31.05.2008., subota
Sunce (lirik)
|
Sanjao sam anđele što spavaju u snovima, Miris zadnjeg dodira u tvojim slovima, Iako tek maštanja, svojom ljubavlju te oslikam Jer jedino te takvu zamišljam. Emocije k'o alkohol šapuću zanosno, Moje slike krajolika, tvoje tijelo zapravo. Livade su tvoji pogledi, usne plavi cvjetovi, Iako tek maštama. Vosak tužne slutnje kapima me miluje, Otkad pišem ti, ne poznajem stihove, LJubav luduje, ludost uz ljubav putuje. Eno te, opet snom me pozdravljaš. Tiho čitanje i tvoje milo treptanje, Iako tek maštanje. |
16.05.2008., petak
(FrozeN) Fakultet; 2. Karte
|
- Pa, gospodine Anderson, potražite me poslije nastave da vam pokažem vašu sobu - reče Andy Nolan - Naravno gospodine Nolan - odgovori Lucas s zahvaljenjem - ali mi nije jasno zašto je momak, poput tog Colina portir u ovoj školi? - Vidite, svaki student je na određeni dan portir, tako je na ovaj dan portir Colin Hefner - Odgovori Nolan izlazeći iz hodnika nakon polusatnog razgovora s Lucasom - ali nemojte sad o tome, idite na prvi sprat, razred IV-B, imate čas anatomije. Nova je profesorica, pa se ne morate brinuti. - Hvala - reče Luke. Pošao je uz stepenice pažljivo promatrajući studente i profesore koji prolaze. Ni na jednom od njih nije vidio trag grižnje savjesti, niti neku mučninu za koju bi se smatralo da se dogodilo nešto u prošlosti. Ubica je među njima, to zna. On jako dobro glumi, ali će dati sve od sebe da ga otkrije. Zbunjeno je stajao na hodniku kao kip, dok su se svi ostali kretali. - Jeste li vi Lucas Anderson - začu nečiji ženski glas. Okrenuo se i vidio ženu od nekih četrdesetak godina, visoku s tamnom kosom na kojoj se primjećivala farba i sićušnim očima skrivene iza naočala oblika elipse. - Da, ja sam - uzvrati Lucas s odobravanjem. - Ja sam Nora Tinberg i nova profesorica anatomije. Užasno je ono što se desilo s bivšom profesoricom, jezivo - uzviknu s vidljivim uzbuđenjem koje je pokušavala sakriti - pa pustimo sad to, ajmo na čas. - Naravno - ljubazno će Lucas. Ušli su u veliki kabinet, čiji je strop bio jako visok. Klupe su podsjećale na neko kazalište, poredane u polukrug i spojene, sve visočije, tako da su svi imali odličan pogled na tablu i projektor u dnu kabineta, uz stol koji se nalazio preko puta vrata. Stajao je neko vrijeme s profesoricom dok se kabinet nije napunio. Kad su svi sjeli, progovori profesorica. - Dragi moji, ovo je naš novi student, gospodin Lucas Anderson - poče ona promatrajući razred dok se čulo došaptavanje - on je došao na privremeno, da vidi šta mi to radimo na našem fakultetu, kako teče nastava, i tako dalje. Pomozite mu da se odluči za naš fakultet i da nastavi ići u četvrti razred. Budite dobri prema njemu i napravite mu malo mjesta. - Dobro, mamice, bićemo dobri - dobaci neko od njih, nakon čega se svi nasmijaše. Lucas krenu stepenicama u sjede negdje u prve redove. Dok se tako kretao pažljivo je proučavao svaku crticu na licima studenata, jer je znao da nije bez razloga smješten u IV-B razred. Sjeo je između jedne crvenokose ljepotice, čije ga je lice odmah opsjelo. Zaista je bila lijepa, nježno i blago lice, kratka kosa i blistav osmijeh. Zapanjio se kad je prolazio pored nje. Odmah je pomislio da je posebna. Sjeo je s njene lijeve strane. Na Lucasovoj lijevoj strani je sjedio pokrupan mladić, i očigledno jako raspoložen. Bio je kratko ošišan i u svijetlo plavoj košulji koja mu je pristajala uz lice. On Prvi pruži ruku kad je Luke sjeo. - Ja sam Jacob Watson. - Luke Anderson - reče Luke Šapčući i prijateljski se rukova s Jacobom dok mu je promatrao lice. - A ja sam Anna Waine - dobaci djevojka koja je sjedila s druge strane. - Lucas Anderson - ponovi Lucas i s njom se rukova kao s Jacobom, ali mnogo nježnije. Anna se također u tom trenu zapanjila njegovom ljepotom i stasitošću. U njemu je vidjela džentlmena i jako joj se svidio, ali se samo nasmijala. Nora je počela neka uvodna predavanja i većina je nije slušala, a najmanje Lucas. Nora se plašila događaja. Zna na čije je mjesto došla i zna kako je bivša profesorica umrla na jeziv način. Bojala se da nešto kaže što bi uvrijedilo nekoga. - Koliko je to privremeno - upita ga Anna. - Ne znam, koliko bude potrebno - odgovori Luke, ali najradije je gledao njene smeđe oči, i kao da se kupa u njima, shvatio je da bi želio ostatak života provesti s njom. Ona se samo smješkala. - Drago mi je vidjeti nekog novog u ovom razredu - nastavi Anna - nakon onoga što se desilo, većina je otišla, ili se premjestila na drugi faks iako to teško ide. Odakle si ti došao ovamo? - S Mašinskog fakulteta - odgovori Lucas nakon kraćeg razmišljanja. Nije nikome smio reći istinu, jer još nije nikome vjerovao, pa čak ni bezazlenoj ljepotici - pomislio sam da bi bilo bolje pomoći ljudima, nego praviti neke stvari. - wow, s mašina na medicinu, šta nama mladima neće pasti na pamet. Teško mi je povjerovati de se neko nakon tri morbidna ubistva upisao u našu školu. - Da, znam. Ali je možda taj neko završio faks pa nema više ubistava, završio s školom - Pričao je Lucas ne vjerujući u vlastite riječi. Znao je da nije tako. Ona se nasmijala. U njenom osmijehu je primjetio tračak nade da je tako, ali nije bilo. - Nadam se - odgovori ona. - Ej Lucase - upade Jacob - Zovi me Luke, većina me tako zove - prekinu ga ovaj. Pokušao je što brže i što više upoznati osoba u njegovom odijeljenju. - OK, Luke, vidi - nastavi Jacob - mi ćemo se večeras kartati, pa ako si zainteresovan da upoznaš još