Siboney

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

26.04.2007., četvrtak

Nedavno, protok vremena, astronomija


Zadaci:

1. Opiši na više od jedne strane svoje doživljaje iz godine 1985.
2. Opiši u najmanje pet rečenica šta ti se dešavalo u septembru 1998.
3. Ne ide? U redu, daj onda jesen 1998.
4. itd.

Pojam nedavnosti je veoma šarolik. Često u razgovoru kažem nedavno, pa se ispostavi da se rečeni događaj desio pre desetak godina... Ili pre četiri-pet godina u najboljem slučaju, to je zaista sasvim nedavno.

Sećam se kako je bilo lepo biti studentom i bezbrižnim omladincem. Pa kad sam prešišao omladinske godine, tačnije dvadeset sedmu, još dugo vremena sam čitajući tekstove tipa ...primaju se ...popust važi za ...mlađe od 27 godina ...do 27 godina starosti ... onda sam – šta sam onda – da, onda bih razmišljao: Ah, 27, pa mogao bih tu da se umuvam, pa uostalom ja sam tek godinu ... dve godine ... tri godine... stariji... I to se nastavilo, čak i danas uhvatim sebe kako trpam sebe u te magične godine... dok se zanosim (sve udarajući o bandere i u šahtove upadajući) za devojkama koje su se rodile iste godine kada sam upisao fakultet.

Zatim, memorija, ne znam da li se to dešava svima, da li ima previše toga za jednu glavu pa nešto mora da se obriše, da li se prošlost nije ni desila ako se ne sećamo? Uglavnom, celih godina se ne sećam, bez velikog truda ne mogu da rekonstruišem ukupno ni pet minuta iz tamo neke godine, a znam da je trajala dugo, dugo, 365 dana puta 24 sata puta 60 minuta. Ceo život, toliko minuta, kad ono, odjednom: trt!

Kažu: treba živeti u sadašnjosti.

E pa ja živim u sadašnjosti. Najbukvalnije. Izuzimajući sasvim blisku prošlost. Jebo ja nju. Prošlost.

Zatim: komete. Komete, kada leteju pobliže soncu, imadeju rep. Taj rep se prostire uvek u pravcu od Sunca, svejedno da li se približavaju ili udaljavaju od istog. To Sunčevi vetrovi greju i oduvavaju čestice komete, a nama izgleda kao da se za njom rep vijori. E tako meni izgleda moje bitisanje u vremenu, a bogami i u prostoru.

1. Iza mene se vijori svetli rep što odgovara sećanjima u vremenu, što idemo dalje kroz vreme rep je sve bleđi. Da se detektovati možda kroz pola Sunčevog sistema, ali u njemu nema čvrste tvari ni za po lule duvana.
2. Čovek ti dođe kao kometa, šljašti, iza njega vijori, kad ono - prođe, crno, mrak, nema ništa, kao da nikad nije ni bilo.

Kad smo već u astronomskim sferama (a voleo sam astronomiju): kad se posmatraju rojevi meteora (a to su, često, gle slučajnosti, ostaci gore pomenutih kometa) – onda ti meteori po pravilu doleću iz iste tačke na zvezdanom nebu, zvane kvadrant radijant. Međutim, dešava se da bljesne neki meteor koji ne dolazi iz kvadranta radijanta, nego je na nekom sasvim levom mestu. Taj meteor ne pripada roju, i naziva se: sporadik. A retki, masivni meteori, koji onako baš jako, jako bljesnu, sevnu, zaslepe pa se ugase, oni se zovu: bolidi.

E pa tako, lutajući nebeskim prostranstvima, često se ponašam kao pripadnik roja, iako sebe smatram sporadikom, a u suštini sam bolid.


- 01:41 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>