utorak, 27.03.2007.

Tužan pogled

Iritantan zvuk budilice odvlači me polagano ali uspješno iz sna… Usporenim hodom odlazim do kupaonice… Sneni pogled zaustavlja se na mom vlastitom odrazu u ogledalu… No, unatoč skladnosti života, optimizmu u novi i bolji dan, šarmantnom osmjehu koji bi rijetko koga ostavio ravnodušnim, te sjajnim i veselim očima koje bi po svemu sudeći, trebale imati razloga za veselje, osjećam se tako prazno, tako… istrošeno. Sva ta vedrina u principu je fasada debelog sloja ispod koje se kriju tek nemarno nabacane cigle. Možda baš zbog te nemarnosti prilikom gradnje, fasada sada puca.

Jeste li se ikada doveli u situaciju kada ste osjećali da biste trebali uživati u savršenstvu vlastitoga života koje je, usput, popraćeno razno raznim prekrasnim događajima, ali vas svejedno prati osjećaj da polako trunete? Jeste li se ikada nakon pobjede ipak osjećali kao najveći gubitnik? Jeste li ikada barem na tren poželjeli biti netko drugi, rješavati tuđe probleme i misliti, za promjenu, na neke druge stvari? Na svako ovo pitanje potvrdno klimam glavom.

Ponekad je naprosto sve savršeno ali osjećate da vam fali «ono nešto». Ne znate točno što se krije iza toga, ali ta vas sitnica čini nesretnima. Kada bi barem imali čarobni štapić kojim bi mogli zamahnuti kad god naletimo na problem, ili pak na raskrižje čiji putovi iz prve ruke i izgledaju isto, ali su tako različiti. Na žalost, štapića nema, a rijetko kada iza nas stoji naš najpouzdaniji oslonac koji će nas pogurati naprijed.

Što učiniti u takvim trenucima? Boriti se ili čekati da oluja prođe? Normalno, bilo bi nam puno lakše kada bi barem znali sa čim se moramo boriti. Očito ta misterija čini život tako zanimljivim, punim uspona i padova, ljubavi i mržnje, veselja i tuge…

Imam jednu blesavu manu otkad znam za sebe. Naime, svako malo se zagledam u jednu točku i ne mičem pogled nekih minutu, dvije. Čak ni kad me ljudi trzaju ili mi mašu pred očima. Stvar je u tome da me u takvim trenucima okružuje samo pustoš, a ja sama vrištim na sav glas, tražim pomoć, ali pomoći nema. Jer pomoć treba stići, prvenstveno, iz mene same.

Ovakvi mi se dani rijetko događaju, ali me ne vesele jer mi je sve tako tmurno, ništa me ne veseli, niti me išta pogađa. Kao da mi je netko iščupao srce i preuzeo moje osjećaje pod svoju kontrolu. Nije lijep osjećaj, moram priznati, ali vjerujem u taj moj vječiti optimizam. Da, možda mi se sada trenutno ciglice urušavaju, ali me to ne će spriječiti da ih jednog dana ponovno zazidam. Puno čvršće.

Što napisati za kraj? Zaista ne znam. Svi mi imamo neke probleme. Što imaginarne, što stvarne. Ali sve će to jednog dana biti iza nas, i smijati ćemo se sebi samima. Hm… Jednog dana… Zvuči tako daleko, a zapravo je tako blizu…

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.