavao. Valjda. Nisam čuo. Nije hrkao. Nisam imao pojma koliko je sati. Sat! ….sjetio sam se…pa ja nemam sat! Kako ću jebeno znati koliko je sati!
- …u pičku materinu…- rekao sam tiho, krenuo zapaliti cigaretu.
Uvukao sam glavu ispod vreće s cigaretom u ustima. Upalio je. Povukao dim u pluća. Otkrio se opet. I začuo…
- …tko sam puši sam će i umrijeti…
- …ha,ha,ha….- opet sam se smiješio - ….koju pičku materinu ne
spavaš? – upitao sam mališu koji se okretao na leđa.
- …ne mogu…nekako mi je rano… - reče.
- Gigi…nemam sat…daj svoj…- rekoh tiho.
- …Skeše…jeb' ga…nemam ni ja…- odvrati mališa.
- …trebamo negdje naći…koji su nam najbliži?- upitam.
- …lijevo…Supi i Hak…desno Bara i Brko…- reče mališa.
- …hm…mislim da Supi ne nosi sat koliko se sjećam… - rekoh - …ova
dva imaju sigurno… - završim misao.
Zapalio je cigaretu kao i ja. Zavukavši glavu u vreću. Šutili smo. Sjedili i pušili. Nitko nije htio započeti razgovor, a trebalo je. Netko je trebao dignuti guzicu i nabaviti sat. Trebao je izvući dupe iz topline doma…vreće…i donijeti taj mehanizam. Mogao sam i ja. Pišalo mi se i mogao bih se popišati…ali. Zima je u pičku materinu! Pravio sam se blesav. Kao i on uostalom. Započeo sam…
- …mislim da je moja smjena gotova…- potiho sam izustio, čekajući
reakciju...
- he,he,he… - smiješio se… - …deder' ne seri Skeše…koji si
hajvan…mene'b zajebo'…Gigu svoga…- reče mališa -…mene vrijeme
ne interesira…moja je smjena poslije tvoje…ako želiš znati kad je
gotova idi po kloka(to bi bilo kao clock tj. sat na engleskom).
Nisam ga vidio, ali sam mu zamislio lice kako izgleda dok to govori. Potegnu dim i jača svijetlost mu obasja blijedo lice. Da baš tako….kako sam i zamislio…samo je imao pank zurku kako je ležao na boku. Ugasio sam cigaretu na kamenu do mene. Uzdahnuo duboko. Mogu se zakleti da se mališa smiješio zadovoljno u sebi. Onim malim svinjskim okicama. Opet uzdahnem spremajući se da izađem iz topline…kad začujem tihi razgovor. Dolazio je iz susjednog rova s desne strane. Koraci. Oprezni.
Netko nam se približavao.
- …jeste budni? – začujem tihi glas iznad rova. Zdravko M.
- …da, što hoćeš? – upitam tiho.
- …ništa…samo vas obilazim da vidim je li sve u redu… - reče.
- …koliko je sati? – upitam.
- …skoro deset…mališa spava?
- …ne spavam… - odvrati mališa umjesto mene.
- …Zdravko…daj nam sat… - rekoh.
- Što će vam? – upita.
Čuo sam Gigija kako se lupa po čelu…tiho reče…
- …koja budala…
- …nemamo sat…a dogovor je po dva sata svaki budan…- odvratim.
- …pa neka mališa bude cijelu noć budan…ti sutra… - reče Zdravko M.
- …a eto vam kurac!…a on sutra ode kod nekog drugog u rov…i ja
sjeban! – reče Gigi ljutito, malo glasnije.
Čuo sam kako nešto petlja. Pružio sam ruku kroz ulaz, otvorenog dlana.
- …evo… - reče spuštajući mi topli sat u ruku - …idem dalje…obići ću
vas opet pred jutro…kad se razdani…nema šetnje oko rovova…kad
se budem vraćao neću stati kraj vas…ajde čuvajte se…- reče i ode.
- …vidiš kako je glup…pa što on misli da ćemo se mi šetkati po noći
oko rovova…koja budala…- reče Gigi - …jebote!…piša mi se, a neću
van iz vreće.
- …pišaj iz vreće… – rekoh mu.
- …jesi i ti blesav Skeše…što da skakućem u vreći ovuda po šumi?
- …probaj… - kažem - …ionako smo Klokani!
Šuškanje celofana kutije cigareta dalo mi je do znanja da će opet zapaliti. Uzimao ih je s kamena u rovu. Opet je uvukao glavu u vreću. Upaljač. Glava vani s cigaretom u ustima. Čuli smo Zdravka M. kako kod drugog rova. I ja sam zapalio. Isti postupak. Mrljao sam jezikom po zubima, skidao tu i tamo sitne naslage čokolade. Čudan okus je bio u ustima. Čokolada s nikotinom. Bljak.
Osjećao sam hladnoću do kostiju. Kako sam sjedio u vreći, do kud je dosezala bilo je za ne izdržati od topline. Drugi dio koji je bio otkriven….smrzavao se. Otprilike do trbuha i na leđima do bubrega. Noge su mi gorile u čizmama. Mrdao sam prstićima. Bilo je ugodno….uh…da mi se cijeli uvući u čizmu. Sjedimo i pušimo. U tišini. Slušamo. Mirno je vani osjećao sam se nekako sigurno iza tog reda kamenja prekrivenog šatorskim krilom. Šatorsko krilo smo prebacili preko rova samo da nam vlaga ne pada po odjeći, opremi…nama.
- …Skeše…- čuo sam ga - …da se mijenjamo za smjene?
Nešto je smislio. Brzo sam počeo razmišljati. Ja u 22. On u 24. Ja u 02. on u 04. ja u 06. …hm…ne kužim! Ovako bih ja trebao odraditi smjenu više jer ne znamo kad je smjena ujutro. A i ova moja prva smjena već je počela. Zajebao se u nečemu. Ili se preračunao.
- Zašto? – upitam.
- Ma ne spava mi se…spavao sam cijeli dan danas skoro…- reče.
- …OK…. – rekoh - …mada neću ni ja spavati još neko vrijeme…ni
meni se baš ne da.
- ...dobro… - reče mališa.
Sjedili smo šutke i pušili. Čim sam ugasio cigaretu počeo sam se okretati na bok od njega i namještati za spavanje.
- ….laku noć… - rekoh.
- …pa rekao si da ti se ne spava! – reče Gigi začuđeno.
- …hm…predomislio sam se…’ko te jebe...ajd' noć.
- …aaaa budaleeee…- otegnuto reče - …ajde noć.
Sklopio sam oči, ugodno namješten koliko to mogu onako na padini brda u rovu…na kamenu i zemlji. O ničemu nisam mislio. Šutio sam i slušao mališu. Sjedio je u miru. Povremeno uzdahnuo. Neki me kamen boo u kuk. A jebem ti! Kleo sam tiho u sebi. Sve. Zemlju, kamen, rat, sebe, vojsku, predsjednika, državu…na čede nisam ni pomislio. Namještao sam se. Mrdao guzicom tražeći bolji položaj. Nadam se da mališa ne misli da ga izazivam guzom. A ionako je patent vreće na mojoj strani. Nikad se ne zna…ako budala izbuši rupu? Tješio sam se da imam i hlače i boxerice…valjda bih se probudio dok nešto ne napravi….blesavih li misli….zaspao sam…lagano.
- …Skeše…Skeše… - čuo sam mališu.
- …haaa…- zamumljao sam iz vreće.
- …tvoj red.
- …a jebote… već????
- …aha…ajd' noć…baš mi se spava… - reče i okrene se na bok.
- …a jebote….sačekaj da dođem k sebi! – rekoh mališi.
Tražio sam cigarete po kamenu rova. Opet glava pod vreću. Sjeo sam. Trljao sam oči. Nikako doći k sebi. Joj da mi je kava! Sat. Potegao sam dim namještajući sat pred nosom da vidim koliko ima sati. 23,55!
- ….pa jebote pederčino…probudio si me ranije! – rekoh mu.
Šuti.
- …koji si ti peder!… - opet sam počeo - …pa jebote ne dolazim iz
Rijeke na smjenu!- završim.
Šuti opet.
Sjedio sam naslonjen na rov. Otpuhivao dimove. Zijevao. Trljao oči. Bez misli…samo sjedio. Kao balzamiran. Povremeno bih prinio cigaretu ustima. Spavalo mi se. Zima je gore. Osjećao sam hladnoću na rukavima i odjeći. Stezao sam mišiće trbuha. Pogledao sam kroz otvor na rovu. Kurca nisam vidio prvu minutu, dok mi se oči nisu malo priviknule. Sve mirno. Sva stabla na broju. Ništa se ne miče. Sve u redu. Odmaknuo sam se. Pušio sam u tišini. Mališa sad spava. Ili se pravi da spava. Neće kurva da se javi. Druga cigareta. Uvlačio sam vrat u jaknu. Dim u pluća. Sati. Potegnuo sam dim i u svjetlu cigarete pogledao vrijeme. 00,20! Tek dvadeset minuta, a prva cigareta.
Prvu ne računam. Prvom sam se budio. Naslonio sam se na zid opet. Bez misli. Samo sam gledao ispred sebe. Kočila mi se guzica. Noge. Ali prstići su i dalje bili na toplom. Micao sam ih. Godilo je.
Primaknuo sam se opet otvoru i gledao van. Sad su mi se oči brže priviknule na mrak. Hm…kad sam bolje pogledao skužio sam da je vani čak i vrlo svijetlo za ovo doba noći, mora da je mjesec izašao…ali ne baš nešto jak. Gledao sam u stabla. Povremeno bih trepnuo. Uporno sam gledao.
Pokret! … trepnuo sam…. miče se nešto… jeza po kičmi… preko vrata na kosu… penje se… gledam… dišem brzo… trepćem… blizu su…
Kako to da ih ne čujem?
… kreću se… zatvorio sam oči… par sekundi…. ništa… gledam… ništa se ne miče… kako to?… pa sad se cijela šuma micala!
Jebote jesam ja blesav ili su nas možda prošli?
… jeza mi je i dalje u kosi… gledam… pritišćem oči prstima…
ništa… mirno… sve je mirno… disao sam … širom otvorenih usta… u ruci mi je bila Gigijeva puška… spavao je… kad počne probudit će se… gledao sam stroj… sklopljen… oslonjen na rov… redenik omotan oko njega.
Ako ga sad počnem micati, ovi vani će čuti. Možda ne znaju da smo ovdje. Rov je dobro maskiran.
A otkud sad opet starci i društvo u mislima!
U pičku materinu!… možda krenu prema nekom drugom rovu... rojile su se misli i jeza se povećavala.
Ali čudno… nema zvuka da se približavaju. Pa valjda će netko stati na neku suhu granu, poskliznuti se. Valjda ću čuti kako pužu po zemlji. Nekome će noga upasti u rupu… zastenjat će netko! Udariti čizmom negdje. Zastrugati o nešto!
Ništa!
Gledam van opet. Ništa se ne miče! Kako to sad?
Ili mi se učinilo sve ono… one kretnje… gledam ono što se prije kretalo sad stoji. Stajalo je i prije. Stajalo je cijelo vrijeme. To je stablo… dalje je kamen. To se ne miče. Opet žmirim…. malo duže. Opet gledam. Opet sve stoji… kreten. Osluškujem… mir.
Koji sam ja kreten…
Shvatio sam poduku. Ne buljiti u stabla. Stabla prohodaju. Počnu se kretati. Polako sam se smirivao. Opuštao.
Cigareta odmah! Nisam ni saginjao glavu pod vreću. Samo sam je zaklonio u stranu. Sagnuo se. Dim. Duboko.
Majmune!
Nije ti dovoljno strašno ovako, trebaš još sam sebe strašiti. Tresao sam se. Ne od zime. Baš sam konj! … ali sad znam. Dobro da nisam počeo pucati! Sva sreća! Nagnuo sam se. Izvalio na vreću. Otpuhivao dim u zrak. Bože! Baš sam konj! Ležao sam i osluškivao.
Da.
Tako je najbolje. Ležati i osluškivati, ako se netko planira približiti čut ću. Ugasio sam cigaretu. Gutao sam slinu. Opet sam osjetio prstiće u čizmama. Uvukao sam se dublje u vreću. Do brade. OK. Nema mrdanja, nema gledanja. Samo slušanje.
Misli su mi otišle na društvo. Što sad rade?… piša mi se…. Vjerojatno su negdje na piću. Borio sam se sa snom. Zažmirio sam i mislio kako piju negdje na šanku. Zabavljaju se. Trgnem se. Otresem glavom. Ležim i mirujem. Oči se same sklapaju. Sati! Koliko je? Potražim sat… 01,04… tko će dočekati dva sata!? Grčim sve mišiće na sebi. Barem one za koje znam da postoje. Da malo krv procirkulira. Pomoglo je. Minutu. Opet mi se oči sklapaju. Otvorenih očiju gledam u šatorsko krilo na rovu. Gledam i mislim….
- …Skeše….Skeše…- opet sam čuo kroz san.
Lagano sam otvarao oči. Gigi. Leži i puši u vreći. Ne sjećam se da sam ga probudio za smjenu…
- …u jebote!… koliko je sati?… što se ovo razdanilo? – upitam sneno –
…jesam ja tebe probudio sinoć?… za smjenu?
- …nisi… he,he,he… i baš ti hvala… fino sam se naspav’o… - reče
mališa.
- …sedam i trideset pet… od kad si budan? – kažem gledajući u sat.
- Nisam dugo… evo od pola cigarete… nekih par minuta prije tebe
sam otvorio oči… vidim dan… ti spavaš… probudio sam se bio ja i
noćas… ali… nastavio sam spavati… samo se okrenuo… žulja sve
u pičku materinu… neka grota mi pod guzicom… - reče mališa
Podignem se u vreći. Gledam van. Sve na svom mjestu. Stabla. Kamen. OK. Živi smo.
- ….pa jebote… prespavat ćemo ovaj rat… - kažem mališi.
- …a boli te kurac…kao da ostali nisu spavali... – reče mališa.
- …piša mi se od sinoć… - kažem.
- idi pišaj!
- Ko će ga vaditi po ovoj zimi! - … sad je OK... normalan, ali kad
iziđem van… stisnut će se kao čik… neću ga naći… vidi koja para
je ovdje u rovu, a kamoli vani… - kažem otpuhujući topli dah iz pluća.
Otvorio sam vreću. Vreće za spavanje. Čudan dio naše opreme. Turističke. Plave, crvene, roze. S cvjetićima na podstavi. Prožeo me hladan val. Stresao sam se. Kako je zima! Samo je u čizmama ostala vrućina…tamo kod prstića. Pogledao sam stroj. Nisam ga želio ni dodirnuti. Izgledao je vrlo hladno. A takav je sigurno i bio.
- odoh van… - kažem mališi.
Izvukao sam se iz tog brloga. Četveronoške. Ustao sam. Protegnuo sam se. Onako u mjestu. Mišići se napeli. Tresao se dobrih desetak sekundi. Pogledavajući okolo. Fuma je stajao kraj svog rova. Ogroman. Kao medvjed. Potkapa. Diše. Para mu izlazi iz usta. Izgledao je kao šumska zvijer. Upitno sam kimnuo glavom. Sklopio je ruke pod obrazom pokazujući na rov kao da Igor K. još spava. Cigareta! Kako sam je zaboravio? Odmah paliti.
- …Gigi… daj mi cigarete… - rekoh mališi i pružim ruku u tamu rova.
Čim sam ih dobio odmah u pluća. Direktno. Duboko. Dubok udisaj. Otkopčao sam hlače i … tražio nešto kroz što ću pišati… tražio..uh! Tu je. Odahnuo sam. Već sam se zabrinuo. Stisnut komadić kože. Nekako sam ga uspio izvući preko ruba rasporka hlača. Pa jebote… popišat ću se u hlače… pomislio sam. Čučnuo sam nakon pišanja. Uz rov.
- …kad je smjena? – upitam mališu.
- u devet… - odvrati.
- …Isus mater u pičku… - kažem - … crknuti ćemo do tada… joj Gigo… počeo sam - … popušio bih nekom za kafu!
- …evo Skeše… popuš'der meni… a kafu ti platim na rate… jel' more? – reče mališa kao iz topa.
- …eeee Gigo… zajebo'b ti mene… vidio ja… nemaš ti para!… a i reko' sam pušing, a ne lizing – odvratim.
- …ma nabav’t ću… - nastavi mališa.
- …a i s obzirom na to kol’ki si ti…mogu mislit kol’ki je on! – kažem.
- …ja, Skeše…priroda se poigrala… - završi uz smijeh.
- jel' s obojicom? – upitam kroz smijeh.
Uto vidim kako nam se od rovova s desne strane približava Zdravko M. Čio. Oran. Čvrsta koraka. Kao da je spavao u hotelu….hm…možda i je. Hodao je ruku zabijenih u džepove.
- ….spremajte se polako… sad će smjena… dolaze malo ranije… -
reče kad se približio -…. nisam vas htio noćas buditi… ovi okolo nisu spavali…. najeli se janjetine pa umirali od žeđi cijelu noć… a što hrčete!… mališa… iz tako malog tijela tako odvratan zvuk…- dovrši uz smijeh.
- …daj ajde… gubi se… - reče mališa ljutito iz brloga.
I ja sam se smijao.
- …kako znaš da je on, a ne ja…- upitam.
- …ti hrčeš kao odrastao čovjek… ovaj kao propali abortus… - reče
Zdravko M.
Čuli smo mališu kako grabi pušku u rovu.
- …bježi Bog te jebo… - kažem Zdravku M. kroz smijeh.
Krene k drugom rovu. Mališa proviri glavu iz rova trepćući od svjetlosti…ispod grudi mu vidim cijev puške. Pomislim kako su iste dužine. On i puška….ali nisam mu to rekao na glas. Za svaki slučaj.
- …di je?… - upita.
- Otišao – odgovorim, znao sam da se zeza - ….ajde izlazi van….sad će doći ovi na smjenu.
- Tko dolazi? – upita.
- A tko? Što pitaš gluposti?… naš drugi vod i pola trećeg…- odvratim
- …vraćam se ja u vreću… dok dođu… lako ja to spremim.. – kaže mališa.
- …OK…odoh malo okolo…da vidim kako su ostali.
Po okolnim rovovima su se naveliko spremali za odlazak. Tihi žamor. Ne smijemo odati položaje. Novi su. Nitko ne zna za njih. Mada nakon jučerašnje dreke janjaca za klanje nisam više siguran kako nitko ne zna za njih. Došao sam do Haka i Supija.
- ….dobro jutro komšije… -rekoh - … š’o ima?…’oćel’ kafa skoro?
- Evo sad će… samo da se žena obuče. – reče Hak sav crven u licu kao da je radio sklekove, pokazujući glavom na Sinišu čija je glava virila iz vreće - … bilo je žestoko noćas… navalila kao luda… a ja ne mogu više od 7 puta!
Cerili smo se ispod glasa.
- …je li se dijete probudilo? –upita Siniša iz vreće.
- …aha… - rekoh -… dao sam mu da posisa… smrzao sam se kao govno noćas… - malo sam lagao, ali nema veze ne moraju znati da smo spavali cijelu noć.
Zapalili smo. Hak i ja. Siniša nije pušio.
- …daj ne seri…išao sam pišati noćas oko 02,00…hrkali ste obojica...- reče Hak kroz dim.
- ...ma mališa zaspao…- serem opet.
Stajali smo tako. Pušili i gibali se. Istezali. Mrdali kukovima. Vrtili ramenima. I Gigi je došao. Fuma. Brko. Igor K. Siniša se izvukao iz vreće. I krenula priča. Tko je koga i kako noćas sve nategnuo. Opet Zdravko M. Vijest.
Stiže smjena!
Skupljali smo stvari i čekali pored rovova. Bez riječi. Samo pogledi ili u grane iznad nas ili u susjedne rovove. Dolaze…naš drugi vod. Zadihani. Znojni. Kao mi jučer.
- … dobar vam je rov…- reče jedan kad je stao kraj nas za smjenu.
- … ma to sam dijete pustio da se igra…- ... znaš kakva su djeca kad se razigraju…- rekoh.
- … ti dijete mater…- čuo sam ga - … Skeše… nema kafe… džaba s’ pušio.
- … napravite krov malo bolje… bit će toplije…- nastavio sam u pomirljivom tonu sa smjenom -… čuvajte se… vidimo se sutra...– rekoh na odlasku.
Vraćali smo se. Ne znam što je gore. Kad se penjem ili kad se spuštam. Blato. Sklisko. Puteljak već razgažen. Jutarnja vlaga šume. Opet…. znoj… vrućina… stezanje opreme. Plastična krava. Kamioni. Pokunjene glave. Priča tiha. Cigarete. Psi laju. Polako počinje zezanje. Opušteniji smo. Vraćamo se u bazu. Iza kamiona diže se vodena maglica od mokre ceste. Moči me. Gledam sitne kapi na odori. Prozirne. Ne tope uniformu. Otarem ih rukom. Nestale… rukom odnešene. Volio bih mnogo toga tako izbrisati posljednjih mjeseci.
Baza. Vreća. Spavati na toplom. Skinuti čizme. Čarape. Uniformu. Zavući se u boksericama i majici kratkih rukava u vreću... hmmmm. Tako malo mi treba da budem zadovoljan u ovom trenutku. I konzerva. Bilo kakva. Samo da je podgrijem malo. Kad bismo došli u bazu nismo mogli odmah spavati. Normalno. Ta spavali smo cijeli dosadašnji rat… skoro…. barem mi neki.
Raspremili bi se. Koliko toliko oprali u hladnoj vodi. I jeli. Sjedili za stolom u sredini učionice-sobe i konzervirali se…. mislim jeli konzerve. A mrzio sam kruh tih jutara. Svježi kruh bi dobivali s ručkom, koji nitko nije jeo od početka ratovanja… jer ako trebamo umrijeti radije bi izabrali metak nego ručak koji smo dobivali. Gulili bi te konzerve i kruh od jučer. Zagrizeš… žvačeš… pa komad nečega iz konzerve. A sve suši usta. Gutaš. Guraš. Nemaš dovoljno sline za to podmazati i gurnuti nekako preko ponora ždrijela u trbuh… nek' se on igra s tim. Mlijeko. Sva sreća. Mlijeka je bilo u dovoljnim količinama. Pa onda to sve fino preliješ mlijekom, pustiš da to mlijeko razmoči… i gutaš. Normalno… usput još i pričaš. Smiješ se otvorenih ustiju. Ponekad i zagrcneš.
Neki iz voda, čim bi došli, ostavili bi stvari i pravac… rupa. Kafić nije… definitivno. Restoran pogotovo. Ćumez. Jedan jedini u selu. Zvao se "Dva junaka". O kojim junacima je bilo riječ, nitko pojma nije imao. Mislim da čak nitko nije ni pitao o kome se radi jer bi priča brzo pukla u čemu je štos. Mi smo ga zvali "Dva junca". Kad sam vidio gazdu znao sam tko je prvi… drugog nisam uspio otkriti ni uz najbolju volju. Možda netko iz bliže obitelji. Jednom je i moja noga kročila tamo. Ne znam što mi je bilo. Zalutali smo.
Hm… znate one vinarije po Rijeci, pune kronera, mušica i vina. One su imale šank… barem. Ovo… mislim da je to bilo… kako u kratkom vremenu izvući što bolju korist iz rata. Vrata… garažna. S onim malim dijelom, kao, ulazna vrata. Uđete u prostoriju. Nekih šest sa šest metara. Odmah nasuprot vrata na drugoj strani je prozor. Mali. Garažni. Nije okrečeno. Nema ni fasade. Vide se blokovi s rupama.
Lijevo… dvije bačve i daska na njima. Šank… valjda. Iza šanka na zidu… police… drvene… sklepane…. tri reda. Na policama. Prvi red. Pivo. Lički biser…. baš je biser. Drugi red… sokovi u tetrapaku. Dvojni c. Treći red… Pelinkovac.
Desno. Dva stola s po četiri stolice. Prvi stol drveni. Drugi limeni. Nijedna stolica nije bila u paru s još jednom. Ispod prozora u kutu - vješalica. U suprotnom kutu - pećica na drva… hm… bačva na drva. Eto…
Brzo smo ispili tu kavu koju smo naručili i vratili se u školu.
Poneki su skužili da je dovoljno samo pokucati na vrata neke kuće i reći magične riječi:
- ... dobar dan, domaćine… ima li rakije?
Nitko vam u to doba nije bio spreman reći ne. Pogotovo u kraju gdje šljive rastu kao gljive i radi se šljivovica. Ako tome pridodamo da smo ih "branili"… dobri razlozi za pokucati na vrata. Tako da su neki visili po istim kućama od 11,00 ujutro do 2 ili 3 u noći!? Udomaćili se potpuno! Još ako je bila neka mlađa ženska u kući. Veselju nema kraja.
Vraćali bi se mrtvi pijani. Divio sam im se. Lokati cijeli dan…. šljivu… odspavati par sati… položaji. Zapitao sam se jesu li jeli? Vjerojatno bi im "domaćini" dali nešto, a mi bi ujutro našli poneku praznu konzervu na stolu, tako da sam brzo otklonio svaku sumnju jedu li uopće… samo sam se pitao… kako?
Mi bi se drugačije zabavljali. Dugim razgovorima. Uglavnom. Upoznavali smo se. Postajali bliskiji. Saznavali smo kako tko razmišlja. Što misli, kako bi reagirao u nekoj situaciji… mada priča je jedno, a stvarnost drugo. I izmišljali smo. Svašta.
S obzirom da smo bili naoružani falovkama, Hak je smišljao kako ispaljivati tromblone s te puške. I može li se uopće. I smislio je. Mislim ništa nisi trebao biti pametan pa da to smisliš. Ako si znao kako rade automatske puške srpske proizvodnje, tako vjerojatno radi i FAL. Iz metka bi izvadio jedno zrno. Stisnuo vrh kliještima, da bude kao manevarski metak. Zalio malo voskom… i to je to. Nije bilo precizno. To smo saznali kad smo imali prvo svečano ispaljivanje tromblona… ali nije bitno. Poslužiti će svrsi, tj. buci.
Od našeg društva jedino je Bara znao izbivati tijekom večeri. Mangup u njemu radio je bez obzira na rat. Tjerao ga u lov na komade. Tu i tamo bi naišao na poneku u nekoj kući. Jednom prilikom došao je kod komada. Starci se pokupili, ono u stilu… djeco, budite vi tu, mi idemo van. I izgubili bi se. Ha, kasnije je pričao da je utekao glavom bez obzira… Bilo je čak priče o nekim ženidbama… uglavnom svašta.