nekoliko njih iz našeg razreda. - Naravno da bih. - Ako nisi u našoj sobi nekako ćemo te provući. Samo da nas direktor ne uhvati. Posebno nas drži na oku zadnjih par mjeseci, a posebno one koji su proveli raspust ovdje. - Ma ne brini za Nolana, doći ću. - Ok, znači vidimo se večeras? - Da - Tačno u deset sati - Uredu - Pokazat ćemo ti našu sobu. Lucas je skrenuo dosta pažnje na sebe, većina je blejila u njega sumnjivo. On se samo bojao da ne kaže nešto pogrešno, ili da se svojim postupcima ne razotkrije. - Šta misliš da ti pokažem naš faks, da prošetamo uokolo - ubaci se ponovo Anna. - Biće mi čast - uzvrati joj Luke. - Sačekat ću te na odmoru. - Važi. Tada začu prigušeno zvono iz hodnika. Izašli su na petominutnu pauzu. Slijedeći čas je bila socijalna medicina. Ponovo su se skupili u klupe i predstavio im se profesor Tomas Nickel kao profesor socijalne medicine i razredni starješina. Ostatak nastave je prošao jako dobro i bliže se upoznao sa Jacobom i Annom. Studenti su jedva izdržali do odmora, izašli su u dvorište. Zadnji među njima je bio Lucas, koji je ostao stajati pored dvostrukih vrata i naslonjen na ogradu stepenica. Gledao je zemlju kojom je prije par mjeseci mirisalo šareno cvijeće. Sad je bilo samo uvenulo cvijeće i blatnjava zemlja koja je bila trag jutarnje kiše. -Neko nam se zamislio - dobaci neko. Lucas je prepoznao glas i okrenuo se prema stepenicama. Ispod njih je stajala Anna i gledala ga svojim lijepim očima. -A da krenemo? - odgovori Luke. -Hajmo - uzvrati Anna. Tako je Lucas sišao niz stepenice i krenuo uz Annu. Išli su tako pješčanim putem kroz dvorište, iako je više ličilo na neki očuvani park. Anna mu je pokazivala cvijeće koje je sama posadila s ostalim ljubiteljima prirode. Tako su prošli pored sportske sale i zaustavili se uz ogradu. Sjeli su na obližnju klupu koja je bila okružena ružinim grmljem, a iznad nje se uzdizao široki jablan, čija je zlatna krošnja šaptala nježnosti proljeća. U tom trenu, dok su sjedili, Anna ga iznenadi svojim riječima. -Vidi Lucase, mislim da smo loše počeli - poče ona hrabro, na šta je Lucas samo iznenađeno pogleda. - Počeli smo lažima, a to nije dobro. -Kako to misliš - upita Lucas s svojim simpatičnim osmijehom. -Zar zaista misliš da bi neko povjerovao da si prešao s mašinskog fakulteta na medicinski? To je "nerealno" - reče mu Anna također blago se smješkajući, i posebno je naglasila ovo zadnje. Luke je bio zapanjen. Nije znao je li ga više šokiralo ovo doznanje ili njen prelijepi osmijeh. Šutio je i samo je zbunjeno gledao. -Mislim da mi ne bi trebao lagati. Samo želim da si iskren sa mnom. Ako je sve tajna, bar mi reci da li tvoj dolazak ima neke veze s ovim ubistvima? Prije nego što je uspio da odgovori, pred njim se pojavi visoka i plavokosa djevojka. -Zdravo, ja sam Nina Rey - reče ona pružajući ruku prema Lucasu -Lucas Anderson - odvrati on ne skidajući osmijeh s lica. - Ali me zovi Luke. -Drago mi je Luke - nastavi Nina ne obraćajući pažnju na Annu - Odakle si? -Nina vidiš da pričamo - upade Anna. Kao da je tek tada Nina primjetila. pogleda je dok je micala kovrdžavu plavu kosu s lica. Njeno puderom pretrpano lice se iskrivi u podrugljiv kez. - Nastavi kasnije s tom svojom pričom. Na ovo se Nina samo okrenu na suprotnu stranu i nestave iza žbuna. -Reci - reče Anna ne obuzdavajući se. Luke je imao vremena da razmisli. Nina jeste izgledala lijepo, ali je on doslovno mrzio prepuderisana lica i djelovala mu je nekako odvratno, iako je primjetio njenu čežnju. -Da, ima - napokon odgovori. Ruke su mu se počele tresti od nevjerice kako je otkriven od bezazlene ljepotice. Ukočen je stajao na kraju klupe, dok je par očiju bio uprt u njega. - ali ti ne mogu ništa više reći. Anna se zadovoljila ovim odgovorom. Lucas je osjetio neku čežnju za bježanjem. Jeza koja ga je prožimala je bila nevjerovatna. Nikad se nije tako osjećao. -Uredu, neka je to to - uzvrati mu ona klimajući glavom. Hajmo sad da se vratimo, uskoro počinje nastava. Nije pokušavala ništa više otkriti, već je samo ustala i vratila se s Lukeom do stepenica. U tom trenutku kao da ga je probudio glas Jacoba -Druže važi li ono za večeras? -Naravno - dočeka ga Lucas spremno. -Dođi da upoznaš nekoga. Lucas pođe prema Jacobu koji je stajao u sjeni lipe s nekoliko momaka. Progurao se nekako kroz gomilu i došao do njih. -Ovo je Paul Warner, moj cimer - počeo je Jacob da ga upoznaje. Lucas se rukovao s blijedunjavim momkom koji je škiljio iza svojih naočala. - Ovo je Anthony Nelton, pravi kockar od kojeg kasina umalo nisu bankrotirala. Nastavi Luke da se rukuje s momkom, crncem koji je očito bio košarkaš. -I ovo je Andry Taljewski, po nacionalnosti je Poljak. I s njim se rukovao. -Pa kockari da se vidimo večeras u deset. Nemojte kasniti, igrat ćemo mojim špilom. - reče Jacob Svi potvrdiše radosno. Lucas samo pomislio da je imao sreću što nisu ostali saznali o iskliznuću sa "Mašinskim fakultetom". Upravo tada se začulo zvono. Lucas je i dalje oprezno posmatrao oprezno lica, ali se zaustavio ispred vrata, pomakao se u stranu, izvukao se iz gomile i počeo čitati neku kratku vijest na vratima. Kad je krenuo da uđe, pored njega prođe Nina i pogleda ga svojim plavim očima. Namignu mu i s smiješkom prođe pokraj njega dok je jedva vidio njene oči kroz puder. Kad je ušao u hol i krenuo prema stepenicama, bacio je pogled kroz prozor portirnice, i u njemu vidio masivno mišićavo stvorenje, koje je još trljalo svoj zglob, a kad je podigao