30.10.2008., četvrtak
KAVA!
|
Kao što sam obećala, još 8 dana do kave. Od danas slijedi maltretiranje i podsjećanje na to sve do tog petka. So, copy-paste: Naći ćemo se u Importanne centru, kod stupova (kod pokretnih stepenica), 7.11.2008. (petak), u 16h. Ljudi koji misle doći, neka mi se jave ovdje, na mail, na MSN (tielinamarant@hotmail.com) ili neka mi pošalju poruku na mobitel (oni koji imaju broj). |
27.10.2008., ponedjeljak
(H@cker), Obiteljsko muktašenje, priča četvrta
|
Vjenčanje iz noćne more Ili Vukovi ne napadaju sami Skoro pa sam posve siguran da je svatko od vas barem jednom u životu prošao, barem u ulozi gosta, ceremoniju vjenčanja i svih njegovih popratnih događaja. Pošto ne mogu čuti vaš (potvrdni) odgovor, prebacit ću se na onog za koga sigurno znam – sebe. Ja sam naime sudjelovao i na previše svatovskih svečanosti. Samo kao gost, naravno. Daleki rođaci, davno zaboravljeni kumovi, susjedi u ulici u koju ćemo se preseliti za koju godinu, neki (meni) nepoznati prijatelji…svi su oni nas ljubazno pozivali, a mi smo se istovjetno ljubazno odazivali. Jedno takvo slavlje mi se posebno urezalo u sjećanje. Mislim, bilo je to vjenčanje kao i svako drugo. Prvo se otišlo mladenki/mladoženji da se jede i pije, pa u crkvu, pa pravac restoran da se ljudi još više najedu i napiju. Prve dvije stavke u tom kalupskom planu proslave su prošle dobro, ali treća je bila kvaka. Odlazak u restoran. Sam dolazak je prošao regularno, ali onda su nastupili problemi. U nerijetko viđenom krkljancu pred ulaznim vratima (nitko nije čekao da mladenci popiju šampanjac, već su svi navrli unutra rušeći konobare pred sobom), dakle, u tom metežu sam zagubio roditelje pokraj kojih sam namjeravao sjediti, jer ipak je ljepše kad možeš s nekim popričati tijekom cjelonoćne zabave. Prvo sam sačekao da gosti posjedaju, no kako ih ni tada nisam uspio pronaći, brže-bolje sam zauzeo jedno mjesto u nekom ćošku na kraju stola jer se dvorana brzo punila i ja sam morao ugrabiti poziciju. Naposljetku sam nakon nekog vremena pogledom pronašao Starog koji je već, kao gladni divljak, besramno zlostavljao pladanj predjela. On i Najbolja majka na svijetu bili su udaljeni dobrih četrdesetak metara, oko šest velikih stolova dalje. Uspio mi je prenijeti poruku kako radi na tome da mi nađe nešto bolje mjesto. Tada je na put naše neverbalne komunikacije sjeo neki mrcina od dva metra i presjekao mi komunikacijske kanale. Strpljivo sam čekao neko vrijeme u nadi da će moj poduzetni Stari učiniti neki potez. Ali očito da je njega već bilo lupilo dobro vino, pa si je umislio da ja sjedim do njega, jer više nisam čuo ni glasa od njega. Tada sam počeo pomalo spoznavati ozbiljnost situacije. Dakle, ja u nekom zapećku na Velebitu gdje se borim s vukovima i medvjedima za hranu i opstanak. Vukovi, a pogotovo medvjedi do mene nisu se ni prividno obazirali na to što sam na rubu stola. Šalu na stranu, do mene su sjedili pozamašni ljudi: možda su bili Slovenci, možda Mađari, možda Hrvati, a možda i mješavina svega toga jer od silnih rečenica što su progovorili nisam razumio ni crne ni bijele. Uglavnom, nisam bio uvjeren jesu li ti ljudi zadnjih tjedan dana imali prilike okusiti štogod jestivo jer su sve doslovno čistili sa stola. Dođe