29.03.2012.,

Nov život, rastrčao se proljetnim potokom.
Nov život se razlio po kioscima i kolodvorima.
Nov život, ajmo samo sjediti i šutjeti o ničemu.
Nov život, nikad nije besplatan.


Kad sam se vratila prekjučer kući, shvatila sam da je to to. I had enough. Stalno nas šopaju idejama da samo treba biti ustrajan, pokušavati i pokušavati dok ne uspije, jednostavno trgat se trudom kroz zidove života. Da je samo potreban pozitivan stav i to je to.
Pa, eto, ne.

Nemam volje. A kad bih je i imala, ne znam za što bi bila. Ne vidim nikakav cilj, nemam nikakvih želja. Osim da me nema. I da mi se ljudi ne obraćaju.

Sluša se:

Želi se: zagrljaj, najčvršći
Osjeća se: mirno žaljenje, za svim odlukama i djelima, baš svime. Čini se da nisam sposobna baš ništa napraviti dobro.

22:32 - K ( 0 ) - * Drž/Nedaj

"Fale li ti razgovori? Fali li smisao? Nedostaje li ti smisao?"

Moja podsvijest je odlučila da je apsolutno nezadovoljna nazvanim položajem "pod" i odlučila da želi ravnopravan položaj sa svim ostalim svijestima. Najjednakija među jednakima. Više ne idem spavati nikad. Gledati nako se mladež naganja za loptom i trofejem s Hrelića, potezati hladno pivo i loviti sunce, da bi bljesnula gerilska slika pred očima, leđa i ruke, koža. Nezdravo gubim niti razgovora i pravim se da me sunce baš nekako posebno taj tren ugrijalo, mačka. Lopta je udarila u rascvjetanu trešnju i trofej se napunio proljećem, još prohladnim i vlažnim; latice se sklupčale kao novorođeni gušter u čaši.
Dim cigarete vitla u usporenom snimku po sobi, nosi mirise. Volim hrskavost gašenja cigarete i mek filter pod kažiprstom. U horoskopu mi stoji smrt od raka pluća, ne želimo razočarati zvijezde, zar ne? Ionako ne vidim kako ispraviti krivine, volim predvidljive i dosadne stvari, navike i tobože se rješavam onih loših. Cigarete ostavljam za kraj:). Tijelo ostaje tijelom, plače od peludne groznice i sluša ostale, gluplje, sastavnice bića. Tinja polako.

"Nekako si usporena:)"
"ma to mi je od pive...:)"

I da mogu, ne bih danas uopće ni legla, ni ikad više, a sutra krenula pješice do Azovskog mora. I hodala nespavajući dok ne krepam negdje uz Dunav poderanih cipela, to bi bilo idealno, negdje na rastanku Bugarske i Rumunjske, predjelu popularno zvanom Pripizdina.

2014. Kao poklon samoj sebi za diplomu.


Sluša se - s obzirom da sam ovu kenju pisala nekih 2 sata, počela sam Prokofjevim, a završila na Antony and the Johnsons, s tim da je bilo svakog smeća u međuvremenu.
Želi se - krvavi, ogroman odrezak, pol francuza i pol boce crvenog. Nekog težeg.
Osjeća se: ovaj me uvijek muči... Ne znam više, nedostatak osjećaja, nedostatak svega, nedostaci, moji i tuđi.


radim sve i apsolutno sve totalno krivo. sve krivo, sve krivo ide. Toliko ljutnje....

Ljudi su smećad, sve od reda.
Ljudi ti se lažno smiju, ti si im eksperiment, test vlastite osobnosti, upražnjavanje ega.
Gledaju te lažno i nude lažnu toplinu, a groze se i stiska ruke, zagrljaja. Gledaju te, ali ne vide. Nema te pred njima, samo tvoja prošlost i postupci, samo poligon isprika, samo poruga.

Drugi nude utjehu, topli pokrivač i ruku, a pod njima samo pregršt crnih rupa potrage za zadovoljštinom. Pod toplom dekom je leden kurac, kao da je itko ikad isisao ljubav iz njega...

