Da, video sam zeca, noću, dok smo putovali tamo. Zec – rekoh dok sam vozio, i pokazah rukom, i presekoh se. Ali saputnici su spavali, pa sem mene neće biti nikog da se seća. Stigli smo iza ponoći, založili. Stakla na prozorima su čitava i posle četiri godine. Kao da sam kolko juče bio tamo poslednji put.
Našli smo i stolicu, ispod nadstrešnice senika. To čobani kad čuvaju ovce tu sede u senci. Hoklica i klupica su bile u susednoj napuštenoj kući.
Bilo je maglovito i kiša je sipela.
Zadnjeg dana smo nahranili dvoje izgladnelih kučadi, što su prvo podvijenih repova lajali na nas, pa onda sužavali krug dok nisu našli i izjeli prosuti višak kus-kusa. Pa su na kraju iz ruke jeli kožuru od slanine i preostao sirac i tost hleb. I njušili bušili oko nas dok smo se pakovali, jednim okom sam motrio na njih da mi spontano ne zapišaju ranac.
Na povratku smo prečili preko brda, bilo je lepo vreme, vedro, bez izrazite blatuštine. Spazili smo lešinu Fiće kako visi sa drveta poviše puta. Legenda kaže, krenuo zimi lovac u lov, po dubokom snegu, i privezao Fiću za drvo da ga pričeka dog nagna vukove. Ali vuci se iza njegovih leđa prikradoše Fići, oglodaše mu gume i siceve, grizahu po karteru dok svo ulje nije iscurilo. Kad je sneg okopnio, a bilo ga je pet meteri, osta lešina sirotog Fiće da visi vezana za drvo visoko iznad zemlje. I tako ga zatekosmo.
|