petak, 13.07.2007.

NEKI NOVI KLINCI…

Znate onaj osjećaj koji vas obuzme kada prolazite pored «vašeg» mjesta? U vašem se pogledu uperenom u to mjesto, u trenu isprepletu razno razni likovi nakupljani godinama iskustava, druženja, smijeha, plača… Ukratko, to je mjesto obilježilo vas. Vašu mladost, vašu zaigranost, želju za avanturom, nečim novim. No, odjednom shvatite da ste to mjesto prerasli. Nesvjesno, od svega ste se udaljili. Staro zamijenili novim. A sada, sada su tu neki novi klinci. Klinci na kojima ostaje budućnost, klinci koji su ogledalo nas samih, klinci željni promjena. Baš kao što smo svi mi bili uvjereni da smo drugačiji, da nam nitko ništa ne može, da možemo promijeniti svijet…

Zanimljivo je kako se s godinama mijenjamo mi, ali ta mjesta uvijek ostaju neizmijenjena, nepokvarena. Ista. A sam pogled na to mjesto budi u nama onu osobu koja je nekad postojala. Doduše, i danas postoji, ali se ne prepoznaje. Ne u tom svijetlu. I čudan osjećaj ostavi u nama kada pogledamo da sada to isto mjesto veseli novu generaciju. A sam pogled na te neke «nove klince» u nama budi pitanje koliko je to mjesto generacija ispratilo…

Cijenim uspomene. Što dobre, što loše. Ali ne materijalne uspomene, već sentimentalne. Volim osjećaj naviranja sjećanja dok prolazim gradom. I fascinira me činjenica da svaki čovjek ima svoj doživljaj određenog mjesta zbog određenog iskustva.

Često se sjetim mog djetinjstva. I «naše» ulice. Uvijek smo se dijelili na «male» i «velike». A onda se sa srednjom školom sve to raspadne. Ostaneš dobar s nekim ljudima, ali nema više zajedničkih gluposti 15-ak klinaca koji nikako ne žele otići doma sa sumrakom. A sa svakim odlaskom na spavanje već se smišljaju nove ludorije kojima bismo maltretirali susjede svojom drekom i galamom.

Sada svako malo prolazim «našom» ulicom. I rastužuje me činjenica da više nikog ne znam. Jer se uvijek nadam da će naići netko poznat. No poznatih nema. Eventualno oni najmlađi koji su sada već u završnoj fazi «velikih». A sam pogled na njih tjera te da se zamisliš. Zar je moguće da smo tako brzo odrasli? Zar je moguće da smo već svi odrasli? Vrijeme leti. Prebrzo…

Obožavam moj grad. Grad Rijeku. Što zbog mora, što zbog sjećanja. Sjećanja na prve ljubavi, tajna mjesta, prve kave, prve izlaske… Svaka ulica ima svoju priču. Moju priču. Našu priču. Priču uspomena. A to je dragocjeno. Jer shvatiš da si ipak nešto prošao u životu. Lutajući «tim» praznim ulicama sjećanja shvatiš da i nisi sam. Jer su tu neki novi klinci, klinci koji su ti tako blizu, a tako daleko… Treba ih samo znati prepoznati.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.