Jedan mali dojam nakon današnjeg slučajnog susreta na križanju i trominutnog razgovora....
Pričamo li mi (nesvjesno) ono što - nismo?
Ili što nedovoljno jesmo?
Jesu li naši govorni (i pisani, zelbstferštendlih!) iskazi i izričaji u suštini - kompenzacija?
U kojoj mjeri je jezik - terapija?
Kakav je odnos između nas i naših izraza?
Koliko u medij jezika (kako u bla-bla tako i u škrab-škrab) odašiljemo (nesvjesno) stvarne sebe a koliko "projekt"-sebe?
Želim napomenuti da taj moj mali dojam koji me uputio na ova pitanja nije nimalo negativno ili kritizerski ofarban - ma kakvi, uopće ne bi bilo loše, bar mislim, da je na podosta ovih pitanja odgovor "da"!
Jer ono što je zaista i zasigurno loše, na to nas je davno upozorio striček Heidegger: da govorimo i izričemo ono što se govori i izriče. Da to "se" odlučuje o našim izričajima umjesto nas. Da mislimo prema naputcima tog "se" (ono što se o dotičnoj stvari misli).
I da je to najčešće tako. I da je čovjek proklet na to da uglavnom ne može drukčije.
Toliko s dotičnog križanja, lijepi pozdrav :)
srpanj, 2016 | ||||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | ||||
4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Post office
thesigwald@gmail.com