Dan bi brzo prošao… u spavanju… noć pogotovo. Onda opet. Ustajanje. Spremanje. Kamioni. Noć. Vožnja. Cerada. Vlaga… i plastična krava. Hod uzbrdo. Sad već opušteniji nego prekjučer. Znamo di idemo. Stajemo! Što sad. Kraj nas prolazi drugi vod. Ne kužim! Definitivno! Ništa mi nije jasno. Stiže priča… novi položaji. Krećemo. Skrećemo. Lijevo. Opet isto. Hodanje. Stajanje. Čučanje. Sad se krećemo prema nazad, po brdu. Spuštamo se više prema Drenovom klancu. Ovaj put nema straha. Nema panike. Samo znoj. I umor. I svima je pun kurac svega. Vidim to po kretnjama. Nisu nervozne. Otpuhuju se dimovi visoko. Kacige se nose u ruci. Puške preko ramena. Ali… tiho… bez riječi. Ipak se u hodu gleda gdje se staje. Određena doza opreza je zadržana. Ne hodamo dugo. Nekih stotinjak metara od jučerašnjih rovova. I opet… radi… opet kamenje… mahovina. I Bara. Ovaj put sam promijenio sudruga u brlogu.
Super. Ne znaju za nas. Budemo li tihi, opet ćemo spavati cijelu noć. Počeo mi se sviđati ovaj rat. Malo je hladno ali… istrpiš. Ovaj rov je još bolji od onog. Sad smo se malo uhodali i slažemo svaki kamen gdje treba. Nema toliko rupa kao na onom. Ovaj još malo pa umjetničko djelo. Fali mu samo centralno!… prema onom. Malo smo i pokrov doradili.
Dok je Bara radio, skoknuo sam do susjeda. Fuma i Gigi. Svi su se izmiješali od onih postava koje su bile u rovu neki dan. Hak i Brko. Siniša i Igor K. Bara i ja. Fuma i Gigi. Valjda smo dopizdili jedan drugom, pa da čujemo neke novosti. Da upoznamo bliže nekog drugog. Krenuo sam dalje od rovova. Fuma je krenuo zamnom. Zazvao me pa sam ga sačekao.
- …di ćeš?- upita.
- …nigdje konkretno… šetam bez veze… malo protežem noge.
Hodali smo nekih stotinjak metara i naišli na prvi rov od neki dan.
- …pa tko koga tu jebe? – upita Fuma - …zar nismo mogli biti u ovim
rovovima?… pa sto metara su dalje.
- …eee Fuma… znaš da u vojsci vrijedi: ...zašto jednostavno kad može
komplicirano!… ne bi bilo u redu da smo došli u ove rovove… što bi
radili cijeli dan… spavali?… ajmo nazad… - kažem.
Vraćajući se, svatko je u svojoj glavi tražio razlog pomicanja ovih sto metara ulijevo. Ali to prvo saznanje nije bilo ništa prema onom što nas tek očekuje…
Šetnja od rova do rova. Tihi razgovori. Cigarete. Smjenski rad, obilježili su taj dan. Ni po čemu poseban. Smjenski, mislim… jedan radi rov, drugi stražari. Bilo mi je draže raditi. Polako. Bez žurbe. Jer kad bih se odmarao, hladio bih se i bilo je zima. Na kraju smo radili zajedno. Noć se brzo spuštala tako da smo se brzo zavukli svatko u svoj brlog, u vreću i tiho nastavili pričati. Ipak sam Bari tu večer rekao za svoje strahove od neki dan. Njegov odgovor je bio.
- …joj Skeš… ne pričaj… tako i meni bilo… neku večer.
- …i ja ti se fino onda opružim i osluškujem… - kažem ja.
- …i zaspeš…- kaže Bara.
- …kako znaš?… - upitam.
- …kako neću znat’ kad se i meni to dogodilo… - odvrati uz smiješak.
Smješkali smo se oba. Potiho.
- …he, he, he,… tko će večeras prvi zaspati? – upitam.
- …znaš što… najbolje da budemo budni zajedno dokle možemo…pa ćemo onda zaspati… - predloži -…a oni… ako dođu… nek' kolju samo nek' nas ne bude…- završi Bara.
- pametno…- kažem.
Spomenuo sam mu i rovove.
- …Bara… znaš tamo kad sam se šetao danas… sto metara dalje su
naši rovovi od prekjučer… pokušavam naći neki dobar razlog
zašto smo danas ovdje… ali ne ide… - kažem.
- …jebiga stari moj… znaš kako je to… nekom gore je bilo dosadno… toplom… - reče.
Nastavili smo potiho razgovarati i pušiti. Povremeno bismo bacili pogled kroz otvor na rovu. Opet su svjetla u dolini jurila kroz noć. Sve tiše i sve rjeđe smo pričali. Normalno… zahrkali smo. Svi su hrkali. Čak nas ni Zdravko M. nije obišao tu noć. Ovu noć me ništa nije žuljalo.
- …ajde Klokani!… sad će smjena…- nečiji glas nas je probudio.
Krmeljavi oba. Pogledavali smo se. Protezali u vreći. Cigareta odmah. Skužili smo da taj glas pripada Zdravku M. Kao zapovjednik voda služio nam je kao budilica i djelitelj marende i svih oni dodataka koje smo dobivali. Ustvari smetao nam je. Nismo mogli spavati na miru u ovom ratu od njega. Baš je bio dosadan. Da je bar kavu donio.
A kava!
Koliko sam samo puta poželio taj napitak u ovom ratu. Nismo smjeli paliti vatru, a nitko nije imao "AGOR". To je ono čudo bivše JNA u konzervi što tinja, staviš konzervu na to i podgriješ klopu. Tako da smo živjeli za trenutak raspremanja u bazi. Kava i konzerva na miru. U toplom. Dok bi se mi raspremali Cindra, naš ćato, skuhao bi kavu.
Ali do tada… trebalo je proći ono sve. Izlazak iz vreće… pišanje. Uf! Protezanje. Spremanje. Hodanje. Poneki pad na skliskom terenu. Smijeh. Kolona. Kamioni… i plastična krava. Sad već dobrano smrdi. Uporno se raspadala kao upozorenje da bi netko od nas mogao tako završiti. Raspadati se neplanski… prijevremeno.
Čim bi se vratili u bazu, kuhanje kave bi započinjalo oko 10,00… pa u 11,00… pa u 12,00… uglavnom svakih sat vremena, a i po potrebi… u međuvremenu. Litre. Konzerva. Kava. Priča. Spavanje. Pa opet.
Satnija je bila podijeljena u tri učionice. Svaki vod zasebno… za spavanje. Za položaje podijeljen je treći vod i pridodat prvom i drugom.
Sjedili smo po sobama kad je odjeknuo pucanj. Ostali smo zatečeni. Par sekundi tišine i dreka iz sobe gdje je bio drugi vod. Polako smo se odšetali do tamo… netko se derao… jako se derao.
- koja ti pička materina!…hoćeš ubiti nekog!…majmune glupi!
Salve psovki na nečiji račun! Provirivali smo preko ramena onih koji su stigli
prije nas na poprište nemilog događaja. Vidjeli smo Betićija kako sjedi na podu
obavijen dimom…
- ...kako... ne razume... dva metak u cev...- govorio je nekom zbunjeno.
- ...što dva metka u cev!... jesi ti lud...- derao se taj netko ispred njega.
- ...pa evo gledaj...- reče Betići.
Uzeo je opet pušku... repetirao... izbacio metak... i skinuo okvir... BUM! Oglušili smo! Sad smo svi graknuli!
- ...kako si glup!... konju!...- derao se Dario – ...gledaj... kad repetiraš pušku sa okvirom na njoj... automatski ubaciš novi metak u cijev!... jedan izbaciš... drugi uđe!... KUŽIŠ!...- izdere se na kraju.
- ...a na taj pricipi to radi... nitko mi to ne rekao... - reče Betići.
Valjali smo se od smijeha. Pokupili smo se nazad u svoju sobu, komentirajući Betićija. Tu istu večer, spavali smo kao obično... tj. kao mrtvaci... hrkali... prdili... itd. Soba je bila poluprazna. Neki se još nisu vratili. Lijevo od mene spavao je Brko, pa Bara, Gigi i Siniša. Desno Igor K., Fuma, Hak, Ćaća i Rupa.
Nisam čuo kad su se ostali vratili. Probudilo me komešanje. Brundanje. Netko je nešto pričao. Onako u snu. Ćaća je ustajao. Nešto pričao. Okrenuo se prema Rupi... otkopčao hlače... i počeo pišati! Čuo sam vodoskok... piša...
- ...nemoj... da ne bi... jesi lud?... majmune!...- sad se već derao Rupa.
Smijao sam se. Nisam sam....svi su bili budni i valjali se od smijeha. Ćaća...hm...kako je počeo tako je i završio. Fino ga je otresao i legao nazad u vreću....ako se u međuvremenu probudio dok je pišao po Rupi...ničim to nije pokazao. Srećom popišao se samo po početku vreće, dolje kod nogu.
Sjeli smo i onako u mraku zapalili cigarete... a što drugo. U sobi se još čuo tihi smijeh. Rupa je otišao po đoger i pokupio ostatke pišake s poda mrmljajući nešto sebi u bradu. Komentirali smo... Ćaća ni mrdnuo nije do jutra.
Vidio sam još je poneko mjesto bilo prazno.
Ujutro... svima smo ispričali što je bilo noćas. Ćaća nije vjerovao da je to on učinio, pravio se lud.
U nekoliko navrata Zdravko M. je zapovijedio da očistimo spavaonicu. Nekoliko puta smo to i napravili. Međutim, s obzirom da nam nije služio ni za što drugo osim da nam podijeli mlijeko i ostale stvari koje bi dobili, nismo ga baš nešto previše doživljavali. Jednom je uletio kao furija u sobu i rekao da je očistimo. Učinili smo to… ali, svo smeće koje smo našli u spavaonici… ugurali smo u njegovu vreću za spavanje.
Nikad više nije rekao da očistimo spavaonicu. Sam bi to napravio….
Svako jutro bi momci prepričavali kako im je bilo po kućama. Nakon dobrog smijeha... opet spremanje. Kamioni. Plastična krava. Hodanje. Padovi. Vrućina.
Rovovi.
Što je sad?
Opet dalje?
Prolazimo pored naših u rovovima. Neki još spavaju. Dalje...
- kud sad u pičku materinu?...čujem Gigija.
Odmaknuli smo se 100-200 metara i opet... RADI ROVOVE!
Pa da svisneš od tuge!!! Svaki drugi dan novi rovovi. Da se barem maknemo nekud... ali 100 metara! Uglavnom u tih tjedan dana koliko smo se izmicali sa tim rovovima uspjeli smo napraviti oko kilometar i pol rovova...kvalitetnih.
Pun mi je kurac bio rovova, ratovanja, kamenja, mahovine i koječega u ovom ratu! Rovovski kineski zid smo napravili!
Kad više nije bilo brda... počeli smo se spuštati prema dolini... mislim s rovovima.
Novi rovovi trebali su biti u jednom selu. Novo Selo. Srpsko. Napušteno nakon naše akcije oslobađanja Drenovog klanca. Spuštali smo se polako niz padinu s brda prema selu. Upravo smo se rasporedili po nekakvoj crti kad su počeli pucati po nama. Vjerojatno su vidjeli kako se spuštamo u selo. Normalno, raspalili smo i mi. S koliko uspjeha nemam pojma. Niti su oni vidjeli nas, niti smo mi vidjeli njih.
U jednom trenutku Gigi i Siniša su ustali iza stijene i počeli trčati nazad. Od položaja. Pogledavali smo se među sobom. Davali mote, kao, idemo se povući. Ne znamo što je na stvari. Tad sam bio sa Slavkom. Vidim i ostali se spremaju za povlačenje... valjda dolaze s one njihove strane... ali nikog nisam vidio. Pola linije se počelo povlačiti... pa i mi ćemo. Pucalo se opasno. Zujalo oko ušiju i iznad glava. Počele su i minobacačke granate padati. Okrenuli smo se i htjeli se povući kad smo vidjeli one dvije budale što rade... hm... stajali su kraj stoga slame ... raširili šatorska krila i čupali slamu iz stoga! Ništa mi nije bilo jasno. A vidim i ostale kako stoje zbunjeno i gledaju što ova dvojica rade. Neki na pol puta već u trku od položaja. Prestali smo pucati svi prema čejenima i gledali ovu dvojicu. Njih dva pričaju... zajebavaju se... i trpaju slamu u šatorsko. Pokupili svako svoje i trk nazad na položaj. Zastali su kad su skužili da ih gledamo. Onako sa šatorskim krilima na leđima. Ništa im nije bilo jasno. Ni nama. Netko se počeo glasno smijati.
- ...koji kurac...- upita Gigi - ...pa jebote hladno dole ležati!
Svi smo se smijali... začudo čejeni su prestali pucati po nama. Čuli su vjerojatno kako umiremo od smijeha. Zalegli smo ponovno svatko na svoj položaj. Još uvijek ne vjerujući što se maloprije dogodilo. Pogledavali smo se i smješkali... jebeš budale. Kako im je to palo na pamet. Ako ništa bar su čejeni prestali pucati a mi smo se mogli baciti na posao... tj. rađenje rovova koje nam je tako dobro išlo posljednih dana.
Slavko i ja napravili smo neku drvenu konstrukciju iznad rova. Stavili smo ploču salonita. Ne’š ti zaštite… od kiše barem. Ispred je bila živa stijena, a nije nam se dalo raditi nikakve okolne zidove. Nabacali slame ispod konstrukcije i zalegli. Ne znam, ali odnekud se pojavio Hak.
- ...nećete se ukopati?...- upita.
- ...oćemo kurac...- kažem -...ne treba... bit će mirno... ispucali su se za danas... valjda.
- ...počni čovječe... sad će mrak... a blizu smo im...- reče Hak.
- ...preživjet ćemo...- reče Slavko.
Ispred položaja nabacali smo suhih grana, haubu zastave 101, konzerve neke, još nekih limova... ako netko pokuša doći... čut ćemo… Ležali smo na slami. Tiho je. Vedra noć. Zimska. Hladna. Osjeti se snijeg u zraku. Da bar padne bilo bi toplije. Pušimo i tiho pričamo. Ispod glasa. Lijevo od nas brdo s kojeg smo se spustili. Naš položaj je zadnji. Desno. Selo. tj. naši položaji ispred sela. Šmrcamo. Kašljucamo... sebi u njedra. Odjednom... buka!
Netko nešto lomi ispred nas!
Netko je bio tamo vani ispred nas!
Netko se približavao!
Uporno se približavao. Pa di će k nama! - pomislio sam. Polako smo ustali sa slame… da ne radimo šumove… mada mi je šumilo u ušima i glavi kao da sam na slapovima Nijagare... kleknuo sam... uzeo sam kundak stroja u ruku... namjestio ga... još za dana sam ga učvrstio u stijeni... naciljao sam… tako da sam ga sad samo prinio licu i čekao. Gledali smo u mrak. Odjednom ogromna svinjska glava se pojavila na pol metra od nas. Toliko smo se izbezumili od očekivanja da smo počeli vrištati i pucati kao ludi! Ostali su samo to čekali. Raspalili su iz svega.
- ...jebo te Tito! - vrištao je Slavko pucajući po svinji!
Valjda je aludirao na ono kad je drug Tito skuhao svinjsku glavu za večeru.
Počeo sam se smijati. I Slavko je. Naši su još pucali. Bez veze. U međuvremenu
su čejeni počeli uzvraćati... minobacačima! Pomislili su valjda da mi krećemo
naprijed. Pogledali smo se. Slavko i ja... i....počeli kopati. Onako s mjesta.
- ...kopaj Bog te jebo!...- čuo sam ga, je li to uputio meni ili sebi ne znam... ali sam kopao...
Rukama.
Kao dva luđaka. Iako se pucalo oko nas, nismo šljivili pet posto. Mi smo kopali. Nije nas bilo briga. Bilo je bitno iskopati do središta Zemlje... ako se može.
Trenutno.
Kada su naši skužili da čejeni ne napadaju... prestali su pucati. Nakon nekog vremena čejeni su skužili da mi ne napadamo pa su i oni polako prestajali pucati.
Uglavnom cijela crta se smirivala... osim kod mene i Slavka... mi smo ratovali sa zemljom... još uvijek. Povremeno bi bio ispaljen po koji kratki rafal s naše strane ili bi čejeni ispalili koju minobacačku granatu… onako, bez veze. Mi nismo prestajali... kopali smo.
Sad smo već našli “ašovčiće” i zdušno se bacili na posao. Uto je opet naišao Hak.
- ...a što to vi radite?...- upita.
- ...ništa...Slavku je ispao sat s ruke pa ga tražimo...- odvratih.
- ...a što, taj sat ima samoukopavanje...kad ste već iskopali pol metra za njim...- upita sa smiješkom - ...bit će mu ga je djed tu zakopao...- reče.
Nakon nekoliko minuta reče Slavko:
- dosta!... pun mi kurac… nikad nisam tako brzo kopao…srećom je zemlja
mekana...- sjede i zapali cigaretu.
A što ću… i ja isto sjednem i zapalim.
- ...nabacat ćemo samo slamu nazad u rupu i to je to...- kažem.
- ...nego što... jebote... kao dva majmuna smo... - reče Slavko.
Ujutro epilog sinoćnje pucnjave bila je mrtva svinja nedaleko od našeg rova... sva izrešetana kao sito i svježe iskopan rov. Dok smo se vraćali nazad u koloni Slavko mi reče:
- ...kako si znao da sam izgubio sat?
- Kad?- upitam.
- …sinoć dok smo kopali...- reče.
- …nisam imao pojma!...- rekoh -... blesnuo sam bez veze..- a jebote!
Iznenađenja nisu bila gotova za taj dan. Vratili smo se u bazu. Prljavi. Smrdljivi. I od baruta i od zemlje. Dragi napitak. Kava. Neki opet u birc ili u kuću. Mi odmor. Spavanje. Probudila me sirena. Trka oko mene. Bunovan nisam baš kužio što se događa.
Opća opasnost!
Jeb’o sam mater i ratu i sebi i svima ostalima... opet. Brzo sam se oblačio. Psovke ostalih bunovnih ljudi oko mene. Pa di sad! U Božje jebeno podne... kad spavamo! Frka. Metež. Grabljenje oružja... i trka van. U šumarke!
Trčao sam za ostalima. Zalegli su u blato. I ja. Opet sam mokar! U pičku materinu! - mislim u sebi. Ima li kraja? Osvrnuo sam se. Gledao sam prema selu.
Hm... važi li rat za sve ili samo za nas... neke?... scena koju sam vidio duboko je poljuljala moje uvjerenje da je rat za sve jednako prisutan.
Neka žena, nedaleko od naše baze stavljala je sušiti rublje... čovjek je vozio traktor tri kuće dalje.... susjeda je išla iz kuće u kuću... u neku kuću na kraju sela došli su neki gosti autom, ulazili... pozdravljali se s domaćinom na ulazu. Djeca! Par sto metara dalje nasred livade igrala su se djeca!... selo je živjelo jebenim učmalim zimskim životom!
A mi?
Nas su naguzili da se igramo rata! Nismo se više ni gledali kao uvijek. Ispali smo budale. Tad smo prvi i zadnji put pali na foru opće opasnosti! Čak i kad je avion JNA preletio i raketirao Krasno... selo preko brda... preletjevši našu bazu... nismo mrdnuli. Hm... oni koji su bili u to vrijeme vani... mahali su pilotu. Kažu duša od čovjeka, uzvratio im mahanjem. Neki su se kleli da je imao brkove.
Jedan dan sjedili smo u bazi, kao i obično, pričali gluposti. Nekako smo razgovorom došli do teme farbanja kose....
- …i hoćemo li? - upita Siniša.
- ...hoćemo...- kažem.
- ...a što ne bi! - reče Gigi -... samo kako ćemo to izvesti?... trebamo nekako u grad!
- ...nema beda...- reče Siniša - ...kad se vratimo s položaja prekosutra prijavit ćemo se doktoru.
Jedva smo dočekali povratak s položaja da se spustimo u grad. Jurcanje s Ogijem i tamićem do grada. Prodavačica koja nas čudno gleda u trgovini. Vratili smo se u bazu kao tri urotnika, skrivajući farbu za kosu... i počeli. Razmutili smo boju, natrackali je na glavu, zamotali glave u najlon vrećice... i onda su nas izbacili van na hladnoću... jer je farba smrdila kao kuga!
Trebalo je 55 minuta to držati na glavi... a već nakon nekoliko minuta počela nas svrbiti glava! Stajali smo vani ispred zgrade i smrzavali se... pušili... Siniša je umirao od smijeha... a i mi normalno s njim. Zamišljali smo kako će to izgledati na nama.
Njih dvojica su inače imali svjetliju kosu... ali ja smeđokos... i to tamno!... ni u najboljoj mašti nisam mogao zamisliti na što ću sličiti!... da, i imao sam dugu kosu u to vrijeme... kad kažem dugu mislim na dugu kosu... a ne na 20 centimetara kose!... skoro do ispod pola leđa. Dakle nakon 55 minuta... jedva smo dočekali da operemo kosu da vidimo na što sličimo. Prvo njih dvojica... super! Blješte kao lampe u noći! Spaljene plavuše! Boja je bila biserno plava... tako je pisalo na kutiji...
A sad ja. Oprao sam kosu... ali... ništa. Totalno razočaran!
- ...fuck!...- rekoh - ...preksutra opet u grad!... po novu boju!...- bio
sam odlučan.
Cijeli dan je prošao u zajebanciji na račun farbanja, mene su tješili uglavnom, kako će biti bolje drugi put. Opet noć. Spavanje. Ustajanje. Kamion. Plastična krava. Hodanje. Položaji... novi... normalno! E, ali ovaj put smo imali informaciju da ćemo na sljedećim položajima prezimiti... hm... zato se valjalo dobro ukopati. I hvala Bogu ukopali smo se... toliko smo bili perverzni da smo na rov stavili prozor s kuće!
Rekli smo... iduće godine uvodimo centralno. I ostali su se pripremali prezimiti u rovovima kako su znali i umjeli. Izmišljali su razne pećice od kanti od konzervi i slično. I tu je bilo perverznjaka, pa su uspjeli u rov ugurati kuhinjsku peć na drva!... kad je bal nek' je na vodi! Esther Williams ćemo imati bar u mašti…. svatko svojoj.
Idući dan poslije povratka s položaja sam opet otišao u grad. I ostali su skužili da je to dobar izgovor za zbrisati iz baze, pa se kamion iznenada napunio “bolesnicima”. Čim sam se vratio iz grada, natrackao sam se i sjeo s “plavušama”... ovaj put me nisu izbacili jer sam bio sam i nisam toliko smrdio.
U jednom trenutku uzeo sam upute za uporabu i počeo čitati. Pisalo je nešto u stilu; “...svakim pranjem kosa će izbjeljivati... boju koristiti ne više od jednom u 6 mjeseci, zbog mogućnosti opadanja kose...”...brrrrr... i svašta još nešto!... pa što sad? Ništa! Mislio sam. Bit će kako bude... Uglavnom skočio sam kao oparen i pravo pod hladnu vodu... da vidim imam li još kose na glavi...uf! Bilo je...ali...nisam bio plavuša, bio sam....narančast! Možete misliti što su mi radili kad sam se pojavio u sobi?
E ne možete zamisliti!
Šutio sam. To je najbolje. Inače otvoriš usta... zbogom. Ispilit će te kao grančicu. Zato, šuti i smješkaj se. Pravi se budala jer to uostalom i jesi. Tko bi se normalan sam javio u rat nego budala……..to sad znam, nakon toliko godina.



















