sreća je relativna.

danas sam ljuta na cijeli svijet.
ne želim dopustiti sebi da se zaljubim.
treba mi odmor. od svega.

ili.
danas mrzim samu sebe i po glavi mi se motaju mazohističke misli.
želim da se netko zaljubi u mene. želim da netko pazi na mene. želim biti u nečijem srcu.
želim odmor. iako mi nije potreban.

a možda.
ništa mi više nije jasno.




postala sam pesimist koji duboko u sebi zna da će sve biti u redu i smatra da to uopće nije potrebno govoriti i nadati se tomu jer je to jednostavno tako.

ljuta sam.
želim da me svi puste na miru jer se ne želim svima ispričavati što sam ih povrijedila.
a povrijedit ću ih. jer sam u ovakvom stanju.


nikad neću shvatiti zašto uporno drže ljubav zatvorenu u jednoj prašnjavoj kutiji na tavanu i nije mi jasno zašto ne mogu shvatiti da ljubavi ima u toliko raznih kutija i kutijica.

mrzim svoju nesigurnost i svoju neodlučnost.

i nisam stvorila svoj alter ego. još.
a hoću.

i u sebi pjevam tralala.

jučer sam u trenutku shvatila što želim učiniti od vlastitog života i što mogu učiniti. sviđa mi se oboje.
znam da ću ostvariti svoje snove.
i potpuno sam svjesna da ovo zvuči naivno. Oni su me ismijali zbog snova.

koliko god pokušala sebe promijeniti, ne polazi mi za rukom. odlučim da se nipošto neću brinuti zbog sitnica, ali ponekad si ne mogu pomoći.
a ipak.

čudim se kako sam uspjela stvoriti sve ovo što trenutno imam.
sagraditi sve mostove. i ne spaliti ih.
ne ispuštati nečiju ruku svo ovo vrijeme.
hvala njima na svemu.
ja ne bih bila ja bez njih.
Bolero kid.
Prijateljica.
T.




sreća je relativna. nastaje u trenutku i nestaje u trenutku.
u meni je uvijek tako bilo.

još uvijek sanjam o mom Bubimiru.

mislim da polako uzimam konce u svoje ruke...


odoh stvoriti svoj alter ego.

upravo je nevjerojatno što se sama sebi čudim što sam došla do točke da se rasplačem zbog predragog mi prijatelja i zbog njegove prevelike tuge. zbilja ne znam zašto me to toliko čudi, nekako sam i slutila da će se to kad-tad opet dogoditi, da ću kad-tad opet postati osjećajna i izvana. ne mogu vjerovati. a opet, nije nimalo iznenađujuće što to nikome nisam spomenula, a jedino su me roditelji vidjeli da plačem. kad malo bolje razmislim, i to je začuđujuće.

naučila sam da ne treba čekati pravi trenutak i posebnu priliku, da je svaki dan baš pravi trenutak. i dođe mi da kažem da volim, ali nikad ne učinim to. jer bilo bi glupo.
ali uvijek postoji drugi način; umjesto riječima, mogu to pokazati djelima.
a i to je nešto.

i znam, o znam da treba proći još samo malo vremena. još samo malo, i onda ću moći odmarati. jer to je sada jednostavno neizvedivo. ljuti me činjenica da nikako ne mogu utjecati na to.

samo nekoliko trenutaka je dovoljno da ti dan bude ljepši, a ponekad ne možeš dobiti ni tih nekoliko trenutaka. baš šteta.
i nekako znaš da je sve u redu dok u kafiću sjediš nasuprot osobi koja ti leži na srcu, glave okrenute na lijevu stranu da bi kroz staklo gledala u onih još nekoliko kapi kiše. kažeš kako je lijepo tako gledati kišu nekoliko puta, a nije te briga. nimalo.

i divno je znati da stvarno postoji netko tko će baš uvijek naći vremena za tebe, pa makar i nakratko.

nisam dopustila da me riječi Jednoga od Njih opet povrijede, iako sam zaplakala. a nije me boljelo.
počela sam sve Njih doživljavati na isti način, misliti da su svi Oni isti.
ali i jesu. svi su Oni isti.

mislila sam da znam pročitati osjećaje, a tek sada shvaćam da nije u potpunosti tako. neopisiva je sreća koju osjetim kad prepoznam osjećaj.

danas sam se opet uvjerila u to što je ovaj ritam življenja učinio od ljudi, od Njih. to su Oni, oni koji slijede neke nametnute lažne ideale. možda su samo preslabi da bi se oduprijeli. a možda i žele to.


u ovim godinama, dok smo mladi i nadobudni, s malo revolucijonarnog duha u sebi, mislimo da je cijeli svijet naš. još uvijek se ponekad izgubimo u mašti i iluzijama. ali ni u tome zbilja nema ničeg lošeg.
cijelo vrijeme lagano lebdim nad zemljom, nadajući se da nitko neće primijetiti. nažalost ili nasreću, neki ipak vide sve. a pad natrag na zemlju je uvijek tako bolan... ni sama ne znam odakle mi uvijek snaga da svaki put iznova ponovo poletim, ali uvijek ju imam.

prestala sam mariti za Njihovim mišljenjem.

i znam da mogu savršeno dobro odglumiti svaki osjećaj kad to netko od mene traži.
buntovnica sam.
i neću više glumiti osjećaje.
samo ću se smijati. kad se smijem, nitko mi ništa ne može, pa čak ni Oni. i vjerovat ću da je tako.

i samo se smijem.
ironično.
sarkastično.
skeptično.
ubitačno.

živimo u okrutnom svijetu. i premda se smijem, znam da je tako, i da je tako oduvijek bilo.
možda se nadam da će se jednog dana i to promijeniti, ali nekako je teško razumijeti samu sebe kad znam da se neke stvari nikad neće promijeniti i da će neki odgovori zauvijek ostati skriveni.
možda.

a možda...?
-ne.


i ne znam zašto imam tu ludu sreću da s vremena na vrijeme naiđem na osobe koje će prihvatiti. mene, sebe same, druge. a ne razumiju i vjerojatno nikad neće. ali prihvaćaju. i da, to je sreća. luda sreća.

ali ne bi trebalo biti tako...
-znam. ne bi.


živimo u svijetu zabrana i nemogućnosti. i koliko god ja pokušavala to drugačije prikazati i zanemariti, mi smo izgubljena generacija. ne mogu, a da ne dođem do ruba i jednostavno sjednem da bih plakala.
djeca smo, koliko god mi pokušavali pobjeći od toga. mi smo djeca. nismo mi Oni koji čine zlo jer mogu, koji više ne uče, koji rade i upravljaju životima. nemojmo pokušavati saznati kako je to.

i znaš li zašto će učiniti to, znaš li zašto će učiniti to znajući da će nekome drugome slomiti srce?
-ne.
-ne? zbilja ne znaš?
-pa... ne.
-učinit će to... jer može. jer može.


mi smo djeca izgubljenog vremena i živimo u crnoj rupi koja nas nekako još nije progutala. ali nas vuče u sebe. a zašto? jer može.
i uvijek imamo spas. imamo jedni druge. i trudimo se proživjeti današnjicu i smijati se zajedno. i uspijevamo. i ne, u tome nam zaista nema ravnih.
a Oni znaju to. i pokušavaju nas uništiti, slomiti naše karaktere. jednom ne tako davno, i ja sam doživjela to. i moj karakter su slomili. a zašto? jer su mogli, jer su se u tom trenutku osjećali moćnima. i samo sjećanje na to me može navesti na suze. ali i pogled u sutra me može navesti na osmijeh. a ja se držim toga. toga, i samo toga.
imamo jedni druge i iako nas neprestano pokušavaju razdvojiti, mi im to još nikad nismo dopustili. i nećemo. ja obećajem. a znam i da će drugi isto obećati.
i sada, napokon?, imam u sebi taj sitni detalj, ono nešto što me drži cijelom. i znam da neću odustati od toga. neću. držim u sebi to nešto, tu sitnicu koja me tjera na smijeh, na suze sreće. a suzama se još uvijek odupirem. ali doći će i tome kraj. i to će biti još jedan novi početak.