oči, pogledao je Lucasa praznim očima. -Životinja je ukroćena - pomisli Luke u sebi i poče se peti stepenicama s radosnim osmijehom. Pred kabinetom je nakratko zastao. Tada je Anna prošla pored njega i samo mu dobacila veselo: -Nemoj da te zavara lokalna sponzoruša. Luke se blago nasmijao i ušao za njom. * * * Oko pola deset navečer se začulo kucanje na tamno crvenim vratima sobe. Lucas ustade s širokog kreveta i pođe prema vratima. Otvori ih i pred njim je stajalo široko biće. -Hajde Luke čekamo te - reče Jacob. -Eto me, samo da obučem nešto prikladnije. Okrenu se i prišao ormaru lijevo od vrata. Izvukao je tamnoplavu košulju i bacio je na krevet iza sebe. Iznad kreveta je bio prozorčić,a ostala dva su se nalazila na zidu prekoputa vrata i kroz njih se provlačila plavkasta blijedunjava svjetlost. Desno od vrata se nalazio dugi radni stol i uz njega mala kanta za smeće. Stol je stajao duž zida. Lucas je zaobišao svoj široki krevet i ugasi lampu na noćnom stoliću. U dva koraka je nestao iza vrata. Lucasova soba je bila na trećem spratu na samom kraju. Njegova dva prozora su imala pogled na cijelo dvorište fakulteta i park kojim je Luke prošao dok je dolazio, dok je onaj iznad prozora bacao pogled na šumarak koji je samo jezivo šuštao na noćnom povjetarcu. Jednostavno se njegova jeza mogla osjetiti, kao da te dodiruje. Lucas je ušao u Jacobovu sobu na četvrtom spratu, dok su prvi sprat i prizemlje bile sobe namijenjene ženskim osobama. Prišao je okruglom stolu na sredini sobe. Soba je bila slična njegovoj. Lijevo su bila dva ormara i krevet na sprat. Njegova soba je imala samo dva prozora, također preko puta vrata. Ispod prozora je bio smješten veliki radni stol. Luke je uočio da je soba veća od njegove, prozračena sa blagim mirisom vlage. Za okruglim stolom je bilo pet stolica. Tri su već bile zauzete. Na njima su sjedili Anthony, Paul i Andry. Ali da je Lucas znao da će se desiti ono što se desilo, nikad ne bi ušao u tu sobu. Njih dvojica su prišli i sjeli za stol. -Igramo pokera, onako, bezveze, jer imamo novajliju - Poče prvi Jacob. Ostali se složiše. - i uzimamo više karata. Paul je prvi podijelio karte. Tako je nastala "interesantna" partija. Luke je neko vrijeme uživao, ali se kasnije smorio. Dosadilo mu je gledanje u jedne te iste karte i stalne pobjede Andrya Taljewskog. Shvatio je da će zaspati ako se nešto ne promijeni. To se desilo ubrzo. Počeo je osjećati blago strujanje kroz stražnjicu. Pomislio je da je možda do stolice. Pokušao je da ustane, ali je osjeti nemoć. Stolica kao da je crpila njegovu energiju i pretvarala se u sve jače pulsiranje. Padao je u nesvijest. Od svih prisutnih niko nije obraćao pažnju na njega. Ruke s kartama su mu pale na krilo. Očima je šarao suigrače. Nije čak imao snage da išta progovori. Vrtoglavica ga je obarala na naslonjač. Njegov pogled je završio na Anryu koji je sjedio odmah lijevo od njega i koji je grizao donju usnu zaneseno gledajući u karte.Tada je pao u neko međustanje, neki trans. Odjednom se trgnuo u škripavoj stolici. Držao je karte ispred očiju, tako da ih niko nije mogao vidjeti. Najednom je uočio da nije na ovom svijetu, već kao de je preletio milione univerzuma i sada se našao ovdje. Nikad mu se takvo nešto nije desilo. Kada je spustio karte na prsa, razgledao je oko sebe nijemo. Nalazio se u prostoriji, otprilike iste veličine kao njegova soba, ali za istim okruglim stolom s još četiri stolice. Prostorija nije imala ni prozora niti vrata, bila je samo obložena crnim ciglama koje su ga opkolile. I kad je podigao pogled na strop, nije vidio fasadu, niti trunku kreča ili tapeta, samo hladne crne cigle. Čak je i pod bio od crnih cigli. Iz njih je samo slušao teške uzdahe, sve dok nije uočio prisutne. Lijevo od njega, na mjesto Andryja, gdje mu je pogled završio, vidio je samo sjedu kosu i lakirane nokte, čiji su prsti držali karte u visini, tako da nije vidio lice. Znao je da je ženska osoba, vjerovatno starija zbog izraženih vena na ruci. samo je to vidio. Lijevo od te nepoznate osobe je sjedila još jedna ženska osoba u rozoj bluzi, čiji su se kovrdžavi krajevi kose završavali na grudima. Ona je također držala ruke na visini očiju. Još lijevlje je sjedila osoba, vjerovatno muško, pretpostavljao je po ćelavici. Imao je samo potkošulju i mišićava ruka je čvrsto držala svojih pet karata, dok je skroz lijevo, odnosno Lucasovo prvo desno sjedio kratko ošišani muškarac u crnom odijelu, čiji je vrh sive kravate počivao na još sivljoj košulji. Mirovali su tako neko vrijeme, dok je Luke sve teže udisao zrak. Sve je bila vlaga, nije možda ni bilo zraka. Samo je vlaga smrdila i širila se iz crnih cigli. Prvi pokret je napravila gospođa lijevo, sijedokosa. Nevjerovatnom brzinom, kao mađioničarski trik, dok je spuštala karte na visinu pluća, od njih pet postade jedna karta i ona je okrenu tako da je Luke vidio koja je. Bila je to dama karo, ali kad joj je pogledao lice, zamalo se nije oborio s stolice. Lice joj je bilo bijelje od papira, usta čvrsto zatvorena, a očiju nije imala. Neko joj je isčupao oči i niz lice su se ocrtavale linije zakorene krvi. Na očnim dupljama su bila dva siva dugmeta od košulje i čvrsto zabijena unutra, tako da se vidio dio mozga. Samo je izmakao pogled, i tada je vidio kako djevojka s kovrdžavim krajevima kose drži kartu na svojim prsima kao i žena prije nje. Ona je držala damu djetelinu, a kad je malo podigao pogled, vidio je široko čelo, ravan nos, ali nije imala donje vilice. Polomljeni krvavi zubi su smrdjeli, osjećao je njihov smrad, a jezik joj je bio odrezan, samo je vidio krhotinu što jeste nekada bio jezik. a nadolje je bila otvorena crvena masa. Nije imala zjenice, gledala ga je bijelim očima. Luke je sve više slušao uzdahe koji su se pretvarali u neprekidan žamor i šapat. Bio je na pola puta. Pomislio je da će umrijeti od vlage, čiji se smrad miješao s smradom krvavih zuba. Samo je prelistao pogled na ćelavicu, ali ga je i on dočekao s spuštenom kartom, od pet postade jedna, a bila je žandar herc. Gledao ga je iskrivljeno, desno oko mu je otišlo previše desno, skoro se sastavljalo s uhom. I donja vilica mu je bila pomjerena malo udesno. Samo on nije imao nosa. Na njegovom mjestu je bilo blago uzdignuće u koje su bile zabodene dvije borove grančice, tačnije na mjestu gdje su trebale biti nozdrve. Luke se jedva suzdržao da ne povrati, samo je produžio na čovjeka koji je sjedio desno od njega. Ovaj uopće nije imao lica. Nije imao oči, usta, nos, niti uši, samo ravnina od kože. U ruci je držao kralja pik. Samo je zaparao pogledom svoj karte i vidio svih četri istim redoslijedom kako ih je vidio kod ovih čudovišta. Ali najednom se karte u njegovoj ruci stopiše i postade jedna: kralj herc. Luke je baci na stol kao nož i ona se krajem zabi na sredinu drvenog stola. Osjetio je unutrašnju snagu i samo se trgnuo, ustao je iz svoje škripave stolice. Dok je ustajao, najednom je sve one osobe vidio naslonjene na crne zidove u okovima. Okrenuo se prema bezličnjaku i vidio ga kako udobno sjedi u svojoj stolici, a na njegovoj košulji je primjetio da nedostaju dva dugmeta. Tada je od njega začuo krkljanje, koje bi u normalnom svijetu bilo gromoglasan smijeh. Bezličnjak je na njega svom silom uperio smrad vlage. Lucas se borio i samo je uzviknuo "UBICO!" i bacio se na bezličnjaka tako snažno da ga je oborio s stolice. Tako su obojica ležali. Luke na njemu, a ovaj se očajnički branio uz krikove. Lucas ga je davio svom svojom snagom, koliko mu je dopuštala, Osjetio je kao snajperom da je pogođen jakim valovima vlage i preglasnim krikovima koji su maloprije bili blagi uzdasi. Skoro da ga Luke zadavi, dok se bezličnjak na samrti koprcao, vidje jaku svijetlost, samo jak blijesak pred očima. Vratio se u svoj svijet. Trgnuo se i vidio da kleči nad Jacobom i da ga svom silinom davi, dok su ga ostala trojica otimala od njega. Jacob ga je sve blaže stiskao za zglobove ruku koji su bili na njegovom vratu i gledao ga je polupraznim blagim očima, tužnim toliko da tužnije nije vidio. Nije mu dugo trebalo, već je trgnuo ruke k sebi, ali tada osjeti jak udarac u lice i od toga se bacio unazad. U ušima mu je još zvonilo i nije čuo šta ostali govore njemu. Vidio je samo kako podižu Jacoba, koji se crvenio kao paprika i jako kašljao. Ubrzo mu se vratio i sluh. Odjednom je ustao i potrčao preko sobe do Jacoba. Samo je čuo njegovo krkljanje. Bacili su ga na krevet dok su ga dozivali. Pokušali su da odbiju Lukea, ali je on govorio da je sad uredu, da ne zna šta mu se desilo. Ipak se oteo i prišao Jacobu. Lucas mu pruži dlan. Jacob je samo gledao krevet. Nije davao nikakve znake. Pomislio je da je mrtav, dok nije osjetio kako ga neko dohvati za rame i prodrmusa par puta. Lucas je trepnuo nekoliko puta i našao se u istoj sobi u kojoj su igrali pokera. Sve su oči bile uprte u njega. Pogledao je desno, plašljivo kao da će vidjeti nešto neočekivano, duha ili nešto. Samo je vidio Jacoba živog i zdravog kako drži svoju ruku na njegovom ramenu i zabrinuto ga gleda. -Lucase, Lucase - procijedi jedva kroz zube - jesi li uredu. -Da, samo sam malo umoran, to je sve - odgovori mu Lucas otpuhujući, kao da mu je pao kamen sa srca. - Mislim da mi treba malo odmora. -Mislim da ti prije treba psihijatar druže - reče mu Paul. -Pustite ga da dođe sebi - govorio je Anthony -Kao da si pao u neki trans - prikači se Andry - rekao si nešto tiho, u sebi, nešto kao... Ubico. Na ove riječi se Jacob blago trznu. Luke je to primjetio na njegovoj šaki. -Da, baš je bilo tiho - pomislio je Lucas. -Ne, samo mi treba malo odmora, to je sve. Nakon ovih riječi Lucas ustade bojažljivo, ali je ustao normalno, Ispitivao je cijelo tijelo, svaki atom je u sebi ispitivao. Izašao je na vrata i za par minuta se našao u svom širokom toplom krevetu. Cijele noći nije ni oka sklopio. Nikad mu se za cijelog života ovako nešto nije desilo. Zar će već poslije svog prvog slučaja završiti u ludnici, pomislio je, i šta će sada ostali pomisliti o njemu? šta se to desilo s Jacobom? ko je taj prokleti ubica? Sve su to pitanja na koja je tražio odgovore, a odgovore tek treba otkriti. Morat će nekome ispričati to što je vidio i šta se to dešava s njime, ali jedino ga je trenutno mučilo, šta će i taj neko pomisliti o njemu. |
14.05.2008., srijeda
(nobody) Srpanj
|
razmišljala sam o tome kako će biti kad ću te napokon zagrliti i moči ti gledati u oći ponekad maštala sam da sjedimo na obalama Save sad kao da si mrtav ja ne mogu biti uz tebe sad samo kao da si duh koji priča kroz nevidljive riječi ne mogu se više nadati da moči ču vidjet ti lice jer sad kao da je nestalo u trenutku kada si izbrisao mnogo na kraju možda i jesi daleko ali ponekad te u mislima nosim i onda si tu sjedimo u travi rosnoj |
09.05.2008., petak
(FrozeN) Pismo pokojnika
|
