U zadnje vrijeme razmišljam o njemu, o jedinoj osobi koju želim mrziti. Nikad, al baš nikad se nismo podnosili. Vidimo se gotovo svaki dan [ treniramo zajedno. ] već više od pet godina. Na početku, otprilike prve dvije godine, smo se nekako uspijevali slagati. Ja sam kao mala bila ludo zaljubljena u njega. U to sam bila uvjerena još prije svega nekoliko mjeseci. [ nešto manje od godinu dana. ]
Sigurna sam da je trenutno u njega zaljubljeno najmanje deset cura. Znam to. Sigurno je tako. Svi ga vole. Nitko ga ne mrzi. [ osim mene... ]
Zanimljivo je što bih o njemu mogla pričati danima. [ vjerojatno je on jedina osoba o kojoj bih mogla pričati bez da mi dosadi. ] Svi moji prijatelji su do sada barem jednom doživjeli da ja pričam o njemu bez prestanka. Oh, kako ga mrzim! [ a on kaže kako on mene ne mrzi. ]
Mrzim svaku njegovu osobinu. Za mene on nema vrlina, jer iza svake te vrline se krije jedna mana. Mrzim sve u vezi njega. Ponekad poželim da se nikad nismo ni upoznali. Vjerujem da, kad bi on sada otišao, mi ne bi baš ništa falilo.
Oboje smo pokušali uspostaviti prijateljstvo. Onda kada sam ja to iskreno željela, on nije ni mario za tim. No onda kada je on shvatio i kad je on poduzimao sve da budemo prijatelji, meni nije bilo stalo do toga ni najmanje. Puno je ljudi pokušavalo sprijateljiti nas dvoje, ali jednostavno ne ide. Ne ide i ne ide.
A zašto me onda svaki put kada se slučajno pogledamo obuzme onaj čudan osjećaj? A zašto mi još uvijek šalje poruke kada sam loše? A zašto još uvijek ne mogu prestati razmišljati o njemu? I zašto još uvijek ne možemo naći zajednički jezik?
Sanjala sam ga jednom.
Bio je to najljepši san.