Jedan mali dojam nakon današnjeg slučajnog susreta na križanju i trominutnog razgovora....
Pričamo li mi (nesvjesno) ono što - nismo?
Ili što nedovoljno jesmo?
Jesu li naši govorni (i pisani, zelbstferštendlih!) iskazi i izričaji u suštini - kompenzacija?
U kojoj mjeri je jezik - terapija?
Kakav je odnos između nas i naših izraza?
Koliko u medij jezika (kako u bla-bla tako i u škrab-škrab) odašiljemo (nesvjesno) stvarne sebe a koliko "projekt"-sebe?
Želim napomenuti da taj moj mali dojam koji me uputio na ova pitanja nije nimalo negativno ili kritizerski ofarban - ma kakvi, uopće ne bi bilo loše, bar mislim, da je na podosta ovih pitanja odgovor "da"!
Jer ono što je zaista i zasigurno loše, na to nas je davno upozorio striček Heidegger: da govorimo i izričemo ono što se govori i izriče. Da to "se" odlučuje o našim izričajima umjesto nas. Da mislimo prema naputcima tog "se" (ono što se o dotičnoj stvari misli).
I da je to najčešće tako. I da je čovjek proklet na to da uglavnom ne može drukčije.
Toliko s dotičnog križanja, lijepi pozdrav :)
Post je objavljen 11.07.2016. u 11:16 sati.