Dani prolaze kao da se ništa nije dogodilo, ptice još uvijek pjevaju istu pjesmu na granama, a djeca radosno skakuću ulicama, jure nekim svojim dobro znanim putem koji je očima promatrača skriven... I neće ga shvatit nikad više...
Još jedan dan je svanuo, i doći će kraju baš kao i uvijek od nastanka svijeta...
Ali ništa drugo nije vječno... Ni ljudski život ni cvijet koji obasjava svijet svojom ljepotom i predivnom bojom latica... I sunce nestane na kraju dana i ostavlja nas u tami i bez imalo topline... Ali sunce se vrati, a ljudi i stvari nikad više...
Ko prah smo na ludome vjetru što svakog treba može prestat puhat i oduzet nam život, taj kratki let koji nas čini sretnima... Jendom i možda nikad više...
Život krhak ko latice ruže... Latice ruže koje kad-tad nečujno padnu na tepih od boli...
I onda cijeli vrt izgleda prazan... I bit će novih ruža... Al više niti jedna neće biti ista kao ona... Slična, da, ali ista nikad više...
365 dana je prošlo...
Danas samo želin urlat... Vikat iz sveg glasa da me svi puste na miru... Branim se crnom bojom od svega, od upita zbog tuge i suza u mojim očima...
|