|
Ovo je jedan post napisan da bi se čitao. Predstavljam Vam glavne likove: djevOjčicu i djevojKu. U doba prvog natjecanja, one se nisu poznavale. Samo je djevOjčica bila vidjela djevojKu jednom i zapamatila ju; no djevojKa nije poznavala djevOjčicu. Taj je put djevOjčica zapamtila djevojKu po njezinom osmjehu. Njezin osmjeh ju je već tada ohrabrivao. U crnim starkama i majicom Nirvane, a na licu predivnim osmjehom, doimala se zbilja prirodnom i opuštenom. Zahvaljujući tom predivnom osmjehu, isticala se iz gomile, iako vjerojatno nije bilo puno osoba nižih od nje...
Bilo je to jednog lijepog dana u Samoboru. Datum je bio 27. svibnja 2006. godine, prije više od godinu dana. Bila je nedjelja. Tog su se dana i djevojKa i djevOjčica natjecale i bile su u istoj kategoriji. Nisu to ni znale na početku. Sasvim slučajno, jedna je upitala drugu je li možda baš ona ta protiv koje će se boriti. Tako su shvatile.
Došao je i taj čas – djevojKa i djevOjčica su se trebale boriti. Čak su si i prije borbe zaželjele sreću, jedna drugoj, naravno. djevOjčica nikad prije nije to bila doživjela... Ušle su onda u borilište. Vjerujem da je i tada djevojKa bila nasmiješena, a znam da se djevOjčica suzdržavala da se isto tako ne nasmije. Počela je borba. Pobijedila je djevOjčica jer tada djevojKa nije bila u punoj formi. Danas djevOjčica vjeruje kako bi ju djevojKa mogla pobijediti.
[ i drago joj je zbog toga. zbilja je.]
Poslije toga su dvije djevojčice pričale. Rekle su si iz kojega su grada. Moglo bi se čak reći da su se na neki neobičan način i sprijateljile.
Nakon te borbe, djevOjčica se opet trebala boriti. Dok je ulazila u borilište, djevojKa joj je viknula: Riječanko, pobijedi! Još uvijek pamti te riječi i rado ih se sjeća... I pobijedila je, djevOjčica je pobijedila. Bila je prva... Bila je stvarno presretna. Glavni je razlog njezine sreće bio taj što se sprijateljila, što je upoznala djevojKu, a to je željela još od prvog puta kad ju je vidjela, kad ju je zamijetila.
Na jednom od sljedećih natjecanja, djevOjčica i djevojKa su se opet vidjele. Mislim da je to natjecanje bilo u njenom gradu. Tog joj je puta djevOjčica prišla. Pitala ju je je li to baš ona, baš djevojKa. Učinilo joj se da se djevojKa razveselila kad ju je vidjela. Na tom su natjecanju njih dvije razmijenile brojeve telefona.
U međuvremenu je djevOjčica otvorila vlastiti blog. Jednog je dana, dok je čitala druge blogove, naišla i na jedan vrlo zanimljiv. Pomislila je kako autorica tog bloga trenira isti sport kao i ona, a i ima sličan način pričanja i pisanja kao i djevojKa. Stoga joj je poslala poruku i pitala ju ima li i ona blog, i tako su vrlo brzo shvatile da su bile jedna drugoj na blogu.
Gotovo svaki dan su se čule preko bloga, a i dogovorile su se da će se vidjeti na natjecanju u gradu djevOjčice. Obje su se jako veselile tome.
Taj je dan napokon došao... Bio je to 09. lipnja 2007. godine, djevOjčica još uvijek pamti taj datum. Mislila je kako bi bilo lijepo da razveseli djevojKu malenim poklonom. Znala je kako djevojKa voli plišane igračke, pa joj je stoga poklonila jednog preslatkog plišanog zečića. Kad ga je djevojKa vidjela, silno se razveselila. Bile su obje presretne što su se vidjele, zagrlile su se jako čim su se vidjele. No ne mogu naći riječi kojima bih opisala trenutak kada je djevojKa vidjela svoj poklon...
Vrijeme je prolazilo, a djevOjčica i djevojKa su se još uvijek jako voljele... Čule se se jako često, upoznale su se preko bloga.
U subotu 24. studenog ove godine je bio djevojKin rođendan. DjevOjčica je hjtela čestitati djevojKi rođendan na najbolji mogući način. Smatrala je kako SMS poruka izgubila svoju draž, a i postala klišej. Zato ju je nazvala.
Otišla je u grad do najbliže telefonske govornice. Telefonsku je karticu polako umetnula u telefon. Bila je jako uzbuđena, nije baš bila ni smislila što će joj reći i kako će joj čestitati. Željela je samo da se djevojKa javi na mobitel. Broj je znala napamet. I djevojKa se javila, sa onim njezinim veselim i radosnim glasom: djevOjčici je laknulo. Malo su pričale, a djevojKa se cijelo vrijeme zahvaljivala djevOjčici i govorila joj koliko je sretna što ju je nazvala. To je sve ono što je djevOjčica htjela postići: učiniti djevojKu sretnom.
Oduvijek je voljela drugima pričati o njoj, o djevojKi. Oduvijek je govorila: Ona je jedna od najboljih osoba na ovom svijetu. Do današnjeg dana, djevOjčica je postupno mijenjala svoje mišljenje o djevojKi.
Svaki put ju je samo još više voljela...
U ovom trenutku želi otići do nje i zagrliti je najjače što može, to preslatko malo stvorenje predivnog osmjeha kojeg toliko voli.
Svim svojim srcem djevOjčica voli djevojKu.
One će se vidjeti, i to još ove godine, kada djevOjčica bude došla u grad u kojem živi djevojKa. Već se sada veseli djevOjčica. Već se sada veseli, a tko zna koliko će tek biti sretna onog dana, uskoro, kada ugleda djevojKu kako joj se smije...
boomp3.com
|