predjelo, jedan-dva, nema ga! Ja sam se pak zadovoljio sa jednom crnom maslinom (koje inače ne volim, ali kad si gladan…) i komadićkom kruha što je ostalo. Pa nije moguće da će cijelo glavno jelo pojest'. Ajde, najest ćeš se već… Tradicionalnu svatovsku juhu uvijek preskačem jer mi je mrska, iako sumnjam da bi kraj ovih dobro uvježbanih istrebljivača pokraj sebe mogao ugrabiti i žlicu. Dok su još konobari donosili do stola glavno jelo, pladanj miješana mesa i prilog, ja sam bio spreman. U meni je nestalo zadnjih kapi pristojnosti i nekakvog reda: očnjaci mi porasli, sline izbile na usta, zjenice se proširile. Ovdje se radi o preživljavanju. Ili jedeš, ili si pojeden od gladi. Konobara koji nas je poslužio nisam tijekom cijele večeri više vidio jer dok on još nije ni stavio pladanj na stol, mi smo se počeli krvoločno otimati za svaku mrvicu mirisne janjetine. U epilogu nisam prošao tako loše, ugrabio sam neka rebrica i dva-tri krumpira. Kruha je bilo kao i Bin Ladenove rodbine u Bijeloj kući. Za piti sam imao izobilje mineralne vode, jer su je mustre do mene preskakale i oblokavale se alkoholom. Kasnije su napokon otišli na ples ili bolje rečeno, na ritmičko gaženje cipela. Tko zna, možda u njihovoj zemlji postoji takav ples. Za to vrijeme došao je pladanj s kolačima. Gledajući vukove i medvjede na podiju, sretno sam navalio na slastice namjerno ih stavljajući po džepovima i kud god su mi stali, da bih na kraju mojim dragim susjedima ostavio najmanji kolačić od svih. Tek toliko da me upamte. Kasnije sam, s mučninom u trbuhu od previše kolača, utonuo u dubok san u kojem sam sanjao da utapam jednog od susjeda u srnećem gulašu. Iz tog užitka su me probudili starci i rekli mi da krećemo. Zar već? Na pitanje kako mi je bilo odgovorio sam - „Nikad bolje“. |
22.10.2008., srijeda
Novi termin za''kavu''
|
Evo, dobila sam savijet da vas za tu famoznu kavu obavijestim malo ranije... So, evo vam upozorenje 16 dana ranije. :) Ne možete reći da sam prekasno rekla. A plus toga, planiram vas podsjećati na to svakih 4-5 dana... :) Naći ćemo se u Importanne centru, kod stupova (kod pokretnih stepenica), 7.11.2008. (petak), u 16h. Ljudi koji misle doći, neka mi se jave ovdje, na mail, na MSN (tielinamarant@hotmail.com) ili pak na mobitel (oni koji imaju broj). Ajde, molim vas, da ne bude kao zadnji put kad su mi svi otkazali... (Svaka čast Annitrix i Oratoru, oni su jedini imali volju doći...) Pozz, Kia |
20.10.2008., ponedjeljak
[Blu] Bespuće
|
Razmazane uljane boje na platnu, mnoštvo šarenih točkica čine savršenu cjelinu, tako nepouzdanu i neopisivo morbidnu sliku onoga što bi trebalo predstavljati naše najveće blago, krinka neprospavane noći i točka na i. Korak, jedan, zatim dva. Točkice plešu u nepravilnom ritmu, stalno izmjenjujući pozicije, plešući manevar kakav nikada prije nije bio viđen. Onozemaljsko iskustvo tvoje nepravilne strukture, bačen si u ralje nepredvidivoga, masa valova što neprestano se izdižu i spuštaju. Jedan osmijeh, jedan jecaj, maska iza koje svi osjećaji kriju se, i konci što vire iz nje, dozivajući natrag besane noći, vrisak uzaludne nade prolomiti će se k nebu još jedan posljednji put, kao što si si bio obećao toliko puta prije. Ruka preko očiju, slova isprekidana u ritmu tvog