..Pošao sam u šumu kako bih osjetio život..
..."pošao sam u šumu kako bih osjetio život....
...kako bih duboko udahnuo i ispio sam srž života...
..kako bih pobjegao od svih stvari koje sam život nisu, a ne da tik pred smrt shvatim zapravo da živio nisam"...
Ovako otprilke počinje jedan od filmova koji su mi ostali u sjećanju kako po dramatičnim obratima u njemu, a kako i po mislima razbacanih u njemu..
..ne smijem ni zamisliti da je već prošlo desetak godina, a da sam ga gledao,..."jutro me zatiče u laganom kaosu tema..u mojim strofama lagani raspad sistema..."...
...sve mi to govori da starim..
...a ovi početni stihovi u meni sad odzvanjaju kao da ih čujem prvi put..
...čini mi se da sam ih tada nesvjesno zapamtio,upio i pohranio duboko u sebi...ne nazirem uopće mjesto gdje su oni ležali...kao ni još mnogo sličnih mjesta u sebi.."JER IZMEĐU MENE I MENE POSTOJI JOŠ MNOGO MENE"
..ali mi danas tj.sad ispliva na površinu kristalno jasna i čista, kao jutarnja rosa..
..ne čini li se i vama koji živite kao i ja u većim gradovima, da sve oko nas leti brzo, zapravo prebrzo??
..sve češće mi se javlja misao da pobjegnem..pobjegnem negdje daleko...u šumu...
...ne od problema..ne od muke..
..nego od ovih gluposti koje sačinjavaju našu svakodnevnicu..
...koliko vremena zapravo posvetimo sami sebi???...
...ja veoma malo,iskreno,u biti najviše kad pišem neku misao (kao sada)...to je jedini tren kad razmisljam o sebi, svojim osjećajima,..
..a u ostale dane..idu sve one gluposti koji nam čine dan naš svagdašnji....
...ne moram ih nabrajati...
..većinu ih znate pošto su nam zajedničke..
