ponedjeljak, 26.05.2008.

imam osjećaj da je ovo zbilja još jedino mjesto gdje nešto mogu reći,napisati,bez ikakvih predrasuda,optuživanja i vrijeđanja...kao i uvijek,sve svoje spaljene riječi i misli ispisat ću u postu...heh,zašto?,pa valjda zato što nitko to više ne čita a meni je lakše napisat neko izreći,a da uz to ne pustim suzu...

...swe nekako već dugo traje...ni sama neznam kako uspijevam svoja prijateljstva dovesti do stanja ratovanja,gdje će od 3 osobe,ostati 0...donekle zato i ovo pišem,polako se povlačim iz vaših života,ne trebam nikome,tj bar ne vama trojici,jer nema smisla sada boriti se za nešto ako to swi ne želimo...ako mi ne želite biti prijatelji,to je ok,ali ja vam nemogu ponuditi ništa drugo...prijatelji su nekad bili tu da bi te razumijeli,saslušali,bili rame za plakanje,a sad ja plačem zbog njih,koji mi znače skoro pa swe u ovom šugavom životu...nije me briga za školu ni to što me neki ljudi ne podnose zbog toga što sam takva kakva jesam...odustajem od swega...bilo mi je izvrsno dok sam se mogla nekome od trojice obratiti s veselim raspoloženjem,zbog zajebancije,i sada je to nekad tako,ali pre rijetko,i mislim da će mi biti bolje ako se barem malo odmaknem od swega...jer nema smisla plakati zbog onog što nemožeš imati...neznam vrijedi li se povjeravati nekome tko zapravo ne želi slušati tvoja sranja neg jednostavno samo želi tebe,jedan se ljuti što neću biti s njim,drugi se ljuti jer moj život ne može biti onakav kakav bi on htjeo da bude,a treći...trećeg nije briga a i predaleko je da bi glumio utjehu...neki se čude kada kažem da želim nestati...pitam se zašto...swi bi rekli pa ti iamš 16 god,kakvih ti problema možeš imati...možda nije problem ali znam da ovo nije moj život...drugi upravljaju njime,biraju kada,zašto,zbog čega...kao da se mene ništa ne pita...ponajprije su tu starci koji inzistiraju nemoguće,ja jednostavno ne želim,nemogu,i neću biti dobra,pametna i pristojna kao moja seka,ako im smeta što sam ovakva,nek me se odreknu,samo čekam kada će iz maminih usta izaći riječi :"žalim dan kad si se rodila"...nekad ga i ja žalim,ali bolje ne...možda mi nije jednostavno praviti se da je swe u redu ali više se nemam baš kome obratiti...heh..a da me razumije,da se složi s tim,i da mi da potporu...od nikoga ne tražim da se 24h vrte oko mene,samo želim iskrenog prijatelja koji mi baš želi biti prijatelj i ništa drugo...ali...možda se jednom i to dogodi...na nekom drugom mjestu,drugom gradu,možda i državi...nikad neznaš kud te srce vodi...

...još jedan od razloga zašto sam tužna u posljednje vrijeme,je to što mi je baka bolesna,svaki drugi dan hitna dolazi po nju,počne se gušiti,tresti,padati u nesvjest...ne želim doživjeti dan kada će mi reći "umrla je!"...a znam da hoću...al jbg...nikako da se pomirim s tim...
...uz swe ovo,želim osobu,dečka točnije,kojem neće biti važnija fizička privlačnost od osjećaja,koji će biti uz mene i u kojeg ću se smijeti zaljubiti,hehe,svatko želi nekog posebnog,i ja želim jednog visokog,crnog,ali...jbg...treba bit savršen da bi se ponovo vratio staroj ljubavi...
heh...već sam se napisala...

želim samo BEBi reći da nikada neću zaboraviti...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.