Kad kazaljke se poklope..
Dvajest tri sata su i pedeset-devet minuta. Grad je pun noćnih svjetala i topline u asfaltu.. Današnji sparni, teški dan je na izdisaju. Mračna soba, blago otškrinuta vrata balkona, preko puta otvorena vrata kuhinje (radi propuha ili promaje), mrak, cvijet koji nisam zalio danima...i piva..
Mjesec sedmi gazi nemilosrdno i zadnju četvrtinu još malo pa će august na vrata. Kao nezvan gost.Tišina se uvukla u pore trenutka kao koprena ,tako je tiha da osjetim svaki pritisak prsta na željenu tipku. Koju remeti buka nekog starog auta u daljini. I opet. I opet. Ide to meni, ritmično, kao po nekoj tajnoj formuli, koju niko ne zna...Formuli u kojoj bi trebao nakon dugo vremena pisati o čežnji..
O čežnji??
O ljubavi...
O ljubavi??
Danas sam ubrao lavandu i iz ruksaka mi miriši.
Idem je staviti u bocu od rakije. Praznu naravno. Idealna kombinacija..
Sve mi je nekako večeras po njoj..
Jbga moram i ja biti sentimentalan. Ne želim to više skrivati.

"lavanda u boci od rakije"
"Otišo je svak ko valja,
neki na more, neki ka nebu
Ostala je samo fukara i raja
I mi s njima na bijelome hlebu"
(R.Amadeus)
P.S.
Ako se ne javim idućih nekoliko dana (čitaj tjedana) na odmoru sam. Ili ti godišnjem. Ta zaslužio sam valjda. A utiske ćete saznati. Ovako ili onako. Do tada tu i tamo baciti ću poneki komentarčić.
Eto tako.
Falit ćete mi, znate..
