02.02.2012.,
Kao što moji čitatelji već znaju, volim pojavu širom znanu kao "ironija sudbine". Life's mindfuck. Ono kad se Kinez baci s nebodera pa ubije dostavljača pizze koji je prolazio dolje na biciklu, a sam ostane živ. Ono kad se cijelu noć prevrćeš u krevetu. Je, imala sam noćne more, al sam barem spavala, ovak sam uspjela samo othalucinirat da mi je fejs dopustio da promijenim Lepu Kostogrehovu na neko normalnije ime (pa sam se ujutro morala guglat, kaj god...) i da sam zaspala na psu i zgnječila ga. Fuj.



*
"Mogu uzet Vaš kaput?"
Uzeo je markicu i požurio za ženom. Zgrabila ga je pod ruku da je ne odnese gomila gospode s uštirkanim kragnama i dama kojima su kroz skupe dignute kose curkale kapi znoja. Gužva na ulazu je bila nesnosna, bez obzira što su vrata dvorane bila otvorena već nekoliko sati. Otvorenje najveće dvorane u ovom kvadrantu samo po sebi je privlačilo pozornost, ali kad se pročulo što su organizatori pripremili, nije bilo čovjeka koji staklenog pogleda nije tražio kartu makar u zadnjem od zadnjih redova. Lagana jeza se verala uz leđa milijunu ljudi koji su došli, neki su putovali po nekoliko dana, ali nitko nije djelovao umorno. Lagano zujanje u svačijim ušima bilo je nadglasano šuštanjem odjeće, topotom nogu, suhim kašljem, svađanjem oko mjesta...
Golema dvorana bila je ispunjena ljudima do vrha, gust pokrov glava dosezao je do tamo gdje i ljudsko oko. prigušeni glasovi tvorili su konstantnu buku kao u zvonu. Svi su čekali, svima je bilo dosta strpljenja, vrijeme je prolazilo, nekima sporo, nekima brzo u raspravi o tome što će se dogoditi. Napetost je skokovito bridila ljude, neke žene su kolutale očima pred nesvjesticom, bijeli golubovi novina kojima su se hladile samo što se nisu otrgli prema stropu previsokom da ne bi djeovao samo kao nebo s metalnim sajlama umjesto zvijezda.
Golem ekran je poručio da početak slijedi za tri, dva...

Milijun ljudi je ustao, ggromoglasni zajednički udah...


FUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUUCK!!!!!


*/sama ne mogu proizvesti dovoljno velik fuck.


A gdje je moja ironija sudbine danas? u tome što na svu silinu adrenalina koji rošta po meni ja moram čitati ni pet ni šest grčke tragedije.
Danas u Frku. Idem pit dok mi srce ne stane ili pluća ne kolabiraju od dima, onda dovršit stvar u kssfu.

/ja se svega sjećam, pokušavam ne misliti, ali sjećam se... Imam toliko pitanja, samo kako ih postaviti? genetski, evolucijski, karakterno nemam muda...


Sluša se: ABBA na šafl...
želi se: šećer
osjeća se: da će mi trebat danas dosta alkohola...
14:27 - K ( 0 ) - * Drž/Nedaj