nepravilnog disanja, razmaci između misli očiti, stisak nepovratne snage. Ona te doziva, ne daje ti da sanjaš, preklinje te da se pridružiš nepostojećem šarenilu iluzije koja će te oslijepiti, zaslijepiti, samo ćeš jednom zakoračiti, i više se nikada nećeš vratiti. Izgubit ćeš neprospavane sate, rat kazaljki na satu, otkucaje vlastitog srca onda kada ih i ona ne čuje, a ne čuje jer su joj boje igra, tinta oružje, java, a ne san, upravlja ljepotom njena iskrivljenja, a dobit ćeš sve što ikada nisi htio. Elektricitet nebeskog svoda ponijet će te ka zvijezdama, a kontrole će nepouzdano ostati u gornjem lijevom kutu tvog radnog stola, na onoj strani koja je okrenuta prema zidu, pokraj ogledala i bilješki za sate koje ćeš ionako propustiti. A mrlje će se i dalje izmijenjivati, s jedne na drugu stranu, u ritmu kojeg ni ti ne možeš pratiti, ritmu sata kojeg si zaboravio, ritmu srca kojeg si izgubio, ritmu ljepote ogledala koju nisi prepoznao. I postat ćeš samo još jedna grana u nizu, drvena, tupa, nepomična, previjat ćeš se na vjetru kojeg si sam izazvao, sve dok te jednom ne sruši, i zemlja te ne prekrije, a vjetar odnese svo cvijeće koje ćeš izrasti na mjestu tvoga nepostojanja. Jer nisi dostojan cvijeća, nego samo ogoljele suhe, mrtve zemlje, ti jadna izliko za ljudsko biće čija sjećanja nekoć na bajke ličiti su htjela, i progone te, ona viče, masa valova kista kliče, ali sada samo crnilo budi te kada svićeš. [dakle.. sve vrste kritike su dobrodošle pošto sam prilično nova u svemu ovome.. ^^] |
19.10.2008., nedjelja
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča treća
|
Vrtuljak (života) Jedina rutina koju kao takvu prepoznajem u svojoj obitelji je ona koju Stari i ja nasamo nazivamo „robotska nedjelja“. Da pojasnim ukratko, riječ je o tome da svake Božje nedjelje nakon ručka sjedamo nas četvero u automobil i krećemo put roditelja Najbolje majke na svijetu – babe i djede, u našem žargonu. Dakako, ne bi to uopće bilo nešto loše da ne idemo svake nedjelje u isto vrijeme, istim putem, istom brzinom… Ne mogu vam opisati riječima koliko je dosadna ta rutina. Istinabog, Stari je jednom pokušao to razbiti, pa je krenuo drugim putem, ali je ubrzo pobrao topovsku paljbu očiju Najbolje majke na svijetu koje su vrištale „Kamo to ideš?!“, pa se pokunjeno vratio na staru rutu. I tako je neslavno propao prvi, a vjerojatno i zadnji pokušaj da nešto promijenimo glede toga. No kada smo ovaj put stigli tamo bilo je nešto drugačije. Kram preko puta njihove kuće odvijao se jednom godišnje i zbilja je to bila jedinstvena prilika vidjeti na istoj hrpi neukus, malograđanštinu i pučki rečeno, dernek. Dakako, Djed je odmah ponosno poveo svoje unuke tamo, od kojih je jedan – pogodite sami koji – otišao za njim iz čiste pristojnosti. Nakon što sam odbio sladoled zbog naročito sumnjivih higijenskih uvjeta koji su vladali u pokretnoj radnji krezubog sladoledara mutava osmijeha, krenuli smo dalje tumarati. Uskoro je Cmizdro, očima nepogrešiva tragača za nevoljama, ugledao ringišpil. Nakon što se prilijepio za njega, Djed je sav ozaren platio kartu, a zatim stao nagovarati mene da iskušam, po njegovim riječima, nezaboravan provod. Ljubazno sam odbio, argumentirajući kako jedan četrnaestogodišnji dječak nikako