Bez solidarnosti nema budućnosti Snaga i stabilnost mirovinskog sustava trebaju biti utemeljeni na načelima solidarnosti svih članova društva i kapitala http://www.glas-koncila.hr/index.php?option=com_php&Itemid=41&news_ID=23749 Ponavljanje istih pogrešaka u mirovinskoj reformi podržava iskustvo nepovjerenja. Nema bitnih razlika u pristupu između promjenljivih vladajućih struktura. Kada ministar mirovinskog osiguranja, kao doktor medicine, teoretizira o promjeni mirovinskog sustava i aktivno predlaže konkretne mjere, tada takva promjena liči na jednostavnu kiruršku operaciju šivanja bezopasne rane koju izvodi diplomirani pravnik s najmodernijim instrumentima, ali s prljavim rukama. Rana je sašivena, ali pacijentu prijeti gangrena odnosno smrt. Zato je neuspjeh mirovinske reforme siguran kao što je i vjerojatna smrt pacijenta kojeg se operira bez poštivanja svih pravila dezinfekcije i medicinske nauke. Tako se u mirovinskom sustavu Hrvatske potvrđuje ironična medicinska izreka: »Operacija je uspjela, ali je pacijent umro.« Može ministar svoju stručnu nekompetentnost opravdavati navodno svojim stručnim pomoćnicima i savjetnicima. Nažalost, dosadašnje reforme mirovinskog sustava u kojima se ponavljaju iste zablude i pogreške, koje se nakon toga ispravljaju predlaganjem bivših, napuštenih i zaboravljenih pogrešaka, građani se s pravom pozivaju na iskustvo nepovjerenja. Valja podsjetiti kako je s krajem devedesetih godina prošlog stoljeća najavljivana i opravdavana mirovinska reforma. Obećavao se i uvodio tzv. »čileanski model« mirovinskog sustava s tri mirovinska sustava s posebnim naglaskom da će se novčana sredstva drugog i trećeg sustava, popularno zvani »drugi« i »treći« stup, sama povećavati uspješnim investiranjima u gospodarstvo. Zaboravila se kod toga osnovna pretpostavka da se novčana sredstva prikupljena od mirovinskih doprinosa mogu oplemenjivati i donositi prihode samo u takvim gospodarstvima u kojima se investira u gospodarstvo, ali pod uvjetom da gospodarstvo ostvaruje rast od najmanje 10% godišnje. Pozivalo se na ekonomsku znanost i citiralo se svjetske eksperte te navodilo primjer Čilea. Možda bi takav pristup i bio ostvarljiv u ekonomski naprednim zemljama sa stalnim rastom proizvodnje, međutim u Hrvatskoj nema gospodarskog rasta, a i ako bude, bit će daleko ispod 10%. Dakle, osnovna, bitna i jedina pretpostavka uspješnosti financiranja i ostvarljivosti drugoga mirovinskog stupa, koji se u sadašnjem Zakonu o mirovinskom osiguranju u članku 1. točka 2. naziva »obvezno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje«. Druga zabluda ondašnjih kreatora reforme bila je u tvrdnji i predlaganju da doprinos za novi sustav ne smije biti veći od 3%. Nažalost, doprinos je danas znatno veći, a glasnogovornici takvog sustava, iza kojih stoje banke i investicijski fondovi, predlažu još i povećanje stopa, sve na račun postojećega prvog mirovinskog sustava, tzv. »obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti«. To povećanje stope obveznih doprinosa za drugi mirovinski stup, jasno, trebalo bi biti na štetu prvoga mirovinskog stupa. Oduzimanje sredstava prvom stupu te povećanje izdvajanja više doprinosa za drugi mirovinski stup trebalo bi omogućiti povećanje novčanih sredstava za investiranje u gospodarstvo odnosno u proizvodnju. Nažalost, dosadašnja praksa to ne potvrđuje jer se sredstva ne ulažu u investiranje materijalne proizvodnje, već se kupuju državne obveznice i dionice. Dakle, mešetari se i prikazuju se prividi ulaganja, bez povećanja nacionalnog dohotka. Istodobno, smanjivanjem doprinosa za prvi stup mirovinskog osiguranja (koji danas isplaćuje većinu mirovinskih prava) pogrešno se prikazuje taj stup nefunkcionalnim i kreatorom gubitaka. Paralelno s time okrivljuje se starija populacija stanovništva kao teret i prijetnja budućnosti, što u sebi nosi klicu sukoba generacija. U skladu s tim pozivaju se reformatori na praksu država Europske Unije koja mirovinski sustav kvalificira kao neku vrstu industrije osiguranja. Sve takve floskule bacanje su prašine u oči građanima. Rezultati reforma su nikakvi jer se u postojeći prvi sustav mirovinskog osiguranja generacijske solidarnosti ubacuju povlaštene i privilegirane mirovine, koje nisu rezultat uplate doprinosa niti dužine mirovinskog staža, a istodobno se smanjuje doprinose za taj prvi stup i predlaže preusmjeravanje doprinosa u drugi mirovinski stup, u navodnom interesu investiranja. Izdvojeni doprinos međutim ne ulaže se u investiranje koje bi trebalo u budućnosti povećati masu novčanih sredstava za buduće mirovine iz toga drugog stupa. Ako se tako bude i dalje nastavljalo, dogodit će se situacija da će kreatori reforme moći svoje promašaje opravdavati na način kao što čine roditelji kada maloj djeci skriju slatkiše i da bi ih utješili kažu »popapala maca«. Zato je ispravno stajalište prof. dr. Gojka Bežovana koji se zauzima za ukidanje drugoga stupa. Što se tiče trećega mirovinskog stupa, niti police mirovinskog osiguranja ne bi smjele imati status tzv. »mirovinskog proizvoda«, kako predlažu predstavnici osiguravajućih institucija. Naime, mirovinski sustav prvoga stupa generacijske solidarnosti može se dopunjavati trećim mirovinskim stupom, tzv. »dobrovoljno mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje« (članak 1. točka 3. sadašnjeg mirovinskog zakona), jer to su zapravo vrste životnih osiguranja koje daju izvjesnu sigurnost, ali nisu apsolutno jamstvo jer isplate takvih mirovina ovise o stabilnosti osiguravajućeg društva. Ako ono propadne, propada i životno osiguranje pojedinca. Zato kod reforma mirovinskog sustava treba imati na umu u prvom redu skrb za socijalnu sigurnost čovjeka kao pojedinca u slučaju njegove starosti ili invalidnosti. U tim slučajevima ne smiju važiti zakoni rizika tržišta ili propasti osiguravajućih društava, jer tada nastupaju politički nemiri i nesigurnost. Stoga nije prihvatljivo mišljenje doktora medicine koji kao predlagač u svojstvu aktualnoga ministra mirovinskog osiguranja tvrdi »da snaga mirovinskog sustava ovisi o broju osiguranika«. Zaboravlja da snaga i stabilnost mirovinskog sustava trebaju biti utemeljeni na načelima solidarnosti svih članova društva, pa i kapitala. Starost i korištenje mirovine u starosti ili zbog invalidnosti moraju ostati vrednota svakoga humanog društva. U protivnom nema budućnosti! Stjepan Androić, dipl. pravnik |
< | prosinac, 2013 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |