*Zimski (argh, još uvijek) pottpuri
30.01.2010.,
*Grlom u jagode… Grl – om – u – ja – go – de... vrh mekog nepca klizi u tri koraka niz grlo, da, na tri kucne o duodenum…

*Neki dan sam slučajno nabasala na stranicu sa Volim te! prevedenim na sto svjetskih jezika. «Mahal kita» bilo je na jednom od njih. Bilo mi je to infantilno smiješno. Listam Lolitu koju sam zadnji put čitala prije dvije godine, ispade list. Na njemu piše

Mahal kita.

Zdravo, Svemirčiću.

*Tupim kroz dane. Tupim kao mrtva riba, posivjeli mi kapci, škrge nisu više zdrave ružičaste boje, a ljuske ljepljive. Nije me previše briga.
U stvari mi se živo fućka za većinu stvari nekako. Fućkati. Sjajna riječ.
Imam pet riba na tanjuru, ne znam koja ima tanje kosti… Valjda ja.
Venem ja, vene i salata u dresingu.

«Ovaj život je san,
Mala kuća kraj rampe, snop žućkaste lampe i
Zalihe tuge.»

*Ma pustimo se toga. Žutilo ne pristaje ničijem licu, jedino možda nekim kroničnim bolesnicima što dime po kafanama, dekora radi…

*Bređe grane, jebala ih ja… Opet snijeg, ovaj put ne najbolji, možemo se nadati eventualno maestralnoj bljuzgi ili blatu ili čem već… Znam ja kad će biti lijepo vrijeme, ali da sad to otkrijem uhapsili bi me i prisilili raditi na nekom astro telefonu. U zadnje vrijeme sam vidovita, jezivo, do daske vidovita.

Ako sumnjate, kontaktirajte Mariju Hrkać i pitajte šta je s Markom.

*Život se penje na gore. Kao i svaki uspon, i ovaj opterećuje, ali što je neizbježno, neizbježno je. Sudba je nepromjenjiva. Možda je zato tako lako pretkazati… I tako teško izbjeći.

*Nepovezan post svakodnevnog učenja. Kolesterol mi se taloži na deblu, I allways have a terrible case of munchies while digging through my medievel/reinesanse pile of crap. Mozak svako malo pobjegne na noćne lampe i zimu i tramvaje, a šta ću, i ja sam čovjek od krvi i mesa.

*Vraćam se, učenje, tebi…
Zašt to radim, s obzirom na moj omjer prolazaka/padova, još uvijek mi nije jasno…


Sluša se:
Želi se: Udaviti se
Osjeća se: kako mi leđa kolabiraju…

21:03 - K ( 1 ) - * Drž/Nedaj