Na putu za Rajski Grad

Misli... Tolike misli motaju se po mojoj glavi dok držim svoju glavu naslonjenu na tvoje rame, dok tvoja ruka nježno miluje moje lice...
Riječi... Zvučale su tako šuplje, a sad su nedovoljne da izrazim sve što želim, da ti kažem koliko mi je stalo do tebe, koliko te volim...
Uvijek je sve bilo najlakše napisati... Već skoro dvije godine... Samo pisanje... Nikad sposobna glasno reći što osjećam... A sad svakom riječi vičem: Volim te... Jer sam konačno sigurna da to nisu šuplje riječi, da te riječi nikad neće biti iskorištene već uzvraćene istom mjerom, istom snagom... Ali ipak... Dok izgovaram ono što mislim, ono što osjećam, sve mi izgleda tako maleno i nedovoljno...
A što mislim? O čemu razmišljam dok uživam u mirisu tvog tijela, u nježnosti tvojih ruku i usana?
O tome kako sam sretna što te imam, što si uvijek tu, što me voliš bez obzira na sve... Što misliš da sam lijepa, pametna i posebna... O tome koliko te volim i ne mogu vjerovat da od tvog dodira drhtim još uvijek, da su tvoji poljupci slatki ko i prvi put... Da svaki put kad te vidim poželim da nikad ne dođe onaj tren kad se moramo rastati..
Poželim da nikad ne završi ovo ljeto... Da zauvijek traju dani kad smo zajedno 8 sati i ne odvajamo se jedno od drugog...

Razmišljam da li sam dovoljno dobra za tebe, razmišljam o tome kako to da si baš mene odabrao od toliko boljih, pametnijih, ljepših, zgodnijih... O tome kad će doći trenutak kad ćeš shvatiti da si pogriješio i da ja ipak nisam ona prava...

Razmišljam o tome zašto sam tako glupa i zašto ne mogu jednostavno uživati u tvojoj prisutnosti... I uskoro uviđam i odgovor...

Tebe, koji me najviše usrećuješ, najviše se i bojim jer znam da to možeš uništiti jednom rječju, samo jednim korakom na drugu stranu i spuštenim pogledom... I znam da ću ja biti potpuno kriva za to...
Uzalud tvoja uvjeravanja da me nikad nećeš ostaviti, da sam ja ona prava, da me voliš, da ne možeš bez mene... Mlad si, neiskvaren i naivan... Ljubav ne postoji, ovo je samo varka, samozavaravanje da pobjegnemo iz ovog svijeta laži i boli... Obmanjujemo se mažući naočale rozom bojom, a znamo da će zauvijek sve biti crno, da se ne možemo izvući... Da to što zovemo ljubavlju nikad neće biti dovoljno da nas spasi, izvuče iz mraka...

I sa svim ovim spoznajama, crnim mislima, opet jedva čekam da dođe vrijeme sastanka, da ti pohrlim u zagrljaj, jedva čekam da te poljubim, da odletimo nekuda na krilima koje samo ta zamišljena ljubav i hinjena sreća daju... I zaboravim sve loše stvari, da obraćam pažnju samo na tebe i sunce koje opet sja svom svojom snagom... Sve dok se opet ne nadviju crni oblaci pesimizma...




~~~~~~~Trebao je ovo biti post pun optimizma, sreće i ljubavnih izjava... Al znate mene... Malo odlutam... Neka sada...