Na putu za Rajski Grad

Sve polako blijedi ili se stapa u ogromnu crnu masu koja mi prijeti da me proguta... Sve je nekako dosadno, zamorno i zahtijeva više napora nego što ga ja želim ili mogu uložiti... Dani samo nekako prolaze... Svaki donese nove brige, loše ocjene pljušte ali me nekako više nije briga.. Nekako se ionako uvijek na kraju izvučem... San je jedino mjesto gdje nalazim mir jer su i mi misli dok samo ležim u tihoj sobi zbrkane i prenatrpane...
Gledam druge ljude oko sebe... Svi se negdje žure, svi nešto rade, za nešto se pripremaju, oko nečeg brinu... A ja... Ja se nalazim negdje po strani svega toga i samo nijemo promatram... Ne uplićem se u njihove živote, u njihove ritmove... Nastojim samo progurati vlastiti dan... Jedva...

Poželim da sve samo nestane u naletu bure, s oblakom dima cigarete...

Sve se čini samo kao iluzija, ali nikako da se raspline... Nikako da proniknem u kod ovog sustava, u kod svog života... Nikako da nađem smisao onoga što radim, smisao svog postojanja... Sve je tako plitko i besmisleno...
Tišina me obavija svojim nježnim prstima... Zauvijek zaspati... Nikad se ne probuditi... Srebreni sjaj oštrog metala u mojoj ruci... Tanki grimizni potočić... Da se bar usuđujem dalje... Da sam bar toliko hrabra... Da ga bar toliko ne volim... Samo jedna slika me sprječava... Samo tvoje suze na mom lijesu... Slika tako živa u mojoj glavi.. Peče me svakim svojim djelićem... Mogu te povrijediti na bilo koji način ali to neće nikad biti namjerno... Jer ti si najjače svijetlo u mojoj zaglušujućoj tami... Najjača ruka koja me podiže sa dna... I tebi dajem svoj život kao dar jer me voliš više no ja sama sebe... Moj život... Ne vrijedi mnogo, znam... ali je jedino nad čim gospodarim i jedino što posjedujem...

sve je i dalje crno, zidovi ove sobe polako me zarobljavaju... Predajem se... U kandže stvarnosti... Nek me rastrgaju... Nije bitno... Ja svugdje nosim djelić svog svijeta kao utočište...

Tišina... obavija svojim nježnim krilima ko u leptira...
Samoća... miluje nježnom rukom najdražeg ljubavnika...
Noć... polako silazi preplavljujući kao podivljali val...
Suze... klize ko bujna rijeka niz moj obraz...


Opet je u zraku nešto čudno... Neizrecivo... Radost zbog kraja radnog tjedna... Tuga zbog spoznaje da će početi novi tako brzo... Uvijek prebrzo...
Sjeta se nadvila nad čitav grad, raspoloženje kao da će uskoro kiša...

Trebam te da mi snage malo daš
Kad stane ova kiša da me uspavaš

Pomalo me i plaši činjenica da tipkam ove riječi brže nego ikad, bez itijednog pogleda na tipkovnicu... Osjećam se kao pravi addict iako više uopće vrijeme ne provodim pred ekranom... Moja osjetila, moje ruke... Funkcioniraju jače i brže nego ikad prije, izoštrena do bola ko i moje srce... Srce koje samo čeka da bude slomljeno, a to mu se ne događa--- ono samo raste sve više i više i čeka da prsne od previše ---nečega--- jer to ne može ni samo definirati...
Boji se... Glupo srce bez vjere... Jednom i tebi može desiti se ljubav, tako čista i nevina... I prava... Nije sve samo zavjera protiv tebe... Urazumi se, ludo srce, ne lupaj gluposti.... Sve će biti u redu, samo se prepusti...

Osjećam se i nekako poetično... Dubokoumno... Uzbuđeno... A ništa od toga ne silazi kroz moje prste... Sve se zadržava unutar mene... Nikoga nema da s njim to podijelim... Čak ni nje koja je bila tu dugi niz godina... Odbacila sam je... Odvikla se od nje... Jer mi ipak ne treba toliko... Netko tko me toliko puta rasplakao više mi u mojoj okolini ne treba... Ja sam konačno jaka i nisu mi potrebni svi ljudi u mom životu... Samo On... Jedino On nešto znači jer svi drugi me iznevjere i odbace... Konačno sam ja ta koja gospodari svojom sudbinom... Ona koja odbija lažne ruke... Ruke koje me uljuljaju u lažan san i privid prijateljstva, a onda počnu udarati pljuske... Ne... To mi više stvarno ne treba, i bolje mi je bez toga... Ja sam sretna i bez toga, konačno vidim i znam... Ne žalim više za ljudima koji uđu u moj život a onda naglo iskorače iz njega...
Lažni smješci na licima, lažna ljubaznost, sve to konačno odbijam od sebe, nije me strah reći vam što mislim o vama... Odbaciti lažne maske pristojnosti... Ja sam konačno... Ja... Sve što trebam su Tvoje ruke oko mojih ramena, samo Tvoje usne na mojima, samo sjaj iz Tvojih očiju dok gledaš moje, samo Tvoj glas da mi govori da me voli... Samo Ti... Ti mi daješ snagu za svaki novi dan... I iskreno se nadam da ovaj osjećaj neće tek tako proći, da ću biti sposobna voljeti te zauvijek jer u tvoju ljubav i iskrenost ne sumnjam ni najmanje... Ja sam ta u koju jedinu sumnjam...


Volim te... Zapamti to i kad ja zaboravim...