Jedan dan gotovo se cijeli vod prijavio kod doktora.... ma koji vod! Satnija! Progutali su to. Znali su da nam treba malo opuštanja izvan baze... e, ali kakvog... to ni mi nismo znali... otkrili smo na čudan način. Ukrcali smo se u kamion i dobro raspoloženi spuštali se u grad. Hak je bio zapovjednik vozila. Za tu priliku uzeli smo i veći kamion s drugim vozačem. Nismo odmah u Otočac, već smo skrenuli u Brinje. Neki njegov Delničan je bio zubar u delničkoj brigadi. Čim smo došli razmilili smo se po gradiću. Koji zubar! …alkohol!
Hak nas je jedva sve skupio. Vraćali smo se. U selu Prokike, između Brinja i Žute Lokve, vodili su se pregovori o nenapadanju. Selo je bilo srpsko. Jedan manijak iz drugog voda otresao je rafal u zrak baš ispred kuće gdje su se vodili pregovori. Neki maskirni su istrčali iz kuće i nešto vikali. Mašući rukama. I mi smo njima mahali.
Došli smo u Otočac i zaputili se odmah, još dok smo svi bili u kamionu, na benzisku stanicu, pored vojarne. Dok je naš vozač točio gorivo, izašli smo van i ogledali se oko sebe. Spazio sam dva VBR-a niže parkirana.
- ...jebote Slavko... idemo to vidjeti!- rekao sam.
- ...vidi stvarno!...- reče Slavko.
Dok smo im prilazili Slavko mi je držao predavanje o taktičko-tehničkim podatcima i mogućnostima tih čuda od tehnike. Divili smo se tim strojevima čiju snagu, hvalu Bogu, još nismo iskusili u ovom ratu. Zato oni preko jesu... i neka su. Razgledavao sam ih s divljenjem i strahopoštovanjem...
- jebote!... da nas to poklopi!?- rekao sam Slavku.
- pukao bi nam prozor na rovu!... garant!- ispali on kao iz topa.
Cerili smo se oba. Začuli smo graju iza leđa. Krajičkom oka sam uhvatio neko komešanje i neku dvojicu između nogu ostalih.
- Slavko... frka!- rekoh i počeh trčati prema našima koji su stajali
u krugu oko neke dvojice na podu.
Kako sam se približavao vidio sam tipa u maskirnoj i tipa u našoj zelenoj odori. Smeđa kosa, široka ramena! Kuki! Odjednom je Kuki skočio i potegao nogom onog na podu... i ostali su počeli udarati. Čim sam došao uskočio sam u gužvu i... udarao. Onog na podu. Čizmarili smo ga, jer nitko nije imao cipele pa da bude cipelarenje. Jedna budala je dovlačila neki balvan sa strane, htio ga je balvanom tući!!!!! To je bilo čizmarenje! Nekoliko sekundi kasnije shvatio sam grešku! Svoju!
Čizmarenje!
Uf! Ako vas čizmari više od 5-6 ljudi dobro ćete proći. Dosta njih će promašiti. U ovom slučaju bilo nas je oko 15-tak. I ja budala uletio u sredinu! Moš' si misliti! Popušio sam više šuteva čizmom nego onaj na podu. Svatko je htio udariti, a zbog gužve nitko nije gledao gdje udara i kako udara. Dobio sam čizmu pod rebra, nekoliko udaraca u guzicu, dva tri šuta šakom u potiljak.... mada me živo interesiralo koji kreten udara šakom ako je onaj koga trebamo tući bio na podu!
...uglavnom dobio sam batina od svojih. Odjednom sam osjetio kako gužva nestaje oko mene. Fuma! Povukao me za kragnu van iz gužve, vjerojatno bih pao kraj tipa da me nije izvukao.
Jedino što je rekao bilo je:
- ...Gigija sam već izvukao... mališa poplavio.
To se događalo u dvije, tri minute, barem se meni toliko činilo. Netko je vikao “dosta... dosta mu je”, palo je još par šuteva, psovki i udaraca. Lagano smo se pokupili u kamion i taman da ćemo krenuti kad je onaj s poda skočio, uhvatio se rukama za karoseriju. Poželio se popeti u kamion... provirila je glava... glava je i nestala... čizma koja ga je pogodila u glavu ostala je na rubu karoserije zajedno s nogom, na kraju te noge bio je... Gigi. A majmun se valjao u blatu držeći se za lice. Kamion je polako odmicao, a onaj kreten, još mu nije bilo dosta, počeo nam je jebati mater i vikati za nama. Manijak koji je pucao u Prokikakma uzeo je pšuku:
- …sad ću ga skinuti!
Srećom kamion je poskočio u rupi u trenutku kad je opalio. Puška je skosnula i metak se zabio negdje na sredini između nas i onog blatnog medvjeda vani.
- …ajde sjedi… pusti budalu…- netko reče.
Smirivali smo se. Uzvikivali zadovoljno... svijest čopora je proradila. Ovaj put bili smo čopor u tuđem gradu... na tuđem teritoriju... trebalo ga je prijeći bez žrtava... što bezbolnije.
Na putu u bazu saznao sam što se ustvari dogodilo i kako je započela cijela frka. Kada sam se ja spustio sa Slavkom dolje do VBR-ova, naš je vozač napunio rezervoar gorivom. Pozvao je momke da uđu u kamion. Igor K. je bio najbliži kamionu i krenuo se penjati. Uto je došao neki džip. Tip se skoro zabio ispod kamiona i prikliještio Igora K. Dečki nisu mogli ući pa ga je Igor K. zamolio da se malo pomakne nazad. Tip je odgovorio:
- ...’ko vam jebe mater pederčine!
Igor K. se onako iznerviran počeo penjati po džipu u kamion. Majmun je izašao iz auta i krenuo prema njemu psujući.
Čak je i drugi tip koji je bio s majmunom pokušao urazumiti majmuna riječima:
- ...daj Drago... pusti dečke.
Ali majmun je majmun. Majmun radi što majmun hoće. Znao sam Igora i znao sam da je pokušao sve da izbjegne sukob, međutim netko je bio nadrkan i prepotentan i trebalo ga je žurno spustiti na zemlju. Nasrnuo je na Igora i još u nasrtanju potegnuo "MAGNUM" i gurnuo mu ga pod bradu.
Igor K. mu je mrtav hladno rekao:
- ...ostavi pištolj ako imaš muda.
I drugi tip iz auta je povikao neka ostavi pištolj. Majmun se nacerio i nadmoćno ostavio pištolj na krovu džipa. Bio je glavat, kao i svi majmuni, brčine, oko 150 kila Igor K.jeve visine. Pravi Ličan. Po njemu se vidjelo da je tupast i glupast...a tako se i glasao. Čudne zvukove je ispuštao. Valjda je mislio da će lako izaći na kraj s gradskim dečkom.
Hm...Igor K. je dijete odraslo na asflatu... Sunuo ga je nogom u prepone i kad je majmun kleknuo s glupavim izrazom na licu i čuđenjem, lagano ga je još doradio s tri četiri šuta u glupu tintaru. Prosuo se po blatu ispred Igor K.ja. Jednostavno. Poanta tuče na asfaltu je protivnika što prije i jednostavnije poslati na pod, pogotovo ako je tako velik kao ovaj kapitalni majmun.
Onda su skočili i ostali kad je majmun bio tako fino poslužen na blatnom stolu....pa na kraju Slavko i ja.
Pitao sam Udava di je bio, reče:
- ....ma Hak i ja smo gledali kako bi munuli onaj 357... ali onaj drugi tip je skužio što mislimo... pa ga pokupio s krova... jebiga...- objasni mi tužno.
Vratili smo se u bazu. Ponosni. Odmah smo sve ispričali. I kako to biva u čoporu, ostali su odmah htjeli u kamione i dolje u grad tražiti majmuna. Negdje predvečer zvali su vozača i Haka kao zapovjednika vozila u zapovjedništvo. Vratio se vrlo brzo.
- ...bio sam u zapovjedništvu... ispitivali su me što je bilo... dao iskaz... sad će doći zapovjednik bojne i vojna policija...- reče po povratku.
Nitko od nas nije mario baš puno za to. Ali smo normalno psovali....jer rat je i bez psovke ni na WC! Navodno je i Igor K. trebao ići dati iskaz... ali... nema šanse da ide sam! Vijest da smo načizmarili nekog domaćeg brzo se proširila i kod naših na položajima. Stigla je kratka poruka koju je prenio Ogi dok im je nosio ručak:
- Zašto se zabavljate bez nas?... Možete li sami ili da i mi dođemo?
Kasnije navečer sjedili smo u sobama... nikome se nije dalo ići van. Čekali smo. I došli su. Uglavnom došla je cijela žgadija iz zapovjedništva bojne i četiri vojna pandura. S njima je bio i naš zapovjednik satnije... zadnje vrijeme inače nije spavao s nama i bili smo mu zahvalni za to.
Odvratan je bio.
Skupili smo se u holu škole. Žgadija i panduri s jedne strane, mi s druge. Poneki su kao slučajno imali puške u rukama. Eto, baš sad su ih očistili…kad naišli gosti.
Započeo je zapovjednik bojne:
- ...što je to bilo danas?... došli smo braniti ove ljude, a ne tući se...kako možete....
- ...ne seri...- prekide ga netko.
Čuli su se mnogi glasovi odobravanja. Vika. Dreka.
- ...na kolac!- vikao je Gigi.
Mi poneki smo se smijali. Čopor je radio punom parom. Bili smo spremni pregristi im vratove. Samo da se netko pokrenuo. Zapovjednik bojne pokušao je smiriti situaciju... ali bezuspješno. Samo je izazvao kontraefekt. Gledao sam lica vojnih pandura... nije im bilo svejedno.
- ...tišina.... tišina! - dreknuo je Hak.
Kad su se stišali, nastavio je:
- ...Igore, reci šupcima kako je bilo... ako će slušati... OK... ako ne nek'
se gube.
- Kako ti to nama...- počeo je zapovjednik bojne.
- ...jel' te netko nešto pitao? - prekide ga Fuma - ... ako te zanima slušaj, ako ne gubi se van!... Ajde Igore.
Učinilo mi se da sam čuo škljocanje zatvarača na puškama. Zašutio je. Vrlo napeto. Mislim da se netko zezao s puškom.... ali nikad ne znaš kako čopor djeluje na koga. Dosta je bilo zajebancije i prijekih pogleda. Posljedice napetosti rata izbijale su u svoj svojoj gadosti. Pucati po svojima.
Naravno... zašto ne?
Pogotovo ako je to zapovjedništvo. Pa tko nije nikad poželio pucati po zapovjedništvu? ...I vojna policija. Nitko nikad nije volio zapovjedništvo i vojnu policiju… pogotovo u ratu.
I Igor K. je sve ispričao. Ništa nije dodao, niti oduzeo. Točno kako je bilo.
Stariji vojni policajac je sve zapisivao i dodao na kraju:
- ...nije mu to prvi put... već se kurčio i prije... drago mi je da ste mu
stali na kraj... pun je bubotaka i masnica... neće mu biti ništa... podnijet
ćemo kaznenu prijavu protiv njega... - reče -...i domaći ga imaju na
piku… ali s obzirom da je u HDZ-u… to će se zataškati... - završi pandur
razočarano.
- Tko je taj kreten?- upita Fuma
- …zamjenik zapovjednika 133. brigade...Drago Bilović..- reče zapovjednik bojne.
- ...aaaaa... to tvoje govno oficirsko... - reče Gigi.
Umirali smo od smijeha.
- ...boli me kurac da je i načelnik stožera ili ministar...popušio bi
batina jer je govno...seljaku daj vlast i to ti je... - reče netko u gomili.
- OK, momci...čuli smo što je bilo...što se nas tiče mirni ste...vidimo
se... sretno... – reče policajac i pozove ostale rukom.
Za divno čudo taj nam je vojni policajac poželio sreću... a naše “rođeno” zapovjedništvo nije imalo muda obići nas na položajima!... a kamoli da bi nam koji put rekli sretno!
Netko je počeo priču kako dobivamo nikakvu hranu, kako ne možemo niti jesti jer su to splačine i nastala je graja. Zapovjednik bojne je obećao da će se hrana popraviti. Nas taj razgovor više nije zanimao pa smo se povukli u sobu.
Kako su došli tako su i otišli. Grad je još koji tjedan brujao o tome kako je majmun dobio čizmu i taj je događaj pao u zaborav. Samo je moja kosa bivala svjetlija. Svakim pranjem sve više. Vratilo se sve u kolotečinu ratovanja tj. rovovanja... a ustvari spavanja. Do prvog snijega i Bodula....Krčana.
















Slavko i ja spavali smo kao klade u rovu. Onom našem. S prozorom. Probudio sam se u neko doba. Gledam kroz prozor. Magla! I to kakva magla. Stablo dva metra dalje nisam vidio!
- Slavko... Slavko... Bog te jebo' diži se... vidi koja magla!... kurca ne vidim van! - govorio sam i rukom gurao hrkača pored sebe.
Nisam ga vidio... čuo sam ga. Rov nam je bio na početku voćnjaka. Mladica šljive dva metra dalje. Blejao sam kao lud kroz maglu... ali ništa. Ni naziralo se nije... Slavko je sjeo i reče:
- ...jebote!... koja ovo pička materina?... pa kurca se ne vidi.
- Idem van! – rekoh.
Spavali smo bez čizama. Skinuli bi čizme, u vreću ubacili slame i.... joj... prva liga! Obuo sam čizme i potegao rukom deku s ulaza u rov... provala svjetlosti nas je oslijepila... sunce!
- ...jebote.... snijeg! - rekoh Slavku.
Vani je bilo predivno. Sve bijelo. Čisto. Prozor je bio blago zakošen. I napadalo snijega po njemu... zatrpalo nas! Izašao sam van i očistio snijeg s prozora.
- Koji kurac nisi brisače montirao? - upitam Slavka.
Snijega mi je bilo do koljena.
- Ima ga pol metra... jebote... rov se ni ne vidi...-govorio sam Slavku –
...ajde van... super je!... i toplo je.
- Ustajte ustaše!- vikao sam po položaju.
Počeli su izlaziti. Siniša prvi. Odmah je popušio dvije grude od mene i Slavka. Nek se zna. Udružili smo se. Kako je tko izlazio dobio bi porciju svježih gruda. I pridružio bi nam se u grudanju onih koji su tek izlazili iz brloga. Zadnji je izašao Udav. Uništili smo ga!
Zastao sam...na trenutak uživajući u toj bjelini...zadihan... Bijelo. Sve bijelo. Redovi voćki s granama otežalim od snijega. Plodovi stabala… nepobrani. Čak ni razrušene i spaljene kuće nisu izgledale tako stravično pod bijelim pokrivačem. Sve izgleda čisto bijelo. Naši tragovi od igre u snijegu... I sunce. Okupana bjelina zimskim suncem. Pune oči svjetlosti. Zažmirio sam na trenutak.
Jaka svjetlost mi se probijala kroz očne kapke. Pustio sam da me odnese... odovuda. Negdje. Osjetio sam toplinu sunca na licu… na odjeći… odlutao sam mislima na nepoznate vrhove prekrivene snijegom…....daleko.


Odmah smo tabanali prolaze među rovovima, bacali se po snijegu. Razigrani kao djeca. Kao da smo ekskurzija školaraca na snijegu. Opušteni. Siniša je našao neku biciklu… spaljenu, bez guma, u nekoj ruševini... pokušavao je voziti po snijegu. Padao je. Dizao se. I opet padao. Desetke puta. Rat je u tim trenutcima bio daleko od nas, iako smo bili na samoj crti... braniku domovine.
A u bazi nas je čekalo iznenađenje. Ovaj put ugodno. Odore. Maskirne. Napokon! Jest da su bile šivane kod nas i da su ih šivali po tko zna kojem modelu čovjeka, ali su bile maskirne! Jest da nisi mogao spojiti dva komada istih šara, tj. istih boja šara, ali bile su... maskirne! A šećer na kraju!
Spitke!
Spitfire jakne!
Original
USA!
Bar je tako pisalo na etiketi. Bile su šivane kod nas, ali bile su... maskirne! Pakirane u najlonu... otvoriš najlon...izvučeš je van... pomirišeš... prođeš prstima po materijalu... prineseš očima da vidiš kakav je... lagano otvoriš patent... a unutra postava narančasta. Odgovarala mi je uz kosu. Kao da su mene pitali! Modna revija.... odmah! Oblačili smo se kako je tko dobio odoru. A spitke smo nosili ili na duge gaće ili na boxerice... s majicom ili bez. Nije bilo bitno. Koje je to vrijeme bilo.... radovali bi se i kutiji cigareta, a kamoli ne takvom odjevnom predmetu kao što je spitka. I još k tomu maskirna! Mada smo svi znali da je sranje… ali naše je. Pa neka je i sranje! Odmah je pao dogovor, sutra na položaje u spitkama obučenim na... narančastu stranu!
Nekako smo zaspali tu večer... vjerojatno svatko sa svojom odorom i spitkom ispod glave... toliko su nam bile drage te prve naše maskirne odore.
Drugi dan...kolona. Narančasta! Vidljiva na kilometar po snijegu i bjelini. Samo smo još trebali zapjevati borbene! Ali... gušti su gušti. Poslije povratka u bazu i svečane šetnje spitki po šumama i gorama, počeli su nas posjećivati tipovi iz zapovjedništva i logistike. Došli su mijenjati spitke za svoje odore, a išli su tako daleko da su davali američke padobranske hlače, transportne torbe i ... naš predmet želja.
ŽIDOVKU!
Za jednu jebenu spitku!
Jebeš spitku! Odmah smo se mijenjali....i dobio sam taj mračni predmet želja.
Židovka.
Šuškava.
Opipavao sam jagodicama prstiju fini materijal od kojeg je sačinjen taj odjevni predmet. Dirao podstavu. Na kapuljači s unutarnje strane pisalo je “DUBON”, Made in Israel. Ma predivno nešto. Zbogom zimo, dobar dan toplino!... hm... preopitimistično. Oni su se kurčili u spitkama, a mi u židovkama. Židovke su osim lijepog izgleda bile i puno funkcionalnije od spitki. Napokon je moje društvo bilo opskrbljeno tim važnim odjevnim predmetom.
Idući dan sam bio na položaju s Brkom. Bili smo u nekoj sušionici kukuruza... šuplje sa svih strana. Nabacali smo slame unutra i legli u vreće čim se smračilo. Ako ste htjeli piti ili pojesti nešto po noći dok ste na položaju morali ste hranu ili piće staviti u njedra... inače ništa od klope... sve se zamrzne. Brko i ja smo uglavnom nosili čokoladu i Cedevitu u čuturicama na položaj. Zobali bi čokoladu i pili Cedevitu.
Tu noć u neko gluho doba nešto je počelo puhati oko sušnice. Osluškivali smo... otvorenih očiju i ušiju kao u afričkih slonova. Brko mi pokaze mot prstom da šutim.
Za čovjeka nekako je preglasno puhalo. Hm... samo je bilo pitanje o kojoj se životinji radi. Odjednom se pokazala između dasaka njuška krave... opet krava! Bio mi je pun kurac tih životinja što me prepadaju ovaj rat!
To su sve bile životinje koje su seljani ostavili kad su odlazili iz sela koja smo oslobađali. Već su nekoliko mjeseci lutale Drenovim klancem i bile su poludivlje. Konji, krave, ovce... sve što se moglo kretati, a imalo je sve noge na broju.
Petnaestak dana je trajao taj jebeni minus u kojem smo se smrzavali kao govna u rovovima. Kažu da je bila jedna od hladnijih zima posljednjih 70-ak godina. I to baš kad sam ja odlučio ratovati! U sušnici gdje smo spavali Brko i ja, kad bi se digli ujutro nismo mogli smotati vreću. S gornje strane....zaleđena!
Postrojba se polako počela osipati. Svaki tjedan netko bi otišao. Je li prolupao ili neki drugi razlog. Nisam imao pojma. Neki su čak na wc, tj. na sranje iza škole išli s puškom na ramenu… 20 kilometara od prve crte. Kasnije su ti isti koji su ratovali skoro mjesec dana bili predsjednici raznoraznih udruga dragovoljaca, busali su se u prsa, ratovali po šankovima… svašta… da ne vjeruješ!
U to vrijeme u selu je postojao satelitski telefon. Nalazio se u seoskom domu, u kancelariji predsjednika sela, poglavice ili kako se to već zove. Jednom prilikom zvao sam doma staru i tako u razgovoru rekao da sam u Gospiću. Normalno, moja stara je u emisiji na Radio Rijeci pozdravila sina koji se s “Klokanima” nalazi u Gospiću.
Iiiiiiiii.....frke!
Cijela Rijeka je saznala da smo u Gospiću. Čim bi netko od mojih zvao doma... popušio bi rafalno salvu pitanja. U to doba u Gospiću je bilo gadno... ginulo se svakodnevno. Jedan po jedan su se tiskali u toj prostoriji i zvali doma da umire duhove… da nisu u Gospiću i da im je sasvim dobro.
- Kako ti je to palo na pamet? - upita me Hak
- ...nikako...bilo mi dosadno...a stara stalno nešto pita...i ja blesnuo.
Smijali smo se tim danima panike i objašnjavanja. Nema veze, bitno da se nešto događa. I kako to biva zbog prekomjerne upotrebe telefona… zabranili su pozive. Račun je za to doba bio astronomski. Recimo danas negdje oko 60 tisuća kuna za jedan mjesec. Normalno i kako to opet biva, optuženi smo mi da smo zvali.
Jesmo.
Priznajem.
Ali mi smo zvali Rijeku i okolne gradove u Primorsko-goranskoj županiji, a domaći su zvali Njemačku, USA, Australiju… i visili su na telefonu. Ali neka… mora netko biti kriv.
Jednom prilikom Bara je razgovarao sa starom. Nas dvadesetak stajalo je u toj sobici strpljivo čekajući svoj red. Razgovor koji je vodio s majkom zaokupio nas je sve. Tekao je otprilike ovako:
- … da mama.
- …hoću mama.
- …znam mama.
- …ne boj se mama.
- …ne mama.
Kreveljili smo se. Normalno. Ponavljali za njim. Vrištali.
- …ma dečki mama.
- …da mama.
Uporno je nastavljao Bara, a mi još uporniji. Kad je završio razgovor, znao je da ne smije zucnuti jer bi bio uništen. Šutio je. Pametno. Brzo smo i zaboravili. Netko drugi je bio na redu za telefon.


Amer! Dok bi on pričao na telefon drugi bi oponašali granatiranje i pucnjavu:
- …da… evo… tu sam... da, pucaju… u redu je… tip s radio stanicom je prolazio po položaju pa sam ga uhvatio da telefoniram… da draga… javim se…
Zvao je dvije, tri ženske, svima je istu foru prodavao!





