twisted mind
28.08.2006., ponedjeljak
|
...među jude ,zviri i beštimje me stavi leć... Neki judi i jesu zviri,neke beštije su i bolje od ljudi... previše je onih koji truju neke druge jude. Truju-uništavaju njihovu psihu,a psiha je ono što čini jude (psiha je čovjek,sve ostalo samo su neke vidljive stvari,nešto materijalno i opipljivo di je pohranjena i čuvana psiha). Unatoč činjenici,okrutnosti ljudi,ne može ipak čovjek bez drugih iste vrste. možda naletimo (ja često,praktički gotovo uvik)na baš take koji ne daju povod,a ni želju ostat među svojon vrston(judima). Čovik od kad postoji teži zajednici,čoporu kao i životinje,pa tako još i uvik,ma koliko oni tvrdili da nisu...Povoda za odvojit se od judi ima. Tribalo bi imat više nade, bit čvršći za daljnjom žejom u potražnji onih koji ti neče činiti zlo. Tužno je izolirati se od svih judi,jer ipak su nan potrebni,koliko god sebe uvjeravali da moremo bez njih i da nan ne tribaju. ..ako za te ja ne vridin ništa ti lipo niman reć... i niman,aku niman ni ništa ružnega,jer takva san.Ako ne vridin reci,a ne gadit,uništavat,maltretirat,pa čak i manipulirat tuđon psihon (ili je to nešto što druge usrečuje). Moja sreča uništit druge,vidit kako drugi patu,gledat kako drugi plaču,jer kao i meni je loše pa zašto bi bilo samo meni,ili zašto drugim ne bi bilo gore to sam osjetila mnogo put na svojoj koži kako se kaže,jer taki tražu još slabije od sebe tražu (da prostite)još sjebaniju žrtvu od njih i onda se na njima iskaljuju za sve što je njima učinjeno. i opet osječaj mržnje mi ostaje ne poznat. Ne mogu mrzit,ni takve ni nikakve. A bome ne mogu se ni iskaljivat na drugima radije ču(a što i radin )iskalit se na sebi nego drugin radit ono ča se meni radi(ni ovo neka moralna poduka ili ča slično,ili da se držin nikega morala,nego tako osječan i ne mogu drugačije). Tužna,bez osječaja samopouzdanja,bez izgrađenog samopoštovanja,uništavana, ali ujedno i 'divja'. Ako je trenutak za zabavu i izvodit gluposti to ču i radit,ako mi je po guštu uklopit ču se,a i uživat ču. Bar i tako oni koji ne tribaju neće svatit drugu stranu. I uživan ja u tin trenucima,naravno onda kad san od voje za takvo šta...jer neču se odvojit želin se ponekat družit....a ako osjetin da ne mogu da mi tada ne paše maknit ču se u samoću zatvorit se i bit samo sa sobom i nikin(ljudskim)više. Postoje judi kojiu tako več dugo žive,samo taj dio života ,a divljanje i zabava nepoznati su in. Tužno mi je to jer nan je potrebno ono drugo(divjanje) to nan je ventil,a i ono šta nan istinski triba u čemu čemo uživat,jer triba uživat u životu. Volila bi da je drugačije da i taki spoznaju uživanje dok još nije postalo prekasno.Izač iz tame (sebe i svoje sobe)uletit u mnoštvo (mada to i nije u početku koji put ugodno).Popit koju čašu ,jer nije bezveze rečeno da je alkohol koji put put prema prijateljstvu,naravno ne ako previše. Jer opušta i masu stvari češ reć za koje inače nemaš hrabrosti za reč.Je da se koji put namiriš na krivu osobu i grizeš se zbog toga ka ča san ono sve rekla,ali posli dužeg vrimena zaaboli te nika stvar... triba pustit onu divju stranu ,ali veselu stranu sebe,da se probudi želja za uživanje u životu i da u tim trenucima vlada,te prikrije onu drugu samotnu i tužnu... Možda tako nekad iz ničeg nastane nešto skoro savršeno(jer ča je savršenstvo),bez čeg više ne možeš,a to je prijateljstvo... Da mi je navest nekog da proživi i tu stranu tu lipšu stranu... večina ovog posta namjenjena je za jednog gosta mog bloga,u nadi da če opet svratit a i svatit.... |
21.08.2006., ponedjeljak
help the forum grow
 naslov sve govori |
19.08.2006., subota
samo misli
|