živimo u okrutnom svijetu...
-molim? što si rekla?
-hm. ništa. ne brini. sklopi oči i spavaj. utoni u san. čini se da u ovom svijetu nije ostalo ništa lijepo. čini se da ti nemam ništa za ponuditi u ovom svijetu.
-u kojem svijetu?
-ni u kojem. ne brini. spavaj. spavaj.


ni oni ne mogu prihvatiti da nitko od Nas nije zaslužio da bude na ovom svijetu. neki to nisu zaslužili. o, neki zaslužuju toliko više!
ovaj svijet nam ne može puno ponuditi. i mi sami moramo stvarati.
stvarat ćemo. molimo vas, dopustite nam da stvaramo u tišini. nećemo vam smetati, sigurno nećemo. pustite nas da stvaramo. obećajete?

ne mogu zaspati.
-zašto?
-ne znam.
-sklopi oči, razmišljaj o nečem lijepom.
-mogu li razmišljati o jučerašnjem danu?
-ne. nemoj.
-zašto?
-nemoj. razmišljaj o sutrašnjici. obećajem da će sutra sve biti bolje.


sve dok imamo jedni druge, sve će biti puno ljepše.
mi smo zapravo savršeni glumci. cijeli je život samo san.
o ne, neću. neću ispustiti tvoju ruku. zajedno smo sigurni. nitko nam ne može nauditi, sve dok smo zajedno.

obećaješ?
-obećajem.


ponekad uvjeravam sebe da će biti bolje. i znam da hoće. zašto? jer uvjeravam sebe da gore ne može. da može biti samo bolje, jer gore od ovog ne može.

o, Buzz. imaš tako predivan osmijeh. zašto se ne smiješ češće?


naš je Svijet predivan.
a Oni... Oni ponekad misle da su uspjeli prodrijeti u naš svijet, ali nikad nisu i nikad neće. Oni ne mogu vidjeti naš svijet. naš svijet je u našim umovima, a vidi se kroz naše oči. mogu ga vidjeti samo Oni koji gledaju i vide, a ne oni koji gledaju, a ne vide.
a Oni... oni su slijepi.
i mogu nam samo zavidjeti.
na ovoj pustoj sreći u našim srcima. Oni to nikad nisu imali. Oni su sami odabrali odreći se toga.




vidiš li?
-vidim.
-zar nije predivno?
-o da. zbilja je.

ne, novim počecima nikad kraja.
ali nekako je lakše počinjati i znati da možeš nekoga uhvatiti za ruku kad god ti to poželiš.
Buzz. moj Dječak Zelenih Očiju.




grlim cijeli svijet i puštam sve krive stvari neka lebde u zraku.
više ništa nema smisla.
hajde. pronaći ćemo i mi ono nešto i u tome.

ne želim čekati posebnu priliku. a sad znam da ju mogu stvoriti, da stvarno mogu.
bit će sve okej, sve dok mogu nekoga držati za ruku.
Buzz. moj Dječak Zelenih Očiju.

znam da je sve u redu. znam.
i smijem se. i sve je onda ljepše.

mislim da me čak ni nije povrijedilo ono što je trebalo.
ljudi dođu i odu. ne poželi svatko ostati, pa barem i prividno.
on je odlučio otići. a znam da će poželjeti vratiti se.
a baš se ne brinem. nimalo.
mene veseli moj Dječak Zelenih Očiju. moj Buzz.

grlim i volim cijeli svijet.
jer mogu.

ništa više nije nemoguće.

ja sam uvijek tu i ja uvijek odlazim.
vidiš me? ne. mene nema.
tražiš me? tu sam. ne brini, tu sam.

ponekad riječi nisu potrebne. a ponekad je samo važno odabrati one prave.




volim te. hvala ti na svemu.