A negdje daleko od nas događala se tragedija Vukovara. Nismo bili tamo. Ali smo slušali vijesti. Sve crnje. Sve gore. Sve teže. Kad bi slušali te izvještaje šutjeli bismo. Gledali se. Psovali potiho. Nadali se zajedno s njima u tom gradu. Tješili se. Sve dok nismo čuli jednog dana da je gotovo. I znali smo što to znači. Nismo vidjeli, a gledali smo slike naših. Mrtvih i izmrcvarenih. I pitali se. Zašto? Zašto nije bilo pomoći? Bilo tko od nas je bio spreman poći tamo. I goloruk. Samo da se ne desi što se desilo. I jedna riječ je bila sve jasnija. Politika. Normalno.
Jer kako inače objasniti ovo.
S ove strane crte, naše strane, na potezu od Ogulina do Gospića, 111. brigada, 118. brigada, 128. brigada, 119. brigada, 133. brigada, 138. brigada, 154. brigada s otprilike 14 tisuća ljudi, plus "A" bojna, nekoliko samostalnih satnija i vodova s još oko 1500 ljudi... a s one strane po obavještajnim podacima oko 120 čejena! Taj omjer je bio u doba kad su se tukli s muslimanima i HVO oko Bihaća. Nitko ne može reći da rat nismo mogli završiti još u ljeto '92. Možda s više mrtvih. Ali bi bio završen. I svaki put kad god krenemo naprijed, idemo, ne stajemo. Netko “odozgora” se sjetio i kaže stani! Dosta. Ukopaj se. Ne mrdaj. Ne diši. A mi poludimo. Jebemo sve. Od predsjednika Hrvatske do čistačice.
I uvijek tako.
Ili obratno od čistačice do predsjednika. Nije bitno.
Ali nas zaustave. To svaki ratnik mrzi. Stajanje i čekanje. Pusti me da ratujem. Pusti me naprijed. Šuti. Ne govori ništa, samo nas pusti.
Onda su se počela događati sranja. Čejeni su izveli napad na Čanak. Naša priprema nalazila se na odmoru i trebali su nam doći na smjenu sutradan. Međutim ove budale prijeko se ponapijale i napale Čanak. Malo, bogato mjestašce između Ramljana i Vrhovina... bliže nama. Tj. Ramljanima. Naši su poslani na intervenciju... na zaprečavanje daljnjeg prodora čejena prema Otočcu i Gospiću.
Napadom na Čanak prijetili su da presjeku cestu koja je spajala ta dva grada. Ostali na položajima dan duže. Nije to bio problem. Problem je što smo se htjeli boriti. Nismo imali točne informacije što se i gdje događa... samo smo znali da je gadno. Nama su na smjenu trebali doći Krčani. Fuma i ja pošli smo po njih da preuzmu položaje. Dok smo išli tamo Fuma je u jednom trenutku puhao nos i, normalno, ugledao konop od odskočne mine.
- ....pa ta moja nosina... ne možeš vjerovati...- reče Fuma.
- Što je? - upitam zastajući iza njega.
- Gle! – reče.
Čekao sam da otvori maramicu da vidim što je to ispuhao...
- ...ma tamo naprijed, konju jedan!..- reče, pokazujući rukom prema nečemu naprijed.
- Ma što? Koji kurac?...- gledao sam ništa ne opažajući.
- …vidiš li špagu?...tamo... dva metra dalje... sa strane...- reče pokazujući rukom.
- ...aha... vidim...jebote! Mina!...- rekoh, odmah sam pomislio koliko je to okolo minirano- ...Fuma.... a što ako je sve minirano?...ako je vojska minirala, onda ima neki red...ako su čejeni ili ovi naši... onda je nabacano samo tako... što ćemo?
- ...hm... znaš... mislim da ne bi trebale reagirati... prehladno je... sigurno s e se zamrznule... a i ova špaga je izvan našeg puta... upozorit ćemo ostale naše i Krčane... pa neka je označe... a ove druge...ako ih ima... mirni smo do proljeća... valjda...- reče dubokoumno.
- ...ne znam... ne volim ni čuti mine, a kamoli ih vidjeti... koliko se sjećam iz bivše vojske, a sjećam se ništa... jer sam bio protuzračna obrana... znam za protuavionske mine....- završim u šali.
Prolazili smo pored te odskočne mine i pogledavali je ispod oka... barem ja. Da ne bi slučajno budala iskočila i bum! Nekako smo se spustili do ceste tj. do kuća gdje smo trebali sačekati da dođu Krčani i preuzmu položaje.
Dolazili su... cestom. Polako. Prethodnica. Sa svake strane ceste po jedan. U cik-cak. Razmak između svakog je bio po desetak metara s koje god strane gledate. Ljepota za vidjeti.
Uniforme!
Američke!
Ameri su gol kurac za njih! Fuma je stajao sa strane i brisao nos... i normalno opet vidio poteznu minu kraj ceste! Nisam vidio svrhu tih poteznih mina pored ceste... pogotovo sad zimi... ali ajde... kud sve tud i mine.
Dakle.... ovi su dolazili! Školskim primjerom dolaska na nepoznati teren.... barem prethodnica. Za ovom šestoricom odmah se valjao gro vojske u neskladu i kao da su na Krčkom aerodromu! Samo što nisu zapjevali... a očekivao sam da počnu. Nama nitko ni da bi rekao dobar dan. Moram priznati da su ona šestorica kulturno kimnuli glavama... da zaboravih napomenuti... bili su zamrljani po licu... hm... a valjda je negdje tu okolo rat.
Dolazilo je i zapovjedništvo... njihovo i naše. Odmah su se uvalili u neku kuću... mi za njima. Pogledao sam kroz prozor. Dolazili su i neki kamioni. Na kamionima montirani protuavionci s jednom cijevi. Na svakom protuavioncu po jedan čiko u maskirnom. Gleda okolo. Malo bolje sam ih pogledao. Stvarno američke uniforme! Svi do jednog! I dvogledi. Svaki drugi je imao dvogled! Da stvar bude gora. Noćni dvogled! A da stvar bude još gora....nitko na njima nije imao zaštitne poklopce!!!!!! Plakali smo, Fuma i ja. Zapovjedništvo se odmah raskomotilo po kući. I naše. Kad su počeli vaditi neki kurac limeni iz džepova, paliti neke štapiće...priupitao sam jednog što je to?
- ...to su ti grafitni štapići... to upališ... staviš u ovu, kao tabakeru... i u
čizmu... ili gdje hoćeš... i to grije...- odgovorio mi je začuđenim glasom…
kao ono... pa što vi to nemate!?
...ne nemamo... pederu jedan... vrištao sam u sebi... jebote, kao seljaci smo bili za njih.
Rukavice!
Koje vojne?
Skijaške crne
...probao jednu... topleeeee... u pizdu materinu... zagrijao sam se cijeli od jedne rukavice.
Skrušeno smo izašli van Fuma i ja...
- ...jeboteeee... jesi ti vidio ono?- upitam ga.
- ...a koje?... gledao sam kao da sam na sajmu vojne opreme...treba ih napasti...- završi Fuma
Gledali smo kako se raspoređuju po položajima. Izišla su i vrla zapovjedništva... s kartama u rukama... naši su nešto objašnjavali, vrteći se u krug... a ovi za njima. Baš me zanimalo što im to pokazuju kad nikad nisu bili ovdje. Stajao sam i pušio... a Fuma kraj mene kao medvjed... ogroman, ubundan. Žurili su svi nekuda oko nas. Kao da sam na Korzu dopodne ...kad nitko u Rijeci ne radi. Mislim radi... ali se šeću po Korzu. Izgledali smo kao siročići ubačeni u neku gužvu velegrada.
Odjednom je počelo. Pucnjava s brda i granate. Frka! ...Zavolio sam tu riječ!... ovo... hm... ovo je bila frka i panika... više panika ipak. Fuma i ja stajali smo u centru sela i osvrtali se oko sebe. U sekundi nikog nije bilo nigdje! Netko je vrištao kao da ga kolju.
Neki glas je vikao: - Ima li ranjenih?
Netko se derao: - Pucaj, pucaj!
Glas viče: - Kamo!?
Bilo gdje...dere se ovaj.
Odjednom su oni s kamiona počeli pucati po brdu. Majko mila! Opći metež. Gledao sam kako troše streljivo. Luđak na kamionu blizu nas žmirio je i pucao po brdu. Odjednom su i oni koji su zauzeli položaje počeli pucati. Pogledavali smo Fuma i ja po okolnim brdima i tamo ispred položaja... nigdje nikog! A ovi... praše li praše. Čuo sam kako se netko dere... municije mi treba!
Bože! Trajalo je jedno pet minuta to žestoko odgovaranje na... hm... ne znam što. Provokaciju? Napad? Povremeno bi pala neka granata.
...a mi?...mi smo i dalje stajali tamo u centru sela gledajući što se to događa... gdje je taj mrski neprijatelj od kojeg se ovi brane... iz kuće je dopirao paničan glas nekog tko je razgovarao s nekim preko radio stanice....
- ...da... odbili smo prvi napad... trebamo oklop... da požurite...
Gledali smo se zbunjeno...
- ...a da ti zapališ? - upita Fuma- ...neće oni još dugo sa smjenom.
- ...baš... kako je počelo... nadam sa da su naši u rovovima... jebote... još će nekog pogoditi ovi bolesnici...- rekoh paleći cigaretu.
Dolazio je Hak... smiješeći se... ruke u džepovima... cigareta u ustima... crven u licu od zime…
- ...jebote!...ovdje brigada napada?...- reče kroz smijeh –...oooo... vidim stavili ste kacige na glavu... mmmmm... baš ste fini…- reče
- ...5. armijska oblast... druže kapetane...- odvrati Fuma – ...šlemove... druže kapetane... ne kacige… šlemove… ako, ne daj Bože, padne blizu.
- ...nije ovo ništa... vidjet ćete kad dođu moji Delničani... oni će šumu prokrčiti rafalno!...- reče Hak uz smijeh.
...a što drugo nego se smijati. Stajali smo i čekali da se smiri situacija... po svemu sudeći neće tako brzo... a nama se ionako nigdje nije žurilo. Nakon nekih pol sata... počelo se smirivati...mislim s naše strane.
Čejeni su već odavno bili na ručku i za njih je bila pauza u ratu. Netko se sjetio da pošalje jedan vod s nama na smjenu. Postrojili su se ispred zapovjedne kuće i čekali da dođe zapovjednik voda po njih. Propitivali su.
Hak je odgovarao.
- ...je li zima po noći?
- ...ma nije...otpada ti prozor s kuće.
- ima li napada po noći?
- ...sve napade odbijamo... žene s kolicima i muškarce s torbama... sve...
Krenuli smo napokon na tu smjenu... obavili to i žurno u bazu. Vratili smo se oko 17,00... dobili odmor do 20,00... tri sata... tko želi spavati, tko želi u krčmu. Spavali smo, normalno... ali tek nakon što smo spremili stvari za navečer. Nije bilo puno odmora jer su naši bili već dan i pol u snijegu. Nama je bilo lakše jer smo ipak koliko toliko bili u rovovima. Bitno da su glavni napad i prodiranje spriječili... sad im treba smjena.
Ponijeli smo najosnovnije. Oružje, streljivo i vreće za spavanje. Što će ti više? Hrane ili ima tamo gdje ideš ili će ti je donijeti... tako i vode. Nikad u akcije nisam nosio više nego mi treba. Ljeti umjesto vreće... zavezao bih maramu oko glave.
...i to je to.
Divim se glupim Amerikancima... a sad su počeli i naši kreteni tako. Nakrcati čovjeka s 50-60 kila opreme. I hodaj i bori se! Što on može? NIŠTA! Crknut’! Koliko kilometara dnevno u borbenim uvjetima prođe on, a koliko ja s najviše 10 kila na leđima? Kažem vam... vojska je totalno glupa stvar... pogotovo oni koji se brinu kako vojnik treba izgledati na terenu i u borbi! I još glupi Amer ima sedam logističara na njega jednog, a kod nas sedam na jednog logističara, a taj jedan tovari škrinje za zamrzavanje, televizije, usisavače itd... uglavnom bijela tehnika... nije lud da nam nosi hranu na položaje! ...uzdaj se u se i u svoje kljuse... stara narodna. Govorim o najobičnijem ratovanju... ne govorim o djelovanju u neprijateljskoj dubini.
...Doveženi smo... negdje... u dubok snijeg... uglavnom... pomaknuo sam ceradu i vidio Dugog iz prve satnije.
- ...izlazite van...- tiho reče neki glas-...i bez dreke.
Čim sam sišao došao sam do Dugog. I on je nosio mitraljez, ali u njegovim rukama bio je kao čačkalica. 2,05 visok. Jebote! Sve visoke zovemo Dugi... a glupi Ameri Shorty (kratki)...vidite kako su glupi?
- ...kako je? - upitam tiho.
- ...ej... ti si... dobro sad... bilo čupavo sinoć... odbili dva napada... uništili transporter i lovca na tenkove... daj cigaretu!...- reče.
Zapalili smo... čekao sam dalje... nisam ga požurivao... nek' povuče
dim-dva... tko zna otkad nije....
- …sinoć su se neki vaši pogubili po šumi… išli su u drugi zaselak… niže, ispod nas…- povuče dim, željno, dugo -…i neki izviđači bili s njima... i oni se izgubili… ima mrtvih... jutros su pokušali opet... odbili smo ih... sad imamo informaciju da su opet krenuli... pa čekamo... neće nas povlačiti s položaja noćas... - reče na kraju...- preopasno je... mogli bi naletjeti baš na smjenu... što vama kažu?...-završi.
- ...ništa stari moj... samo su nas dovezli... bili noćas na položajima... smijenili nas Krčani poslije podne i sad tu...jebote! ...pa zar samo naša bojna ratuje?... - upitam onako bez veze na kraju.
- ...a stari moj... a tko će drugi?... misliš ovi domaći?... ili rezerva?...- pita uz smiješak - … trebaju ih prvo pohvatati po kafićima.
- ...ma znam...- rekoh.
- ....evo mojih sa streljivom... odo’ na položaj nazad... drži se...- reče.
- ...ma lako za mene... drži se ti čovječe...- rekoh -... ako zatreba tu smo...blizu.
Okrenuo se i u mraku na mjesečini... na snijegu... na sivom licu od ispucanog baruta... vidio sam smiješak. Strahovito moćan i usamljen mi se učinio u tom trenutku. Nisam ga dobro znao, a kao da jako draga osoba odlazi od mene. U noć. U neizvjesnost. Koja i mene čeka. Odlazi u… i u trenu i ja se osjetim tako mali i usamljen pod vedrim nebom. Ohlađen. Nenadano.
- ...Skeše....- zazvao me Gigi -...dođi... idemo u onu kuću.
Došli smo s donje strane kuće. Postojao je i ulaz odozgo po drvenim klimavim stepenicama. Ušli smo. Oštar miris životinja zapuhnuo nas je. Skužili smo da se štala nalazi ispod kuće. Često je tako bilo na selu u starim kućama jer su životinje svojom toplinom po zimi grijale odozdo.... a ljeti?... koma. Omalena štalica. Koliko sam uspio razaznati od mjesečine što je mutno obasjala unutrašnjost.
Kad ste vani u mraku oči vam se priviknu i koristite svaki izvor svjetlosti da bolje vidite. Tako i sad. Točno nasuprot vrata bila je krava. Živa! Napokon jedna živa! Gledala je iz mraka prema nama i mrljala gubičinom. Glupog li stvora. Desno stepenice vode na kat. Ispod stepenica neki ograđeni prostor.
Ovce!
Nekoliko komada! I janjci! U malom toru do ovaca. Četiri janjčića....mala vunena klupka! Nagnuo sam se nad taj tor i pogledao unutra. Predivni su. Trčkarali su po tom prostoru iz kuta u kut na nesigurnim nožicama. Blejali tiho i piskutavo. Repići su im čudno mlatarali kao da su spojeni na struju. Na drugom zidu štale alatke razne i još neki ograđeni prostori. Svinje! Rokće jedna. Uputili smo se desno stepenicama na kat. Gore su već bili naši i čuli smo ih kako udaraju u namještaj. I psovke. Nitko nije imao baterijsku lampu i tražili su negdje svijeće. Podignuli smo podni poklopac i Brko nam je skoro pao u zagrljaj.
- ...jebem vam mater!... jeste ludi!... ’oćete da poginem...- reče.
- ...ajd' ba ne ser' kvaka...- išao je Gigi ispred mene.
Čuli smo razgovor u sobi...
- ...hajde... našao sam..- glas jedan.
- ...čekaj malo...- glas dva.
- ...a jebote!...pali to konju...
- ...čekaj da izvadim upaljač...
- ...kako si smotan...
- ...bitno da si ti faca...
Vidjeli smo bljeskanje... jednom.... dva puta... tri puta...
- ...a jebote... ni svijeću ne može upaliti...- glas jedan.
- ...teško se pali... u pičku materinu...- glas dva.
Bljeskanje...slab plamen...
- ...jebem ti mater majmune, to je kobasica, a ne svijeća!...- glas dva.
Muk i provala smijeha... vjerojatno su nas čuli u Vrhovinama. Vrištanje, a ne
smijeh.
- ...TIHO!....- zadere se Hak kroz smijeh- ...kakvi majmuni... pale kobasicu… kako nisi našao pršut?…
Napokon smo našli svijeću. Slaba svjetlost je koliko toliko osvjetljavala prostorije u kući... barem onu u kojoj smo bili. Kuhinja. Starinska... drveni pod... trošno sve unutra... Dosta usko je. Stol na sredini, kredenac starinski... stepenice za tavan... drvene... pećica u kutu... mali hodnik vodio je u druge dvije sobe... nisam zalazio tamo. Puno bijelih najlonskih vrećica.
- …što je ovo?…otkud ovo? – upita Bara gledajući u jednu vrećicu… plavi Walter Wolf… naranča… sok… toaletni papir… čokolada… Seka i Braco.
- kako ne znaš?… to ti ovi iz pričuve dobivaju kad idu na položaj. – reče Hak.
- …a mi dobijemo kurac! – reče Fuma rezignirano.
- …to ti Linićevci dobivaju…- reče Brko-…jebiga.
- Jebem ti mater! Kao da nismo ista vojska… za koga mi jedemo govna?- upita Gigi.
- …čuj… svatko se brine za svoga… tko ti je kriv što se boriš za Hrvatsku…- reče Udav.
- …što će biti tek poslije kad se sve ovo završi? – tiho u mrak istisne pitanje Dean R.
Zavladala je tišina.
- ….ajmo mi spavati… jebeš Hrvatsku… povaljajte se negdje…- kažem.
Pokrenuli su se. Opet rondajući i namještajući mjesto za spavanje.
- Skeše…dole? – čuo sam upitni glas Gigija.
- more komotno…- odgovorim.
Krenuli smo nazad u podrum. Odjednom je zasvijetlilo ispred mene. Gigi sa lampom!
- ...pa jebote konju!....što nisi rekao da imaš lampu...-kažem.
- ...nitko nije tražilo baterijsku lampu...svi su tražili svijeću...- reče.
- ...koji si ti konj!...- kažem silazeći za njim -...di ćemo se uvaliti?....ti možeš u jasle... a krava ti ga može popušiti...- kažem.
- ...bolje ovdje kod ovaca... ima ovaj prazan mali tor... ubacimo slame i zavučemo se tu....- reče Gigi ,otvarajući vratašca na toru.
Bilo bi suvišno reći kako je smrdilo unutra... smrdilo je svugdje... ali ništa nisam više osjećao. Sva sreća da nije bilo ljeto i da nema muha! Nabacali smo sjena, slame. Zavalili se i... zapalili cigaretu... normalno.
- ...joj... Skeše... da je ovo suha trava... ispod... šo' bi to popušli'...- reče Gigi.
- ...pa i je suha trava... a možeš popušiti meni...- rekoh.
Nisam dobio šut u rebra kao obično. Kad bi bili sami onda nije udarao... zezali smo se. Onako u društvu, više je udarao iz teatralnosti.
Začuli smo korake po stepenicama. Netko se spuštao odozgo.
- ...jebote...ovdje toplo...- reče Bara.
- ...uuuuu…. idemo dole...- Brko.
Šutili smo.
- ...bolje da im se javimo jer će budale početi pucati ako ih preplašimo... - rekoh tiho Gigiju.
- ...da imaš pravo...- reče i nastavi glasnije -....ima ovdje dole mjesta kod krave u jaslama...momci...treba pomoć? - upita i upali lampu prema stepenicama.
- …gasi to jebote… sad kurca ne vidim… ubit ću se po stepenicama! - reče Brko silazeći.
Smjestili su se i oni nekako. Cigarete u mraku. Tišina je. Osluškujemo čuje li se što s položaja. Tiho je i tamo. Samo pušimo. Bez riječi. Nema straže oko kuće... premda... odmah smo iza prve crte, kojih stotinjak metara. Može lako netko proći. Uzdali smo se u svoje uši... i momke na položajima. Izgubio sam pojam o vremenu. Bilo mi je toplo i bilo je dobro. Okrenuo sam leđa Gigiju i on meni i tako smo se grijali. I na katu je sve bilo tiho. Ili su spavali ili su... poklani. Čuje se vozilo. Dolazi s naše strane. Iz Ramljana. Staje pred kućom. Netko ulazi u kuću. Tihi razgovor.
Čujem komešanje.
Netko je provirio glavom kroz otvor u podu i rekao:
- ...idemo... izlazite van... selimo se u školu...
Jebali smo svima mater po spisku... blago rečeno. Taman smo se fino namjestili. U toplom. Ugodno sijeno ispod, vreća, ja u vreći. Životinjice okolo griju... smrdi. Ali hajde… škola je. Čvrst objekt. Izašli smo iz štale na cestu s donje strane kuće. Polako su i ostali izlazili van. Zapovjednik satnije je stajao kraj džipa. Nisam ga volio. Taj trenutak pogotovo. Izvukli smo se iz toplog, van na snijeg. Čekali smo kamione. Dvadesetak minuta... normalno. Ukrcali smo se. Hladno je. Vozili smo se 5 minuta.
Ha!? Iskrcali.
Škola... zatvorena. Čekamo. Ključ... normalno. Vani smo. Zima je... normalno. Hladna Lička noć na snijegu. Pušimo... normalno. Kako se god uzme. I cigarete i ovako... i onako. Sat vremena. Jebenih sat vremena! Ponoć je već prošla... valjda. Došao je i ključ. Ušli smo. Škola, normalno, nije radila... rat je u ovom kraju. Djeca su izbjegla ili na more ili negdje gdje se ne ratuje.
Polijegali smo u vreće po podu... jako je hladno. Kroz vreću osjetim kako je hladan pod. Kao i ostali jebao sam mater zapovjedništvu na ovoj iznimno sjajnoj ideji...a bila je jedna u nizu ideja idiotskog zapovjedništva. To se događa uvijek kad imaš kretene koji te vode i izmišljaju toplu vodu… a postoji centralno grijanje. Nažalost kod nas je bilo previše vodoinstalatera u zapovjedništvu.
Samoukih.
Imao sam vreću ispod sebe. Na sebi debele hlače od zelene uniforme, duge gaće...i osjećao sam kako odozdo izbija hladnoća. Kočio sam se. Pokušao sam ući u vreću, ali...bilo je još gore. Preblizu podu i prehladno. Vrtili smo se kao na gradelama. Kud je hladno tud još i tvrdo! ...psovali smo i pušili...okrenuli bi leđa jedan drugom...da je bar s jedne strane toplo. Neki su i hrkali.
Divio sam se tim tipovima koji su mogli svugdje zaspati. Uglavnom su spavali oni koji su bančili prije polaska.
Ne znam kad i poslije koje cigarete... ali… usnuo sam nekako. Spavao sam na preskok. Pretvrdo je. Stiskali smo se jedan uz drugog. Kad bi se jedan okrenuo... svi bi se okretali. Gradele!... a zima.
Jutro. Prva misao... ukočen i hladno mi je. Druga misao. U tri pičke materine! Što nam je falilo u onoj štali! Treća misao... Kava. Gdje i kako?... A to je već ozbiljno. Vreće?... oko mene nikog... zato sam se i probudio… hladno. Redao sam psovke u mislima hodajući po školi. Tu i tamo je poneko još spavao. Čuo sam razgovor vani. Pokušao se protegnuti... sve je ostalo na pokušaju... bolje da se skupim nego protežem. Izašao sam onako krmeljav i bunovan. Vani sunce. Lijep je dan. Stajali su u grupicama. I moji su tamo. Stoje i puše. Cupkaju u mjestu.
- ...dođi Skeše... sad će kava...- reče Gigi.
- ...jebeno....jutro...- rekoh kad sam se približio mojima -...otkud kava? – upitam prilazeći, skupljajući ramena… škiljio sam.
- ...bili ovi u selu...nažicali iz one kuće tamo...- reče Hak poskakujući na zimi, pokazujući glavom na neku kuću u selu.
Uskoro se pojavi Udav s tacnom. Nosi kavu. Jupiiiii! Bar nešto normalno u svemu ovome.
- ...ima li što novo?- upitam
- ...aha...idemo za pol sata...negdje...gore...- reče Bara, pokazujući glavom suprotno od Haka. Na brdo koje se izdizalo iznad sela.
- ... a gdje je to gore?- upitam srčući kavu koju je Udav donio i podijelio među nama.
- ...Čanak.- reče Brko kratko.
- ...aha... ali Čanak je tamo dolje...- rekoh pokazujući glavom između sela i brda.
- ...mi ćemo…- započe Hak-…pa recimo… malo okolo... zašto jednostavno kad može komplicirano? - završi prinoseći šalicu kave ustima.
- ...nešto sam propustio?- upita Udav.
- ...ništa...dogovaramo turističko razgledavanje...Like.- reče Fuma
- ...ovi smislili?- upita Igor K. pokazujući glavom na zapovjedništvo koje je raširilo kartu na džipu... onom od sinoć i opet onako pasje klimalo glavama.
- ...postrojite se...- reče Zdravko M. glasnije nego inače.-... idemo.
Izveli smo to nešto što bi trebalo sličiti na postrojavanje ustvari ugrupavanje. Opet dogovori. Opet mašu glavama. Kad god oni mašu glavama...mi jajima po željezu…loše nam se piše. Valjda dok mašu mozak im udara o stijenke i od toga polude pa izmisle svakakve gluposti. Zdravko M. i Dean R. bili su među njima. Čim se Dean okrenuo k nama, s glupavim smiješkom na licu i očima uprtim u nebo... sve je bilo jasno. Sranje.... normalno. Nekom je mozak previše lupao o stijenke glave.
Vidjeli smo kako skuplja karte i okreće se, krećući k nama.
- ...hm... zapovijed je... - reče - ...slušaj ovamo... jer to više ne mogu ponoviti… - naglašavajući riječi, dižući prst u zrak -... da hodamo po brdu i kad mislimo da smo iznad Čanka da se spustimo s neke strane i vidimo što ima u selu! - završi teatralno uz naklon.
Šutjeli smo... a što drugo? Plakati? ...Nema smisla. Smijati se? ...Ne
još... ”vodoinstalateri” su blizu.
Pogledavali smo se.
- ...kad krećemo? - upita Fuma.
- ...pa zar ste još tu? - odvrati Dean R -…trebali smo već biti blizu
sela… po "njima"... kupite stvari i idemo.
Pogledavali smo drugi vod. I oni su se smiješili. I Dario se smješkao zajedno sa svojim vodom.
- ...a... drugi vod? - upita Gigi.
- ...hm... oni će s neke svoje druge strane preko brda u Čanak...- reče Dean R.
Pokupili smo stvari i ... pošli. U koloni. Vijugali smo uzbrdo. Polako. Snijeg je dubok. Mi s mitraljezima na kraju. Ovi “lakši” radili su put. Probijali se. Polako je selo nestajalo iz vida. Povremeno bih se okrenuo i pogledao koliko smo to visoko na planini. Činilo mi se da se penjemo u nebo. Tko zna? Ako nas čejeni negdje dočekaju... vjerojatno će neki od nas tamo i završiti.
Zastali bismo. Zdravko M. bi vadio kartu i zajedno s ostalima koji su bili naprijed pokušavao se orijentirati. Bez busole iliti kompasa. Onako. Po planinama. Nekako. Izbili smo na vrh planine. Hodali po vrhu. Umro sam do gore. Pa onda opet uzbrdo! Kako? Ne znam.... ali je bilo uzbrdo. Stali smo. Snijeg se topio oko nas koliko smo bili znojni. Dimilo mi se iz glave. Kao i ostalima. Raskopčao sam jaknu. Znojan. Gledao sam nas onako. Ubundani. Dobro obučeni. A sad vruće. Gore mi prsti u čizmama. Znoj se cijedi niz lice. Para se diže oko mene. Vruće je! Čudno smo izgledali tako na snijegu. Dahtali smo. Znojni. Hvatali zrak.
Nisam ni pomislio na cigaretu!
Umirao sam!
I ovako nisam imao dosta zraka u plućima. Kao da smo zapaljeni pa ugašeni.
Dimilo se iz svakog od nas... a sunce bliješti. Ne možeš gledati. Bole oči. Sve je bijelo. Čisto bijelo. Skinuo sam jaku. Zavezao je oko pasa. I drugi su. Majice kratkih rukava. Poneki košulju. Na rukavu njemačka zastava. Mrzim košulje... opet smo hodali po vrhu neke planine. Nemam pojma koje. Neke... Pa zastali. Pa se spuštali. Pa opet po vrhu. Pa opet gore! U nebo! Pa...
- ...tenk! - vikne netko.
Odmah smo čučnuli.
Svi!
Pogledavali smo se među sobom tko je rekao tenk. I gdje ovdje vidi tenk! Ni koze ne mogu pasti travu pod ručnom koliko je strmo.
- ...dole na cesti...- reče Bara.
Blejali smo u cestu. Vidio sam nešto crno dolje na nekom putu. Da je cesta... ne vidim.
- ...koji vam je kurac...- reče Slavko - ...zaprežna kola... nije tenk.
- ...kako nije... vidi mu cijev...- reče Gigi.
- ...koja cijev? To je ruda od zaprežnih kola... gledajte točkove… - reče Slavko .
- ...ti si lud! - reče Fuma -...tenk!
Došao je Hak sa snajperom...
- ...bogami... Slavko.. .imaš oko... jebote!- reče Hak-...zaprežna kola... daj Slavko... koja je registracija... ne vidim dobro kroz durbin ...- reče u šali na kraju.
Nisam mogao vjerovati kako čovjek vidi! Mi smo bili slijepi za njega. Idemo dalje. Kamo? Ne znam... gore negdje... opet uzbrdo. Pogledavao sam brda oko nas. Bez riječi sam ostajao. Tamo kud smo išli bilo je maglovito. Iza nas... sunce je ostajalo. Magla se valjala između brda. Kao more. Okolni vrhovi izvirivali su svaki u svom obliku... kao otoci. S desne strane Plešivica. Najviša. Vidi se repetitor. Di su sad moji dragi otoci s Kvarnera i ...toplina. Hladna je ova Lika.
Kao da stojim na vrhu svoje zgrade i gledam moj Kvarnerski zaljev. Nema Krka, Cresa, Lošinja, ali zato vidim... Bosnu! Mirno je. Tiho. Samo dahtanje i škripa snijega pod čizmama. Poneki goli vrh bez snijega. Nije mi jasno zašto... valjda puše jako pa ga ogoli. Opet hodamo gore. Još višlje. Još jedan vrh. Zastat ćemo. Odmor.
Zasjeli smo po ogoljelim stijenama podno vrha. Poskidali opremu sa sebe. Tihi smo. Tko zna koliko se daleko čuje svaki razgovor. Sjedimo i pušimo. Šapćemo jedan drugom.
Odjednom... topot... iza nas... nismo stigli ni uzeti oružje u ruke. Konji! Čupavi! Krdo! Njih sedam, osam. Pojavili se iza vrha brda. Gledali smo se nekoliko sekundi. Mi njih, oni nas. Bez glasa. Bez rzanja. Samo bi neki mahali repom. Konji... mislim. Okrene se prvi i za njim svi... tutanj. Kako su došli tako su i otišli. U iznenadnom topotu kopita... sve udaljenijem. Divljina nam se ukazala u svoj svojoj ljepoti. Na trenutak sam zaboravio razlog našeg dolaska ovamo. Poželio sam ostati ovdje. Visoko... iznad svih. Nitko se nije usudio otići pogledati s druge strane brda odakle su došli... i kamo su nestali. Učinilo mi se da mi mašta radi sto na sat... ali svi smo stajali zaprepašteni prizorom.
- ...jebote! - reče Gigi -...jesmo li u Coloradu? ...’oće li Indijanci?
....to nas je prenulo. Ipak nije fatamorgana. Bili su tu. I mi smo bili tu. Zadrli smo na trenutak u njihov svijet. Tek sad sam primijetio da na vrhu brda na kojem smo se nalazili ima poneki busen osušene trave između škrapa u stijenama. Bili smo im na hrani. Ustali smo. Umorno. Teško… i krećemo dalje… negdje gore.
- ...tu smo...- reče Dean R. - ...sad dolje... iznad sela smo.
Pokazao je negdje u maglu ispod nas.
- ...jebote! - netko reče.
Ustvari riječ jebote je najizgovaranija riječ u našem društvu. Ona dođe kao dobar dan, laku noć, doviđenja, teško mi je, pun mi kurac svega....itd. Ima višestruko značenje. Čak i kao izraz divljenja nečemu.
Spuštanje. Zar baš moramo?... nažalost, da. Treba vidjeti što je ostalo od sela nakon čejena... ako je što ostalo. Krenuli smo. Bez riječi. U početku je dobro. Nakon stotinjak koraka sam se zapitao je li se teže peti uzbrdo ili silaziti nizbrdo.
…ruka u zraku... stajemo.
Odmah se čučne.
Manja meta.
Čekamo.
Kratak dogovor onih naprijed.
Stiže poruka.
- ...tiho... velik razmak...
Prenio sam dalje. Veze nemam koliko je sati! Nikad nisam nosio sat u životu pa tako ni sad. A sad me ni nije interesiralo vrijeme. Magla se polako povlačila kako bi se spuštali niže prema selu. Spuštali?...hm...opet se penjemo negdje. Pa da poludiš! Zastoj!...čučimo...čita se karta. Pokret rukom...hod. Nizbrdo. Lagano. Nema zaklona. Hodamo po strani brda koje je skoro pa golo. Nema stabala. Blaga je padina. Srećom nije osunčana, ali se i ovako vidimo na kilometre. Vijugamo niz padinu. Polako.
Stoj!
....čučimo... nadam se da iz daljine izgledamo kao grmovi. Samo se nadam. Poruka... opet:
- ...raširite se... ne u koloni... razbacajte se po brdu.
...prenio sam.
Raširili smo se. Zamislio sam nas iz zraka. Morali smo izgledati kao neko grmlje rasuto po padini brda. Opet sam se nadao. Kad čučneš... onako iz daljine mogao bi u prvi tren proći kao panj. Pa što?
Posječena šuma... eto... možda prođe. Vod posječene šume. Super! Samo bez naglih kretnji i oprezan hod. Sklisko je. Ne vuci noge. Ostaju pruge u snijegu.
I ovako ostaju tragovi. Ali manji... nadao sam se. Svašta sam izmišljao u tim trenutcima. Dišem na nos. Manje pare izlazi iz tijela. Padinu brda, činilo mi se, prelazimo satima.
Zbog svake kretnje s drugih brda, ako se nekome učinilo nešto sumnjivo... stajemo... promatramo... osluškujemo... napeto. Ne znamo gdje su “ONI”! Jesu li još u selu ili su se povukli. Možda nas čekaju negdje. Oprezno. Jako oprezno. Hodamo. Postaje tamnije. Ili mi se čini. Možda sjena brda ili... tko zna koliko je sati.
Uzbrdo, nizbrdo. Pun mi kurac danas više šetnje! Samo pušimo. Ništa nismo jeli cijeli dan. Ni ne osjećam glad. Ustvari nisam jeo od sinoć poslije dolaska u bazu! Napet sam stalno. Stalno nešto iščekujem... znojan. I gledam. Okrećem se povremeno. Zagledavam. Sve što nije prirodno. Neki oblik koji odudara od okoline. Gledam. Proučavam. Zastaje pogled. Gledam neprestano. Proučavam… opet. Polako se uz kičmu penju trnci po znojnoj guzici i kičmi... do vrata, a onda se kosa diže ispod kacige i mislim da diže i kacigu od... straha. Gledam okolo. Tražim oči. Nečije. Pomoć? Klimanje glavom.
Je li... nije li?
...uh!... dobro... nije ono.
Prst se već grčio na okidaču, a sto komada u nizu čeka... da poleti... da ubije da ne budem ubijen. Stisneš... miris baruta i treseš se... i ne čuješ. Samo dim oko tebe, gledaš kroz dim mjesto kud lete.
I znojiš se.. i nije ti zima iako si naježen sav... ali ne od zime... strah. Dobro je to. Ako se ne bojiš, onda si lud.
Spuštamo se. Noge drhte od kočenja nizbrdo. Više ih ni ne dižem. Umoran sam kao pas. Briga me ako me tko vidi! I ostali tako rade. Vidim im po licima. Znojna. Izmučena. Dahćemo. Čarape znojne. Hlače do koljena mokre od snijega. Snijeg skoren na nogavicama i na čizmama. Prsti mi se zabijaju u vrh čizama. Ne sjećam se kad sam posljednji put potkratio nokte. Sad to osjećam.
I jaja su mi znojna!
I još ovo jebeno čudo u rukama. Spremno, napunjeno... otkočeno. Poželio sam čuti kako tutnji dok pucam. Prestao sam se ogledavati po brdima i oko sebe. Neka drugi gledaju. Meni je pun kurac svega. Oči više ne gledaju okolo, glava se na vrti na sve strane… a uporno se sad spuštamo… po tko zna kojem brdu već.
Kuće!
Ops!
Čučanj!
Odmah!
To je to!
Tu smo... A oni?
Jesu li oni tu?
Ruka u zraku raširena dlana! Širite se! A kud? Ionako smo se razbacali kao gnoj po vrtu!...svatko se pomaknuo metar do dva u stranu. Vidimo krov prve kuće. Prva dvojica idu dalje. Bliže kućama. Nestaju. Čekamo. Gledamo se međusobno. Gledamo oko sebe.
Tiho je.
Mirno.
Okrenuo sam se… plave oči… opet… iskezio sam se… i Sinišino lice ispod kacige iscerilo se meni. Znam… pun mu je kurac svega. Vraćaju se. Pričaju leđima okrenuti selu. Znaci da je prazno. Ostajemo čučati. Čučnuli su i oni. Dean R. i Hak. Pokazao je rukom prvoj dvojici da priđu bliže. Fuma i Igor K. Okrenuo se u pravcu kuće i nešto im ukratko objasnio. Krenuli su... zadnjoj dvojici pokazao je da se okrenu i prstima prema očima objasnio da gledaju nazad. Tako i dvojici s lijeva i dvojici s desna. Koliko toliko smo se sad osigurali.
Prvi put od kad smo pošli Dean R. je uzeo vezu. Čučnuo kod Haka. Čak je stavio slušalice na uši da se ne čuje. Pokušao sam mu pročitati s usana ili čuti što govori... ali ipak sam bio 10 metara dalje, a on je tiho pričao. Vidio sam samo kako klima glavom i gleda u kartu koju je Hak držao ispred njega. Prstom je nešto pokazivao na karti nekome s druge strane... vodoinstalateru. Odložio je slušalice. Ustao. I slijegnuo ramenima. Znali smo... vidimo se u govnima. Prstima je pokazao svima da mogu pušiti... mada smo mi već dimili naveliko. Prošetao se k svima.
Objašnjavao je dvojici, trojici odjednom, čučnuvši onako između s rukama na usnama. Glave sagnute prema snijegu. Da se ne širi glas. Došao je i do nas. Stao između Siniše, mene i Bare.
- ...ovo je zaselak... dve, tri kuće su tu... selo je niže... ništa se ne vidi iz sela... nema pokreta nema dima... ništa...- zastade okrećući se u čučnju i gledajući nas u lice… svakog posebno – ...čekamo dalje... Fuma i Igor K. gledaju u selo... Hak i ja smo gledali... ali ništa nema ... čekamo drugi vod da se javi s druge strane sela.
- ...kad nas povlače?..- upita Bara- …što kad se spojimo s drugim vodom?
- ...nemam pojma... - reče Dean R. - ...sad mi kreteni javili da se možda spustimo u selo i prespavamo dole... a koliko sam vidio... sve je spaljeno... u pičku materinu!...- završi ljutito.
- ...koji im je kurac?...pa cijeli dan smo u snijegu... crknut ćemo!... ništa nismo jeli... jebem im mater! - reče Siniša.
- ...ma boli njih kurac za tebe i mene čovječe! - kaže Gigi koji nam je prišao polako da čuje o čemu se radi -...mi smo samo broj. Oni drkaju kurac u gradu dole na toplom... mater im jebem.
- ...e tko je mene tjerao u rat... domoljublje... jebem si mater blesavu ... budala... mogao sam biti na brodu i drkat kurac… jebat u svakoj luci... he,he,he... a ne ovo!- reče Dean R.
- ...imala mama dva sina, jedan bio normalan, drugi u ZNG...- reče Gigi uz svinjski smiješak.
- ...tvoja baš i nije sretna... ti si maliiiiii...- reče Bara uz pokroviteljski osmijeh - ...mamin mali gardist... dođi mami... - reče Gigiju uz majčinske pokrete, pokazujući mu da dođe sisati.
Mrgodan pogled i grimasa na licu rekle su sve. Da nismo bili di smo!...svašta.
- ...idem dalje... reče Dean R-...eh da.... vidite onaj put što se spušta s brda kud smo došli...- reče pokazujući na puteljak koji se ocrtavao ispod snijega - ...e, vratit ćemo se na njega... tamo ima koliko vidim, koliko, toliko grmova uz put...pa ćemo se tamo rasporediti po brdu... prema vrhu... dokle stignemo... možete odmah tamo.... ali jedan po jedan... stani Gigi di trčiš!- reče Gigiju koji je već krenuo.
- ...piša mi se! - reče mališa.
- ...a jebote!... dođi mami... - reče Bara s istom facom mame koja zove dijete - …da ti otkopčam hlače.
Dean R. je produžio dalje do ostalih, a mi smo jedan po jedan polako zauzimali mjesta uz put. Stao sam između Gigija i Bare... za svaki slučaj. Otprilike svakih 20-30 metara je bio poneki grm... neki i bliže jedni dugima. Puteljak je vijugao u brdo. Stajali smo i čekali. Čučali smo i čekali. Hladili smo se i čekali.
Odjednom glasovi!
Iznad nas!
Frka!
Oružje!
Poskakali smo s druge strane grmova.
U snijeg!
Zalijeganje!
Odmah!
Više nije bilo zima. Poznati osjećaj jeze penjao se uz kičmu.
Iščekivanje!
Strah!
Znoj!
Prst na okidaču... 100 komada u nizu… tu je sve. Spremno. Zagledavali se kroz grmlje.
- ...to je naš drugi vod....- dopre do mene nečiji glas, čini mi se Slavko .
- ...kako znaš?... što sad imaš i uho kao afrički slon? - upita netko.
- ...vidi vreće za spavanje na njima... - reče Slavko.
Onako na vrhu planine vidio sam neke ljude kako idu u koloni.... a on vidi vreće za spavanje!!!!!
- ...Hak... dođi vamo!- reče Dean R - ...daj vidi kroz snajper...
...prislonio je kundak licu... čekali smo... iščekivali...
- ...drugi vod... - reče Hak - ...koju se pičku materinu onako deru?
- ...pa jebote... ovo sve bolje od boljeg... - reče Dean R. kroz smiješak - …totalno su fulali!… ne selo! …nego planinu!
Ekipa drugog voda. Idu momci. Jebeš ekskurziju. Idu našim tragom i ....jodlaju! Kao da su na Alpama! Kretena! Kako su dolazili razabirali smo kako povremeno viknu ime nekog od nas! Strah je vrag... znali su da smo tu negdje... a nisu željeli da dođe do frke među nama. Razumjeli smo to.... ali ipak... što je previše, previše je. Netko nas je opazio i počeo se dernjati...uh!
Vratili smo se na poziciju po puteljku i gledali luđake kako se kotrljaju niz brdo! Uživali su! Za njih rat stvarno nije postojao... bar ne sad. Spojili smo se. Gledali smo ih onako crvene u licu, zadihane, dječački razigrane. Oči su im sjajile.
- …pa jeste normalni? – upita Dean R. Darija kad se približio.
- …riknula mi veza… jebiga…zvao bih te… - reče Dario- …jesi se čuo s "onima u toplani"? - upita sa smiješkom.
- Da… rekli su da čekamo da se javite s druge strane sela… hm… - odgovori Dean R. i poče se smijati.
- …ništa… javit ću da smo se spojili, pa da vidimo što kažu… - reče kad se malo smirio.
Sunca je bilo samo na još ponekom vrhu okolnih brda. Zahladnjivalo je sve više. Pocupkivali smo. Gigi se žalio da ga nešto ždroka u bubrezima. Šetkali smo se jedni između drugih. Razgovori su uglavnom bili vezani uz Čanak i koji kurac tu radimo. Vratio sam se k Gigiju i Bari.
- …sve jače me ždroka…- reče Gigi- … i tjera na pišanje.
- …pišaj….jebiga!…što da radimo? - odvrati Bara.
- …Gigi ne seri…- rekoh.
Dolazio je Hak. Ruke zabijene u džepovima, puška na ramenu. Klasika.
- …smrzao sam se…jebote…sad znam kako je bilo partizanima u
Mrkoplju. – misleći na njih 28… smrznutih.
- Ima što novo? – upita Bara. I Brko je prišao.
- …ništa stari moj…ovi pojma nemaju što čekamo tu…- odvrati Hak.
Gigi je krenuo pišati.
- …jebote… krv… – čuo sam ga.
- Kakva krv? – upitam približavajući mu se.
- …Skeše… pišam krv – reče Gigi.
- U pičku materinu!…moraš ća odmah…- kažem u dahu -…idi dole Deanu i reci mu da si u kurcu. – završim.
- …što je mali?…- upita Bara-…jesi dobio stvari?
Smijali smo se… potiho… ali… gledao sam žuto crveni trag koji je ostavio u snijegu nakon pišanja. I mene je bolilo odjednom… ali nisam želio pišati. Nisam želio saznati da mi je kao i njemu. Bojao sam se pišati. Tek sat-dva kasnije kad sam skoro zaboravio od napetosti što je bilo s Gigijem pišao sam. Srećom, odahnuo sam kad sam vidio da mi je mokraća žuta, pomalo prozirna. Skoro sam kleknuo i poljubio mjesto gdje sam se ispišao.
Odmah smo rekli Deanu. Zvao je gore. Bez odgovora. Zašto bi nam uopće netko i odgovorio. Pa bili smo nečiji broj do napredovanja. Nečija stepenica za gore. Mi nemamo osjećaja za njih, niti oni za nas. Prepušteni sami sebi. Sami smo i došli. Nitko nam nije rekao da dođemo. Da nismo mi bili bi neki drugi. Valjda. Oni gore su isti. Oni se ne mijenjaju. U svakom sistemu su isti. Samoživi. Ratnika ima, njih treba maknuti. Oni znaju kako je. Oni su svjedoci. Oni se hvale s nama i da su bili s nama.
U neko doba začuli smo tutnjavu. Nešto se spuštalo niz brdo prema nama. Sve bliže i bliže. Bili smo mirni jer se spuštalo niz našu stranu. Znači naši. Vozilo čudnovatog oblika pojavilo se na kraju puta što se spuštao u selo. Praga! Vidio sam je u bivšoj vojci. Konstruktor tog vozila mora da je bio napušen kad ga je osmislio.
Stala je. Motor je radio kao u trabakuli. Narušavao je tišinu zime. Vrata suvozača se otvoriše i mrski lik bivšeg oficira se pojavi pred nama. Zapovjednik satnije. Ikserice njegove. Nezgrapan. Koji mu je kurac!? Izvukao je svoje dupe iz tople sobe i spustio se među nas. Sigurno su mu zapovjedili.
Inače ne bi…..ne bi sigurno. Netko ga je natjerao!…smješkali smo se….svi.
- …tenk je vjerojatno kod zapovjednika bojne pa su njemu dali ovo…- reče Hak, aludirajući da pješice ili u džipu sigurno ne bi došao do nas.
Pokret!
Vraćamo se. Opet uzbrdica! U pičku materinu. Pun mi ih je kurac. Baš sam se malo osušio ispod jakne. Opet ću se oznojiti. I opet sklisko. Krenuli smo. Uzbrdo. Tiho. U koloni. Po ugaženom snijegu. Zadihan ubrzo. Kao i ostali. Znojan. Gledao sam ispred sebe, a ništa nisam vidio, smračilo se dobrano.
Samo sam molio Boga da ne padnem. Teško dišem opet. Srećom vozač prage je bio koliko toliko priseban pa nam je na drugoj uzbrdici spustio nekoliko konopaca kojima smo se vukli za njim uzbrdo.
Proplanak. Šuma na kraju počinje. Put je lagano vijugao u pravcu šume. Približavajući se vidio sam kretanja u šumi. Naši. Tu smo. Tu je položaj. Staje praga. Otpuštamo konopce i kraj vozila polako zamičemo u šumu.
Smjena!
Koja smjena?
Kome smjena!?
MI SMJENA!!!!!
Pa da poludiš! Cijeli dan po goletima, snijegu i još ostajemo na položajima cijelu noć. Stvarno sam mislio da samo naša bojna ratuje u ovom dijelu Like!
A di su ostali!?!?!?!
Pokunjeno smo gledali kako momci zamiču iza zavoja, polako. Neka… trebao im je odmor. Pogledali smo malo bolje po položaju. Ajde, ako ništa, bar su napravili neke zaklone koliko toliko. Brko i ja uhvatili smo prvi do ceste. S gornje strane. Prenoćili smo nekako… pričali ispred rovova… šetali se gore dolje… onako znojni u snijegu… u vreći… većina nas je spavala. Bilo mi je sasvim svejedno. Čak, volio bih da su čejeni htjeli napasti… bar bi se ugrijali.
Ujutro, Siniša i Hak su radili bunker. Rušili su stabla. Mi smo se zajebavali. Smijali se njima. Cerili. Stajali sa strane i pušili. Hak je samo klimao glavom sa smiješkom na licu. Lijepu hrpu balvana su bili naslagali po rovu. Učvrstili rov. Sad je već sličio na vrlo dobar bunker. Čvrst.
A onda je počelo. Čuli smo tutnjavu iz pravca Vrhovina. Znali smo što to znači ali nismo željeli vjerovati. Haubice 155 mm. Čuli smo plotun. I tišina. Odjednom su zviždale. Isuse! Frka oko položaja. I to naših.
Jebote i sranje!
Generalno. Ali začudo ni jedna nije pala s naše strane ceste.
Sve dolje.
Ispod nas.
Opet plotun. Brojimo. 17, 18, 19. Ne čujemo ih. Tu su, stižu. Praskovi. Sve se trese. Gledao sam kroz otvor na našem rovu. Jedna je pala 50 metara ispred naših linija, više desno prema donjem dijelu položaja. Uvukao sam glavu instinktivno u ramena.
Zemlja.
Snijeg.
Kamenje.
Grane.
Sve leti zrakom.
- …Isus mater…da nas poklopi…našli bi nas ne!…- rekoh Brki.
- …ma boli te…daj da mi zakoljemo onu čokoladu..- reče Brko.
Još dvije su pale ispred, ali opet ni jedna na našu stranu. Sve dolje. Ispod. Okrenuo sam se od otvora i naslonio leđima na zid. Zapalio sam cigaretu. Pluton. Brojimo. U sebi… mislima… i grickam čokoladu između dimova…17, 18, 19... sad će. Opet potres. Opet sve u zraku. I osjećaj.
Gadan.
Gnjusan.
Odvratan.
Dolje netko puni tu haubicu, opaljuje i smješka se, veseli. A ti 15-20 km dalje. Ležiš. Treseš se. U snijegu. Hladno ti je, ali ne od zime. Jer se znojiš. I smješkaš se i ti. Ali čudno. Prisilno. Jebe te na daljinu. I bespomoćan si. Nema goreg osjećaja. Tu si, a nisi. Netko odlučuje o tome. Hoćeš li živjeti ili ne. A on toga nije svjestan. On možda pijan ni ne zna kamo lete te granate, puni top i ispaljuje. Ti jesi. A ne možeš ništa učiniti. Samo čekaš. Čekaš da prestanu ili da padne i sve se završi. Utone u tamu. A snijeg je i sunčano je. Bliješti. Ne želiš u tu tamu. I onda odeš. Kreneš mislima u svoj dom…
Na Korzo. Na ogradu. Gdje ljudi žive. I ne znaju što ti se događa. Šeću se. Nedjelja je. Sunčano. Uz more. Kava. Priča. I idu ti filmovi glavom. Kratki rezovi. Tako divni. Na tren zaboraviš gdje si. Ne bojiš se više. Ne slušaš plotune. Nisi tu.
Duh nije tu. I tako ustvari i preživiš. Jer ako ti je duh tu najebat ćeš. Svaki put kad si bespomoćan. Ostavi tijelo gdje je. Pusti duh i misli. Neka putuju. Neka se sjećaju.
Stali su.
- Di je alat u pičku materinu? – dreknuo je Fuma izašavši iz rova.
Snjeguljica i sedam patuljaka. Takvi smo bili. Snjeguljice nije bilo, ali je bilo snijega. I mi patuljci. Rušili smo šumu i gradili zaklone. Ovaj put ozbiljno. U govnima smo. Jebiga, treba preživjeti. Nekako. Dva sata smo rušili šumu i tesali balvane. Slagali zaklon po zaklon. Gradili, a ne slagali. Sad su se Siniša i Hak cerili.

