twisted mind
19.08.2006., subota
samo misli
|
riječi su tako prazne... ostaju bez značenja,mrzim ih...,a opet dođe nekakva potreba,prenapunjenih misli. sjedim u polutami(mrak ne ostavlja mogučnost pisanja)u sobi na podu,u samoći...zapisujem,što? ne znam ni ja,samo navire samo od sebe. večinu stvari koje zapišem zaboravljam da su bile zapisane. čitam svoje tekstove kao da nisu moji,kao da su to tuđi ne poznati tekstovi,nekad davno jednom pročitani,ali djelomično zaboravljeni. da tražim nekog?ne ni ne želim..dovoljno je bilo neiskrenosti ljudi,teških riječi,zadane tuge.. što je sreća uopće? što bi mene doista činilo često sretnom?postoji li? valjda,skrivena,ne pronađena.. krivom srećom se bavih ,srećom koja nastane pomoču nekakvuh sedstava,a ne sama od sebe,to jednostavno nije to,nije ono pravo. ima trenutaka i sretnih,bila bi laž kad bih rekla da sasvim ne postoje. no kratko to trajaše. uvijek nešto jače pobijedi na kraju,te vračalo u prijašnje stanje. dosta je pojašnjavanja nekih stvari,svatih da ipak neće bit razumljive. ulagati trud u nešto neproduktivno,(kako kažu što neče uroditi plodom)samo još pogoršava,nema smisla ,te iscrpljuje bilo kakvu želju za komunikacijom. ne razumijevanje raste među drugim ljudima i menom... davno odlučila se praviti veselom te družiti se s takvim ljudima.no nije išlo,nije moglo iči ,nisam to bila ja... međutim,ipak,sasvim slučajno,jednom započne razgovor i svatih da sada imam osobu s kojom mogu porazgovarati kad skupim hrabrosti. kratiti s njom dane.zahvalna sam na njenoj iskrenosti,koju nikad ne vidjeh u drugim ljudima.ipak bez obzira na ljubav prema samoći,dođe nekada potreba da dio stvari podijeliš,bar ono što ti je trnutno tu u mislima,koliko je to moguće,jer i dalje postoji strah od ne shvačenosti,te tako pronastle neugodnosti. spletom svih osalih okolnosti,bolnih situacija,pomislih da me nema. nestati s ovog svijeta u bijegu od ljudske vrste.spriječih me rečenica,jednog čovjeka *samoubojstvo je sebičan čin*,te odustah.shvatit če oni koji bi trebali shvatit,tj oni koji žele shvatit,samo ako razmisle,jer objašnjenje je suvišno. bez obzira na misao da ipak ima netko za slušat,držim i dalje večinu misli za sebe. i dalje pronalazim,ili pak oni mene pronalaze,ljude koji me *truju*riječima ili djelima. mnogi možda ni ne shvačaju koliko me vrijeđaju i rastužuju njihove riječi.ipak ne mogu se riješiti svojih osječaja.žao mi je čak i onih koji *gaze*po meni.zbog istog razloga ,što me nešto rastužilo,u pokušaju da se izjasnim,a uvijek budem ne shvačena,s druge strane dobih samo udarac ironijom,ne može više tako... ne znam koliko već dugo da su nočni sati rezervirani za izljev toksina(suza).nastalih zbog ljudi,a ne mogu mrziti. da bar mogu ostat hladna na neke postupke,riječi,ljude opčenito.da bar mogu zamrziti one kojima sam htjela priči,bit u pomoći a bili su mi uzvračeni samo bolni *udarci*. ne otkrivljujem nikad nikog,uvijek razmišljam na način da sam sama kriva zbog svega.to postaje problem.jer rana tako se širi,te više neće bit pomoći. i dalje osječaj mržnje ostaje za mene ne poznat i dalje pokušavam biti svima na usluzi kad god je potrebno i dalje tako dublje tonem a uza sve to i dalje je meni stalo,a drugima nije |