19.09.2008., petak
Tiha oluja (lirik)
|
Ako istina su glasine da vrijeme lijek je, tad moja suza vjeruje da smijeh je, no ako laž su, smijati se ne znam, svjestan tugu gledam, na vlak u snijegu sjedam nebesim predan. Možda postoji utjeha, možda tek iluzija, kojoj pokoran služim ja, možda tek sluga sam viših redova, i nitko bitan za nizine, nitko bitan za planine vaših svijetova. Ako istina su glasine o kiši što bol sapire, tad maleni sam anđeo što krila napinje, no ako laž su, maštati ne umijem, mutnije, postaju jasne slutnje zle, vlakom putujem i snijeg ne prestaje. Znam postoje nadanja, što jednom su utjeha, i suza odraz je osmijeha, možda vladar sam svijetova i netko bitan u toku okreta. Ponekad. |
11.09.2008., četvrtak
Uplašen čovjek (lirik, akrostih)
|
Jedna tuga za obraze, Enigma osmijeha svih, Dolazi suzom, na daske pozornice, Nitima vođen, drven i tih. Ostavlja bez daha svijet što ne trepće, Boji se lica bez šminke, On lutak je naučene sreće, Još jedan život iskrene krinke... Ne poznaje ljude, I volio bi ljubav. Crtež, onaj što potpis nosi, I bezbroj je boja, Riječ nema zvuka, tišinom pjesmu nosi Klaun sa suzom malo niže oka. U igri vremena, Sanja o ljubavi. |
0