Siboney

< travanj, 2007 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
Pisati blog ili ne? Čemu sve to?
A što da ne!

btw Siboney je naziv pesme iz soundtracka od 2046. Izvodi je Connie Francis.

Linkovi
Blog.hr



Free Web Counter

Free Hit Counter


lignjoslav@gmail.com

Ne pitajte šta možete učiniti za svoju zemlju, pitajte šta ima za ručak.
Orson Vels

Beware of the man who works hard to learn something, learns it, and finds himself no wiser than before. He is full of murderous resentment of people who are ignorant without having come by their ignorance the hard way.
from The Books of Bokonon, Cat's Cradle

I stumbled out of bed
I got ready for the struggle
I smoked a cigarette
And I tightened up my gut
I said this can't be me
Must be my double
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

I'm burning up the road
I'm heading down to Phoenix
I got this old address
Of someone that I knew
It was high and fine and free
Ah, you should have seen us
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember who

I'll be there today
With a big bouquet of cactus
I got this rig that runs on memories
And I promise, cross my heart,
They'll never catch us
But if they do, just tell them it was me

Yeah I loved you all my life
And that's how I want to end it
The summer's almost gone
The winter's tuning up
Yeah, the summer's gone
But a lot goes on forever
And I can't forget, I can't forget
I can't forget but I don't remember what

Pixies - I Can't Forget
(Leonard Cohen cover)


-------------


...
...
Davno je to bilo. Sada je Nađenjka već udata; udali su je, ili je sama pošla - svejedno, za sekretara plemićkog masalnog fonda i sad već ima troje dece. Ono, kako smo ja i ona nekad išli na sankanje i kako je vetar donosio do nje reči "ja vas volim, Nađenjka" nije zaboravljeno; za nju je to sad najsrećnija, najnežnija i najlepša uspomena u životu.
A meni sad, kad sam postao stariji, nije više jasno zašto sam izgovarao one reči, zašto sam se šalio...

Anton Pavlovič Čehov - Šala

17.04.2007., utorak

O čemu mislimo kad ujutro idemo na posao


Jutros sam pokušao i uspeo da ranije krenem i stignem na posao.

Izlazim iz stana ranije nego obično. Na suncu toplo, prohladno u senci. Utrčavam u tramvaj, sedam, vadim knjigu. Karvera: "O čemu govorimo...". Trećinu puta sam proveo na prvoj strani. Pročitam rečenicu pa spustim knjigu u krilo, zveram u prazno, negde kroz prozor. Pipam tramvajsku konstrukciju pored sedišta: toplo je, grejanje je uključeno. Čitao sam onu priču o čoveku što vozom putuje da se sretne sa sinom od kog se davno otuđio. Odlučuje da ne izlađe iz voza na stanici gde ga sin čeka, i nastavlja da putuje dalje.

Nisam sledio njegov primer. Siđoh na svojoj stanici, pa kroz park dugim koracima. Kada pišem u prvom licu, smem li napisati da su mi koraci gipki, ili je takav opis dozvoljen samo onome ko posmatra sa strane? Miriši sveže posečena trava, eno priručnih kosačica iz gradskog zelenila.

Bliže zgradi gde radim, na uglu ulice, osetih miris zime. Verovatno poslednji put ove sezone. Koji je miris zime? Za mene je to malo prohladan i čist i rezak vazduh, prošaran mirisom pepela. Taj miris se oseća ispred kuća gde se loži peć ili šporet. Kako se uspostavlja ta veza između mirisa pepela i zime?

To ume da prevari. Letos sam jedan dan proveo sam, istražujući sela i puteve između Velikog Gradišta i Rama. Sunce u zenitu upeklo, suncokreti po njivama, vozim zemljanim prašnjavim putem. Vidi se termoelektrana, negde blizu su kopovi uglja. Ukočim da pitam za put, oblak prašine koji me prati po inerciji nastavlja za mnom, zasipa kola i uleće kroz prozore, lepi se za oznojanu kožu. Vozeći među njivama nailazim na neke kupole, natkrivene iskopine, možda je to Viminacijum, pitam može li se slikati, nadobudni čuvari kažu - ne može bez dozvole - hvala, doviđenja. Dok vozim sve je više cevi i skalamerija oko mene, i odjednom eto me pored termoelektrane. Prolazim ispod ogromne pokretne trake koja istovaruje ugalj pravo u peć. Neki radnici planduju u senci, otvaram prozor da ih pitam kako doći do kapije i dalje za Kostolac. Odjednom, na plus trideset pet stepeni, osećam miris pepela i miris Zime.


- 09:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>