Kao dijamant na prstenu, stojim na sredini polja, u zelenoj gustoj travi. Polje je okruženo drvećem, mrak je, tamna noć, tamnija no ikada, samo refleksija mjesečeve svjetlosti briše sjene. Jedva se vidi. Stojim kao kip, hladan i tužan, okovan u duboku melanholiju. Ruke pružam prema obrisu mjeseca i tražim oči tvoje, tražim ih u zvijezdama, ja ih ne vidim, a znam da su tu. Samo ta okrugla svjetiljka mi osvijetljava misli. Pruža jedinu zraku i tone u moje oči, sve dublje. Sa svih strana čujem šapat drveća, tvoje ime mi u daljini šapuću.Vjetar vreba kao nečujni grabežljivac i on skače i tone u moje uši. Vraća mi sjećanja, jer posljednji put sam čuo šapat drveća, posljednje što sam vidio je ovo bolešljivo svjetlo. Nakon ovoga sam umro. Ti si otišla, ja sam ostao vječna sjenka koja će lutati ovim svijetom. Još sam mrtav. Zrak koji dišem, nije kao onaj koji sam uzdisao uz tebe, miris bijelog cvijeća nije kao miris onoga kojeg sam ti poklanjao. Tvoje ime sam posljednji put čuo u sjeni lipe, čije granje mi ga je šaptalo. Beharalo je od tvog glasa. Sve je mirisalo na tvoju kosu, dok smo zagrljeni ležali na pupoljcima i opalom beharu. A sad? Šta je sad? Nema mene, samo sjene i uspomene, skice i druge duge ulice kojima smo hodali. Bježim od tebe kao od zaraze, jer mi ulijevaš monotoniju, samo hladna siva boja. Postala si samo element moga sjećanja. Tvoje riječi, koje su spalile sadašnjost i sve moje snove, spalile su i mene. Razumijevao sam te, ponajviše od svega volio sam te, a sad? Postala si samo element, samo vidim vodu, bezbojnu i slanu koja nagriza rane. Voda, moje suze, to je sve. Otišla si s njim, zar je on vrijedan tebe? Zar on ima moć riječi? Hiljadu komadića na hrpi, sitni i bezvrijedni leže. To je moj život. To je moje sve. Sada čujem da i on tebi čini isto što i ti meni. Samo kimam glavom na ironiju života, osvetoljubivi scenario. Sada, dok stojim tu, opet vidim vodu. Pada kiša. Sapire prašinu uspomena. Gotovo je. Ostatak mjeseca je od dragosti potonuo iza spirala magle i mračnih oblaka, dok onu jedinu zraku halapljivo progutaše sjene. Vjetar sada odnosi tvoje ime, ruke mi padaju slobodno. Okraćam se na onu stranu gdje je zraka progutana i idem, odlazim, k'o mjesečeva zraka poljem je srce krenulo i tu iščezavam. |
05.05.2008., ponedjeljak
(FrozeN) Fakultet; 1. Fakultet
|
Toplo junsko podne je grijalo grad. Veseo dan se primjetio i na šetačima koji su kružili parkovima i prometnoj gužvi. Studenti su upravo završavali školsku godinu. Opća radost se najviše primjećivala na studentima četvrtih razreda koji su završavali svoje školovanje. Čuo se prigušeni krik zvona jedne od zgrada. To je bio fakultet Kriminalističkih nauka. Ubrzo je predvorje bilo prepunjeno raznim licima. Učenici koji su upravo primili diplome izlaze na široka staklena vrata. Šire se čestitke na račun završenja školske godine. Jedan se učenik (ustvari, bivši učenik) zadržao na stepenicama blijedunjavo gledajući list papira. - Ej, Lucase, nećeš s nama – začuo se jedan ženski glas. Stasit momak na stepenicama podiže pogled prema glasu, pomjeri svoju svijetlo smeđkastu kosu koja se spuštala do ispod ušiju, a plave oči mu zasjaše. Iako je bio neodoljiv djevojkama, završio je fakultet najvećom ocijenom. Bio je jako muževan, pomalo mišićav i lijepog lica. Ispod stepenica je stajala grupa omladine pogleda uperenih prema njemu. Shvatio je da mu se obraća plavkasta ljepotica u grupi. - Ne bih, hvala - nećkao se Lucas. Nije bio raspoložen za društva, želio je samo otići kući i odmoriti se od napornog dana. - Hajde čovječe biće nam ludo, sad kad smo završili - dobaci mu iz grupe koštunjavi mladić. - Neću, nemogu, zaista, odoh kući, hvala narode - odgovori mu usilno se osmijehujući. - OK drugar, kako hoćeš - odvrati mu ovaj. Ispratio ih je samo pogledom dok su se udaljavali smijući se i veseleći se. Upravo u tom trenutku začu zvono svog mobitela. Hitro ga izvuče i samo baci pogled prema displeju. Na njemu je pisalo "ujak Hale". - Reci ujka - odgovori iznenađeno. Zaista je i bio iznenađen jer se najmanje nadao da će čuti glas Halea Andersona. - Ej Luke hajde navrati kod mene u ured hitno je. - Ujka je li baš tako hitno, umoran sam... - govorio je nervozno. - Da, jeste dođi odmah baš je hitno. Mislim da imam poslić za tebe. - Uredu, eto me - odvrati Lucas. On siđe niz stepenice i uputi se prema izlazu iz dvorišta. * * * Prašnjava stakla na policijskoj postaji su odbijali sunčevu svjetlost. Upravo je tu, na drugom spratu policijske postaje bio ured detektiva Halea Andersona. Bio je poznat, naročito u svom gradu jer je rješavao jedne od najmisterioznijih slučajeva i raskrinkavao bande. Bio je tu za sve. U njegovom uredu su se čuli glasovi. Jedva su se čuli, jer su očito pričali o nečemu tajanstvenom. Uz prozor, na širokoj crnoj fotelji je sjedio prosijed čovjek, svijetloput, prosječne visine i u elegantnom odijelu i kimao glavom u znak razumijevanja, dok ga je od drugog čovjeka dijelio njegov radni stol. Hale je bio pomalo zamišljen i gutao je svaku riječ drugog čovjeka koji je sjedio u udobnoj sivkastoj stolici. Još dok je Lucas bio dječak, volio je sjediti u toj stolici koja je bila prislonjena uz zid i govorio je kako je udobna. Hale je imao i mali stolić koji je primicao Lucasu kad je želio crtati, iako ga je više slušao, odnosno njegove razgovore, nego što je crtao. Sad je ta stolica bila prekoputa Halea i njegovog stola pretrpanog papirima i na njoj nije sjedio Lucas već visok i sijed čovjek. Imao je otprilike četrdeset i devet godina i već su mu se oči počele mutiti od starosti. Mahao je rukama objašnjavajući Haleu