Na putu za Rajski Grad

Mrak... Tama svud oko mene.. Ne znam gdje sam, ne znam kud da krenem... Svuda oko mene nevidljive zapreke preko kojih neprestano posrćem. Šta da radim? Ne mogu nigdje naći ni najmanju svijeću da je zapalim, a u upaljaču nema plina... Osjećam se izgubljeno, prestrašeno, iznenađeno... Kako se ovo zbilo? Kako sam se našla u mraku? Nema nikakve oluje na pomolu, ne grmi, ne sijeva... Koliko će ovo trajati? Što da radim u mraku sama? Stojim na pragu, cesta je prazna i mokra... Negdje u daljini blješte ulične svjetiljke nekog drugog grada... Negdje drugdje život buja svom svojom snagom... A ovdje... Sve je prazno, tužno, opustjelo... Nebo... Niti jedne zvijezde, samo tmurni oblaci koji samo stoje prijeteći svom svojom veličinom... A ja mala pod tim prostranstvom stojim tiho, ne ispustivši ni glasa, ni suze... A želim vikati, želim urlati... Želim da svi znaju da sam tu, da postojim, da živim... Da nisam nebitna...
Al zatvaram vrata, skrivam se preplašena, ne obazirući se na crnu mačku koja je potajice šmugnula u kuću i sad zadovoljno prede vrteći se oko mojih nogu...
Liježem na krevet, zatvaram oči koje su se polako počele privikavati na tamu koja svakim trenom prijeti sve više da me proguta... Prepuštam se... Ionako više ništa nije važno.. Nemam se za koga boriti, nemam se čemu nadati...

Spuštam se u svoju raku...


*Posvećeno nedavnom nestanku struje u mom kvartu koji je traja sat vrimena... I da, mojoj dragoj profi koja daje predivne teme iz zadaćnice... *