Bliži se jesen..
Kao pokisli putnik ljeto mi se provuklo kroz misli..Znate ono kad ne očekujete ništa od još nečeg u nizu, a vas prasne daska posred čela. I ne boli. Uopće.
Gledam kroz prozor, vjetar mi se lagano primiče noseći sa sobom prvo opalo lišće, pomiješano s starim novinama i najlonski vrećicama. Idila velegrada.
Polazeći u nepovratne staze sebe, hvatajući dane kao sitan pijesak kroz krive prste, noseći sa sobom blage mirise onog osjećaja svima Vam dobro poznatim vidim ovu gradsku jesen nekim drugim, stranim očima..Gdje nema vrećica ni papira. Samo žuto opalo lišće, kako na vjetru igra neki magični čardaš šireći okolo veselu atmosferu..
Dan i prođe nekako. Liči mi ponekad na bijeli papir na kojem sve uredno bilježim i zapisujem i ne mislim toliko o tome, al račun se plaća noću, kad mjesec dođe iznad nas, kad obasja polja mračne nesanice. Da i meni se desi nekad da ne zaspim..I onda se uhvatim rješavanja križaljke. Na nekim poljima zastanem, al znam postoje neki ljudi koji nekad malo više znaju, pa će mi pomoći..U rješavanju..
Noć kao plašt koji te obavije oko sebe je postala moja klupa. Za rješavanje i brisanje. I dodavanje, naravno. Konačno i nepovratno. Svaka preboljena patnja nestaje u noći kao rijeka ponornica, a nova vesela izroni nekad sasvim iznenada, kad je najmanje očekuješ..
".. Samo retki nadju retke.." (Balasevic)
Često govorim s bližima o putovanjima. Putovanja su moj benzin, magični prah koji mi daje snagu za rješavanje svih problema. Oni koji se boje za mene kažu: "To je loše, putovanja ti uzmu vrijeme i novac, progutaju te kao vjetar lišće, uhvatiš se u kovitlac i godine ti prođu, a gdje si bio što si radio??"
A ja, Volim putovanja. Volim koračati dalekim, nepoznatim morskim obalama između pijeska i pjene. Plima često navrati do mene i briše otiske mojih stopala, a vjetar odnese pjenu kao perje..Al srećom more i obala ostaju dovijeka. Potpuno različiti, kontradiktorni, ali ipak usko povezani, stopljeni, privrženo žive i nadopunjuju se vijekovima..I ne mogu jedno bez drugog..Nikako...
