Na putu za Rajski Grad

Ne znam što da pišem... Nemam baš ni vremena... taman sam došla s posla i sad idem na more... Poslije mora u shopping i na trening... Doći ću kući u 23 i onda u krevet... pa dizanje u 5... I onda poslije posla u petak i preko vikenda na Brač...
i tako prolaze moji dani.... nagužvani, puni "obeveza" na koje se sama tjeram... I nije mi teško... Konačno osjećam da živim... I to punim plućima pod punim gasom... Nema kočnica, nema previše razmišljanja, radim što mi dođe u trenu kad mi dođe... Konačno se osjećam živom... Valjda bi tako uvijek trebalo... Live as if you'll die tomorow...Carpe diem i te sheme... Koje kao papige ponavljamo a nikako da ih se pridržavamo...
O čemu razmišljam? O tome kako sutra popodne idem na Brač, o tome kako za mjesec dana idem u Grčku, o tome kako mi se spava... Al sve to nije bitno... Nećemo razmišljat o tome što će biti... Mora se iskoristit i vrijeme do sutra popodne i do 24.8... Ne smije se ležati i čekati kao i uvijek!!! Zašto me ovo sve puklo? ne znam... U biti mi se ništa ne da... A zašto onda sve ovo izvodim? Ne znam... Valjda se tako osjećam sretnije, ispunjenije... zbunjena sam sva.. Ma... Nije bitno... Lijep pozdrav... zabavite se...

Ponekad kad podigneš pogled i uperiš ga u noćno nebo vidiš samo mrak i crninu koja upija sve što postoji, koja upija tvoju dušu i osjećaš se sve praznije svakom sekundom... A onda, kad to učiniš nekoliko trenutaka poslije, vidiš zvijezde kako se blistaju, prepoznaješ i Veneru i Sjevernjaču, radosno tražiš Velika i Mala kola, gledaš puni mjesec kako sjaji i polako se izdiže iznad mora...
Trenutak... Samo jedan trenutak je dovoljan da se sve promijeni... Jedna riječ... Jedan pogled...
Ljeto nosi neku magiju... Miris mora i okus soli nas čini drukčijim ljudima... Spremnima na rizik... Ono čini da zaboravimo sve boli koje bi nam netko mogao nanijeti i samo se prepustimo strujama da nas nose bez obzira na stijene koje se naziru na horizontu i koje inače ne bismo nikad ispustili iz vida...
I sve je obavito nekom čudnom magijom, energijom i dubokom povezanošću koja je neobjašnjiva... I živiš za svaki tren jer se konačno sve čini tako savršeno i preplavljen si osjećajima...

Ali... jednom mora stići i jesen... Opet će otpadati lišće, sve će biti tmurno, pločnici mokri i prekriveni otpalim lišćem, počet će opet škola, faks, opet se moraš buditi rano ujutro, nema više cjelodnevnog izležavanja na plaži, preplanulog tena, lica koje izgleda savršeno i bez pudera... Nema više onog blještavila ulica, lica, srca...

Ili možda ipak uspijemo zadržati taj osjećaj u sebi? Možda postoje solariji za srce? Hmmm možda...
Ali čemu sad ta pitanja? Zar je bitno..? Ljeto je tek počelo... Sad je vrijeme da uživamo i veselimo se... Jer vrijeme... Vrijeme se ne vraća...

Jer ti, ti si zora sreće
I najljepši ljetni si dar,
A to, to se rijetko sreće
Ti meni si poklonjen san.

Opet sam, ja pratim te
Do tvoje tihe ulice.
I znam, još 10 koraka,
A s tobom bi do beskraja.

Samo jednom čovjek umire,
A bezbroj puta gubi sve,
Al sve što mi daješ ti,
To ostaje.