Marketing
radim sve i apsolutno sve totalno krivo. sve krivo, sve krivo ide. Toliko ljutnje....
Ljudi su smećad, sve od reda.
Ljudi ti se lažno smiju, ti si im eksperiment, test vlastite osobnosti, upražnjavanje ega.
Gledaju te lažno i nude lažnu toplinu, a groze se i stiska ruke, zagrljaja. Gledaju te, ali ne vide. Nema te pred njima, samo tvoja prošlost i postupci, samo poligon isprika, samo poruga.
Drugi nude utjehu, topli pokrivač i ruku, a pod njima samo pregršt crnih rupa potrage za zadovoljštinom. Pod toplom dekom je leden kurac, kao da je itko ikad isisao ljubav iz njega...
Neki te okrznu u prolazu, onako usput, letimice. Samo si kulisa, i skoro pa si sretan zbog toga, ali onda ti poseru svoje IQ bodove u dušu, koriste višesložne riječi pred tobom kao harem nimfomanki; uza stijenu velikana od koje su odvaljene ili na glinenim pločicama prošlosti. Smrt duše u uzdizanju.
Nekima odlučiš pokloniti djeličak sebe. Jedan od onih malih dijelova koji su ostali. Jednu od onih krhotina pomužene krave, vrbe uz jezero, peči na koju je djed donio dva mačića, koje ljubomorno čuvaš. Raspečatiš taj smotuljak (kojeg sam sebi rjetko otvaraš, da se ne bi koja srećica rasplinula u sitne spore) i pružiš ga zatvorenih očiju. Otvoriš ih, a ono, ruka na pola pojedena.
Jedni ti se kunu u sve vječno, u vječnost samu, u sebe, u sve budućnosti.
A onda ih preklinješ samo da te puste van, samo moliš da ti daju cipele...
a ja sve radim krivo. jer ne znam kakav to šugavi poriv me tjera da i dalje... doživljavam sve to. nemam se gdje povući. i imam osjećaj totalnog ropstva.
sluša se: a trenutno nicka...
želi se: maramica
osjeća se: govno. svi moji napori se razbijaju o stijene.
Post je objavljen 20.03.2012. u 01:02 sati.