"Malo pive, lagane muzike, i da.. samoće..."
...večer u gradu ti donese neki lijek
u nekom kutu gdje samoća se zbraja...
Dan je bio obojen sivilom i kišom već od ranog jutra. Zvuk komunalnog najviše mrzim kad smo oči u oči u ranim jutrima, neispavani i krhki, poput promrzle ledenice. Malo jače je stisnete i ona puca..
Obučen zrakama šutnje dan je prošao brzo u svakodnevnim obvezama isprepletenim piskaranjem sms-ova, čitanja Vas i razmišlanja o stanju na bliskom Istoku..
Kapi kiše su lagano klizile niz prozore zgrade u kojoj radim i ličile su mi na suze koje sam nekada brisao pogledom. Znate one suze kojih zapravo i nema, ne teku niz lice, ali osjećate kako negdje duboko klize unutar dragog Vam stvorenja.
Depresija? Ma ne, nikako.
Znate, razlikuju se kapi na prozorima od firme i one kod mene kući. Ove tu u firmu su nekako umjetne, previše čiste nezaprljane, a one kući se pomiješaju s masnim naslagama na prozoru i dobiju neki tamnosivi ali ipak prozirni sjaj. Neobično.
U suton ove subote uprljan današnjim vijestima, iznemogao od kapitalističkog osmosatnog režima, kao što već rekoh ogrnut samoćom, blagim utjecajem hmelja i čudnih osjećaja u stomaku ili ti trbuhu odlučih napisati pjesmu...
Kroz sjene,
koraka naših
prati moj pogled
Zvijezde na nebu su gradovi
u jednom od njih ćemo odsjesti
Želiš li poći u naš grad
gdje bi ti pokloni bili nasmijani trenutci
preispitaj tamu gorskih dragulja
Ja
shrvan od želje
čekam te
u sjeni stoljetnog hrasta
..Miris noći opet postaje stvaran..