riječi su tako prazne... ostaju bez značenja,mrzim ih...,a opet dođe nekakva potreba,prenapunjenih misli. sjedim u polutami(mrak ne ostavlja mogučnost pisanja)u sobi na podu,u samoći...zapisujem,što? ne znam ni ja,samo navire samo od sebe. večinu stvari koje zapišem zaboravljam da su bile zapisane. čitam svoje tekstove kao da nisu moji,kao da su to tuđi ne poznati tekstovi,nekad davno jednom pročitani,ali djelomično zaboravljeni. da tražim nekog?ne ni ne želim..dovoljno je bilo neiskrenosti ljudi,teških riječi,zadane tuge.. što je sreća uopće? što bi mene doista činilo često sretnom?postoji li? valjda,skrivena,ne pronađena.. krivom srećom se bavih ,srećom koja nastane pomoču nekakvuh sedstava,a ne sama od sebe,to jednostavno nije to,nije ono pravo. ima trenutaka i sretnih,bila bi laž kad bih rekla da sasvim ne postoje. no kratko to trajaše. uvijek nešto jače pobijedi na kraju,te vračalo u prijašnje stanje. dosta je pojašnjavanja nekih stvari,svatih da ipak neće bit razumljive. ulagati trud u nešto neproduktivno,(kako kažu što neče uroditi plodom)samo još pogoršava,nema smisla ,te iscrpljuje bilo kakvu želju za komunikacijom. ne razumijevanje raste među drugim ljudima i menom... davno odlučila se praviti veselom te družiti se s takvim ljudima.no nije išlo,nije moglo iči ,nisam to bila ja... međutim,ipak,sasvim slučajno,jednom započne razgovor i svatih da sada imam osobu s kojom mogu porazgovarati kad skupim hrabrosti. kratiti s njom dane.zahvalna sam na njenoj iskrenosti,koju nikad ne vidjeh u drugim ljudima.ipak bez obzira na ljubav prema samoći,dođe nekada potreba da dio stvari podijeliš,bar ono što ti je trnutno tu u mislima,koliko je to moguće,jer i dalje postoji strah od ne shvačenosti,te tako pronastle neugodnosti. spletom svih osalih okolnosti,bolnih situacija,pomislih da me nema. nestati s ovog svijeta u bijegu od ljudske vrste.spriječih me rečenica,jednog čovjeka *samoubojstvo je sebičan čin*,te odustah.shvatit če oni koji bi trebali shvatit,tj oni koji žele shvatit,samo ako razmisle,jer objašnjenje je suvišno. bez obzira na misao da ipak ima netko za slušat,držim i dalje večinu misli za sebe. i dalje pronalazim,ili pak oni mene pronalaze,ljude koji me *truju*riječima ili djelima. mnogi možda ni ne shvačaju koliko me vrijeđaju i rastužuju njihove riječi.ipak ne mogu se riješiti svojih osječaja.žao mi je čak i onih koji *gaze*po meni.zbog istog razloga ,što me nešto rastužilo,u pokušaju da se izjasnim,a uvijek budem ne shvačena,s druge strane dobih samo udarac ironijom,ne može više tako... ne znam koliko već dugo da su nočni sati rezervirani za izljev toksina(suza).nastalih zbog ljudi,a ne mogu mrziti. da bar mogu ostat hladna na neke postupke,riječi,ljude opčenito.da bar mogu zamrziti one kojima sam htjela priči,bit u pomoći a bili su mi uzvračeni samo bolni *udarci*. ne otkrivljujem nikad nikog,uvijek razmišljam na način da sam sama kriva zbog svega.to postaje problem.jer rana tako se širi,te više neće bit pomoći. i dalje osječaj mržnje ostaje za mene ne poznat i dalje pokušavam biti svima na usluzi kad god je potrebno i dalje tako dublje tonem a uza sve to i dalje je meni stalo,a drugima nije |
18.08.2006., petak
evo da ima nesto nova da ne bude zapušteno
|
