Na putu za Rajski Grad

Sunce prži, ali dan je kao i svaki drugi... Samo je na njoj nešto drukčije... Drukčija frizura, mnogo tamne šminke, crna majica dugih rukava sa smiješnim i pomalo provokativnim natpisom, duge crne hlače i čizme... Temperatura 30°C, a ona u čizmama i tvrdi da joj nije vruće... Svi je čudno gledaju, a ona se još čudnije osjeća... Sad joj više ne moraju zvati roditelje kad je uhite... What's the big deal???
Dolazi na stanicu, svi joj čestitaju... Samo on stoji i gleda... Neki čudni ljudi koji je nimalo ne zanimaju je ljube, grle, pružaju ruku... Samo on stoji i gleda... Pogledom punim tuge, ali i prkosa...Sjetio se, o da... Sjetio se... Ali prkosi i pravi se da mu nije stalo... A najradije bi joj poletio u zagrljaj i poljubio je ne samo u obraz... Ali stoji... I gleda...Gleda njenu crnu odjeću i šminku, gleda umjetni smiješak na njenim usnama za kojeg zna da je boli... I ne želi je izliječiti... Iako sve zna i vidi... I konačno osjeća isto... Ona mu uzvraća pogled s istim prkosom... I istom boli... I pojavi im se bljesak u očima... Točno mogu vidjeti ono nešto u smeđim očima... Ljubav pomiješana s bijesom... Jer shvaćaju... Da nikad neće biti ništa od tog... Nisu suđeni jedno drugom... Mogu se truditi koliko žele ali uvijek će ih netko ili nešto razdvajati i sprječavati da budu skupa... Makar oni sami i njihov tvrdoglavi karakter...

Odustajem... Odustajem od bloga i od ljubavi, nemam više vjere, nemam više inspiracije, a ne želim gnjaviti nikoga, a najmanje sebe... Sve pokvarim... I sve mi dosadi...
Hvala vam svima šta ste bili uz mene toliko puta, što ste slušali moje nebuloze... Svi odreda ste odlični ljudi i drago mi je što sam vas upoznala sve... Puno poljubaca i zagrljaja....