|
boomp3.com
Od ponoći do svitanja
Brišem kazaljke, vrijeme izmišljam.
Reci mi
Što će se dogoditi
Prestanem li disati?
Cijelo vrijeme sam promatrala prijatelje i gledala ih kako su nesretni zbog raznoraznih problema, pokušavajući im pomoći kako god sam mogla. Nisam im uvijek mogla ponuditi riješenje, no malo bi smijeha uvijek pomoglo. [definitivno]
Uvijek sam razmišljala: Kad bih im barem mogla pomoći... Ne mogu ni zamisliti kako bi meni bilo da imam takve probleme. Nemam ih. Baš imam sreće. I sad se to promijenilo. Sad ja imam problema, a to nikome ne govorim. *dopustite da se ispravim... gotovo nikome.*
Vraćala sam se s treninga. Osjećala sam nešto, neki osjećaj čiji mi naziv još uvijek nije poznat. Nazovimo to tugom. Jer sam znala da se moram vratiti doma. Krenula sam dužim putem od dvorane prema stanici, osjećala sam da ću se rasplakati. Duži put bi mi omogućio više vremena da se smirim. I da, rasplakala sam se. I smirila, naposljetku. Srela sam prijatelja na stanici dok sam ulazila u autobus. *a baš sam se nadala da se neko vrijeme nećemo vidjeti.*
Nismo sjeli zajedno nego je došao do mene tek kad smo trebali sići na istu stanicu. Pitala sam ga kako je, iako sam htjela da on to mene za promijenu prvi pita.
Kaže da ga nitko ne bi pitao kako je kao što sam ga ja svaki put pitala, da je to uvijek volio.
Rekao je da je dobro, da mu je u školi krenulo i tako dalje i tako dalje. Sišli smo na stanici i prošetali se Korzom. Naravno, on je cijelo vrijeme pričao i ja sam mu cijelo vrijeme postavljala pitanja kako mu je. Bilo je i trenutaka šutnje.
Mislila sam da će me pitati kako sam ja, al nije, naravno. Ne mogu reći da mi je smetalo to što je pričao o sebi cijelo vrijeme jer nije jedna od onih narcisoidnih osoba. Kad smo došli do moje zgrade, ja sam sjela ispred ulaza pa je i on *iako ne vjerujem da je to baš htio.*
Ni tad me nije pitao kako sam. Oke, sama sam počela pričati. Nisam mogla izdržati, jednostavno sam odjednom puknula i suze su mi počele teći. On je vjerojatno jedina osoba koja ima tu mogućnost da vidi mene kako plačem od čiste tuge i boli. Rekla sam kako imam problema doma i kako ne želim ići doma.
Zagrlio me i dao mi pusu i zagledao se u mene i nije htio da budem tužna i to mi je govorio i hrabrio me i tješio i na kraju i nasmijavao. Pa ima li bolje osobe...?
I onda je morao ići doma, al sam ga ja *naravno*, kao i uvijek, zadržala još samo pet minuta.
Kad je bio na odlasku i kad smo se zagrlili pitala sam ga: Mogu li se ja na tebe osloniti... kad budem imala problema?. On je rekao: Naravno, ja to i očekujem.
Ja jako volim svog prijatelja.
Naravno, ja nisam ni tužna ni nesretna. Naprotiv, smješim se. Uvijek. Ja sam sretno dijete.
Forever and ever.
mali osvrt:
i sama vidim koliko isfurano sve ovo zvuči. ovaj je blog tek na početku. nije stvoren s namjerom da ga netko čita, već kao odmak od stvarnosti. ako netko želi čitati što ja želim reći, drago mi je. ako netko želi vidjeti neke stvari iz moje perspektive, oke...
|
]