PostPosted: Sat Jul 15, 2006 1:45 pm Ponovno posežem za olovkom.zašto? Koja svrha? Ne znam Nema je Kao nekakav nagon..pokušaj odupiranja je nemoguć, često završi ovako,mnoštvo ispisanih papira. Imaju li uopće značenja te ispisane riječi? Što značu ikooom ispunjeni papiri? Možda veče i dublje značenje stoji na praznom papiru,bez slova i riječi,bez tinte koja narušava sklad. No sad već držim olovku,nije više bitno. Zašto imati olovku,zašto pišem? Pojma nemam dolazi samo od sebe negdje provire izvor slova koje imaju potrebu bit zapisani. Je ste se kad zapitali*je li netko upravlja sa mnom?* Imam čest osječaj da isada netko drži Merion(vodo lutka moje osobe) pokušavajući spriječit pisanje.kako? guleći kožu mojih prstiju s lakočom skidanja kore prezrele breskve. Boli,krv (stvarno teče),unatoč tom krvarenju 4 prsta pišem i dalje,a da i ne znam što ču napisat. Olovka je čak preteška. Svaki dan bježim...od koga? Od riječi,od misli,trčim od sebe,ali ne moguće,znam,sve jedno se trudim,brže i brže... Nemam mira (naročito doma). Odlazim. Boravim na marjanu što duže,misleći pronaći ću spokoj kao Điromet...ali prijatelj mi ima pravo,ovakvi poput nas,mira nikada ne nađu,uskračen nam je taj dar,osječaj..di god se našli, nema ga nećemo ga ni pronać. Sve češče imam priviđanja (valjda zbog icrpljenosti i ne spavanja). Prepala se danas običnog stabla misleči da je čovjek s bijom u ruci. Izgladala je scena kao režirana za film,jer čak sam poskočila od straha, te pala... S gađenjem,naježim se,ugledam pomidoru na putu. Zašto toliko gađenje? Privid da izlazi velik pauk dlakavih dugih a tankih crnih nožica, s očima većim nego što to inače imaju pauci,gleda...shvativši pa to nije moguče bacim pogled put nazad još jednom, naravno pauku ni traga, obična peteljka na pomi... Znak se i danas ljuljao, počinjem razmišljat da možda nije stvarno dobro pričvršćen, jer činjenica je zabrinjavajuća,a ko on odveć stoji mirno godinama. Znam skaćem s *teme* na *temu *(zašto navodnici,ne smatram ovo uopće temama),zašto? Pa puno tog razmišljam,kad već pišem želim zapisat što više jer se poslje gubi..puno tog za reć,a malo je vremena..uostalom i nemoguće sve misli prenjet na papir. Ruka mi je modra u nepravilnom krugu od 4-5 cm,evo već 6 dana. Ne bodem se, bodu me drugi. U nervoznom traženju moje tanke i osjetljive vene, vampir,krvopija gubi i ono malo živaca što ih ima. Zašto ne odustane jednostavnije je, ne treba kopat zabadat igle u kriva mjesta,svašta. Steže kvoločki sve jače i jače ruku,ljuto i bijesno naređuje stisni šaku. Pitali kad je li imam snage za stisnut šaku,jer i nemam baš mnogo. Uostalom što da stisnem u šaci,daj mi nešto. Za mene stisnuta šaka predstavlja borbu. Je li to znak da se trebam borit protiv krvopija i škorpiona(igle). Da počnem bježat,kao već jednom(tražili me pola sata po bolnici)... Na kutiji tableta istaknutim slovima piše VRAČA ENERGIJU...koju energiju?odakle je vraća? Di uopće nestaje? Ako vraća zašto ja to ne osječam? Zašto je sve teže ustati se ne samo s kreveta? Zašto ne mogu trčat? Zašto gubim zrak sve češće? Zašto uzbrdice su svaki put sve strmije? Zašto teret koji sam mogla podignut pred 5 godina sad teži kao tona? Kome se onda vrača energija? Onom močniku što drži Marion,onom koji vlada nad menom? Da prestanem ih pit,jer ne vidim korisnost. Pitam se možda moje sidenje po podu ima značenje. Pa kad se malo razmisli što je pod, što predstavlja...ništa. mjesto (niti mjesto nije)gdje se prolazi,gazi nogama,tko cijeni pod,tko obrača pozornost na njega,služi samo da bude zgažen. I sad možda je tu ono što je u meni od malena. Osječaj manje vrijednosti(nikakve vrijednosti,udruženje s podom). Pad na najnižu razinu. Povežite pod i moje sjedenje na njemu, a ne na stolici kao normalni ljudi. Od uvijek ispod,niže od svih ostalih, predajem se na gaženje... Je ste kad osjetili kao nekakvu silu kojoj se teško oduprijeti,teško joj se suprostaviti,a još teže(možda i ne moguče)pobijediti. Ja da. Često se događalo da stojim na pješačkom,obrisi auta se tek naziru,daleko je,ali čekam za svaki slučaj..auto se približava,i dalje čekam,ali onda odjednom nešto me gurne nešto kao da me povuče na cestu da zakoračim,u trenutku