Marketing
perspektive su nadasve zanimljive
upravo je nevjerojatno što se sama sebi čudim što sam došla do točke da se rasplačem zbog predragog mi prijatelja i zbog njegove prevelike tuge. zbilja ne znam zašto me to toliko čudi, nekako sam i slutila da će se to kad-tad opet dogoditi, da ću kad-tad opet postati osjećajna i izvana. ne mogu vjerovati. a opet, nije nimalo iznenađujuće što to nikome nisam spomenula, a jedino su me roditelji vidjeli da plačem. kad malo bolje razmislim, i to je začuđujuće.
naučila sam da ne treba čekati pravi trenutak i posebnu priliku, da je svaki dan baš pravi trenutak. i dođe mi da kažem da volim, ali nikad ne učinim to. jer bilo bi glupo.
ali uvijek postoji drugi način; umjesto riječima, mogu to pokazati djelima.
a i to je nešto.
i znam, o znam da treba proći još samo malo vremena. još samo malo, i onda ću moći odmarati. jer to je sada jednostavno neizvedivo. ljuti me činjenica da nikako ne mogu utjecati na to.
samo nekoliko trenutaka je dovoljno da ti dan bude ljepši, a ponekad ne možeš dobiti ni tih nekoliko trenutaka. baš šteta.
i nekako znaš da je sve u redu dok u kafiću sjediš nasuprot osobi koja ti leži na srcu, glave okrenute na lijevu stranu da bi kroz staklo gledala u onih još nekoliko kapi kiše. kažeš kako je lijepo tako gledati kišu nekoliko puta, a nije te briga. nimalo.
i divno je znati da stvarno postoji netko tko će baš uvijek naći vremena za tebe, pa makar i nakratko.
nisam dopustila da me riječi Jednoga od Njih opet povrijede, iako sam zaplakala. a nije me boljelo.
počela sam sve Njih doživljavati na isti način, misliti da su svi Oni isti.
ali i jesu. svi su Oni isti.
mislila sam da znam pročitati osjećaje, a tek sada shvaćam da nije u potpunosti tako. neopisiva je sreća koju osjetim kad prepoznam osjećaj.
danas sam se opet uvjerila u to što je ovaj ritam življenja učinio od ljudi, od Njih. to su Oni, oni koji slijede neke nametnute lažne ideale. možda su samo preslabi da bi se oduprijeli. a možda i žele to.
u ovim godinama, dok smo mladi i nadobudni, s malo revolucijonarnog duha u sebi, mislimo da je cijeli svijet naš. još uvijek se ponekad izgubimo u mašti i iluzijama. ali ni u tome zbilja nema ničeg lošeg.
cijelo vrijeme lagano lebdim nad zemljom, nadajući se da nitko neće primijetiti. nažalost ili nasreću, neki ipak vide sve. a pad natrag na zemlju je uvijek tako bolan... ni sama ne znam odakle mi uvijek snaga da svaki put iznova ponovo poletim, ali uvijek ju imam.
prestala sam mariti za Njihovim mišljenjem.
i znam da mogu savršeno dobro odglumiti svaki osjećaj kad to netko od mene traži.
buntovnica sam.
i neću više glumiti osjećaje.
samo ću se smijati. kad se smijem, nitko mi ništa ne može, pa čak ni Oni. i vjerovat ću da je tako.
i samo se smijem.
ironično.
sarkastično.
skeptično.
ubitačno.
Post je objavljen 15.04.2008. u 19:39 sati.