|
samo čekam dan kada me neće biti strah. čini mi se kao da pogriješim, u kojem god smjeru da krenem. izgleda da mi ne preostaje ništa više osim da vjerujem u bolje sutra, dok nastojim živjeti bolje danas. želim doći u vrijeme kada više neću osjećati toliki pritisak i kada ću biti sigurna u ono što želim učiniti, dovoljno da se na to i odlučim, bez straha. znam da će jednom sve doći na svoje mjesto. i ne znam zašto mi se svaki put smije kad mu kažem da će sve biti oke. i želim da prestane s tim. govorim mu to nastojeći i samu sebe uvjeriti, a ironičnim osmijehom mi nikako ne pomaže.
želim usporiti, stati pred njim, natjerati ga da me pogleda, najnježnije uzeti njegovo lice u hladne ruke, gledati ga na beskrajno dug način, poljubiti ga onako slatko u obraz, provući mu prste kroz kosu i zagrliti ga.
rekla sam kako on i ja nikad nećemo biti mi i kako ću samo prestati razmišljati o tome jer je uzalud. a cijelo vrijeme sam se bojala te rečenice tako jako. i pokušala sam pobijediti to.
ne znam je li vrijedno čekanja više. previše se toga izmiješalo.
cijelo vrijeme smo tako bliski, a tako udaljeni.
i mrzim ga kad pokušava pojednostaviti stvari i izbaciti i zanemariti svaki svoj osjećaj. prema meni.
ne mogu shvatiti što bih trebala učiniti i od čega krenuti.
našla sam dvije savršeno naše pjesme.
oh, zašto cijeli svijet ne može nestati na trenutak i pustiti nas da riješimo sve zajedno i u miru?
imam jedno pitanje.
postoji li naše mjesto pod suncem?
učinila sam sve kako bih zaslužila sreću s tobom i na kraju više ne znam jesam li uspjela.
Mi ne zaslužujemo ovaj svijet.
|