Vijest!
I drugu noć smo dočekivali na položajima. Naše momke koji su prvi s odmora išli na ispomoć zajebali su oni Krčani koji su bili tako dobro opremljeni. Naime, ta opremljena bojna pokupila se s položaja u Drenovom klancu, tako da su naši momci nakon povlačenja iz Ramljana nakon dva sata odmora opet išli na zaprečavanje prodora čejena u Drenovom klancu.
Pa jebote!
Nakon nekoliko sati… tj. tijekom noći, slušali smo pucnjavu iz pravca Drenova klanca… strepili za naše…


Vijest!
Naši su opet zauzeli položaje!
To je dobro.
Još dva dana ovdje. To je loše. A jebiga, što sad. Šuti i uživaj.
Plotuni. Opet. Brojimo. Sad se već zajebavamo. Brojimo do 19 i onda skok u zaklon pod balvane. Ništa.
20, 21, 22…
Sad padaju.
Opa!
Premjestili su se. Opet isto. Dolje koma. Mi gore zajebancija. Skužili smo da nas štiti vrh brda od haubičkih granata. Da su nas tukli minobacačima i mi bi najebali.
Nisam jeo jučer od doručka, niti sam primijetio da je itko išta jeo. Samo smo pušili. Pušenje je primarno. Sve ostalo kad stigneš. Međutim, i s cigaretama smo bili pri kraju.
- Deane... cigareta? – reče Hak u pauzi granatiranja.
- OK.. javit ću. – reče Dean.
U neko doba popodne čuli smo kamion kako ide k nama. Ogi.
- Treba li što? – upita kad je izašao iz kamiona s vrećicama punim cigareta.
- Ne... više ništa – reče Gigi – daj to i briši nazad.
- Kako je dole? – upitam.
- Ne pitaj, svi su usrani... vama je super vidim. – reče.
- Daj nabavi negdje sanjke i koju kobasicu. – reče Fuma.
- OK... vidimo se kasnije – reče Ogi.
Nabavio nam je i sanjke i kobasice... I još cigareta. Rat je mogao početi, što se nas tiče. Imali smo sve. Cigarete, sanjke, kobasice i dobre zaklone. I bilo je super. Dok bi čejeni tukli po donjim položajima u selu, mi bi se sanjkali, grudali ili pekli kobasice. Uglavnom stajali bi i slušali kako oni dolje puše. U jednoj pauzi između dva granatiranja evo Betićija. Hoda pogrbljeno. Za sobom vuče vreću za spavanje.
Otvorenu… tj. raširenu po zemlji…
- Ljatif... di ćeš? – upita Fuma.
- Dolje jako pada... ne može biti miran... – reče.
- Pa u ratu si jebote! – reče Hak – A što vučeš vreću?
- Ako padne granata... padne na meko... neće pukne – reče naivno.
Crkavali smo od smijeha.
- Ajde gubi se nazad dole u pičku materinu! – reče Zdravko M. – Hak... idemo dole da vidimo što ima. Ide još netko? – doda.
Pravili smo se blesavi i nastavili se sanjkati. Nakon nekog vremena iz pravca Alana čuli smo prasak. Ubrzo nakon toga su se vratili Zdravko M. i Hak užurbanim korakom.
- …koji kreten... – reče Hak u povjerenju kad se Zdravko M. odmaknuo, sliježući nevino ramenima - ... kreten uzeo postolje od maljutke… ispalio i pogodio ćošak kuće… hi,hi,hi…- reče uz pakleni smijeh.
Povaljali smo se od smijeha.
Iz one kuće gdje smo proveli prvu noć, večer prije, uzeli smo slame i sad je bilo vrlo ugodno u rovovima tj. bunkerima.
Noć.
Smjene.
Svaki bunker po dva sata. Šetaš gore dolje. Pričaš. Pušiš. Najbolje su smjene do 22:00. Tad su svi još budni i pričaju. Kasnije vrijeme nikako proći. Zima je. Hladno. Čim staneš gotovo. Smrzavaš se.
Bez obzira što je pišao krv, Gigi nije otišao s položaja. Bilo ga je sram da nas ostavi. Drugi dan popodne došla je smjena. Pokupili smo se u Kuterevo. Mjesec dana vozali smo se tako po 30 kilometara na položaje i s položaja. Ne znam što se dogodilo sa zapovjedništvom, počeli smo dobivati i cigarete. Sasvim normalno mi smo kao profesionalna postrojba dobivali samo CORONU, a Linićevci tj. pričuva Walter Wolf. To je valjda bilo po zaslugama. Ali naopako. Tko više zasluži, dobije manje.
Vozili smo se na položaje kao i obično… započela je priča…
- ….da… a neki su dobili batine… - reče Bara
- … kakve batine? – upita Igor K.
- …pa batine… netko je letio niz stepnice u trgovini... reče povlačeći dim sa smiješkom.
Zagledavali smo se… nije nam ništa bilo jasno… svi su bili u čudu… a Gigi je namršteno gledao ispred sebe…
- …ne seri Bara…- reče Gigi.
- …i to od klinca…- nastavi Bara - … mali 13 godina…- sa smiješkom će on
- Kakvog klinca?… ma tko? – upita Vjeko crkavajući od smijeha.
I mi ostali smo se sad već dobrano smijali.
- …a pitajte Gigija tko je bio jučer na stepenicama s pivom u ruci…- reče Bara i prasne u smijeh.
- …daj pričaj, ne seri! - reče Fuma.
- …a što da pričam… - počeo je Bara - …naš mali gardist… - pokaže glavom na Gigija i nastavi u tonu kao da priča bajku - …jučer bio u trgovini… popio je dvije pive… izašao iz trgovine… stao na stepenice… kad! Naiđe seoski dječarac… ne veći od njega… - i razvali se od smijeha, kad se smirio nastavi - …uđe dječarac u trgovinu, kupi pivu i izađe van… naš mali gardist uto kaže dječarcu… »…mali, da nisi premalen za pivu?» … dječarac ga pogleda... iiiiiiiii… razvali mu pičku…- i crkne od smijeha, a za njim i mi ostali.
Kad se bura smijeha stišala nastavi….
- …obrisao je stepenice s našim malim gardistom…- i uz smiješak doda-…predlažem da ne osvećujemo našeg malog gardista, jer tko zna koliko ima dječaraca u selu!
Krepavali smo od smijeha do položaja. Gigi je cijelo vrijeme šutio. Znao je da će nekoliko dana biti glavni predmet zajebancije i najbolje mu je da šuti…
Ništa me u cijelom tom dobu nije moglo toliko obradovati kao darovi. Darovi od malih ljudi. Dobili smo ih jedan dan kad smo se vratili s položaja, promrzli i gladni. Svatko svoju kutiju od cipela. Od malih cipela ili tenisica. Neke su bile lijepo omotane, a neke samo oslikane maštom malih ljudi. Ni na jednoj nije pisalo ime. Ničije ime.
Uzeo sam jednu kutiju sa stola i sjeo na vreću. Neki su već otvarali. Radovali se tim sitnicama istom djetinjom radošću kao i oni koji su ih poslali. U mojoj je bila čokolada, 2 paketa PEZ bombona, puno razasutih ostalih bombona… mala četkica i pasta za zube s mirisom jagode… i poruka na komadiću papira. Pisalo je… MOM GARDISTU… zasuzile su mi oči. Nije pisalo ni ime djeteta koje šalje, ni je li dječak ili curica… samo te dvije riječi. Negdje daleko, neko dijete me svojatalo. Mene ili bilo koga tko bi otvorio tu kutiju. Nebitno. To dijete ni ne znajući… otopilo me je kilometrima dalje. Mene… odraslo dijete.
U trenu sam vidio u mislima male ljude kako svatko sprema svoju kutiju, kako slaže bombone unutra, kako pitaju tetu što s tim, kako su razigrani. Svaka kutija koju je netko od mojih držao dobila je lice i osmijeh djeteta. I one na stolu… kao da su poručivale... uzmi mene!… Zasuzile su mi oči… za sekundu ili više. Ne znam kome je to palo na pamet, da mali ljudi to urade za nas odrasle... ali bio sam mu zahvalan. Zaspao sam tu večer… u vrtiću… sa smiješkom.



