Najbolje bi bilo da se zatvorim negdje na par godina.
Da me nitko ne vidi i ne čuje. Da me ljudi zaborave.
Da. Tako bi bilo najbolje.

×××

Boli me. Boli me to što znam da masa ljudi govori protiv mene. A ne želim to. Ma neka govore, ali ja to ne želim znati. I pravim se da mi nije stalo, da me ne dira… Ali u meni se srce stišće i boli. Najgore je valjda kad lažeš sam sebi, onda još više boli. Pa zašto im onda lažem? Zašto lažem sebi? Znam da ne bi trebala obraćati pozornost na takve ljude, ali ne mogu. Što sam im pobogu skrivila? Ti me ljudi ne poznaju. Vide samo jednu moju stranu. A ono iznutra? Ništa. Zero. Nada. O tome nitko ne mari. Jedino najdraži. Hvala im. Ne želim biti najbolja prijateljica sa svima. Ne želim biti niti prijateljica sa svima. Ali nemojte pljuvat po meni ako neke stvari ne znate. Kako bi bilo vama? Ružno, naravno. Ali mi smo takvi, egocentrični, mislimo samo o našoj guzici a za druge nas nije briga.
Umorna sam od svega. Pogotovo od stvari koje se dešavaju zadnjih dana. Ne mogu ja raditi za svih. Ne mogu ja misliti za svih. Zašto su ljudi tako glupi i nelogični?! Ako nešto možeš napravit danas i olakšati si, pa da si sutra slobodan, zašto onda to ne napraviš? Jer si lijen! Pa bože moj, zar je to tako teško? Ne znam. Dignula sam ruke od svega. Jer ja neću gubit živce radi drugih. Neću se opravdavat radi nečega što oni nisu učinili. Jednostavno ću okrivit njih. Pa neka se oni opravdavaju, izvlače i traže izlaz. Jer ja sam svoj našla. Krećem se linijom manjeg otpora.
Nakon nekih događaja proteklih dana razmišljam o toliko stvari. Razmišljam mnogo o sebi i svom životu. Što ja značim drugim ljudima? Značim li uopće nešto u njihovom životu? Misli me navode na drugu stranu. Ne značim. Ja sam samo jedan prolaznik kojeg zamijete s vremena na vrijeme i podsmjehnu se. Da mogu, najradije bi ga istukli, jer ih živcira samom svojom pojavom. Ali ipak zaustave tog prolaznika, jer hej, mogli bi ga iskoristit. To sam ja. Prolaznik.

Pustim ulicama, gacajući lokvicama,
lutalica ostavlja svoj trag.
Crna tmina ovila mu kaput,
a njegove misli iste su boje.
Odlazi, odlazi gdje nema nikog,
ni kiše, ni koraka, ni vremena.
Kiša ispire njegov trag,
a on je zaboravljen.

Želim biti lutalica. Biti zaboravljena. Želim ići tamo gdje ne dopiru glasovi. Gdje nema vremena, mjesta ni ljudi. Gdje je sve crno bijelo. Gdje su misli slobodne, osjećaji lebde, gdje nema kraja. Tamo gdje je sve po mom. Obično.