kada je auto samo 2 m daleko od mene. Nije to da sam u nekakvom filmu(što često jesam)jer onda se ide bez gledanja zamišljeno i ne obrača se pozornost na nikog i ništa,ali ovdje ja gledam auto kako prilazi... ne znam ne mogu opisat taj osječaj nadmoći nadmnom. Na Marion je naslonjen težak teret,jer osječam pritisak u prsima, guši me nešto i jako teško dišem. Nije uredu,labavo je,pucaju konci,raspada se,biva istrošena stara lutka. Kao da crvi žive u meni izjedaju mi utrobu ali polako jedan po jedan,da duže traje,do vječnosti(do kraja)jer da navale svi odjednom bit če umoreni,pa možda i odustanu,a ovako neki če uvik imat snage za grickat... Snage sve manje imam,te sve mi ispada iz ruku,a kroz misli mi i dalje prolazu riječi *vrača energiju*.. što? Je li potrebno uzet 5 tableta za malo energije,ili pak 5 kutija takvih tableta,bar za snage da se vračam doma nakon duže šetnje. Stanem ja na noge,kad se uspijem dignut,ali kolina klecaju te se ljuljam kao sasušeno drvce na jakom vjetru.hvatajuć posljednju kap pred sam pad. Podočnjaci su sve tamniji,a kapci sve teži,no sve jedno nemam sna. Modrice sve duže ostaju,možd i ne prolazu. Mnoge nove ogrebotine prekrivaju mi ruke i noge,a odakle, ne znam, ne sječam se, ni ne osjetim kad mi grane paraju kožu... Gledam krv svakim danom je svjetlija,ima li možda to nekakve svrhe..možda je predodređena za dubokoumne zapise po zidovima jer se lakše istakne..ali što da napišem a da svima ima značenje. Ovako kapljice crvene gube svrhu i bivaju sasušene na papiru ili tepihu. Tražim odavno napisane tekstova,a znam da su još davnije uništeni. Kako davnije pa ne mogu bit uništeni prije nego se napišu? Mogu jer prije pisanja znala sam da če bit iskidani,spaljeni izrezani i bačeni u vjetar ili smeće,a zašto sam onda uopće pisala,jer morala sam. Probada bol ispod rebara. Je li nož? Vidiš postoje razlike među noževima.nije jednako bit proboden gletkim nožem i nožem s zupcima. Razmisli osjetiš svaki zubac kako ulazi razdire kida,para poput papira,ta bol je teža duže traje i jača je.glatki nož pogotovo dobro naoštren,glatko u tren prokliže kroz meso,te vadeči ga ni ne osjetiš. Mrcvarim već i ovako odavno oštečenu psihu. Bolesnik. Pretvaram se u SAVRŠENOG psihopata. Zašto savršenog? Jer se dograđujem svakim danom i ulazim dublje u stanje psihičkog bolesnika. Samo tražim odmor,ležim ,a sna nema. Potreban mi je. A po danu također nemogu,nemam vremena,zaokupljena fizičkim umorom,i bježanjem,pretjerujem... Bježim u potrazi za svojim.....(očekujete svojim ja),ne nemam ja svoje JA,izgubljeno je davno. Možda kad promislim nije ga ni bilo. Bilo bi fino da sam imala prilike družiti se s Merion,jer znam razumila bi,a i osjetila sve što ja osjetim. Osječam, uskoro će bit bačena,a što sa mnom. Ne znam,razmisli te,ipak je to lutka mene same. Koliko vremena če bit sad utrošeno na samo banalno dizanje,jer iovako mi se vrti pred očima. a trebala bi bar pokušat spasit Merion od plamena.jer možda ima negdje nade. Kao nada zadnje umire,ali zato gori. Ispijam ogromne količine kave,a miris hrane doživljavam kao neoprostivi grijeh, a čujem prijetnju *svezat ču te za stolicu*. Nit postaje tanja,još malo pa če puknut. A kad pukne jedna nit ,sve ostalo se raspada,kao kod paukove mreže. Povici mu jednu nit,mreža gubi formu te puca. Misli se gube,odlaze u neku drugu dimenziju,van ove stvarnosti...mogu li s njima otputovat..nema smisla, nije ga ni bilo. Merion biva istrošena lutka,ostaje samo krpa. Možda posluži za pranje poda. Ako išta ostane od nje bit če bačena u ognjen na VJEČNO gorenje,a rečeno je bolje izgorjeti nego gorjeti. Za riječima se povlači sve deblji trag krvi mojih prstiju... Nit je pukla...vrijeme je |