nešto. - Gospodine Anderson, ja vas od srca molim - govorio je tamnim i prigušenim glasom - Obraćao sam se Ministarstvu obrazovanja i vladi, koji su me uputili kod vas. Govorili su kako vi znate šta treba poduzeti povodom mog pitanja. - Gospodine Nolan, na pravom ste mjestu, i zaista me zanima vaš problem - govorio je Hale zamišljeno - Ali nemam drugih prijedloga. Ovo je krajnje ozbiljan slučaj i ne smijemo se izlagati. Imam potpuno povjerenje u svoga nećaka i vjerujem da će uz moju pomoć daleko dogurati, vjerujte mi. - Ne znam šta da vam kažem - reče Andy Nolan negodujući - ja jesam direktor medicinskog fakulteta i zaista me brinu ova dešavanja, a naročito sigurnost učenika. Vi znate da učenici tu spavaju. Ne smijem njihov život dovoditi u opasnost. Ako vi mislite da je to jedini izlaz, pristajem. Na neki način moram otkriti to čudovište, iako neznam je li pitanje o profesoru ili studentu, i nadam se da ćete pomoći da razotkrijemo ko je. - Ne brinite gospodine Nolan, svaki problem se da riješiti - reče Hale i podiže pogled prema vratima - A, evo ga. Moj nećak Lucas Anderson. U sobu uđe isti stasiti mladić svijetlo smeđkaste boje. U trenutku kad je otvorio vrata, kroz njih procuri svijetlost i još više obasja plakate na zidovima na kojima su uglavnom bili isječci iz novina, neki dokumenti, slike, i izraženi natpisi "Traži se". - Zvao si me ujka - reče Lucas vireći iza vrata, a zatim uđe. Hale ustade i pođe mu u susret sa smiješkom. Prebaci mu ruku preko ramena i reče obraćajući se Andyu - Lucas je upravo završio kriminalistički fakultet - reče Hale ponosno - najvećom ocijenom, desetkom. Biće na svog ujaka. Na ovo se obojica nasmijaše. Andy ih je samo pratio pogledom. - Sjedi, Luke - reče Hale i primiče mu drugu stolicu. - Reci ujka - odgovori on sjedajući - šta ti treba? Hale se prvo zavali u svoju fotelju na točkiće pa otpoče: - Luke ovo je gospodin Andy Nolan, direktor medicinskog fakulteta... - Drago mi je - upade Lucas i rukova se s Nolanom - Ima problem za koji sam mislio da si ti pogodan - nastavi Hale - Naime, mislim da si čuo za tri ubistva na medicinskom fakultetu, jedan profesor i dva učenika? - Da, jesam. Pročitao sam u novinama o tome - reče Luke nesigurno. Nije mnogo čitao novine. Više je volio neki dobar roman ili sudoku križaljku koju je ispunjavao u slobodno vrijeme. - Eh, gospodin Nolan se tajno žalio Ministarstvu i vladi, ali su ga oni uputili meni - nastvai Hale - pa smo pričali o tome i ja sam mu pričao o tebi. - Koja je moja uloga tu? - upita Lucas češkajući čelo. - Došao sam na ideju da bismo mogli tebe nekako uvući u to, potajno - započe Hale - Imao bi ulogu učenika koji se prebacio na medicinu u četvrti razred, i ponašao bi se kao učenik. Išao bi na nastavu, i sve ostalo kao ostali studenti, a ustvari bi bio detektiv, doušnik koji će skupljati dokaze i rješavati ovaj slučaj. Ovo je krupan zalogaj za tebe, pa ću ti ja pomagati i savjetovati te šta da činiš. - Ujka ja mislim da pretjeruješ pomalo - odgovori mu Lucas s blagim smješkom, ne vjerujući vlastitim ušima - kako ja mogu na medicinski fakultet, kad nemam pojma o medicini, uostalom trebam učiti ono što su oni u protekle tri godine da bih ih pratio, a ponajviše me zamara učenje medicine, jer to nije moj obim, a uostalom kako ću za godine? - Taj problem prepusti gospodinu Nolanu - reče Hale - Ja ću vas primiti - napokon progovori Andy - Primit ću vas kao redovnog studenta. Ostalima ću objasniti da si od mog prijatelja nećak i da mislite da je vaš domen medicina, a za ocijene i izostanke se ne brinite, kao ni za godine. Ja, lično ću vam pravdati, a ne vidim zašto je problem pomladiti nekoga za jednu godinu. Napravit ću vaš dosije, a na vama je samo da proučavate. Nolan je Lucasa gledao molećivo - Ali ja sam tek izašao iz škole i nisam čak stigao da razmislim o budućem poslu - odgovori Luke - uostalom, šta ako me raskrinkaju, trebam neko osiguranje i zaštitu. - Ja ću vam platiti sve troškove i sve ću vam dopustiti, čak i nošenje oružja na studije. Samo mi je potreban vaš pristanak - reče Nolan - A ja ću se pobrinuti da te ne otkriju - javi se Hale Anderson - dobit ćeš svoje oružje, koje god želiš, jer znam da se jako dobro razumiješ u oružja, a pravit ću se kao da ja proučavam slučaj da ne bi posumnjali na tebe. Sve usvemu, možeš bar pokušati, jer gospodinu očajnički treba pomoć, a ti si mi prvi pao na pamet. - Zaista je očajnički - dobaci Nolan na šta se blago nasmiješi. - Pa dobro, mogu pokušati, možda mito pomogne u budućnosti - reče Luke nakon dužeg razmišljanja. Nolanu kao da je pao kamen sa srca, a Hale uzdahnu i samo se nasmije. - Zaista vam hvala gospodo Anderson - obraćao se Andy obojici s osmijehom, a zatim se obrati Lukeu - gospodine Anderson, U septembru počinjete sa redovnom nastavom medicine. Nolan mu pruži ruku i Luke svoju i tako se rukovaše. Nolan ustade, dohvati svoj kaput koji je bio obješen za uspravni nosač pokraj vrata i izađe s izrazitim "doviđenja!". Andersonovi ga ispratiše pogledom i tamna vrata, nedavno lakirana se zatvoriše. - Drago mi je da si pristao - reče Hale. - Nadam se da ćemo otkriti čudovište ili čudovišta - odvrati Luke - evo mog prvog slučaja. Daj Bože da sve dobro prođe. - Baš ličiš na mene - našali se Hale - Još pripremi arsenal oružja koje će mi trebati - uzvrati Lucas, na šta se obojica nasmijaše glasno. Ljetni raspust je proveo veselo i proveo se najbolje što je mogao. Uglavnom je bio u Kaliforniji u posjeti rođacima. Jesen