ne može sjesti u tu malu (i krhku) sjedalicu. Ali onda je pristigao ostatak obitelji i uz svesrdno nagovaranje „da se Djed ne uvrijedi“ nekako me ugurao na ringišpil. Vlasnik istoga se samo smješkao jer je to bilo dodatnih dvadeset kuna za njega. Vožnja je počela, a ja sam s kiselim smiješkom zaključio, osvrćući se, da je prosječna dob djece koja se voze 6,3 godine. Ali Djedova sreća nije dugo trajala. Nakon jednog ili dva kruga, nešto je počelo škriputati i uskoro je osovina na kojoj su bili lanci počela popuštati. Potom je pukla i tako svu djecu prepustila majci gravitaciji. Bio sam jedini koji se refleksno dočekao na noge da ne padnem. Vjerojatno zato jer sam bio daleko najstariji među korisnicima ringišpila. Sva djeca su plakala, dok se vlasnik kupao u znoju jer su bijesni roditelji tražili povrat novca. Obitelj se sjatila oko Cmizdre koji je padajući završio u obližnjem šipražju, a ja sam sa zluradim cerekom polako krenuo prema automobilu. |
12.10.2008., nedjelja
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča druga
|
Kad te pregazi stampedo Po svemu sudeći, mogla je to biti jedna sasvim lijepa subota. Sunce je neometano sjalo, ptičice su pjevale, a ja sam bio mladac koji će uskoro uspješno završiti peti razred i izležavao sam se u svom krevetu baveći se slatkim mukama kako utrošiti subotu koju su moji kampanjski kolege iz razreda prigrlili da još naštrebaju koliko se da. Iz mojih sanjarenja prekinula me Najbolja majka na svijetu, koju je pratio moj biološki otac - Stari. „Sine“, veselo je počela dok je ovaj iza nje smrknuto gledao, u najmanju ruku kao da će mi Majka uskoro priopćiti da smo prisiljeni emigrirati u neku zemlju. „Sine, molim te ustani i pomogni tati da sve pripremi.“, nastavila je u oduševljenom tonu, „Dolazi rodbina!“ Sad mi je bio jasan onaj letargični stav Starog. Odmah me je napalo malodušje dok sam u sjećanje prizivao događaj od prije tjedan dana, kada su baba i tetka počele složno guslati kako već dugo vremena nije bilo „onog pravog“ (?!) okupljanja obitelji. Izvlačenjem papirića iz šešira (u kojem, dao bih se okladiti, nije bilo drugog prezimena osim našeg) svečano je odlučeno da će se ta nesvakidašnja manifestacija održati upravo kod nas. Te večeri smo Stari i ja tugu utapali u alkoholu (on) i čokoladi (ja), pa smo i zaboravili na to. Ova mamina jutarnja obavijest grubo me je ošamarila i vratila u stvarnost. Oni zbilja dolaze. I dok smo u mučnoj tišini Stari i ja postavljali stol, Majka je čistila zadnja zrnca prašine, a Cmizdro (ako niste shvatili - Bruno) je veselo hvatao leptire u dvorištu. Zlobno sam se osmjehnuo, jer sam znao da neću u ovoj kaši biti sam. Kao manjem djetetu, na njemu je bilo da podnese više nezgodnih manira babaca da maze i ljubakaju djecu. A kako sam se samo bio prevario… „A milo moje, pa jes' to ti?!“, veselo je uskliknula prva gošća, punašna bakica koja bi s lakoćom mogla zgnječiti omanjeg konja kad bi sjela na njega. Da, jesam ja. Samo sam se smješkao i otrpio bolno štipanje lijevog obraza. „Kak' si mi naras'o!