[Playing: Zdravko Čolić - Ti si mi u krvi]
Već par dana započinjem pisat post jer imam toliko toga za napisat, a ne znam kako počet, otkuda ni s kojim riječima. Toliko toga mi se mota po glavi i baš zbog toga što se svašta mota ne znam više što je bitno a što nije. Mislila sam da ću ovog ljeta ispraznit sve suvišne misli iz glave, da ću u Zagreb otić bez ikakvih nebitnih misli, no prevarila sam se. Baš naprotiv, misli su se nagomilale, osjećaji pojačali i nebitnih stvari ima sve više. Borim se sa glupim mislima. Odguravam ih, ali ne ide. Stalno su tu, nameću se i žele postat bitne. Too much toughts.
[Playing: Natasha Bedingfield - Say it again]
Bojim se odlaska u Zagreb. Nove okoline, novog društva, faksa. Ne znam da li ću uspjet pronać društvo koje će bit dobro ko i ovo sada. Možda i hoću, ali ovo sada neće nitko nadmašit. Možda i hoće? Iako, već znam neke ljude iz Zagreba koji su mi jako prirasli srcu i koji će, kako je krenulo, bit/postat/ važan dio mog života. Zapravo želim u Zagreb, a opet ne želim. Želim otić gore, promjenit okolinu, a i Zagreb mi je uvijek bio grad u kojem ću studirat. Zagreb i točka. Nikakva Rijeka, Split ili inozemstvo. Samo Zagreb. A i volim taj grad. Jako ga volim. No strah me faksa. Snalaženja. Učenja. Strah me toga da li ću se uspjet disciplinirat. Jednostavno - strah.
[Playing: Natasha Bedingfield - I bruise easily]
U subotu je bio odličan izlazak. Zapravo fešta kod prijatelja. Stara ekipa iz razreda + još par jako dragih ljudi. Ipak, desile se stvari koje su me ostavile zbunjenom. Jako zbunjenom. Stvari koje nisam uopće očekivala. Uopće. Bez obzira što me sad te stvari zamaraju, te neke, lijeve, koje ne bi trebale, pokušavam ne razmišljati o njima, jer za samo 11 dana one više neće biti bitne. Jer ću bit u Zagrebu i ništa od toga više neće bit važno. Ništa. Ipak... neke stvari ne mogu pustit samo tako. Ne mogu.
[Playing: Plain White T's - Hey there Delilah]
Francuz. Onaj iz Barcelone. Dolazi. Zbog mene. *uzdah*