Neki te okrznu u prolazu, onako usput, letimice. Samo si kulisa, i skoro pa si sretan zbog toga, ali onda ti poseru svoje IQ bodove u dušu, koriste višesložne riječi pred tobom kao harem nimfomanki; uza stijenu velikana od koje su odvaljene ili na glinenim pločicama prošlosti. Smrt duše u uzdizanju.

Nekima odlučiš pokloniti djeličak sebe. Jedan od onih malih dijelova koji su ostali. Jednu od onih krhotina pomužene krave, vrbe uz jezero, peči na koju je djed donio dva mačića, koje ljubomorno čuvaš. Raspečatiš taj smotuljak (kojeg sam sebi rjetko otvaraš, da se ne bi koja srećica rasplinula u sitne spore) i pružiš ga zatvorenih očiju. Otvoriš ih, a ono, ruka na pola pojedena.

Jedni ti se kunu u sve vječno, u vječnost samu, u sebe, u sve budućnosti.
A onda ih preklinješ samo da te puste van, samo moliš da ti daju cipele...



a ja sve radim krivo. jer ne znam kakav to šugavi poriv me tjera da i dalje... doživljavam sve to. nemam se gdje povući. i imam osjećaj totalnog ropstva.



sluša se: a trenutno nicka...
želi se: maramica
osjeća se: govno. svi moji napori se razbijaju o stijene.




Okreni je dva tri puta, nek se vidi bijela skuta!

Želi se: plesat ovo!!!
Osjeća se: osim divlje boli u želucu, pleše mi se!




Čak i utorcima, čak i na ovakve megausrane utorke kakav je bio ovaj prije pola sata, ova pjesma me apsolutno uvijek, ama baš uvijek digne.
Dolly, ti si ljudina, kad narastem bit ću ti. Nema žene do tebe i zbilja si mi uzor.

Želi se: zagrljaj
Osjeća se: Meh...



Brujimo s vodom pod mostovima, pas i ja, vrijeme prolazi, prolazimo i mi.

Želi se: u krevet
Osjeća se: ne osjeća se. Vikend me pojeo.




1... 2.... 3.....


Zubi na mjesečini, na svjetlosti uličnih lampi, na koži, na jastucima.

Želi se: san
Osjeća se: osim pospanosti... heh:)




Ay tu barba colorada traviesa y rebelde
me afeito con espada, pero devuelve!

Počinje li alkoholizam tjelesnom ili mentalnom potrebom za alkoholom, jer imam strašnu želju zapalit uz čašu blauburgundera...

Tko bi rekao... Well, the night does funny things inside a man... a ja sam zapela u onih budnih par sati kad mi mozak pršti šećerom i kiselinom u zatvorene oči spavača. Mogu se ja rano budit i landrat dok ne poplavim, negdje oko pupka noći me krene.
Hoće mi se. Smeta me kosa, odjeća, stolac, svrbi. Krevet guši i privlači. And when the hunger...

*Daša je upravo odsjedila jedno dobrih sat vremena gledajući kroz prozor, vrteći Cohena i razmišljajući... o šahu, kako ne stignem dotaknuti pješaka (uvijek crna), a već mi kralj dršće u kutku ploče. O tome koliko je malo ostalo mene nakon ribeža prošlih pola godine. Vjerojatno djelujem isto, ljudi me prepoznaju na ulici, plešemo po minskim poljima zajedno. Isti humor, šale, samo se iskustvo promijenilo. Skoro svaka veća odluka koju sam napravila dosad u životu bila je pogrešna. Kako uopće pristupiti...

Be careful what you wish for.

Sluša se: trenutno Cohen
Želi se: kupat se u kadi šećera rastopljenog u čokoladi, pod tušem od napolitanaka.
Osjeća se: Bijela praznina. Čak i da napravim koji pogrešan korak, može li biti gori od onih? Ne. Olakšanje. Sitna talasanja.