“, nastavila je u vedrom tonu, vjerojatno zato što joj je moj namrgođen izraz lica odavao da sam oduševljen njome. Da, bebe imaju tendenciju da narastu s vremenom, mislio sam u sebi jer sam znao da me ova babetina vidjela, ako je ikada, jedino dok sam bio beba. Jer nisam imao blagog ni grubog pojma tko je ona. Napokon je otišla dalje u kuću. Nisam gledao prema kome jer mi je bilo važno samo da se makne od mene. Sljedeća koja je bila na redu za ulaz bila je neka sitna baka buljavih očiju i debelih naočala kojoj sam se prisilno nasmiješio, jer sam bio pod prijetnjom Najbolje majke na svijetu da ako to ne učinim…znate već. No, da nastavim. To što je bakica sporo govorila („Miš…moj…mali…“) nije bio toliki problem koliko zadah koji joj se širio iz usta, a koji je podsjećao na loše pripremljeno varivo s mješavinom plodova iz porodica mahunarki. Divno, Grahus vulgaris. Zbog (ne)male mučnine od tog mirisa, a i pogleda na dvorište u kojem se hrpa ljudi pred ulazom impertinentno povećavala, taktički sam se povukao u toalet. Majka je ubrzo shvatila moj podli potez, pa je ona preuzela dužnost da dočeka sve na vratima. Ja sam se zadovoljno smješkao sjedeći na zatvorenoj zahodskoj školjci, zamišljajući Najbolju majku na svijetu kako sada vjerojatno ljudima govori, opravdavajući moje eskiviranje na zahod, kako „jadno dijete već neko vrijeme muči konstipacija“. Ta je žena nekad u stanju svašta izmisliti, samo da ne mora reći neugodnu istinu. Bar što se rodbinskih situacija tiče. Najgore je tek slijedilo. Moj povratak nije nikako mogao proći nezamijećeno, kako od rodbine (u sad već punom sastavu), do Majke koja je kvaziskrivenim ljutim tonom rekla da poslužim goste. Dao sam se odmah u tu nezahvalnu dužnost probijanja kroz obiteljsko-rodbinske mase. Vjerujte, nije nimalo ugodno nositi pun tanjur mesnih prerađevina dok vas jedna osoba štipa, druga pokušava zapodjenuti debatu s vama, treća gura novce u ruku, dok četvrta pokušava uzeti nešto s tanjura. Svima redom sam poželio gurnuti šiš-ćevap u jedno specifično mjesto, ali sam se (sa smiješkom, naravno) suzdržao. Vrhunac je bio kada me, dok sam nosio vrč crnog vina, netko (nisam vidio točno tko) tresnuo po leđima, valjda da me tobože potapša, i ja sam se popiknuo. Posljedica toga bila je da se kompletan sadržaj iz boce nemilo brzo preselio, da ne kažem prolio, na/po/ispod/oko stola. Složno se digla dreka. Većinom na nespretnost „djeteta“ koje je bilo crveno u licu, ali ne od srama već stoga što je ostalo bez zraka od tapšanja. U sebi sam se doduše bio cerio jer sam znao da me „tapšatelj“ vjerojatno spasio od daljnjeg posluživanja. Barem za ovaj put. Prošlo je prilično godina i neke stvari se nisu promijenile. Opet smo odabrani za sabiralište srodnika. I dalje dočekujem gostove (kako ih naziva moj Stari) na vratima. I dalje dolaze svakakvi, oprostite na izrazu, primjerci svojte. Ali nespretno dijete je naraslo. Ostalo je nespretno, dakako. No neke sitnice su doživjele promjene. Nakon nekoliko prokušanih godina stav „malog miša“ se radikalno izmijenio, na iznenađenje svih babaca. Više ne dopuštam da mi sline po kosi, već je tu sad diskretno rukovanje. Posluživanje je svedeno na najmanju moguću mjeru, a na namjerno-nenamjerne udarce uzvraćam obilnim laktarenjem uz smiješak i ispriku kako ih „uistinu nisam vidio“. Sijevajući očima, rodbina na to i dalje namješta svoj plastični osmjeh koji jedini nemam ja, na sveopće nezadovoljstvo. |
09.10.2008., četvrtak
No-go.
