12.06.2008., četvrtak
(SVIJET NA PAPIRU) ANA; 1.POGLAVLJE
|
Svanulo je jutro. Nije bilo niti jednog oblaka na nebu, samo sunce koje je puštalo suze i oplakivalo jednu mladu dušu. Zrake nisu bile zlatne, kao što inače jesu u zoru. More je bilo neobično mirno, pomalo zasrašujuće. Otok je odjekivao grobnom tišinom, samo se na groblju čulo tiho šaputanje svečenika. Svi su na sebi imali crninu i žalosno gledali prema malom ljesu koji se spuštao duboko u zemlju. Bio je sav napravljen od zlata i srebra. Toliko je blještio da nitko u njega nije mogao pogledati. Na njemu su bile izrezbarene ruže kao znak poštovanja, kiša kao znak moći, sunce kao znak dobrote i more kao znak vjećne misterije. Ona je bila najljepša djevojčica na cijeolom otoku. Imala velike smeđe oči pune misterije, zlatno smeđu kosu, glas poput neke vile... Njezine ruke lječile su smrt. Njezin otac bio je iz porodice vilenjaka, a majka tek obična seljanka.Svi su je voljeli osim njezine vlastite majke. Majka ju je mrzila od one hladne zime kad ju je donjela na svijet. Dala joj je ime Ana. Na tom otoku Ana je bilo ukleto ime tako da su je se svi mještani isprva bojali. Majka je bila ljubomorna na nju i odlučila ju je ubiti, svoju vlastitu kći. Krv joj je bila hladna kao led, lice joj je izbljedjelo...uzela je nož i hladnokrvno joj zabila u trbuh. Krv je prštala na sve strane, ali nije to bila ona obična dosadna crvena boja krvi...krv joj je bila plava...baš kao more. Neki govore da se u trenutku kad joj je majka zabila nož u trbuh nasmiješila i da je taj osmijeh ponjela sa sobom u grob.Nakon tog trenutka, njena majka, više nikada nije progovorila. Dostojanstveno su je spustili u grob i pokrili sa zemljom, oblaci su se skupili i počelo je kišiti. To je prvo bila jedna bezazlena kišica, no nakon par sati ta bezazlena kiša pretvorila se je u pravo nevrjeme. Kiša je tolko jako padala da je potopila cijeli otok. Od otoka ostao je samo najviši vrh planine Ludbreg. Priča se da na tom vrhu sjedi Ana i promatra more, a kad prođe neki brod ona ga potopi i „spremi“ u jednu od špilja koje su nastale u potopljenom otoku. |
07.06.2008., subota
(nobody) nakon svih
|
Toliko malo vremena Da ti kažem Toliko malo suza Da ti isplačem A previše putova I rijeka nas vode U mjesto gdje nema Naše slobodne Kako da ti kažem Sada što želim Kad toliko puno Mržnje sada nas dijeli Kažu griješe svi I ja griješili smo mnogo Ali zašto onda i sad Požalim za tobom |
03.06.2008., utorak
(FrozeN) Polje jasmina
|
Vidio sam stotine lica, stotine ljepotica, u licu crvenog sunca kročili su poljem jasmina, ali nisu vrijedni ni trunke srca, jer sve su one iluzija, utvare neistinite. Ali samo je jedna bila stvarna, jedan cvijet, koji zavoljeh u vrtlogu dima, taj miris jasmina, koji bi u mojim bespućima cvjetao, ali u bespućima me ostavi samog. U mojim bespućima je jedna koliba, gdje spasio sam je i skrio od zla, a ona je plakala, dok joj se meka kosa na mom krilu slivala, bježeći od zla. Utjehom sam je čuvao, šapatom je milovao, jer cvijet jasmina je plakao, dok lica su se smijala, i hiljadu je mramornih bisera razbijeno, ali tu ostaje, negdje u bespućima potonulo, jer tuga ne prestaje. Cvijet jasmina će uvenuti u ovom svijetu, već vene, već je od zla bježala, jedini je jasmin ostala. Zato je čuvam u bespućima svojim, jer tu će zauvijek iznova cvijetati. Ponekad u mislima hodam poljem jasmina, čeznem za stotinama lica ljepotica, u bespućima, i još volim cvijet jasmina, i sva lica postanu njen odraz, i voljet ću ga dok cijelo polje ne pređem, jer ga samo mrtav mogu preboljeti, kad potonem, zajedno s razbijenim mramornim biserima. |
0