Bližili su se i novogodišnji praznici.
Kako bilo, dogovor je bio da mi idemo doma za Božić, a drugi dio bojne za Novu godinu. Jesam katolik, ali da budem iskren Božiću baš nisam davao neku važnost. Nova godina je nešto posebno. Oduvijek bila. Taj Božić došao sam doma i ni po čemu nije bio poseban. Opijanje s društvom do besvijesti. Oni su znali sve. Svaki tren koji se dogodio na bojištu. Ne znam kako, ali su znali. Sve. Ama baš sve. Ili gotovo sve. Ni po čemu se ne sjećam tog Božića osim po razgovoru s Brankom i što sam te dane pio po dva deci votke… opet. A društvo bevandu. Rušili su se. A ja ništa… opet! Otužno.
Idući dan sreo sam se opet s društvom. Branko je započeo:
- …zašto ne uđeš u neki stan? – reče.
- …koji stan?
- …ima sad u vojnom ulazu pun kurac stanova… oficiri su otišli…- reče.
- …Žabo… a koji će mi kurac?… ja uđem u stan danas… odem gore… nema me mjesec dana… pa da mi se netko uvali… i što?…- kažem.
- …jesi blesav… pa uvali starog ili staru dok te nema… ili neku žensku ubaci unutra…- reče on.
- …gle… sam sam… mislim da ima ljudi kojima je to potrebnije nego meni…- kažem
- …jesi kreten… popušit ćeš… ništa nećeš dobiti…- reče opet.
Polako mi je dizao živac…
- …gle Žaba… kad se sve ovo završi… moći ću svakome pljunuti u lice… i reći mu… odjebi govno ljudsko… kužiš – rekoh, a ustvari sam znao da govori istinu.
Vratili smo se gore rano popodne. Kamionom smo došli na položaje. Smjena je ušla u kamione. Sretne face. Mi ostajemo. I onda Hak.
Ples i pjesma.

"Legija, legija to je prava stvar jer tko nije legija nije normalan."

Pogledi iz kamiona. Začuđene face. Gledaju nas. Mi ostajemo. Plešemo i pjevamo. Luđaci. Sigurno. Bar smo tako izgledali. Sve dok njihove face nisu zašle za prvi zavoj. Odmah smo prestali plesati i pjevati. Smrknuti. Nismo se ni gledali. Mrzili smo jedan drugog. Nakratko. I nikad više. Opet sanjkanje, grudanje... kobasice.
Nova godina.
Spavao sam do ponoći. Momci su bili vani i pričali. Kako je tko proveo Božić. Počelo je. Izašao sam van iz rova. Bljeskalo se nebo s obiju strana bojišnice. I naše i njihove. Slavi se. Odnekud šampanjac. Opet tiho. Vozilo je stizalo iz pravca Ramljana. U vozilu je bio… zapovjednik satnije!!!!! Zaprepastio sam se. On!? Kao ni ostali nisam mogao vjerovati svojim očima. Mislio sam da sanjam. Pružio sam mu ruku na kraju krajeva… bio je s nama... ali iza.
Smirilo se sve. E ne. Sad ćemo mi... Gigi… Siniša… i ja. Sad ćemo mi početi slaviti. Uvijek. Ama baš uvijek smo radili suprotno od svih. Nas troje. Svatko svoje naoružanje i pucaj. Pol borbenog kompleta sam stukao… bih ja još, ali su počeli vikati da ne mogu spavati….






Premjestili su nas u Ramljane. Selo iza naših položaja. Po njemu su tukli svaki put kad bi tukli položaje. Moj vod smjestio se u neku gostionicu. A gdje drugdje?
Drugi vod u vojarnu. Nekad su to bila skladišta goriva. Bili smo dva dana u toj gostionici pa smo se prebacili u neki župni dvor. Jer dok smo bili na položajima pogodili su gostionicu.
Dvor.
Gore bez prozora, u podrumu očajna vlaga. Dok ne bi granatirali bili bi na katu, kad bi tukli po selu sjurili bi se u podrum. I tu smo samo prenoćili, pa u jednu obližnju kuću. Gigi se smjestio... u kinderbet.
Nakon nas u tom dvoru bila je prva satnija. Kako nije bilo wc-a srali su iza župnog dvora. Jednom prilikom neko iz prve satnije je taman srao kad su počeli tući po selu. Granata je pala blizu njega i udarni val ga bacio na govna. Strčao se dolje k drugima u podrum, a ovi kad su vidjeli da je sav od govana zatvorili su mu vrata pred nosom. I zaključali se. Molio je i cvilio vani da ga puste unutra. Bezuspješno.
Tih dana, i ja sam kao i drugi dobio temperaturu i nisam ni pomišljao da ne idem na položaje… kao i ostali. S Brkom sam se odšetao do saniteta čim su čejeni prestali tući po selu. Da mi daju neke tablete i izmjere temperaturu...
U zapovjedništvu…
…nikog.
Našli smo ih u podrumu, s kacigama na glavama… i našeg zapovjednika. Nije ni pitao kako smo. Svi su sjedili unezvjereno gledajući nas dvojicu... Žalio sam ih.
- 38 sa 9 …- reče mi Dok.
- …ma znam… daj tablete, čaj i to je to… - rekoh.
- …aha… danas nemoj ići na položaj…- reče Dok.
- …aha… - pomislih u sebi - …tko bi izdržao onda zajebanciju ostalih 5 dana.
Pokupili smo se i otišli nazad u kuću. Normalno, nisam ni pokušao reći da mi je Dok savjetovao da ne idem na položaj. A i bez toga uhvatili su me u mašinu. To je bilo nepisano pravilo, dok se možeš kretati... ideš.
Takvi smo mi. Od takvog materijala satkani. Ratnici. Hvala Bogu bilo nas je dosta u ovom ratu… ratnika.



Jedno jutro pili smo kavu i spremali se polako za položaje. Počeli su tući po selu. Sjedili smo i dalje. Zdravko M. je uletio u kuću. S kacigom na glavi škripeći zubima.
- Mičite se... tuku – reče.
- A kamo da se maknemo? – upita Hak.
Gigi je kao beba spavao u kinderbetu. Više ga ni granate nisu uspijevale probuditi. Jedino da padne na kuću. A neće. Osjećali smo to. Dalje smo sjedili, pili kavu i zijevali. Povremeno psovavši. Zdravko M. je stao u dovratnik.
- Ovdje je čvrsto – reče – dođite i vi.
- Budala – reče Siniša tiho.
Nismo se ni osvrnuli na njegov prijedlog.
- Ako te frka, gubi se van – reče Hak.
Uto padne jedna na kuću do nas. Popadali smo sa stolica. Čuli smo Gigija. Drečio se iz sobe: - …majku vam jebem!
- …pa ni kavu ne možeš popiti… jebem im mamu… prosuo sam… a nema više kave!…- čuo sam Haka.
Sjeli smo opet za stol. Kava. Moja kava neprolivena srećom. Prestali su. Začuli smo viku vani. Uto je ušao Ljatif. Nešto je mrmljao sa žarom u očima.
- Koji ti je kurac? – upita Gigi.
- Ja spasio hrvatska konj. – reče.
- Kakav ti je to konj… konju? – upitam.
- Tamo u štala… – reče – …pao granat i vatra... ja ušo i spas‘o hrvatska konj… – reče u dahu.
- Bit će ti si krao jaja iz štala... pa tebe spasio hrvatska konj – reče Igor K.
Smijali smo se.
- Ne, ne, ne... konj ja izvukao van… – reče
- …za rep? - upita Igor K.
- Dobro Ljatif... nestani.... pijemo kavu – reče Siniša.
- Koji vam je kurac… – reče Zdravko M. – …čovjek je pomogao izvući konje iz štale.
- Ti si na vrijeme izašao pa te nije morao spasiti… he,he,he… – spustio mu je Hak.
Uvrijeđeno je izašao. Napokon. Pili smo kavu i dalje. Ustvari kuhali opet. Vjeko je skoknuo u kuću do nas kod nekih staraca po 10 deka kave. Cijelo jutro smo samo kuhali i pili kavu. I sudarali se po kući od dosade. Na položajima je bilo zakon. Uvijek se nešto događa. Ovdje? Glupost. Gore je bio…
Tenk.
Jebeni tenk.
Jebene Hrvatske vojske.
Jebene 111. brigade.
Jebene "A" bojne.
Moje bojne. I jebeni Mujo vozač jebenog tenka. Svaki dan došao bi ispalio dvije, tri jebene granate i otišao. A mi? Mi bi jebeno pušili... nas bi zasuli jebenim haubicama na položajima. Tukli su iz jebenih Vrhovina. Došlo mi je jedan dan da uzmem jebenu zolju i uništim tu jebeno nepreciznu kantu. Jer što je bilo previše... jebeno… previše je.
Jedan prizor mi se duboko urezao u pamćenje i svaki put kad vidim zalazak sunca sjetim ga se. Taj dan za divno čudo jebeni tenk nije izlazio i bilo je mirno.
Blaženstvo. Samo je odzvanjao naš smijeh padinama brda. Sanjkali smo se, grudali. Igrali. Radili snješka.
Normalno, nos mu je bio dolje na muškosti.
Zalazilo je sunce. Tamo negdje iznad Rijeke. Koja je bila kilometrima daleko. Tamno plavi vrhovi okolnih planina, nebo narančasto-plavo, sve bijelo i okupano čudnom svjetlošću sunca na izmaku snaga. Doletio je niotkud.
Galeb.
Ne galeb s riječke rive koji kad ti se posere na auto odmah ideš kod autolakirera već… čelični galeb. G2. Galeb2. Suvremeniji tip aviona Jugoslavenske narodne armije (kako to gordo zvuči).
Bočno okrenut na zalasku, sivkasto je bljesnuo na nebu. Ustremio se prema mjestu gdje bi trebao biti grad Otočac. Vidjeli smo kako ispaljuje rakete i kako nakon toga mitraljira... Digao se. Opet bočno. Bliješti. Dolazi i zvuk. Tutnji. Valja se preko planina. Buka. Ogromna. Lagano se zemlja zatresla. Nastavio je svoju putanju preko Velebita.
Nestvarno. Kako se i pojavio. Odjednom se iznad grada čula buka ??? i vidjeli su se tragovi djelovanja protuzračne obrane…na koga? Pa avion je već bio na Batajnici u Srbiji.
Smijali smo se. Nije bitno. Neka se puca. Neka je buka.
Kada su nam pogodili i tu kuću u kojoj smo spavali, premjestili su nas u vojarnu. Drugi vod, još dok nismo tamo stigli, imao je dvije ženske sa sobom. Neki tip ih je dofurao iz Rovinja za Božić. Čuli smo da su s njima… a uskoro je i pukla priča o… redaljci.
Uglavnom… jedan tip ja bio na ženskoj, a drugi… Onaj mali debeli, na krivim nogama je stajao sa spuštenim hlačama iz njega. Ovaj jadnik što je ševio stalno se osvrtao da ga ne dobije u guzicu. Čim je svršio bacio se naglavačke da i on ne bude jeben. Međutim, ženska je odustala od daljnje ševe i počela vikati:
- …samo ne on… on je ružan…
Krivonogi je počeo psovati i svađati se s njom, ali je odustao. Tako da je cijeli vod ševio osim njega.
Smjenjivali smo se s drugim vodom.
Ne na ženama… na položajima.
Moj cijeli i opet dio trećeg voda. Dio trećeg voda je držao položaje u donjem selu. Njih su tukli. Nekoliko puta su se htjeli mijenjati da malo mi idemo dolje, što mi nismo htjeli ni čuti. Izmišljali smo sve i svašta da ne odemo tamo.
Najčešći izgovor je bio da nije dobro cjepkati vod, na što bi oni rekli: pa i mi smo iscjepkani, a mi bi rekli…vi tako uvijek pa ste navikli.
Psi! (Kerovi!)
Kako smo došli na položaje, nekako su se pojavila dva šarplaninca. Ogromni. Dlakavi. Od prvog dana smjestili su se s Fumom i Igorom K. u rovu. Oni su nam testirali hranu. Ako bi oni jeli i mi bi ručali. A to je bilo vrlo rijetko...
Fuma i Igor K. su se skoro posvađali zbog njih. Sjedili su zavučeni u vreće za spavanje i pričali. Fuma je pričao i zastao na minutu. Čuo je hrkanje. Potegao je Igora pod rebra…
- ...ne spavaj!
- ...ne spavam jebote... – reče Igor K.
- ...kako ne... hrčeš kao traktor...- reče Fuma.
- ...nisam spavao, majke mi...- reče Kuki-...ja sam mislio da si ti zaspao... baš sam ti htio reći da ne hrčeš!
- ...pa tko onda hrče?... - upita Fuma -...psi!...jebote!
U nekoliko navrata, kad bi netko od njih dvojice izašao van pišati, pas bi mu se uvalio u vreću za spavanje. Pa cijele ceremonije dok ga izvuče van. Svaki put kad bih se šetao noću dok je bila Brkina i moja smjena straže, čulo bi se glasno hrkanje iz njihovog rova. I to ne samo pasje…
Potpisalo se i primirje. Napokon. Trebalo je nastupiti na Tri kralja u 18 sati popodne. Prali su nas svakodnevno svakih sat vremena. Taj dan počeli su tući u neparne sate. U 16 sati je završilo u 17 sati opet. Ležali smo u rovu i razgovarali.
- …misliš da će poštivati?- upitam Brku.
- …čuj ako je potpisano na cijelom teritoriju Hrvatske… hm… ne znam…- reče Brko.
- …doduše… nama ništa ni ovako ne fali… samo sam se već navikao… ni ne slušam kad ispaljuju… a to nije dobro… nikad ne znaš… mogu se premjestiti… pa jedna doluta i najebemo…-rekoh Brki.
- …valjda nismo te sreće, u kurac…- reče Brko.
U 18 sati pala je posljednja granata. Već je bilo dobrano mračno.
Mir i tišina.
Izvukli smo se iz rovova. Pričali smo i čekali 19 sati.
- …sad će...- reče Igor K. gledajući na sat. Osluškivali smo.
Mir i tišina.
Super! Sad smo definitivno mogli bezbrižno nastaviti sa sanjkanjem i pečenjem kobasica. Pogledavali smo se. Vidjelo se olakšanje na licima ljudi oko mene.
- …e sad i oni čmarovi u zapovjedništvu mogu napokon skinuti kacige s glave…- reče Hak i počne se smijati.
Monotonija se uvukla među nas već nakon nekoliko dana. Smjene na položajima pa u vojarnu, priča do dugo u noć. Hrana nikakva. Prema gradu se nismo niti spuštali.
Jedino interesantno što se dogodilo bio je povratak Crvenog Vjetra. To je bio neki tip koji je još dok smo bili u «Luciji» dobio neki osip po nogama. Pojavio nam se na položajima zajedno s ručkom. Uvalio se u rov s Hakom i Sinišom. Nakon povratka s položaja opet je… nestao!
- …a što?… pitao nas je kako je ovdje… a Siniša i ja smo mu pričali… cijelu noć…- reče Hak - ..pitao je kako je s napadima… a mi smo rekli odbijamo sve napade… Belih orlova… belih bubrega…- reče cereći se.
Smijali smo se. Uglavnom, čovjeka su toliko isprepadali da je ovaj opet otišao gonjen Crvenim vjetrom….
Pred kraj mjeseca premjestili su nas u Brinje.




































Smjestili su nas u gradsku knjižnicu. Posjećivali smo kafiće i upoznavali se s gradićem. Nikome nije palo na pamet da uzme neku knjigu i da čita. Onda je nekom iz zapovjedništva bojne palo na pamet da bi trebali imati nekakvu obuku. U skladu s tim počeli smo svako jutro trčati po Brinju. Pa smo počeli izvoditi hodnje oko Brinja. Pa samo naletjeli na Delničane koji su imali BOV (borbeno oklopno vozilo) s trocjevcem uperenim u Vodoteč. Srpsko selo u zaleđu Brinja. Delničani su tamo bili kao osiguranje da ovima iz sela ne bi nešto palo napamet. Došli smo do njih, pričali sa njima, jer je Hak bio iz njihovog kraja. Satnija se odmarala oko kuće sve dok jedna budala iz drugog voda nije skočila na BOV i počela pucati po selu. Izgubili smo se vrlo brzo od tamo. Normalno Zdravko M. dobio je po ušima navečer na sastanku u zapovjedništvu.
Nekoliko puta smo kasnije išli do tih momaka iz Delnica. Uvijek su imali super klopu. Otišli su jednom Hak i Cindra sami…
Hak nam je ispričao:
- …došli smo tamo, ljudi su nam dali kobasica i kruha, međutim bez noža. Cindra je pitao nož, a oni iz zezanja rekli nemaju… on izašao u predsoblje i upalio motornu pilu… ja gledam kruh na stolu… mislio, rezat će kruh… jer smo se zezali… on prepilio stol!…zamisli budale…- reče crkavajući od smijeha.
Više nitko nije išao tamo….
Zapovjedništvo kao zapovjedništvo. Smislili su da bismo trebali ići u izviđanje neprijateljske pozadine. To nam je prenio Zdravko M. jednu večer kada se vratio sa sastanka. Malo smo gunđali… ali nekako ćemo i to obaviti.