|
Ništa od one kave sutra. Bila sam prisiljena otkazati je, jer se čini da nitko nema vremena, ili samo imaju jako dobre isprike. So, bit će još jedna prilika za tjedan ili dva. Točan datum ću isto javiti ovdje. I dajte ljudi, nemojte govoriti da ćete doći, ako zbilja ne želite. Jer, čemu se ja onda uopće trudim? Ako vam se ne ide, jednostavno recite, pa vas više neću gnjaviti. :( U ostalom, ako je datum ili vrijeme problem, sami nešto predložite, pa ćemo se dogovoriti. Kia |
07.10.2008., utorak
(H@cker) Obiteljsko muktašenje, priča prva:
|
[ Serijal priča namijenjenih svima onima koji se ne usude ništa prigovoriti spomenutoj imenici iz naslova koju sam, nužde radi, pretvorio u posvojni pridjev. ] [ Iliti priče za sve one koji misle da obitelj ima i svojih mana. ] Bratstvo i jedinstvo, pod navodnicima Lijepo je biti jedinac. Ljudi koji tvrde suprotno najvjerojatnije nikad nisu bili u situaciji imati nekoga u krvnom srodstvu, kojeg ostatak ljudi zove tvojim bratom/sestrom, a ti suvišnim izrodom. „Nemoj tako, pa on ti je brat/sestra!“, već vas čujem. No, prije nego smislite još replika kojima bi me prekinuli u dokazivanju teze izrečene u prvoj rečenici, molim da zastanete i pročitate ovo do kraja. Daklem, lijepo je biti jedinac. Imao sam priliku iskušavati to nepune četiri godine. U tom ugodno samotnom razdoblju znao sam često viđati ljude koji su bili na putu k dobivanju krvnog srodnika. Prije toga su, naravno, bili jedinci. A nakon… Blijeda koža. Izrazito upale oči. Deformacija kralježnice. Spuštena stopala. Anemija. Nerijetko i goveđi spongiformni encefalitis. Da, to su bili simptomi da su dobili „slatkog malog“ brata, to jest, sestru. Sve sam to pratio sa šeretskim osmijehom hodajući ulicom i ližući sladoled kojeg nisam morao ni s kim dijeliti. Bila su to sretna vremena po moj centralistički položaj u obitelji. Nedugo od tada je počeo mučan vremenski period za mene. Najbolja majka na svijetu se, naime, počela debljati. Nezaustavljivo. Što je najčudnije, to nju nije ni najmanje zabrinjavalo. Dakako, ja kao vrhunaravno uzoran sin nisam mogao dopustiti da joj pretilost naruši zdravlje, stoga sam joj velikodušno izradio plan mršavljenja i dijetu. Primivši moj papir s mojom najnovijom taktikom „Celer 7 dana“, slatko se nasmijala mojoj pretpostavci i rekla mi: „Ne, ne…mama će dobiti bebu.“ Trenutačno je nastala dramaturška stanka u kojoj sam još držao ruku, kojom sam joj dao papir, u zraku. „Bebu?“ „Da, bebu!“ Pogledao sam je s nevjericom, pričekao trenutak, a onda se dao u histerično jecanje koje je uključivalo ležanje na podu i udaranje svom snagom šakom o tepih. „Ne!!! Neću bebu!!! Mama debela!!! Neću trbuh!!! Nije to beba!!! Nije…!!!...