| < | lipanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Dlanovi su nam se prvi put dodirnuli uz ovu pesmu na jednoj žurci na Mirjevu. Da ste mene pitali, rekao bih da je Zajedno bila naša pesma. Od tada smo uvek i u svemu bili zajedno, verovao sam da će tako zauvek tako ostati.Dugo vremena od rastanka, kada bih lutajući video nešto lepo i neobično - zastao bih, uzdahnuo, i pomislio: eh da si tu kraj mene, pa da vidiš ovo... Dugo, dugo vremena tako, svakog dana. Prisećam se gde sam bio i šta sam radio proteklih meseci. Kada sam poslednji put zastao? .... Ne sećam se Neprimetno I to se izgubilo .... Tužno je sećati se Tužno je zaboraviti .... I to bi bilo to. title and mood influenced by reading too much real pekmez |
|
Deco, nećemo moći da se igramo, ujka vam je strašno umoran, nego jeste li oprali zube, jeste, a kada obično ležete, aaaa dobro, sačekajte kraj serije pa onda lezite... Ujko a da nam čitaš priču... Dobro, koju knjigu vam je mama čitala? Ovu? Jeste li baš sigurni da je ova? Stigli ste do ove strane? Dobro, ajde... .... Laku noć deco, ako vam nešto treba tu sam odmah u dnevnoj sobi Laku noć ujko Sedim, pa ležim na trosedu pred televizorom. Nešto jako važno mi je na umu ili pred očima, ali ja to ne znam, jer one se sklapaju. .... Škljoc, otključ - rekoše vrata. O zdravo, gotov koncert, kad pre? Mda... kakva su bila deca? Dobra, lepo smo oprali zube, legli... a kakav je koncert? Joj nikad gori, svirali samo sat, otaljavanje... ti zaspao? Jok i nisam, ne znam gde mi je glava... .... Izlazim dole na ulicu. Centar grada, ponoć prošla, ljudi u kafićima, i prijatna sparina. Prolazeći kraj kontejnera, osećam miris kao nekada davno leti na moru, kada se uveče spustiš dole do luke, na rivu. |
|
In der Walden, Boletus Edulis est. Poslednjih dana slušam da su krenuli vrganji i lisičarke, a još je maj mesec. Otišao bih da ih pitam za zdravlje, a opet ne bih, mnogo je lakše odustati, mnogo je teže pokrenuti se i provoditi sate u putu, a sve bez sigurnog dobitka - pečurki možda uopšte neće biti. U petak sam uzeo dan od odmora, rešio da odem rano ujutro... Otidoh rano popodne - ali otidoh, konačno! Kad sam stigao, tek što sam parkirao, stiže još jedan auto, dvoje istrčavaju, pravac šumica. Moja šumica! Žure li da se savatavaju? Ne, oni su konkurencija, nose platnenu vrećicu, posle ih srećem u šumi, špartaju uzduž i popreko, dovikuju se. - Ima li čega? - pitamo se. - Slabo, tek po neki vrganj, i to skroz dole kod puta. Da bi ih izbegao, krenuo sam drugim putem, i sasvim neočekivano naišao na nekoliko kolonija vrganja, tik uz put, u vrhu useka. Valjda je tu zemljište lepo ocedito i osunčano, šta ja znam. Na ostalim mestima ništa, tek par vrganja, lisičarke u tragovima. Svaki vrganj koji sam našao, našao sam na neočekivanom mestu. A nije da nisam uopšte očekivao. Opet se ponavlja i potvrđuje stara priča - kada nešto tražiš, naći ćeš tek ako prestaneš da očekuješ i da gledaš. U stvari, tek tada ćeš gledati kako treba. Traženje i nadanje ne treba mešati - da se nisam nadao ne bih ni otišao pre svega. Kad vidiš vrganj u šumi ne pitaj otkud on tu raste. On tu raste za tebe. ili Ako je vrganj rastao a ti ga nisi video, taj vrganj nije nikad ni postojao. Razmišljajmo marketinški U subotu kupujem neskafu kod svog švercera na pijaci. Tezga napravljena od sklopivog stola, na njoj se šarene sapuni, šamponi, milka šokolade, neskafa i još trista čuda. Pošto? 430. Dajte mi jednu. Dok mi vraća kusur, kaže: Imamo danas promociju Milke, samo 55 dinara. Regresija. U nedelju sam bio na jednom roštilju. Posle roštiljanja smo igrali između dve vatre. |