Jutro je. Noć je vani. Spremamo se. Idemo. Samo naoružanje. Pokretljiviji smo. Kamioni. Vozimo se. Ulična rasvjeta prolazi. Stup po stup. Blijeda. Jutarnja. Na horizontu budi se dan. Sve je zaleđeno. Izlazimo iz kamiona. Motamo se okolo. Pušimo. Krećemo. Tri grupe. Izviđanje. Prolazimo kroz našu crtu.
- Je li minirano naprijed?- pita Dean R. jednog od dvojice likova koji su dobro ubundani, u praskozorju, stajali svaki s jedne strane ceste kuda smo prolazili.
- Nije, samo idite. - reče jedan pocupkujući.
Ni oči mu se nisu vidjele…
Kolona. Nas devetorica idemo. Dean R., Hak, Siniša, Branko Š., Slavko, ja, Šporki, Udav i jedan iz nekog samostalnog voda . On zna kuda trebamo ići.
Hodamo.
Polako.
Vrlo polako.
Oprezno.
Razmak.
Veliki razmak.
Sve je zaleđeno. Prolazimo usjecima po vijugavoj cesti. Ispred nas šuma. Zastajemo. Čučimo. Pušemo u prste. Ogledamo se. Tiho je. Zima. Zaleđeno. Hak i Dean prvi ulaze u šumu. I mi krećemo polako. Tiho. Samo snijeg škripi. Stajemo na tragove u snijegu. Jedan je prošao. Svi su prošli. Napet sam. Stroj okrenut u jednu stranu.
Stop.
Čučanj.
Zavoj.
Šuma.
Tiho.
Grijem prste.
Gledam.
Ne vidim.
Sve u redu.
Žmirim.
Osluškujem.
Dišem… duboko… punim plućima.
Idem.
Stopa.
Trag.
Polako.
Uzbrdica.
Vijuga cesta.
Signal.
Okupljanje.
Tu smo svi.
- …predah. - reče Dean R. – …sada tek ulazimo.
- …što je ovo do sada bilo? – upita Siniša – …zajebancija?
- Mislim, bliže smo – reče Dean R.
Pušim, duboko uvlačim. Tiho je.
Pretiho.
Premirno.
Nema nikakvog zvuka niotkuda. Sve zaleđeno.
- …dalje – reče Dean R.
Raskopčam jaknu. Idemo. Znoj. Razmak. Zastao sam pored srušenog stabla. Bilo je više od mene za pola metra. Ja sam 178.
Šuma.
Gusta.
Šipražje.
Snijeg.
Cesta.
I mi tihi, nečujni. Hodamo. 100 m. Pogledavam iza sebe. Slavko. Znojan. Izmučen kao i ja… tek smo krenuli.
Stani.
Čučni.
Gledaj.
Osluškuj.
Prsti su se ugrijali….
Diši…
Kreni.
Polako hodamo. Kao na mjesecu. Vrlo usporeno. Cesta vijuga kroz šumu, u brdo.
Stani.
Čučni.
Gledaj.
Osluškuj.
Diši… duboko.
Kreni.
Satima tako. Nemam pojma koliko je sati. Nije ni bitno. Napet sam. Znojan. Pišao sam valjda 1000 puta. Zadnja dva, tri puta samo sam ga izvadio. Ni kapi.
Strah?
Ne sramim se. Ljudski je.
Ruka u zraku… čučimo.
Hak i Dean R. odlaze naprijed. Polako. Osvrću se. I mi se osvrćemo. Svatko na svom mjestu. Gledamo. Hak ide ravno gore po cesti. Dean R. skreće desno. Okrene se. Mirno je.
Mahnu rukama jedan drugom i počnu se vraćati nazad prema nama, do nečega hrđavog.
Autobus.
Spaljen.
Prevrnut.
Signal.
Okupljanje.
- Tu dalje 100 m je raskrižje... mi idemo ravno za Jasenicu... desno je kamenolom... lijevo za Kapelu... zapalimo po jednu pa ćemo dalje – reče Dean.
- Ovaj bus su naši stukli s čejenima... neki rezervisti... prije su položaji bili tu u šumi... sada su 5 km iza – reče onaj pridodan nama.
- Idemo! – reče Dean.
Hodamo.
Razmak.
Stope.
Misli.
Iza svakog stabla je čejen i gleda nas. Raskrižje.
Stajemo.
Čučimo.
Čekamo.
Osluškujemo.
Sav zagrijan….
Dišemo… Bole me noge od napetog hoda. Svaki korak polako spuštam nogu u trag onog prije mene. Još i ovo sranje od mitraljeza. Mrzio sam ga tada. U tim trenucima. Otvorena usta.
Dahćem.
Znojan.
Pratimo cestu.
Vijuga u planinu. Provalija ispred nas. Cesta usječena u brdo. Serpentine. Stabla. Šipražje. Gusto. Sve što vidimo je nešto malo terena oko ceste. Dalje… ništa.
Hod.
Prati trag.
Samo po tragu.
Tiho je kilometrima u krug, a meni bubnja u ušima. I gledam okolo. I po stablima. Krošnje jela otežale od snijega. Gledam i gore. Tko zna gdje sve kreteni mogu biti. Balvani. Neki već narezani, neki tek srušeni.
I znoj.
I napetost.
I strah.
Ne znam koliko je sati. Uglavnom kapa s drveća. Ponešto se i odleđuje. Gutam slinu. Povremeno bih ugrabio snijega i stavio pod jezik da me hladi.
Da pijem.
Žedan sam.
Gladan ne, samo žedan. Stalno…
I suhe usne.
I znojan.
I prestrašen.
I u Rijeci sam. I malo tu i malo tamo. Izmiješanih misli i osjećaja. Samo je strah prisutan… konstantan. Čovjek se boji nepoznatog.
Čovjek sam i idem u nepoznato.
Signal. Stajemo opet.
Ne?
Prijevoj.
Treba ga prijeći. Hak i Dean R opet idu naprijed. Nema ih dugo ovaj put. Pokret. S mukom idemo dalje. Gdje smo? Pojma nemam. Možda bude tabla Zagreb 5 km. Spuštamo se. Pa opet penjemo.
Zvuk?
Da, nekakav vlak se čuje. Nadam se da nije oklopni vlak o kojem smo čuli priče, a budući da idemo prema željezničkoj stanici u Ličkoj Jasenici ne bi me čudilo da naiđemo na to čudo. Cesta vijuga. Prati brdo, uostalom kao stalno do sada. Veliki zavoj.
Tiho je.
Pretiho.
Premirno.
U brdu smo. Idemo prema vrhu. Zadnji zavoj prije vrha. Signal. Prst na ustima. Tišina. Grobna. Iznad nas je dva do tri metra usjeka ceste u brdo. Cesta odmah zavija udesno. Pokret rukom. Otvoreni dlan prema zemlji. Gore-dolje. Diže se ruka. Pet prstiju u zraku. Pauza.
Hvala Bogu!
Cigareta!
Sjedamo šuteći na neki balvan uz cestu, tik do dijela zemlje gdje je usječena u brdo. Pušimo. Tiho je. Čučimo u krugu. Svatko sa svojim mislima, samo oči šaraju, sudaraju se među sobom. Hak s Deanom proučava kartu, šapću jedan drugom na uho.
Pretiho.
Premirno.
Pakao nastade!
Odjednom rafali! Preko nas. Borić koje je bio na vrhu tog usjeka pade pokošen među nas koji smo se u trenu pobacali po zemlji.
Visoko preko nas meci … i uzvici:
- Predajte se ustaše!
Razmilili smo se po cesti.
Pucati?
A kamo?
Gdje su?
Rafali su stizali s druge strane brda. Nismo ih vidjeli. Siniša je pokupio falovku i počeo puzati prema zavoju. Dean R. za njim. Hak je pokretima ruke pokazao da se penjemo na brdo. Polako. Krenuli smo. Okrenuo sam se i počeo puzati za Sinišom i Deanom. Hak me zazvao… NAZAD!
Puzao sam nazad k ostalima.
- ….gore… na brdo…- vikao je Hak, istovremeno je govorio u motorolu nekome s druge strane -…vraćamo se… otkriveni smo…
Cijelo vrijeme glas iz šume jednolično je ponavljao: - Predajte se ustaše!
Zapraskalo je po nama i s lijeve strane. Pokušavaju nas okružiti.
Hak je govorio u motorolu:
- Gadno je... tu su... okružuju nas!
Glas je odgovarao:
- Povucite se... mi stižemo, cijela satnija... odmah van!
Odjednom se pojavio Dean R… sa strane odakle su dolazili najžešći pucnji. Skoro smo ga upucali dok se probijao odozdo k nama…
- …Siniša… ostao je dole…- reče -…bunker… sasjeklo ga na cesti… iza mene…
- …idemo po njega…- reče Hak.
- …ne… ne možemo… 2 metra je od bunkera… ostat ćemo dole svi… – reče Dean R. kroz stisnute usne- ...kad smo pretrčali… ispred nas bunker… s desne i lijeve strane… bunkeri.. duplo veći od ovog.. željeznički pragovi su poslagani po njima… ukopani… avion ih ne bi uništio…- reče u dahu.
Pogledavali smo se. Pogledavali smo oko sebe. Nismo bili sigurni što raditi.
Hak je opet pričao u motorolu. U to Dean R. reče:
- …dvojica… gle…- pokazujući u pravcu odakle je došao.
- …skini jednog…- reče mu Hak.
Cilja.
Pucanj.
- …pao je…- čuo sam Haka.
- …kupimo se…- reče Dean R. - …nazad!
Pucalo se po nama. Povlačili smo se, a onaj glas je bio uporan:
- Predajte se ustaše…
Bježali smo. Priznajem. Morali smo. Skoro su nas zatvorili. Siniša je ostao tamo sam. U krvavom snijegu. Mislio sam kako je sve do prije nekog vremena to nemoguće… ali… dogodilo se.
Trčali smo nizbrdo. Padao sam. Dizao se. Nadao se da nije minirano tuda kud smo se povlačili.
Nije moglo biti!
Nije smjelo biti!
Duboka je šuma!
A on je stalno bio u mislima. Leži… sam. Dotrčali smo do onog autobusa bez krvi na licu. Teško dahčući. Naši su bili tamo. Pao sam na koljena. Četveronoške. Počeo povraćati. Na nos. Na usta. Nisam ništa ni povraćao… ali… nisam mogao disati. Grabio sam snijeg. Gurao u usta. Trljao vrelo lice. Dahtao. Kašljao. Gušio se. Raskopčao sam jaknu… razgolitio se… pokušavao sam kožom doći do zraka.
Čuo sam dijelove razgovora.
- ... nema smisla... ispred bunkera je... izginut ćemo svi... – isprekidano je objašnjavao Dean R.
- Dobro, povlačimo cijelu satniju – reče Zdravko M.
- Vi polako naprijed cestom... mi ćemo se raširiti po šumi – reče na kraju.
Krenuo sam teturajući, ne shvaćajući. Bez misli. Samo Siniša. Sve mi se vrtilo u glavi. Od trenutka kad smo se upoznali do maloprije. Slike. Bez smisla i reda. Samo su dolazile. I nevjerica. Bespomoćnost. Umor. Bol. Sve me obuzimalo. Osjećao sam da se raspadam na dva dijela. Pucao sam po šavovima. I još sam nosio taj jebeni mitraljez. Došlo mi je da ga bacim.
Da vrištim.
Kričim.
Tulim.
Derem se.
Htio sam vratiti tih jebenih pet minuta nazad. Nekako. Bilo kako. Nemoguće. Jebeno nemoguće. Nešto je grunulo nama s desne strane. Iza.
Granata?
Tenk?
Bomba?
Koja pizda materina?
U hipu smo se pobacali po snijegu okrećući oružje unazad. Nismo imali pojma što je.
- Zavoje... zavoje – čuli smo iz šume - ... naletili smo na minu... – odzvanjao je glas šumom.
Dean R. se digao, dao znak rukom da ostanemo gdje jesmo te požurio u šumu. Nismo vidjeli što se događa. Čuli smo viku iz šume. Nekoga su pokušavali skrpati. Ležao sam tako tamo ispod stabla. I stalno mi je bio u mislima. Sve je još tako svježe. Poželio sam da se ne mičem ispod tog stabla. Sjeo sam. Leđima se oslonio na hrapavu koru drveta. Sjedio sam udubljen u misli. Podsvijest. Daleko od trenutka.
I potekla je suza. Žalosna. Bijesna. Nemoćna. Topla. Prijateljska. I sunce je već visoko izašlo. Ni na sekundu me nije ugrijalo to naše sunce. A osmijeh mu nije silazio s lica. Cijelo vrijeme se smiješio. I danas nakon 13 godina kad ga se sjetim, a ne prođe dan, dva da ne dođe u misli, shvatim da ga ne pamtim ljutitog. Uvijek se smije. Dječačkog lica, s redom bijelih zuba i smiješkom. I zahvalan sam mu za taj smiješak. I predivan je taj smiješak mog mrtvog prijatelja. Nitko se nije tako smiješio niti neće. Ni moja dva mala anđela ne smiješe se tako kao on. I opet potekne suza. I neka teče. Za njega će u mojim očima uvijek biti suza.
Zapalio sam cigaretu. Osvrnuo se oko sebe. Ležali su ili sjedili. Svatko zadubljen u svoje misli. Poneki spuštene glave. Gledao sam ih. A nisam ih povremeno vidio. Prolazio sam kroz njih pogledom. Poneki su pušili cigaretu. Kao ja. Osjećao sam da smo svi tamo. U mislima. U onih prokletih pet minuta. Ako je i bilo toliko.
Tišina je.
Ustvari nije bila. Još se čulo zapomaganje i razgovor iz šume. Ali nisam se okretao. Nisam želio okrenuti se. Gledao sam ispred sebe. Niz cestu kojom smo došli prije nekoliko sati. Oslonjen na stablo, zadnje stablo u prorijeđenom kraju šume. Vidio sam nas kako dolazimo. Lijevo od mene brdo, cesta je vijugala uzbrdo prema meni. Naš dolazak mogao je biti viđen kilometrima. Brdo po kojem je vijugala cesta bilo je golo. Bez zaklona.
Izlazili su iz šume. Kolona. Prolazili su šuteći. Nosili su tijela u šatorskim krilima. Po četvorica držeći krajeve krila. Ništa nismo pitali. Šutili smo spuštenih glava.
- Drugi vod... opet – reče Dean R. kad su prošli.
- Jedan mrtav, dva teško ranjena. – nastavi – …šuma je cijela minirana... ne silazite s ceste.
- Ili oni... ili mi – reče Hak otužno.
Razgovor je vođen bez gledanja u oči. Nitko nikoga nije pogledao u oči, podigao glavu ili povisio ton. Riječi su jedva prelazile preko usana. Stajao je ispred nas. Na desetak metara. Tiho govorio. Svi smo ga čuli sa svojih mjesta.
- ... ostat ćemo zadnji... za zaštitu... ako krenu za nama... svakih par kilometara ćemo se mijenjati u nošenju krila – završi Dean.
Stao je s druge strane mog stabla. Čekali smo pet-šest minuta i počeli se povlačiti. U koloni pognutih glava. Nitko nije ni gledao unazad. Opet svatko sa svojim mislima. S njim u mislima. Pojma nisam imao koliko je sati. Nisam više ništa osjećao. Ni umor, ni glad. Nije me bilo briga hoće li tko krenuti za nama. Samo sam dizao noge, gledao u izgažen snijeg ispred sebe. Bilo je nizbrdo, tako da se nisam ni trudio hodati. Spuštali smo se. I pušio sam. Sve ono što nisam popušio dok smo išli uzbrdo sad sam gurao u pluća. Jednu za drugom. Ponio sam tri kutije.
Čekali su nas dolje. Prolazili smo pored trećeg voda, drugog. Uzimali smo s čela šatorska krila. Ovaj što sam ga ja nosio bio je živ. Nosio sam otraga s desne strane. Nisam ga dobro pogledao. Ne znam tko je. Vidio sam samo otrgnuto stopalo u čizmi. Čarapu. Podvezano ispod potkoljenice. Dio otkinutog tijela visio je s komada kože. Žile, mišići, kosti... sve je otrgnuto. Nisam gledao po njemu. Ne znam je li još negdje ranjen. Samo sam tu nogu zamijetio u hipu. Na prvi pogled. Trnule su šake i prsti. Trnula je ruka. Nije krvario. Gledao sam u potiljak onog ispred.
Prsti, ruka, šaka... sve mi je utrnulo. Posljednje metre više smo ga vukli nego nosili. Srećom je bio snijeg.
- Stani! – rekao sam – Zamijenimo ruke... ne mogu više... boli me ruka.
Tiho je jaukao. Više mrmljao, vjerojatno buncao od boli. Bar je bio živ.
- Hajde. – pristane Slavko – Al' je težak! – reče mi u prolazu potiho.
Nastavili smo se spuštati vijugavom cestom sve češće izmjenjujući mjesta. Nismo više mogli. Preuzeli su momci iz trećeg voda. Opet smo na začelju. Tu smo čuli zvuk motora koji je dolazio nama u susret. Zaustavili smo se. Nismo vidjeli što se događa. Pretpostavljali smo da ih sređuju I stavljaju u kamione. Krenuli smo. Sad ćemo se bar lakše povući. Nosili smo ich desetak kilometara. Nosili bi ich još sto puta više da je trebalo. Ali mi je bilo drago što su došli po njih. Puno brže će u bolnicu. Prolazili smo pored njih. Jedna 110-ka i jedan IMV kombi. Naš „doktor“ užurbano je radio. Svaka mu čast. Tako mirno. Tako hladnokrvno. A opet... kockar I probisvijet.
Hodali smo nizbrdo desetak minuta kad je netko uzviknuo:
- U stranu! Da prođu kamioni.
Pomaknuli smo se na rub ceste, prema provaliji. Prvi je prošao kombi pa za njim 110-ka. Vidjeli smo dvojicu, trojicu kako sjede u kamionu. Mahnuli su nam. Krenuli smo polako dalje.
Odjednom eksplozija. Pobacali smo se po snijegu.
- Koja je sad pička materina? – upita Hak.
- Tenk? – netko reče – granata?
- Kako nismo čuli ispaljivanje? – upita Slavko.
- Pitaj Boga... ja više ništa ne razumijem – rekao sam.
Ležali smo par minuta u snijegu. Poneki su i čučnuli. Pušili. Opet nitko nikoga nije gledao. Zurili smo niz cestu.
Dolazio je Zdravko M.:
- Mina... kamion je naletio na protutenkovsku minu... 200 m od naših položaja – reče.
- Bog te jebo! Koja nam se pička materina još može dogoditi? – upita Gigi.
- Zini da ti kažem – reče Hak.
- Rekli su pederi da je sve čisto – čuo sam nekoga iza da govori.
Približavali smo se mjestu gdje je grunulo. Kamion je bio okrenut za 180o. Opet kao da ide uzbrdo. Na krovu. Čuli smo tihe jauke. Srećom ovaj put nije bilo mrtvih. Uglavnom svi ugruvani. Neki su letili i 20 metara po zraku. Dok smo prolazili kraj povrijeđenih, vozač u mom vodu, koji je ovaj put išao pješice, zastao je kraj jednog momka.
- Što sam ti ja rekao? – počeo je – Ne vozi se s drugima.
- Uh, uh... ajoj – stenjao je ovaj gledajući ga širom otvorenih očiju.
- Nećeš ti da slušaš – nastavi – ….hoćeš biti gospodin... pa se voziti... eto ti ga sad... samo ti jauči... sve su to bodovi za stan – završi na kraju sa smiješkom.
Svi su se nasmijali. Otkud to budali da padne na pamet. Čak se i povrijeđeni nasmiješio. Barem na trenutak.
Neki od nas se nisu smiješili. Neki su još uvijek u mislima bili sa Sinišom.
Nekako smo se spustili i prošli kroz našu liniju. Stajali smo sa strane. Pokunjeni, pokisli. U kurcu. Totalnom. Nitko nikog nije gledao. Netko od onih koji su na položajima dolazio bi i pitao što je bilo. Netko bi i odgovorio. Netko bi kratko rekao
- Idi gore pa vidi!
Jebiga. Bili smo u kurcu. Ni ne sjećam se te vožnje iz Glibodola do Brinja. Do škole gdje smo bili smješteni. Prošla mi je kao u bunilu. Kad smo došli, tamo su nas već čekali momci iz prve satnije. Jedva smo ih nekako smirili i odgovorili da idu gore po Sinišu. Zimi se brzo smračuje, a već je sunce bilo zašlo. Danju je gnjusno, a kamoli po noći.
Ne možeš ti luđacima objasniti da bi svi gore ostali i da smo nešto pokušali odmah, a kamoli sada skoro po noći.
Zavukli smo se u vreće, svatko sa svojim mislima. U neko doba, ne znam koliko je prošlo, ušao je Zdravko M. u sobu:
- Imamo sastanak sa zapovjednikom u 21:00, dolje u zapovjedništvu.
Jedini odgovor koji je dobio bio je Hakov.
- Za koju pičku materinu nas 60 ide dolje... zar se ne može udostoiti i dovući svoju guzicu oficirsku ovamo? Govno!!!... znao nas je gore poslati... sada nema muda doći ovamo.
- …ne znam ja ništa… rekli su tako – odvrati pokunjeno Zdravko M.
Istresena gorčina ostala je još dugo visjeti u zraku nakon što je Zdravko M. otišao. Riječi su svima odzvanjale u ušima. Odbijale se od zidova i ostajale u mislima. Ležali smo svatko na svojoj vreći, u mraku. Pušili bez riječi. Činilo mi se dugo, teško. Nije izlazio iz glave. Otišao je netko vrlo blizak, vrlo drag.
I misli se vrlo često vraćaju najmilijima. I opet vidim u stanu kod staraca svoju sliku. Uokvirenu. S crnom trakom. I opet sam u onoj prokletoj šumi. I zasjeda. I Siniša. Pa opet starci i slika. I tako u krug. Beskonačno. Mislio sam da ću izluditi.
- Idem van!... – rekoh ležeći.
Šutili su. Ustao sam i krenuo prema vratima.
- Čekaj... – reče Hak ustajući. – Idem i ja... izludit ću ovdje.
Izašli smo na svjež zimski zrak. Stresao sam se od zime, uvlačeći dublje vrat i glavu.
Zabili smo ruke u džepove i krenuli...
- Kamo? Gore ili dolje? – upitam.
- Do kraja gore, pa do kraja dolje – reče Hak – ….nećemo u kafiće... da se malo provjetrimo.
- OK i meni odgovara – rekao sam.
To je bio sav razgovor idućih nekoliko sati. Odgovaralo mi je da je netko sa mnom, ali bez riječi. Samo prisutnost neke drage osobe kojoj nije do ispraznih razgovora, muških macho sranja i sličnih gluposti. Netko blizak tko je osjećao istu prazninu kao ja. Netko tko je prošao kao i ja. Netko tko je bio tamo.
Hodali smo uz cestu do kraja gore, do kraja dolje prljavim snijegom i bljuzgom. Ispod ulične rasvjete. Povremeno obasjani svjetlima vozila u prolazu. Pognute glave, bez riječi. Kraj toplih domova onih kojima smo došli pomoći. Cijelo selo. Gradić. Grad. Što već. U centru bi poneko i prošao kraj nas. Iza zamagljenih prozora po kafićima ljudi u maskirnom su pili i veselili se. Pričali viceve. Dogodovštine. Svoje životne priče. Hvalili se. Prepričavali ratne priče. Muška sranja u muškom svijetu.
U drugom prolazu prema dolje susreli smo Šporkog i Deana R. Samo smo se pogledali. Nitko nije izrekao ni jednu riječ. Oči koje traže druge oči u zimskoj noći. Prazni, tupi pogledi, ispunjeni sjenkom tuge bili su dovoljni. Svatko u svom pravcu nastavili smo. Mi dolje. Oni gore. Mi smo imali još do kraja dolje, pa lijevo. U zapovjedništvo na sastanak. Oni gore, nazad pa desno, na isti sastanak.
Dok smo se vraćali prema zapovjedništvu od posljednjeg dolje, polako su se cestom približavale grupice ljudi koji su kao i mi išli na sastanak. Ušli smo u neveliku prostoriju montažnog objekta čiju namjenu nisam ustanovio pri ulasku. Nekoliko redova stolica ispred tri stola s nekoliko stolica iza. Poneki su već sjedili. Stali smo odmah do zida. Blizu vrata. Razgovor je bio na valove. Malo bučniji, pa se stišao, pa opet na trenutak bučan, pa tih. Gotovo šapćući. Tema je bila ista.
Barem koliko sam mogao pohvatati u žamoru u prostoriji. One stolice iza još su bile prazne. A ni moji nisu svi došli, vidim. Tu smo uza zid. Redom. Gigi, Slavko, ja, Hak.
Uto su došli Šporki i Dean R. Povukao sam Šporkog za rukav. Bez riječi stali su ispred nas. U sredinu. Oči su im sjajile. Od hladnog zraka ili bijesa koji su htjeli istresti iz sebe. I naše su bile takve. I prostorija se dobrano popunila. Sve su stolice bile zauzete osim onih ispred.
Njih još nema.
Na njih se čeka.
Pravog vođu ljudi ne čekaju. On je s njima. Nametnute vođe, e njih se uvijek čeka. Njih nikad nema. Oni nisu s ljudima. Oni nisu iz ljudi. Oni su nametnuti ljudima. Oni ne cijene ljude jer su im ljudi sredstvo. Takav je naš zapovjednik satnije bio. Bivši zapovjednik bojne. Sadašnji. A sad mogu reći bogami i budući. Nijedan zapovjednik od razine zapovjednika satnije do brigade nije obišao moju satniju na položajima od listopada 1991. do blokade vojarne na Trsatu u ožujku 1992. g.
Šest mjeseci!
U ratu smo!
Pijemo, pišamo, smrdimo, živimo i ginemo... joj, slagao sam vas. Oprostite. Zapovjednik satnije došao je oko 00:15 na Novu godinu na položaje, a zadržao se toliko da mu nismo stigli propisno jebati mater. Toliko o vođama iliti zapovjednicima. Zapovjednici desetine su postojali na papiru. Svatko je radio što je smatrao da je potrebno… a zapovjednik voda je… čistio spavaonicu.
Sastanak.
Hm, da, ušli su unutra sa zapovjednikom satnije i zapovjednikom bojne i dva-tri jajana. To su vam oni što navlače pitona po zapovjedništvu. Bucmasti, crvenih obraščića, fino govore i ponašaju se. Kad se zapuca oni jedini nose kacige na glavi. Ali nemojte ih tada tražiti jer, ne da postanu nevidljivi, oni jednostavno nestanu. Uvijek smo se pitali kamo? Uvijek smo se pitali, kad bi nas granatirali, postoji li neko mjesto gdje se možeš sakriti. Jajani su jako dobro znali da je to mjesto nekoliko desetaka kilometara iza. Po mogućnosti, u i bliže Rijeci.
Dakle taj famozni sastanak je počeo klasično. Oni iza stola dobro ugojeni i obučeni. Da naglasim čistih uniformi i čizama, gledali su sve s druge strane stola. Izgladnjele, promrzle, neobrijane, smrdljive... ljude. Nas. Mene. Nametnuti vođa svih počeo je govor. Mrzim to. Mrzim kad mi netko, tko ne razumije, objašnjava kako mi je. Pokušava mi objasniti da nekog nema. Da je taj netko meni nešto značio. Koristi se mojom tugom da mi kaže kako mi je. A ne zna kakav je bio taj netko. Što je volio. Kako se smiješio. Ne zna kako je izgledao. Ne zna tko mu je bio prva ljubav. Gdje se prvi put poljubio. Ne zna kako se zvao!
Uglavnom, nakon tog njegovog uvoda isključio sam se jer nisam želio slušati gluposti i laži, osjećao sam da će ih biti još u ovom ratu. Kao i do sada. Sve mi je to lagano išlo nakurac. A mislima se nisam micao s onog jebenog mjesta. Pogledavao sam lica oko mene. Nepomični. S boli u očima. Gledali su kroz njih osvijetljene. Neka me mučnina hvatala u želucu. Trebao sam nešto žestoko, otprilike litru votke. Mada ni to ne bi baš pomoglo, samo bi malo umrtvilo živce. Pokušao zaboraviti na trenutak.
Netko je spomenuo Marlboro, pa kupus, pa juhu i sve je otišlo u pičku materinu. Ono zašto smo došli. Nečija pogreška. Smrt nekog bliskog. Sve je to nestalo s Marlborom, kupusom i juhom.
- Ajmo ća... – reče Hak.
Pospani, popišani i pokunjeni pokupili smo se van. Na zimu, na studen. Na čist zrak. Na hladnu ličku noć.
Idilična su to sela zametena u snijegu, s uličnom rasvjetom. Blijedom. Hodali smo nazad bez riječi. Škripao je snijeg pod čizmama. Pogled mi je odlutao do spomenika brinjskom mineru. Zastao sam. Tu smo se prije pet dana slikali jašući po spomeniku. Siniša, Vjeko, Brko i ja. I brinjski miner.
Nekako sam zaspao tu noć. Više nikako nego nekako. Do kasno u noć sam pušio kao još neki.
Drugi dan, kasnije popodne smo ga dobili. Bio je obučen u odoru, s puškom. U svježe sklepanom lijesu. Kasnije smo saznali da je bila JNA, a ne četnici. Mada i nije bilo neke razlike. Bauljali smo bezglavo po Brinju. Gore-dolje, gore-dolje. Bez riječi. Susretali se bez riječi. Samo pogledi. Bespomoćni kao mala djeca. Užasan dan. Nikad gori. Ne možeš sjediti. Ne možeš stajati. Ne možeš pričati. Ne možeš jesti. Ni ležati, ni spavati. Ni s kim ni riječ prozboriti. Kad oni koji su ti najbliži u tom trenutku osjećaju isto. Koju god riječ izgovoriš nema smisla. Koga tješiti? Tko će tješiti tebe? Cijeli jebeni dan. Kasno navečer došli su busevi i išli smo doma.
A koji ću tamo kurac?
Nisam se ni skinuo već su bili na vratima i sve su znali! Kako? Ne znam, ali pitanja su se redala kao da su bili u toj prokletoj zasjedi.
- Idemo piti – samo sam izustio, istisnuo iz sebe.
I pio sam tu noć. U društvu. Mom rođenom društvu. Pio sam bez riječi. Bez osjećaja za okolinu. Stresao bih se dok bi votka curila niz grlo, ali to je bilo sve. Klizila je kao voda. Žarila na trenutak. Dalje bez efekta. Padali su s nogu, ja sam stajao. Oni dva deci bevande, ja deci votke. Trovao sam se. Namjerno… bezuspješno.
Pogreb.
Isuse dragi!
Sunčan dan u Rijeci. Od podneva smo pili u kafiću kraj groblja. Mi čvrsti ljudi, bez glasa, bez izraza. Maske na licu. Zategnute usne. Tupi pogledi. I ono… Kako si?…izostajalo je. Među svojim tužnim ljudima sam bio, ali svejedno, kako sam se približavao ulazu na groblje noge su mi bile sve teže. Koraci sve sitniji. Oči sve suznije. A srce?… srce je lupalo u ušima. Mislim da su ga čuli svi koji su došli.
I počasna straža. Stao sam nijem u zagušljivoj prostoriji. Suznih očiju. Mutno mi je od količine suza u očima. Nisam treptao. Ako trepnem, krenut će suze. Pluća su mi se punila tugom i krikom. Sabijen nekako. Netremice sam gledao pred sebe…u prazno… a misli? To nisu bile misli…to je bila borba u glavi. Borba misli… sudaranje.
Šum u ušima dodatno je pojačavao težinu. Prilazili su odru. Križali se. Pozdravljali. Majka sa strane. Ni stajati ne može. Čuo sam je. Nisam je vidio. Bojao sam se skrenuti pogled u njenom pravcu.
Smjena prije nas kraj odra bila je uplakana. I mi i oni poslije. A tko nije taj dan plakao na groblju.
Samo sam poželio da pada kiša….
I polagani hod uz lijes do rupe u zemlji. Nijemo stiskanje vilica. Pogledi među sobom. Vijenac sam nosio. Kao i moji ljudi. Uspravan. Ponosan.
Dostojanstvo nikad nismo izgubili.
I govori nekih nepoznatih likova po šabloni davno napisanoj. Isti govori kao prije nekoliko mjeseci.
I svećenik.
I križanje i … amen.
Stajali smo u vrsti, mi živi brojevi. Njegovi brojevi.
I zapovijedi.
I pucanj u zrak.
Stisnuo sam oči koliko sam mogao. Istiskujući suze.
I bijes i bespomoćnost.
Probijale su se kroz kapke odnoseći očaj i tugu. Ali olakšanja niotkud. Prići roditeljima i izjaviti sućut. Teška zadaća. Nisam ništa ni rekao. Pružena ruka i mokro lice od suza govorilo je više od tisuću riječi. Majka me je zagrlila. Sve nas je grlila. Kad mi onda srce nije puklo neće više nikada.
I zajecao sam.
Prvi put u tih nekoliko dana. A što i reći majci koja oplakuje jedino dijete. Sina jedinca. Dijete s kojim si bio zadnje trenutke života. Pokušati nešto reći ili samo jecati s njom. Otvorio sam usta, ali ništa osim jecaja nije izišlo iz mog grla. Skoro grubo, otrgnuo sam se iz zagrljaja i udaljio. Stajali su sa strane. Moji ljudi. Bez riječi. Samo suze. Nisam ih ni vidio. Samo suze.
Ljudi suze.
Ljudi bol.
Moji ljudi.
Polako se praznilo groblje. Mi smo stajali u krugu i pušili. Htjeli smo otići s tog tužnog mjesta, ali nitko nije htio prvi zakoračiti.
- Idemo... – reče Hak.
Klimali smo potvrdno glavama, a stajali na mjestu. Nepomično. Nisam imao snage zakoračiti. Jednostavno sam bio prazan. Samo suze i tuga. ... i sjećanja. Svježa. Vrlo bolna. Trebalo je nekako otići odovuda. Ogromna hrpa vijenaca i svježeg cvijeća govorila je da sada više tu nemamo što tražiti. Otišli smo. Nazad u kafić. Piti i šutke tugovati.
Dobili smo još jedan dan odmora. Odmora od čega? Nismo bili umorni. A tužni ćemo biti dok dišemo. Bar neki od nas…




