| < | travanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
|
Moj deda se jednom prilikom zaljubio u drijadu – šumsku nimfu koja živi među drvećem i kojoj je drveće sveto i koja igra oko drveća odevena u lepu ko lišće zelenu suknjicu i koja nosi veliku srebrnastu sekiru da bi zveknula svakoga ko čini ma kavu dušmansku stvar prema dobroti i mentalnom zdravlju drveća. Moj deda je u to vreme trgovao tesanom građom. To se zbilo u vreme Velikog rata. On je dobio narudžbinu za milion kvadratnih stopa dasaka najgoreg kvaliteta, od kojih će se praviti barake za vojnike. Specifikacije su zahtevale da tamnocrveni sok iz njih teče u ogromnim količinama i da budu izvitoperene kao kreste talasa na uznemirenom moru i da rupe od čvorova budu veličine jedne inteligentne čovečije glave kako bi ledeni vetrovi mogli da zvižde kroz njih i očvrsnu (kako su ih onda zvali) soldate. Moj deda je pošao za istočni Teksas. Tamo je imao dozvolu za seču stabala na deset hiljada jutara pokrivenih severnoameričkim borom. To je bio već treći rast, sav izlomljen i sasečen i bezvredan – prava stvar za vojnike. Nije moglo biti boljeg. Tako on i njegovi ljudi započeše operaciju i iznebuha se zatekoše okruženi grupom od šezdeset ljupkih drijada i hamadrijada odevenih u lepe ko lišće zelene suknjice koje su mahala velikim srebrnastim sekirama. „Pazi sad“, reče moj deda čelnoj drijadi, „čekajte malo, čekajte malo, neko može da nastrada.“ „To je sigurno“, kaže devojka i premešta sekiru iz leve u desnu ruku. „Ja sam mislio da ste vi drijade naklonjene hrastu“, kaže moj deda, „ovo ovde je bor.“ „Nekima se dopada drevni visoki mnogograni hrast“, kaže devojka, „a nekima belovita breza, a neki uzmu šta mogu da dobiju, a ti ćeš izgledati mnogo smešno bez nogu.“ „Možemo li da pregovaramo“, kaže moj deda, „ovo je za rat, a ti si najljupkiji stvor kojeg sam ikad video, i kako se zoveš?“ „Megvind“, kaže devojka, „i takođe Sofija. Ja sam Sofija noću a Megvind danju i pravim finu fijukavu sekir-muziku bilo noću bilo danju a bez nogu za hodanje putovanje tvog života biće mnogo jadno.“ „E pa Sofija“, kaže moj deda, „hajde da sednemo ispod ovog drveta i da otvorimo ovu ovde flašu domaćeg viskija i da o svemu porazgovaramo kao razumna ljudska bića.“ „Ne koristi moje noćno ime po svetlosti dana“, kaže devojka, „i ja nisam ljudsko biće i nemamo mi o čemu da razgovaramo i kakvu to vrstu domaćeg viskija imaš tamo?“ „To ti je ’Vozačev rani grob’“, kaže moj deda, „i morala bi mnogu milju da pređeš pre nego što mu nađeš ravnog.“ „Popiću jednu čašu“, kaže devojka, „i moje sestre će svaka popiti po jednu čašu, i tada ćemo igrati oko ovog drveta dok još imaš noge za igranje i tada ćeš ti otići i tvoji ljudi takođe.“ „Ispij samo“, kaže moj deda, „i znaj da od svih žena s kojima sam imao kontakte u svoje vreme ti si apsolutno najbolja ženska.“ „Ja nisam žena“, kaže Megvind, „ja sam duh, mada ću priznati da forma moje pojave može da zavede.“ „Čekaj malo“, kaže moj deda, „hoćeš da kažeš da nikakva vrsta uzajamnog kontakta fizičke prirode između nas nije moguća?“ „To je stvar koju mogu da uradim“, kaže devojka, „ako se odlučim.“ „Odlučuješ li se?“, pita moj deda, „i evo popij još jedno piće.“ „To je stvar koju hoću da uradim“, kaže devojka, i popi još jedno piće. „A poljubac“, kaže moj deda, „misliš li da bi to bilo moguće?“ „To je stvar koju mogu da uradim“, kaže drijada, „ti nisi najmanje privlačan od muškaraca a muškarci su bili retki u ovim krajevima tokom ovih godina a stabla su kao što vidiš uglavnom izlomljena, sasečena i bezvredna.“ „Megvind“, kaže moj deda, „ti si divna.“ „Ti si ponesen mojom formom za koju priznajem da je divna“, kaže devojka, „ali znaj da ova forma koju vidiš nije nužna već slučajna, ponekad sam ja lepo šareno jaje a ponekad sam oblak pare koji izbija iz rupe u zemlji a ponekad sam armadil.“ „Pa to je zapanjujuće“, kaže moj deda, „pravi menjač oblika si ti.“ „To je stvar koju mogu da uradim“, kaže Megvind, „ako se odlučim.“ „Reci mi“, kaže moj deda, „da li bi mogla da se promeniš u milion kvadratnih stopa dasaka najgoreg kvaliteta uredno naslaganih u vagone na sporednom koloseku kod Fort Rajlija u državi Kanzas?“ „To je stvar koju bih mogla da uradim“, kaže devojka, „ali ne vidim nikakvu lepotu u tome.“ „Lepota svega toga“, kaže moj deda, „jesu dva centa po kvadratnoj stopi.“ „Šta ja dobijam zauzvrat?“, pita devojka. „Hoćeš da kažeš da se duhovi upuštaju u cenjkanje?“, pita moj deda. „Ništa za ništa, to je zakon života“, kaže devojka. „Zauzvrat“, kaže moj deda, „ja i moji ljudi ostavićemo ovu ovde izlomljenu, sasečenu i bezvrednu šumu na miru. Sve što treba da uradiš jeste da te naprave u barake za vojnike, a posle rata će te srušiti i moći ćeš da doletiš kući.“ „Dogovoreno“, kaže drijada, „ali šta beše sa onim kontaktom fizičke prirode koji se pomenuo ranije? Jer sunce zalazi i uskoro ću ja biti Sofija a ljudski muškarci su bili tako retki u ovim krajevima toliko prokleto dugo.“ „Sofija“, kaže moj deda, „ti si lepa kao sama svetlost i dozvoli mi samo da donesem još jednu flašu iz kamiona i biću ti na usluzi.“ Nije se sve to tako odigralo. Fantaziram. U stvarnosti, on je jednostavno posekao sva stabla. Donald Bartelmi, Odlasci (odlomak), prevod D. Albahari |