“ Moj histerični napad s vremenom je prestao. Ali se zato histerija kojih mjesec kasnije ponovno uvukla u naš skromni dom. Želja mi se ispunila: mama više nije imala trbuha, ali je kao nusprodukt te promjene došao cendravac čije je nekadašnje prebivalište Vergilije, vodeći Dantea, previdio u turističkom pregledu jednog od najpoznatijih mjesta kršćanske mitologije – paklu. Naime, Dante nije primijetio mala vratašca lijevo od Sotoninog radnog stola koja vode u minijaturni, deseti krug pakla kojeg Nijemci nazivaju Geschwister. A sudeći po svemu, upravo od tuda su bili ekspresno poslali mršavo malo biće koje mi se zagonetno smješkalo iz mamina naručja. I počelo odmah drečati. „Onda, je li dogovoreno?“, bio sam uhvatio trenutak kada mame nije bilo u blizini da se uvučem u sobu gdje je Bruno, kako su ga nazvali, bio na svom bijelom pijedestalu i svisoka me gledao. „Bicikl, dvije špekule i ovo povećalo“, nastavio sam. „Više nego velikodušna ponuda, ako mene pitaš. Na tvom mjestu ne bih ni trena razmišljao, već bih odmah uzeo i otišao.“ Nije dao odgovora, već se samo smješkao. I nedugo zatim, valjda kao odgovor, posegnuo za svojim najdražim i najjačim oružjem - dernjavom i plačem. Najbolja majka na svijetu je odmah dotrčala i zatekla me u sobi. „Što si mu napravio?!“ Pogledao sam je srnećim pogledom i drhtavo rekao: „Ali mama, ja sam se samo htio igrati s njim…“ Znam i ja igru, mislio sam u sebi dok sam se osvrtao na izlazu iz sobe i gledao ga kako pruža svoje ručice prema mami. I još nisam rekao zadnju… Danas, trinaestak godina poslije, nisam rekao ni pretposljednju, a kamoli zadnju. „Marš, svinjo!!!“, počastio me maloprije trčeći niz stepenice prema dvorištu. Sustigao ga je projektil u vidu moje šlape koju sam netom bio torpedirao. „Vratit ćeš se ti 'vamo!“, vikao sam za njim dok je u netragom nestajao negdje iza drvarnice. I to je postala svakodnevica: on izaziva, ja uzvratim, on pobjegne i na kraju sve dolazi pred Vrhovni sud kraljice Majke. Ponekad je naklona njemu, ponekad meni, a često nastradamo obojica jer više nema živaca za naše razmirice. Potpuno razumljivo. Ja se branim da su te razmirice samo opravdani revolt na događaj koji se dogodio prije trinaestak godina. Nakon buke koju stvorimo takvim sukobima interesa, dao bih se okladiti da Stari negdje u potaji kune probušenu gumu od lateksa. Poput starih Grka za vrijeme održavanja Olimpijskih igara, imamo i mi svoje trenutke primirja i stvaranja prividne utopije toplih bratskih odnosa. To su dani blagdana, tj. okupljanja rodbine i sakupljanja novčanih sredstava od istih u naše zadružne džepove. Tada se zbilja doimamo kao prava složna braća koja, prema staroj narodnoj, kuću grade. No meni to nije posve jasno: što ako su braća složna, ali nemaju ni prebite pare? Kako onda da izgrade kuću? Ma dajte, molim vas. |
06.10.2008., ponedjeljak
Kava: once more
|
Hello! Neću vas puno gnjaviti, samo bih vas molila da se javite još jednom svi koji su zainteresirani za onu kavu spomenutu pred dva posta. Išlo bi se ovaj petak (10.10. 2008.) Svima koji se jave, tj, ostave komentar ovdje, stići će mail (od mene ili Annitrix) sa uputama točno gdje, kada i kako. Nadam se da ćemo vas barem nekoliko vidjeti. :) Pozz, Kia |
0