Mukla tišina je vladala u busu za nazad. Tko je štogod pričao, pričao je potiho. Sablasno tiho. I vozača smo pustili na miru. Nije bilo uobičajenih upadica. Poštovali smo tišinu. Svi do jednog. Nismo čak ni stali usput na piće kao uvijek. Želio sam samo leći u svoju vreću za spavanje. Izmožden. Slomljen. Ni s društvom se nisam pozdravio.
Prvi dani gore bili su kao u bunilu. Polako smo se vraćali u normalu. Svakodnevnicu koja se uglavnom sastojala od obilazaka bircuza. Jedno vrijeme smo, kad bi ostajali bez love, mijenjali konzerve, mlijeko i sokove za cigarete. A pili na dug.
Čak sam glumio prosjaka svojevremeno. Sjeo sam ispred kafića. Noge podvrnuo koliko sam mogao u križ. Jednu ruku uvukao u rukav jakne koji su mi prebacili preklopljenog na pola preko ramena. Sunčane naočale bez jednog stakla. Komad kartona na kojem je pisalo "Hrvatski ratni vojni invalid". Netko je stavio kapu ispred mene, jer je ja nisam nosio… nikad. Ostali su posjedali po ogradi kafića i nukali druge da ubace nešto sitniša. Bili su darežljivi.
Nagrebali smo za tri gajbe pive!
Zatopljavalo je, ali se snijeg sporo topio. Smijali smo se vozačima 119. brigade iz Istre koji su unatoč tome što su sve ceste bile očišćene od snijega i dalje vozili s lancima. Bili su uporni. Točno si znao kad ide njihov kamion. Lanci već popucali od asfalta…ali nema skidanja!
Stajali smo ispred dućana u Brinju gdje staje bus.
I dođe autobus.
A naš Bara, ne budi lijen, onako s pivom krenuo prema busu i onako usput reče Brki:
- Ajmo doma... ako nas netko traži dolazimo sutra... - dovrši na ulazu u bus.
Nitko nije rekao ni a. Zašto i bi. Odmah je pao dogovor tko je sljedeći za doma. Uspijevali smo se smjenjivati tako jedno dva tjedna. Raspored smo napravili, a onda su se dečki iz drugih vodova polakomili pa ih je počeo sve veći broj odlaziti mimo rasporeda. S obzirom da je vojna policija bila u Žutoj Lokvi i kontrolirala prolaske izmišljali smo toplu vodu da bismo prošli njihov punkt. Skrivali se po kamionima, oblačili radna odijela, čak smo se švercali u jurećem vozilu prve pomoći. Neki stari je rikavao otraga od nekog udara, a mi od straha da murija ne zaustavi prvu pomoć.
Jednom smo se Brko i ja vratili s "redovitog" odlaska doma. Nikog. Sve prazno. Sve tri spavaonice prazne. Škola potpuno prazna! Na mjestu gdje su radili novu dvoranu za školu… dim. Krenuli smo tamo. Valjda nešto peku. Tamo smo našli samo Zdravka M. Sam. Lagana vatra. Štap. Kobasica na štapu. Sjedi.
- Ojla... – rekli smo kad smo prišli – Di su drugi? – upita Brko.
- Otišli... – reče Zdravko M. otužno.
- Di otišli? – pitam.
- Doma – reče.
- Pa zašto smo se mi vratili? – upitam ja.
- Ma jutros sam bio na sastanku, nekako su saznali da odlazite doma i zabranili su svaki pokušaj. Došao sam nazad i to rekao... a oni svi na prvi bus i tutanj doma – reče u dahu škripeći zubima. A onda tužno nastavi:
- …a ja sam bio danas na redu za kući, sad se mogu jebat'.
- Znači vratili smo se bez veze... a u pičku materinu... i baš svi otišli osim tebe? – upita Brko.
- …svi…- reče tužno gledajući u kobasicu.
Bilo mi ga je žao. Jadnik ispušio ni kriv ni dužan. A jebiga. Takav je život.
Uglavnom nismo još dugo ostali nakon toga gluvariti po Brinju. Premjestili su nas u Jezerane. Mjestašce nedaleko od Brinja. Počeli smo opet ići na položaje. Ovaj put u Glibodol. Mjesto iz kojeg smo onaj dan pošli u zasjedu. Dani su prolazili uglavnom u spavanju u bazi i na položajima.
Položaji su se nalazili između dva brda. Dolina. Nevelika. Taman da se dva voda od 30 ljudi rašire, po dvojica u rovu svakih 20-30 metara. Po lijevom brdu, bliže podnožju, protezao se put kojim smo onaj dan išli u zasjedu. Iznad puta tri rova. Odmah sam uskočio u jedan. Znao sam da vrh brda štiti od granata barem s jedne stane.
Između dva rova kuda je prolazio put, postavili smo netrzajni top. Slavko je bio u prvom rovu do topa ispod ceste. On se kužio u to “gvožđe” pa je bio naš “tobdžija” u slučaju da krenu na nas.
Bara i ja zajedno u rovu.
Odmah prvu večer pao je dogovor kako ćemo stražariti.
Spavajući oba!
Istovremeno!
Jebiga… uvijek ima netko tko je budan.
Skinuli bi čizme i spavali kao bebe, prije toga bi unedogled pričali o kući. O ljudima koje poznajemo. O sestrama koje poznajemo. Urezale su mi se u sjećanje njegove riječi. I prvi put mi je to provalio na položajima u šumi… samo je sad malo dodao.
- ... ako čejeni dođu... neka kolju... samo nek' nas ne bude. Nas će preskočiti... smrde nam čizme k’o kuga.
Smijali smo se kao kreteni.
Jednog dana, dosadnog kao što je svaki na položaju, spustili smo se ispod ceste k ostalima. Okupili su se oko minobacača i nešto razgledavali.
- ... ma to mu je za daljinu – čuli smo Gigija.
Bara kao Bara uvijek spreman za psinu odmah je uskočio ruku zabijenih u džepove, onako nonšalantno.
- Ma pojma nemate... da vam stari topnik sve objasni – reče – Što vas zanima? Ima cijev, ima postolje i to je to. Tu gurneš tu i izađe... – nastavi stavljajući granatu na usta cijevi - ... samo je pustiš i to je to.
- Ja nisam nikad ispalio – rekoh.
- Ni ja – reče Dean R.
- Nije nitko od nas – reče Hak.
- A ne smijemo provocirati… šteta… – reče Dean R.
- Primirje je već dva mjeseca... A baš me zanima… - reče Fuma.
- Ma oćemo jednu? A? – upita Gigi.
Bara je samo stajao i smješkao se. Svi smo znali kamo to vodi, ali smo prihvatili igru.
- A ovo? – upita Gigi držeći barutno punjene u ruci.
- E... to ti je... barutno punjenje... Imaš ih tri... e sad... zavisi koju daljinu želiš postići granatom… – objasni Hak – Imaš tablicu na bacaču s daljinama... kužiš?
- Kužim – reče Gigi.
- ... tko ima muda... da mi to probamo? – upita Dean R.
- A... ne znam... bit će sranja .– reče Hak.
- Ma neće... – reče Bara.
- Ja sam za. – rekoh.
- I ja... – Gigi
Potvrdiše svi. Redom.
- Ne može nam se dogoditi ništa što već ne znamo... – reče Fuma.
- Tko će? – upita Hak.
- Ja... – reče Bara.
- …spuštam… - reče Bara držeći granatu u ruci.
- Ja ništa ne znam… Ja nemam pojma… Ja nisam odobrio… - reče Dean R. U to je doba preuzeo zapovjedništvo nad vodom od Zdravka M.
- …‘ko ga jebe … - čuo sam Gigija.
Ispustio ju je. Odmaknuli smo se.
Ispaljena.
Leti.
Dugo leti.
Prasak.
Tišina.
Pogledavali smo se upitnih lica s očitom dosadom. OK... to je to.
Odjednom tutnjava.
Tenk!
Raširene oči, grčenje, frka!
- …‘bem ti mater u pičku!… - netko je viknuo…
Čuli smo kako tutnji s druge strane šume, tamo negdje gdje smo upali u zasjedu.Razbježali smo se u roku momentalno. Poskakali u rovove. Uzimali oružje….a Bara je vrištao od smijeha dok smo trčali u zaklon.
Manijak!
Naglavačke sam se strmoglavio u rov…uhvatio kacigu, stavio na glavu. I molio Boga da ne krenu ovamo. U silnoj panici nisam se ni sjetio da je primirje i da neće krenuti na nas. Vjerojatno su samo premještali tenk, ali to moj mozak ispod kacige nije razumio tako. Gledao sam kroz puškarnicu zajedno s Barom i osluškivao…
Ništa…
Nema ih…
Samo zvuk tutnjave i škripa gusjenica iza šume. Pogledao sam po našem položaju.
Ništa…
Nema ni njih…
Svatko u svom rovu. Na svom mjestu. Sa svojom panikom. Pogledao sam u netrzajni top. Ni Slavko nije bio tamo.
Pa jebote!
- Koji će nam kurac top ako nikog nema na njemu...- upitao sam Baru.
- Slavko!…- čuo sam Baru kako se dere.
Pokazivao mu je na top, rukama i tijelom označavajući upitnik u stilu:
- …koju pičku materinu si se tamo zavukao… odi na top!
Čuo sam Slavka kako se dere:
- ….nema granata!
Smijali smo se… u ovom ratu bi ionako bilo vrlo čudno da nešto pođe kako treba.
Srećom, druga strana se smirila. Polako smo se izvlačili iz rovova. Opet kod minobacača… opet Bara… i pitanje:
-….mogu li dvije na isto mjesto?
Oh, ne!…zar opet!?
Srećom… nismo više.






Slušali smo vijesti na radiju jedan dan. Spiker je govorio o masakru u Bosni. Srbi su negdje upali i masakrirali neko selo. Nakon nekoliko dana došla je obavijest: ukoliko netko želi, može se prijaviti kao dobrovoljac za rat u Bosni.
Svi smo se prijavili… cijeli vod.
Međutim, po objašnjenju iz zapovjedništva, u Bosnu je mogao samo onaj tko je rođen tamo ili ima podrijetlo iz Bosne. Iz našeg voda nitko… osim Gigija. Mahom smo ga prekrstili u… Đemo Novoselimović. Nije nam bilo jasno kako je on dobio odobrenje. Original Hrvat, starci mu podrijetlom iz Slavonije. Veze nije imao s Bosnom. Uništavali smo ga od zezanja. Mali je pucao po šavovima.
Jednom prilikom dok smo bili na položajima spustili smo se u prve kuće da se ugrijemo. Ležali smo na krevetima. Lagano sam provocirao malenog. Upadicama. U jednom trenu skočio je s kreveta, repetirao pušku i stavio mi cijev pod nos. Smrzao sam se. Govno se u meni zaledilo. Nisam treptao. Ježio sam se. Vidio sam mu u očima da sam pretjerao. Malome je ispod kacige pjena izlazila na usta. Brko mu se polako približavao s leđa. Nježno mu je govorio, kao štenetu. Odmaknuo ga je… nekako. Smirio. Osjetio sam da sam pretjerao. Kasnije, skoro već navečer, ispričao sam mu se.
- …Skeše… misliš dab' tebe Gigo ukant‘o? - upita sa smiješkom, bosanskim naglaskom.
Nisam znao provocira li me tim naglaskom ili se u potpunosti smirio. Pogledao sam gdje mu je puška. Bila je oslonjena na zid, tri metra dalje. Za svaki slučaj nastavio sam razgovor na književnom izričaju.
- …ne znam Gigi… ne znam koliko si bio priseban… s onakvim pogledom…- rekao sam tiho, polako okrećući glavu.
- …ma ne bi ja tebe Skeše… - reče.
Nekako mi nije djelovao uvjerljivo. Ostali su šutjeli i gledali. Prestali smo ga zezati na račun Đeme Novoselimovića. Ja prvi.
U nizu naših dolazaka i odlazaka s položaja, negdje polovicom mjeseca spavao sam kao klada u učionici. Kroz san sam začuo rafale. Pucali su ispred škole. Budio sam se polako. Neki su već sjedili na vrećama. Bunovni.
- …koja pička materina je…- upitam.
- …nemam pojma…- reče Udav.
- …’ko puca?…- upita Fuma.
Slavko pogleda kroz prozor i reče:
- …logistika i vozači…koji im kurac – dok je govorio otvarao je prozor i proderao se van -…halo…što se dogodilo?
- …priznala nas Amerika…- neki glas je odgovorio izvana...
- što nas ima Amerika priznavat' koju pičku materinu… da onaj kreten nije zalutao brodom prije sto godina… nikad ne bi ni znali da postoje… - reče Udav ljutito i nastavi u blažem tonu - …valjda ćemo sad dobiti Trumanova jaja!
Salva smijeha je odjeknula spavaonicom. Ustajali smo polako. Vrijeme je bilo za kavu. Već je netko stavio džezvicu. Odnekud je banuo Vjeko. S vinom i pivom.
- …odakle to? - upita Igor K.
- …bio sam kod mojih protuavionaca pa su mi dali…- reče.
Polako smo uz kavu pijuckali vino i pivu. Odnekud se stvorila i boca rakije. Veselica je mogla početi. Ali…
- …da bar imamo muziku…- reče Gigi.
- …da bilo bi super…- nadoveže se Brko.
- …nabavim ja nema frke… - reče Vjeko i ode van
Vratio se nakon 20 minuta s kazetofonom. Gledali smo ga u čudu. Znali smo da nitko od vodova nema ni tranzistor više, sve porazbijano.
- …bio sam u zapovjedništvu… - kratko reče.
- …kako su ti dali kazetar? - upita Udav.
- …rekao sam da mi je rođendan… oni povjerovali… - reče uz smiješak.
- …jesu glupi… - reče Fuma.
Odmah je uključen u struju. Posjedali smo po podu oko stolića. S obzirom da smo bili u učionici prvog razreda svi stolovi i stolice bili su maleni. Veselica je mogla početi… a s obzirom da smo svi rockeri vrtili su se Doorsi, Gunsi, Cult, odnekud se stvorila kazeta iz filma Kosa.
Poslali smo Ćaću da nabavi još alkohola, a on je donio tablu… smrznutih lignji! Što ćemo s tim, pitali smo u čudu!?
- …jebiga… nisu imali drugo pa su mi to dali… - odgovorio je.
Odnekud se stvorio i Dok… s travom. Uz kratko objašnjenje:
- …čuo sam da je Vjeki rođendan pa sam došao…
- …motaj…- reče netko.
Odjednom je Vjeko bio na stolu kao plesačica, mi ostali s kacigama na glavi jer je Fumi, koji je inače bio bubnjar, sad palo onako napušenom napamet da svira bubnjeve… ali po našim glavama. Uzeo je dvije šipke za čišćenje pušaka i mlatio nama po glavama. Vrištali smo i skvičali. U neko doba, nakon dobra tri sata ušao je Zdravko M.
Dočekali smo ga vrlo srdačno. Ali samo zato što smo bili pod alkoholom i napušeni. Popio je jednu rakiju i stajao sa strane gledajući nas. Smješkao se…
- …Vjeko… - reče u jednom trenutku - …daj mi pokaži osobnu da vidim kad si rođen…
Zbunio nas totalno. Ugasili smo muziku. Vjeko je potražio u transportnoj torbi dokumente i pružio mu. Gledao je neko vrijeme...
- …danas ti nije rođendan… - reče.
Okrene se u mjestu. Uhvati kazetofon, isključi ga, stavi pod ruku i izađe iz spavaonice. Gledali smo zabezeknuto u zatvorena vrata…
- …kakav kreten…- reče Dok.
Šutjeli smo i gledali se.
- …pa jebote…- poče Fuma - …koji mu kurac?
- …ništa ja to ne kužim… - tužno će Udav.
Počeli smo se smješkati. Čak prasnuli u smijeh.
Za nevjerovati!
Još smo se malo šalili, pili i polako se opet spremali na spavanje. Sutra opet na položaje. I Dok se izgubio u neko doba. Drugi dan smo zaključili da su Zdravka M. vjerojatno iz zapovjedništva nagovorili da to napravi.
Ožujak se već bližio kraju. I dalje smo svaki drugi dan: na položaje, s položaja. Jedno popodne, nakon što smo se vratili s položaja i odspavali, ustao sam kuhati kavu. Voda je proključala i u trenutku dok sam skidao džezvicu s rešoa, nekako sam njome zakačio za nešto i prolio vode po stopalu. Vrisnuo sam i počeo psovati. Bio sam samo u čarapama. U trenu sam skinuo čarapu s noge, a usput i ofurenu kožu. Peklo me. Nije bilo strašno. Rana duga desetak centimetara i otprilike tri centimetra široka. Ali nisam mogao stati na nogu. Oni koji su spavali odmah su se probudili od mog psovanja i dreke.
Pozvali su Doka. Previo me i rekao: nema mrdanja… k vragu! Nisam mogao navući čizmu. Peklo je za poluditi. Moji su i dalje išli na položaje, a meni je dolazio Dok na previjanje. Ludio sam od dosade sam u spavaonici.
Tih dana Bara je nekako skočio doma i dovezao auto… a stigla je i zapovijed da se premještamo. Nitko nikad nije čuo za to mjesto. Veljun. Saznali smo da je to negdje kod Krivog Puta. Pokupili smo stvari, ukrcali se u kamione i krenuli. Ja sam se vozio s Barom u autu jer sam, kako su me zezali… bio ranjen.
Vozili smo u koloni. Prošli kroz Brinje i u Prokikama skrenuli desno. U brdo. Uska krivudava cesta. Vozili smo se dosta dugo i odjednom izbili u Krivi Put. Prva satnija je već bila tamo. Nismo imali pojma kamo idemo. Dok smo se mi zezali onako iz vozila s momcima iz prve satnije, Zdravko M. se raspitivao gdje je taj Veljun.
Nazad.
Fulali smo raskrižje, trebali smo skrenuti lijevo prije nekih 10 kilometara. Okrenuli smo se na cesti i nazad. Ovaj put uspješno. S ove strane pravca kretanja čak je i bila ploča Veljun. Došli smo pred školu. Niska građevina duga tridesetak metara, široka deset. Grilje su bile zatvorene. Izlazili smo iz vozila.
Fuma se uputio k vratima škole. Uhvatio za bravu i… vrata su pala! Okrenuo se zbunjeno, a mi smo se kočili od smijeha.
Prisjelo nam je ubrzo.
Zakoračili smo unutra. Mrak. Netko je lupao po šalteru… ali bezuspješno. Ništa se nije događalo. Nema struje.
- …nema vode… - reče netko nakon što sam čuo škripanje slavine.
- …hm… nema ni prozora… samo grilje… - netko reče.
- … pa jebote… di smo mi?… što oni misle da ćemo tu biti? – upita netko.
- …daj zovi gore i reci nek' se gone u kurac… - reče glas iza iznervirano.
- pa ovo je stvarno previše… - reče Brko.
Postajali smo sve bučniji. Sve nezadovoljniji. Bilo nam je stvarno svega dosta. Posjedali smo vani na kameni zid oko škole. Neki su stajali. Prisjećali smo se svega što smo doživjeli zbog zapovjedništva. Došao je i Zdravko M. kampanjolom . Čim je izašao iz vozila napali smo ga svim raspoloživim sredstvima.
Kad smo se malo primirili, počela su normalna pitanja:
- …jesi ti uopće bio ovdje prije nego smo mi došli? – upita Fuma.
- …nisam… - reče Zdravko M.- …samo su mi pokazali na karti.
- …pa jebote…- reče Hak-…zašto nisi tražio da vidiš ovo mjesto?
- …a zašto?… izvrši pa se žali…- reče Zdravko M.
- …ma zajebi te priče, čovječe… mi smo ljudi, a ne stoka…- reče Udav.
- …što sad da radimo?- upita Zdravko M.
- …ništa… idemo u Rijeku...- reče neki glas iza.
- …nego što… idemo u Rijeku! - povikaše ostali.
Zdravko M. stajao je zbunjen i samo škrgutao zubima. Vidjelo se da se dvoumi. A graja je bila sve jača i složnija. Svi smo skakali, čak i ja jednonog, i vikali… idemo u Rijeku! Idemo u Rijeku! Nije nas bilo briga što ćemo tamo zateći… ali bilo nam je dosta zajebancije od strane zapovjedništva… a i zaželjeli smo se kuće...
Netko je uzviknuo: …pravac Trsat! Vidimo se tamo! Pokrcali smo se u kamione i opet okretanje i pravac… Rijeka. Vojarna Trsat. Spuštali smo se u Krivi Put. Prvi kamion je stao kod zgrade prve satnije. Nešto su kratko pričali. Uglavnom vidjeli smo po reakcijama momaka koji su stajali pred zgradom da su oduševljeni idejom. Nastavili smo dalje, a oni su vikali za nama…dolazimo!
U koloni su bila četiri kamiona, kampanjola, Barina VISA. Prvi kamion smo izgubili u Senju. Čim smo se spustili s brda. Momci stali popiti nešto. Drugi kamion u Novom Vinodolskom. Treći u Crikvenici. Mi smo stali na cugu u Kraljevici. Prešao nas je drugi kamion. Krenuli smo za njim.
Preko Vežice na drugi, gornji ulaz u vojarnu na Trsatu. Vojnik na ulazu nas je začuđeno gledao dok smo ulazili u vojarnu. Stali smo na platou za postrojavanje. Bilo je rano popodne. Razmilili smo se po vojarni, do kantine. Bili smo otprilike sat vremena u kantini, dok je Zdravko M. tražio nekoga s kim može pričati o našem smještaju. U tih sat vremena sve nam je postalo jasno. Vojarna je sličila na NATO bazu. Gdje god se okreneš američke odore…. a mi? Sirotinja… poderani, prljavi… skoro pa i zli.
Oni su gledali nas, a mi njih.
S tim što smo mi mjerkali kako bi kome od nas stajala odora… njihova. Došao je po nas Zdravko M. i odveo nas u jednu zgradu preko puta kantine. Tamo smo se smjestili u sobe. Opet smo se vratili u kantinu i ubijali vrijeme do večere. U međuvremenu sam skoknuo u ambulantu na previjanje.
Večera!
Vukli smo tacne po kromiranoj liniji kupeći burek i jogurt za večeru. U dnu linije dva su tipa u bijelom otvarala neke konzerve i sasipala sadržaj u jedan lonac. Onako u prolazu Bara dohvati jednu konzervu i pročita na glas:
- …kavijar.
Netko iza mene upita tu dvojicu:
- …to stvarno kavijar?
- …aha… - odgovori jedan u bijelom -…sutra za ručak.
Pogledavali smo se zbunjeno se smiješeći. Gledao sam onaj lonac s gađenjem. Redale su mi se slike u glavi, mnogih stvari koje su mi se dogodile posljednjih ratnih mjeseci… uz neizbježno… jebem ti mater…
Taj burek… hladan… bio je sve što smo jeli taj dan… Mnoge dane nismo uopće jeli. Gledao sam lica oko sebe. Oni su gutali burek… burek je gutao njih. Svima je zastajao u grlu. Osjećao sam kao da smo svi osjećali krivicu što smo se pojavili u vojarni baš sad. Osjećaš nelagodu što si otkrio nešto što nisi želio otkriti.
Tako mi je taj kavijar pao na misli.
Treći kamion došao je tijekom noći. Otkuda? Pojma nitko nije imao. Prvi kamion došao je 10 minuta prije prve satnije. I oni su se pojavili u vojarni ujutro. Za njima je došao i vod potpore, pa na kraju treća satnija.
Uglavnom... blokirali smo vojarnu.
Tko je vani, vani je, tko je unutra - ide van. Samo su kuhari nesmetano ulazili i izlazili, kao i osoblje koje je radilo na održavanju.
Vojni puč…
Aha…
Baš to… i baš nam je bilo dobro!
Sastavili smo ekipu koja je predala pismeni zahtjev zapovjedništvu koji uvjeti moraju biti ispunjeni. Na prvom mjestu su bile oprema i odore. Da počnemo sličiti na vojsku kao manekeni na Trsatu.
Počele su kružiti priče kako je Vojna policija dobila zadaću da nas razoruža, što su oni navodno odbili… jer tko će ući među 200 budala koje su prošle sve i svašta i reći: predajte se.
Cijeli dan bi šetkali po vojarni ili se izležavali po spavaonicama, a moja rana je, hvala Bogu, zacijeljela. Jedan dan stigla je vijest da smo dobili 15 dana odmora.
Hm…. pa ionako smo bili na odmoru….
Onda je stigla vijest da helikopterom dolazi general Bobetko na pregovore i da su svi naši zahtjevi ispunjeni.
Hm… kakve pregovore?… nismo u ratu… valjda… premda ispada da smo rušili državu koju smo netom stvorili.
Onda vijest da dobivamo nove odore…
Hm… u to nikako nismo vjerovali…
Onda vijest da nas nove odore već čekaju u Veljunu…
U to pak ni kreten ne bi povjerovao…
Onda su nas postrojili. Zapovjednik bojne je ukratko opisao kako se sprema operacija oslobađanja dijela teritorija u dijelu Drenova klanca… i zamolio nas da se vratimo jer akcija počinje za četiri dana, a mi smo udarna snaga na tom pravcu.

…A mi kreteni povjerovali…








BILJEŠKA O AUTORU

Autor je rođen 1967. godine u Rijeci. Dijete odraslo na asfaltu industrijskog grada… knjiga oslikava autora…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.