se bližila, a tako i nova školska godina. Luke je često razmišljao o svojoj misiji i sve iznova je čitao novinske članke koje je dobio od ujaka povodom ubistva troje ljudi na medicinskom fakultetu. Napokon je došla jesen. Došla je rano i već je pozlatila lišće na većini drveća i pokoje na putu. Parkovi su iskovani u nove jesenske boje, a iz fontana je sukljala hladna voda, koja je prije tri sedmice bila topla od sunčeve vatre. Posljednju "slobodnu" noć je proveo razmišljajući. Mislio je na medicinski fakultet i prisjetio se s kojom žestinom, ali željom studirao kriminalistiku i samo mu pade na pamet "ponovo u klupe". Ušuškan u topli krevet slušao je pjesmu lišća i stakato kiše koja je padala te noći. Prisjećao se proteklih školskih dana koji su proletjeli u vihoru prošlosti. Čeznuo je za školskim klupama, ali se malo utješio kad je pomislio da će sutra "ponovo u klupe". Teško je zaspao i slabo je prespavao kišnu noć. * * * Svanulo je maglovito jutro. Tračak sunca se jedva probijao kroz guste oblake i maglu. Ulice su puste, samo je pokoji tramvaj hodao po svojim šinama. U jednom takvom je bio i Lucas. Izašao je na jednoj stanici i pošao među redove kuća koji su se nizali. Prošao je kroz obližnji park i iza njega se uzvisila svijetloplava, nebo plava zgrada. Kad je prošao kroz park, uvidio je da je mnogo veća nego što je izgledala. U širokom dvorištu između pokojeg drveta stajao je medicinski fakultet. Stastojao se iz tri dijela. Prvi i najmanji dio je bila sportska sala. Lako je prepoznao po karakterističnim prozorima koji su obloženi rešetkama na vrhu pravougaonog dijela fakulteta. Drugi dio su bili kabineti za nastavu i kabineti za profesore. U tom srednjem dijelu zgrade je bio ulaz u širok hol. Bila su dvostruka staklena vrata, također obložena rešetkama. Treći dio su studentske sobe, u kojima su studenti spavali. Bio je to najveći dio i imao je tri sprata i prizemlje. Većina prozora su bila otvorena, koje su studenti ostavili da prozrače sobe i već su se kretali prema nastavnim kabinetima. Lucas je pri širokom ulazu u dvorište između dva stuba vidio sićušne prilike kako se kreću prema prvom i drugom spratu. Ušao je kroz ona široka vrata i našao se u velikom holu. S lijeve strane su se nalazila dva uža i međusobno udaljena hodnika u prvom je vidio nekoliko vrata, u druga su, pretpostavljao je, vodila u sportsku salu. Prekoputa vrata na koja je ušao bila su dva velika staklena prozora duž čitave strane, koji su odvojeni zidom ispred kojeg se nalazio stakleni sanduk koji je sadržavao studentska djela i neke stvarčice vezane za medicinu, za koje Luke nije imao pojma šta znače. Desno od njega se nalazila mala portirnica dopola od drveta, a odpola staklo. Imala je i jedan mali prozorčić s daskom ispod. Nalazila su se tu dva, već šira hodnika i uz portirnicu stepenice na više spratove. Kao što je gornji hodnik lijevo bio ulaz u salu, tako je i ovaj desno bio ulaz u dio sa studentskim sobama, a prvi hodnik je vodio u WC. Luke je tako zbunjeno stajao, dok nije čuo škripanje poludrvenih vrata portirnice i najednom se ispred njega pojavio mladić širokih ramena i vidnih mišića. Imao je crnu "body" majicu koja mu je otkrivala masovne mišiće. Bio je skoro za glavu veći od Lucasa. - Ko si ti - upita ga ovaj. - Lucas Anderson, novi učenik. Ko si ti? - Ja sam portir i stojiš u mom holu. - reče mu ovaj podrugljivo se smješkajući. - Znam da si portir, mislio sam na tvoje ime, a ja ne vidim nigdje neki znak da je tvoj hol. - odgovori mu Luke spremno. - Ti to pokušavaš mene ismijati, šako jada. Ja sam glavni za ovaj i miči se dok te nisam zdrobio - nastavi portir polako mu se unoseći u lice. Luke je vidio da se sprema nevolja, primijetio je da je on jeda nod starijih momaka ovdje, možda četvrti razred, ali nipošto stariji od Lucasa. Poznavao je takve tipove koji su sebe smatrali glavnim osobama. Znao je da ovaj pokušava samo da ga uplaši i da mu stavi do znanja da je on gazda. Luke je gorio u sebi, nešto nenormalno se kretalo njegovim tijelom. Mislio je da će da poludi, ali se suzdržavao i samo je gledao portira, što je ovaj pogrešno protumačio. - Čuješ me, miči se u kabinet! - portir je nastavljao misleći da ga se plaši.- nemoj me ignorisati ili češ zažaliti- - Hoću da vidim direktora - odgovori mu samo Lucas mirno. - Koga ćeš ti vidjeti, šta tebe briga za direktora, miči se u kabinet kad ti kažem! - nije ovaj popuštao. - Samo želim da vidim direktora - nastavio je Luke hladno. - Kakav direktor, sad ću te upoznati s mojom šakom - nije se dao portir. Luke je vidio da će mu to biti prvi sukob, ali se nije dao obeshrabriti. U holu nije bilo nikoga. Studenti su već bili u kabinetima, a ovaj je iskoristio tu priliku. Čvrsto stisnutom desnicom je zamahnuo prema Lucasovoj glavi. Luke je inače bio poznat po svojoj brzini i okretljivošću, da se izmakao na lijevu stranu dok je portirova šaka bila na pola putanje. Desnom rukom ga je uhvatio za zglob šake, a desnom šakom ga jako udario u bicepse, od čega izgubi čvrstinu. U istom trenu mu Luke izvrnu zglob nadolje, od čega se začu prigušeno "krc" i tako portir od bola izgubi ravnotežu i sruši se na koljena. Luke mu malko podiže ruku, pažljivo da je ne slomije, ali ipak čvrsto da ne pobjegne ili da se ne izvuče. -Gdje je direktor? - upita Luke ponovo. - Prvi hodnik lijevo, treća vrata desno - odgovori mu gotovo plačući- - Mogao si mi odmah reći, ne bi boljelo - odgovori Lucas ironično, na šta ovaj samo zajeca. Luke