ponedjeljak, 11.12.2006.

What easy comes easy goes (away)

Znate onaj osjećaj kad upoznate nekoga, super se zabavljate, pričate i ono... Baš je super? I onda rastanak... Vjerojatno zauvijek jer znate da vam se više nikad putevi neće ukrstit, a sami ste prevelika kukavica da pozovete tu curu/lika na kavu na prijateljskoj bazi ili šta li je već bilo prije?
Ne znan kako vama, al meni se to dogodilo dosta puta... Ljudi s kojima sam radila priko lita tjedan-dva i onda svako svojim putem, neko koga upoznaš u nekom drugom, udaljenom gradu i provedeš super dan... I onda odeš... Eh, da, i osoba s kojom zabriješ, a tija bi nešto više, a znaš da se neće desit i da se uzalud nadaš jer drukčije je kad su ljudi party i/ili :smokin... Bar kod muškog roda...
No, da... Sudbina je u našim rukama, to uvik govorin... Hmm, mogu i sama nazvat ili poslat poruku, ali... Ako se ne javi u roku tjedan dana... Sve nade slobodno mogu past u vodu... Čemu slat poruku nekom ko očito ne želi imat ništa s tobon (inače bi se očito šta prije javija...)... Al zašto je onda pita broj??!??! mad

Jebi ga... Ne znan jel gore ko časna čekat jednog posebnog ili zabrijat s nekin likon... Pa čekat njega da se javi... headbang

Odnija đava cili muški rod... Ja ovako ne mogu više... Zašto san pobogu ja tako zaljubljive prirode?!?!? Šta mi je to tribalo?!?


Image and video hosting by TinyPic


Oh whats love got to do, got to do with it
What`s love but a second hand emotion
What`s love got to do, got to do with it
Who needs a heart
When a heart can be broken
14:48 | Komentari (16) | #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.