*Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvjezda

30.09.2007.,

*Shvatila sam čega više nema u pjesništvu.
Pjesama kao što su Slap, Opomena, Oblak..
Ne «dobrih» pjesama, makar ne poričem da jesu dobre, nego misaonih pjesama.
Sebičnost je preplavila liriku, i to ne pokazujem prstom na nikog prije nego sto pokazem na sebe u ogledalu. Ja, ja, ja…

*Čovječe, pazi da ne ideš malen ispod zvijezda.
Neki su to shvatili preozbiljno. Sebe se gura u prvi plan, a u prvi plan se ne bi smio gurati nitko. Ljudi slusaju savjete jedino ako ne ukljucuju rijec Ja. I tjesenje pali samo ako se ne kaze «E, vidis, a meni se desilo isto…».
Nije.
Mozda zato mogu s punim pravom reči da dobro tjesim.
I opet ja o sebi…
Vidite, tome se ne moze pobjeci.
Covjek ne poznaje nikoga osim sebe, i zato nikada ne moze shvatiti onog drugoga, nikad, ni pod kojim uvjetom. Ljudi su jedni za druge nedodirljivi, izvan dohvata. Jedni druge mozemo dotaknuti jedino kroz kliseje i uvrijezene vrijednosti, jer ih svi dijelimo. To je zajednicko nasljeđe ljudi. Drugi nacin je obrnut, mozemo se povezati ako dijelimo s ljudima cudnosti.
U posljednje vrijeme je vise do izrazaja dosao drugi nacin . To je izazvalo ljudsko naglasavanje svojeg nepoklapanja. Kod svih. Hahaha… Svi su individualni, posebni, spontani ko pobačaji… ipak se slijedi moda, ne?
Kako prepoznati posebno od napadno posebnog?
Upoznavanjem.
Koje je prakticki nemoguce, jer se gradi samo kroz nasa vlastita iskustva, i nazalost, mastu.
Zamisljamo da su neki ljudi nesto sto mozda jesu, a mozda nisu. Vjerojatnost poklapanja iluzija i istine je minimalna, ali moguća.

Uglavnom, sretno.
I očekujte razočaranja.

Sluša se: Balaš – Vi ste jedan običan miš
Misli se: ja sam jedan običan miš
Osjeća se: da sam jedan običan (i naivan) miš

01:23 - K ( 5 ) - * Drž/Nedaj

*Ma dobro.. Uglavnom, vratila sam se.

*Ovo ljeto sam pobjegla dalje nego sto sam ocekivala.
«Neki imaju dom na određenom mjestu, a neki ga nose sa sobom.»
Dva mjeseca traženja, i nijesam našla ničeg. Možda od alkoholne izmaglice koja se nakupila od prošle sezone… Možda Praskaton u meni više ne kombinira onako dobro. Prolazila bih kroz gradove, gledala u prolaznike, a na ćelima im je pisalo «Ovo je MOJ grad».
Virnula sam u retrovizor, pisalo je:
«Ovo je moj put»

*Ciganče…

A pod otiračem je svejedno ležao podhrđali ključ, i prozor dobronamjerno otvoren sa nasmješenom prozorskom daskom. Pepeljara spremna za nove avanture.
Moja verzija gostoprijimstva…

*Deset južnih noći i dvije litre krimske Isabelle.
Tajni plesovi ruku Makija u uličicama Eupadorije,
topli zrak suncane uvale,
sol na ramenima i očima crvenih rakova.
Mirirs lavande, daleko deranje prodavača tirkiza,
žarki pijesak na tabanima i koljenima.

*Čudna pomisao da možda kad mene tamo nema, siromašne ograde se ne naslanjaju na kuće, ni nema oblupljenih kupola, ničeg što sam ja vidjela nema, tamo je samo obećana zemlja u kojoj ima mogućnosti zalutati zauvijek. Možda u očima promatrača nije samo ljepota nego i stvarnost?
Onda mi se strašno sviđa ova moja stvarna iluzija.

*Moj izbitak guli pokrove prašine sa cesta i tanki sloj ulja s vode riječice.

*Povratci su čudnij nego odlasci. Negiranje svega što se dogodilo, sva stvarnost postaje još jednom uspomenom.

Prošlost je jedina stvar od koje nikad nemožeš pobjeći.

*Pametne misli me ponekad slijede, ali ja trčim brže.

Sluša se: Svodnica – V. Vysockij
Misli se: Kad će več taj jadan ADSL, tak da mogu stavit PRAVI dizajn?
Osjeća se: dva dana sna i bila bih ko nova.



*Za predjelo imamo laganu najavu za obnovu bloga, i početak nove sezone. Sto bi bilo glavno jelo.
*Vratila sam se.

Sluša se: Imaš oči kao nož - V. Vysockij
Misli se: I had a terrible education. I attended a school for emotionally disturbed teachers.
Osjeća se: dobrodošlo (?)