mu pusti ruku i uđe tamo gdje mu je rekao. Našao se maloj sobici u kojoj je desetak koraka od vrata bio stolić pretrpan papirima i za njim je sjedila gospođa, jako sređena i telefonirala nekome. Na zidu su bila još dva prozora i ostatak sobe je bio obložen zelenim ormarićima s dosjeima i lavaboom s vodom. - Direktor vas čeka - odgovori ljubazno ona gospođa, koja je vjerovatno bila njegova sekretarica. Ušao je na blijedožućkasta vrata na desnoj strani zida, također otprilike dessetak koraka od vrata. Sad se našao u većoj kancelariji. Nasuprot njega se nalazio ormar cijelom dužinom zida prepunjen knjigama ispod kojeg se nalazio veliki stoli velika crna okruglasta fotelja. Lijevi dio zida je bio sav u prozorima ispod kojih su bili radijatori. Desno je vidio smeđi kauč iznad kojeg je bila velika slika nekog vodopada. Sa strana kauča su bile vazne s manjim drvećem, koji su bili do polovine pejzaža. Uz stol je vidio također lavabo s vodom. Prišao je stolu i stariji prosijedi čovjek podiže pogled. Lice mu se razvedri kad je vidio mladića - Gospodine Lucas, dobrodošli i hvala što ste se odazvali pozivu. Molim vas sjedite. - Hvala gospodine Nolan. Bio sam nakratko zadržan u holu zbog portira - reče Lucas prijateljski. - Ah, taj Colin - uzvrati Andy sažaljevajući - Nikad se neće opametiti! - Poslije ovoga što se desilo, sumnjam da će ponovo biti neprijateljski raspoložen - reče Lucas smješeći se, zatim se uozbilji - nego, da porazgovaramo za ovaj naš slučaj - reče Luke i zavali se u udobnu stolicu ispred stola. |
02.05.2008., petak
(FrozeN) Na popločanoj stazi
|
Žalostan je ovaj trenutak, žalostan je i jadan, što proveden je uz uspomene, uz posljednji pogled koji otima sve. Za sreću su se žrtvovali, koja izblijedi uz stranca koji strast im uništi. Hodajući popločanom stazom zadnjim korakom u bašti ljiljana bijaše izgubljen i mirisom njihovim opijen. Ti ljiljani mu porodicu uzeše jer stranac ih je ljepotici njegovoj davao, nesvijesno dušu njegove duše krao, ljepotom je svojom bez daha ostavljao, do trenutka kada ih je u zagrljaju uhvatio, dok ga je ona odbijala odlučno. Stranac ode, ruševine ostavi, ruševine porodice koje vremenu prkose i historiju kroje, ruševine vječne tame. I bezličan sada on tamo stoji, na popločanoj stazi, u mirisu ljiljana. Odlazio je dok potomci su plakali, suze izmjenjivali, posljednji put razgovarali za baštenskim stolom. Brat i sestra tugovali su, plakali nad zlom kobi koja ih zadesi, koja roditelje rastavi, jer voljeli su se. Opsjednuti su jedno drugom bili, a slike će svoje u srcima čuvati, i zavoljeli su stranca koji im dođe i barijeru srca im sruši, i porodičnu sliku im pocijepa. Rastaviše se uz tugu beskrajnu, i bijes im u očima sjao, ljuti na roditelje svoje. Sestrica slatka pobježe, dok brat joj osta uz oca, ona ni majku ne pogleda. I sad trenutak nakon trenutka: stajaše tamo, pored kapije avlije, na popločanoj stazi, u mirisu ljiljana, posljednji put osvrnuo se, do pogleda njena na prozoru zaluta, suza mu skliznu niz obraz rumeni, jer ne voljaše ga više. Pogledom je proguta, dok srce mu se raskomada, jer ljubomora ih razori, dovede ih do ovog trena, trena vječnosti, jer vječito bi bio tamo osvrnut. Teret tuge na ramenima ga shrva, ime njeno je krvlju njegovom kolalo, jer još osjeća dodir njen, još ga peče pogled njen. Ali vrijeme ne stajaše, posljednji komad srca ostavio je tu, na hladnoj i sivoj popločanoj stazi. Svaki kamen bijaše mu hladan, svaki kamen bijaše mu siv, samo sjena je crni element bila, ali i ona je hladna i strašna. Gledao je na prozoru, posljednji put uzdahnu, posljedni put je pogledao, i trag je tu ostavio, život mu je ostao, što stvori savršeni scenario užasa. Sada i ljiljani od boli njegove uvenuše, samo mu truhlovine života ostaše. Njen hladan i prazan pogled, koji bijaše nekada pun ljubavi, još ga više otjera u beskrajnu tugu. Sudba se za njih pokazala, sudba ih je posljednji put zaljuljala, sudba je za njih umrla. Pusti neka suza pronađe svoje posljednje mjesto, koje tu je, na popločanoj stazi. |
(FrozeN) Voljeni grob
|
Klečim na zemlji, vlažnoj, tamnoj i hladnoj dok suze mi se miješaju sa stakatom kišnih kapi i pružam ruke prema hladnom kamenu. Grizem usne, kapi krvi tonu, žedna zemlja guta. Isplakao sam, nema više suza, plačem krv, proklinjem kob, koja mi jedinu uze. Čak i nebo plače, briše prašinu s kamena, i ostaje samo obris imena tvog. Plač postaje krik, dok šaka zelene tuge visi s hladnog kamena. O zemljo, zelenilo, izvore, zašto, izvore, ote mi je? Zašto, izvore, me ostavi u suzama i krvi? Zašto, izvore, izvor nisi? Gubim vid, gubim sluh, hiljadu glasova mi mislima luta, duša se kida, čupa je samoća, bez svega sam ostao, sve si mi bila ti. Blijedim licem potonu u zelenu travu, zeleni izvor, hladan i vlažan, obrisa tragove moje krvi. Blijedim licem potonuh u vlastitu krv, prije tame po posljednji put, vidjeh obris tvoga imena. |
Upozorenje
|
Frozen, jako mi je drago što si se odlučio pridružiti našem klubu, ali moram te upozoriti da nemaš nikakvo pravo mijenjati dizajn, ime i adresu bloga. Jedino što smiješ je objavljevati svoje radove i komentirati tuđe. Sve ostale promjene na blogu radim isključivo ja (tome i služi Administrator). Zato molim da se to više ne ponovi (ovo vrijedi za sve koji bi mogli dobiti slične ideje), NE DIRAJTE dizajn, jer ću biti prisiljena izbacivati iz kluba i podijeliti nove lozinke, kako bih se osigurala da do ovakvih incidenata više neće doći. Kia |
0